Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-821/21 (A. B.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. Protokola 7 uz EK (Proceduralne zaštitne mjere pri protjerivanju stranaca)
- Strani državljanin
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-821/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-821/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Andi Bulku, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Andi Bulku protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032531 20 Uvp od 15. januara 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Andi Bulku protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032531 20 Uvp od 15. januara 2021. godine i S1 3 U 032531 19 U od 12.
oktobra 2020. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti BiH broj UP- 2-06-07-2-12/19 od 4. marta 2019. godine i Rješenja Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.11-07.3-326-8/17 od 8. januara 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Andi Bulku (u daljnjem tekstu: apelant) iz Albanije, kojeg zastupa Adis Mehinović advokat iz Tešnja, podnio je 12. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 032531 20 Uvp od 15. januara 2021. godine i S1 3 U 032531 19 U od 12. oktobra 2020. godine, Rješenja Ministarstva bezbjednosti BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2-06-07-2-12/19 od 4. marta 2019. godine i Rješenja Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/18.11-07.3-326-8/17 od 8. januara 2019. godine.
2. Rješenjem Službe od 8. januara 2019. godine apelantu je otkazan privremeni boravak u BiH odobren „rješenjem od 24. marta 2017. godine“ u periodu od 12. marta 2017. godine do 11. marta 2018. godine.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Službe od 8. januara 2019. godine, Ministarstvo je rješenjem od 4. marta 2019. godine predmetnu žalbu odbilo kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje.
4. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 032531 19 U od 12. oktobra 2020. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstva) od 4. marta 2019. godine.
5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za preispitivanje sudske odluke, presude Suda BiH od 12. oktobra 2020. godine, Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 032531 20 Uvp od 15. januara 2021. godine predmetni zahtjev odbio.
6. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je apelant, kao državljanin Albanije, imao odobren privremeni boravak u BiH po osnovu braka sa državljankom BiH, te da je u postupku odlučivanja o zahtjevu apelanta za odobravanje stalnog boravka prvostepeni organ, postupajući po službenoj dužnosti, utvrdio da apelant ne živi u bračnoj zajednici sa suprugom i u ponovnom postupku donio je rješenje kojim je apelantu otkazan privremeni boravak jer su razvodom braka izmijenjeni uslovi na osnovu kojih je ostvareno pravo na odobravanje privremenog boravka u BiH. Sud BiH je dalje naveo da je prvostepeni sud zaključio da činjenica o razvodu braka apelanta predstavlja okolnost koja mijenja uslove za odobrenje boravka i osnov za otkazivanje boravka strancu primjenom odredbi člana 96. stav (1) tačka l) Zakona o strancima. Sud BiH je dalje naveo da ukazivanje apelanta da je, u vrijeme podnošenja zahtjeva za odobrenje stalnog boravka (16. maja 2017. godine) ispunjavao zakonom propisane uslove budući da je njegov brak pravosnažno razveden tek 28. septembra 2017. godine, nema uticaja na pravilnost i zakonitost osporene odluke. Sud BiH je u vezi s tim naveo da su u upravnom postupku (pred prvostepenim i drugostepenim organom) provedeni dokazi cijenjeni u skladu sa članom 13. Zakona o upravnim postupcima, što podrazumijeva rezultate cjelokupnog postupka, te da se, dakle, ne cijene samo okolnosti koje su postojale u vrijeme podnošenja zahtjeva (za odobrenje stalnog boravka) nego sve okolnosti koje su utvrđene do momenta donošenja odluke, pa je time pravilno cjenjena činjenica pravosnažnosti presude o razvodu braka apelanta i njegove supruge koja je nastupila nakon podnošenja zahtjeva, ali prije donošenja osporavane odluke. Sud BiH je takođe naveo da, prilikom donošenja odluke o odbijanju žalbe, tužena nije imala obavezu da, po službenoj dužnosti, primijeni odredbe člana 51. Zakona o strancima u cilju zaštite maloljetnog djeteta za odobrenje boravka u slučaju prestanka braka. Sud BiH je naveo da, naime, kako pravo na privremeni boravak zasnovan na navedenoj odredbi inicira isključivo apelant, to samo propisivanje prava zahtjev za vanredno preispitivanje ne čini osnovanim, niti osporavana odluka tužene sprečava apelanta da pokrene postupak za odobrenje boravka zasnovan na činjenici razvoda njegovog braka sa državljankom BiH.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te navodi da je došlo do kršenja prava iz člana 1. Protokola 7 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant ističe da su upravni organi i redovni sudovi bili dužni da primijene odredbe člana 51. Zakona o strancima jer je apelant podnio zahtjev za odobrenje za stalni boravak 16. maja 2017. godine, „a presuda kojom je razveden brak između njega i supruge sa kojom ima dijete je donesena 24. avgusta 2017. godine“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
9. Apelant se žali da je osporenim odlukama, koje se odnose na postupak otkazivanja privremenog boravka apelantu na teritoriji Bosne i Hercegovine, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
10. Praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu izričito stoji na stanovištu da je odlučivanje o kretanju i boravku stranaca isključiva nadležnost državnih organa i da se ne može podvesti pod koncept „građanskih prava i obaveza“ zaštićen članom 6. Evropske konvencije (vidi presudu P protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2 i presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28). U navedenim odlukama Evropski sud je zaključio da „postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja treba li strancu biti dozvoljeno da ostane u zemlji ili da mu to bude uskraćeno, je diskrecione, administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije“, odnosno da se uskraćivanje prava boravka stranoj osobi, iz razloga propisanih zakonom, smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao „građansko pravo ili obaveza“.
11. Prema tome, pravo stranca da traži dozvolu privremenog boravka na teritoriji određene države, odnosno otkazivanje takvog prava strancu, prema stavovima Evropskog suda za ljudska prava, koje je podržao i Ustavni sud (vidi Odluke o dopustivosti br. AP-244/05 od 9. februara 2006. godine, AP-1189/05 od 12.aprila 2006. godine i AP-2923/07 od 17. marta 2009. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba ), spada u domen javnog prava svake zemlje i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije, te je takav postupak, budući da Ustav Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite, ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4308/10 od 20. decembra 2011. godine).
b)U odnosu na navode o povredi ostalih prava
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu. Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom, kojom se dakle odlučivalo o otkazivanju prava apelanta na privremeni boravak u BiH, ni na koji način nije odlučivalo o pravu apelanta na imovinu. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća u konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu člana 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ponovo naglašava da apelant osporava odluke donesene u postupku u kojem se odlučivalo o pravu apelanta na privremeni boravak u BiH. Ustavnom sudu nisu predočeni nikakvi dokazi koji navode na zaključak da su apelantu uskraćena proceduralna prava iz člana 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju za strance kojima se prijeti protjerivanjem, budući da se, dakle, u postupku koji je okončan osporenom odlukom nije odlučivao o protjerivanju apelanta, već o njegovom pravu na privremeni boravak. Prema tome, slijedi da u konkretnom slučaju apelant nema „opravdan zahtjev“ u vezi sa kršenjem navedenog prava, te da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3307/08 od 28. marta 2009. godine).
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević