Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-826/21 (E. K.)

Odluka donesena 21. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kažnjavanje samo na osnovu zakona
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-826/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-826/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Elvis Krdžalić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elvis Krdžalić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 077667 20 Kž od 3. decembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 K 077667 18 K od 26. decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Elvis Krdžalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lipnice, kojeg zastupa Mihada Bašić advokat iz Srebrenika, podnio je 12. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 K 077667 20 Kž od 3. decembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 K 077667 18 K od 26. decembra 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 33 0 K 077667 18 K od 26. decembra 2019. godine apelant je (kao prvooptuženi) oglašen krivim zbog krivičnog djela krađe iz člana 286. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu KZ FBiH) (što je, s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, iz hidraulične radionice koja se nalazi u krugu PK „Dubrave“ u Dubravama uzeo zakretni uređaj od glavne pumpe bagera marke „Hyundai“ na koji način je pribavio sebi protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 3.744,00 KM, za koji iznos je oštetio vlasnika PK „Dubrave“ u Dubravama) te mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Na osnovu člana 202. stav (4) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) apelant je, zbog lošeg imovnog stanja, oslobođen od plaćanja sudskog paušala. Oslobođen je drugooptuženi (E.J.) da je počinio krivično djelo krađe iz člana 286. stav (1) u vezi sa članom 32. stav (1) KZ FBiH. Određeno je da troškovi predmetnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu svih izvedenih dokaza (saslušanja svjedoka i materijalnih dokaza: zapisnik o saslušanju svjedoka od 6. marta 2018. godine, službena zabilješka i zapisnik o uviđaju Policijske uprave Živinice (u daljnjem tekstu: PU Živinice) od 15. februara 2018. godine, zapisnik o obezbjeđenju lica mjesta PU Živinice od 23. februara 2018. godine i drugih) utvrdio da je u prvoj polovini februara 2018. godine apelant iz hidraulične radionice koja je smještena u krugu oštećenog (PK ,,Dubrave“) uzeo zakretni uređaj sa glavne pumpe bagera marke ,,Hyndai“ , da bi nakon toga, kada je primijećena krađa i ista prijavljena rukovodstvu oštećenog i PU Živinice, apelant 20. februara 2018. godine u 15,30 sati došao sa svojim vozilom do oštećenog, te otuđeni zakretni uređaj koji se nalazio u pvc kesi bijelo-žute boje unio u krug rudnika i ostavio ispred vrata hidraulične radionice, na koji način je pribavio sebi protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 3.744,00 KM, za koji iznos je oštetio vlasnika oštećenog. Općinski sud je naveo da, međutim, tužilaštvo nijednim izvedenim dokazom nije dokazalo da je drugooptuženi, na način, u vrijeme i mjesto kako je to navedeno u dispozitivu optužnice, počinio krivično djelo koje mu je predmetnom optužnicom stavljeno na teret.

4. Općinski sud je naveo da, naime, nije sporna činjenica da je apelant 20. februara 2018. godine oko 15,30 sati ušao na kapiju oštećenog noseći sa sobom pvc kesu bijelo-žute boje i da je nakon desetak minuta izašao iz kruga rudnika na istu kapiju, a koje činjenice su potvrdili svjedoci. Općinski sud je naveo da je svjedok R.H., koji je tog dana bio čuvar-portir na prijavnici glavne kapije, izjavio da je lično vidio apelanta kako ulazi u krug rudnika kroz kapiju noseći sa sobom pvc kesu bijelo-žute boje (rekavši svjedoku da ide do svoje radionice da zavari neki dio za auto), te da se nakon desetak minuta apelant vratio bez kese i izašao, a što je navedeni svjedok sve upisao i u raportnu knjigu. Dalje, da je svjedok Š.M. kome je istog dana hidrauličar F.H. javio telefonom da se ispred njegovih vrata nalazi kesa sa nekim sadržajem, odmah otišao i vidio kesu sa nepoznatim sadržajem ispred radionice, te je nazvao PU Živinice i portira R.H. koji mu je rekao da je tog dana u 15,30 sati na kapiju ušao apelant noseći sa sobom kesu, navodno da ide u radionicu da nešto zavari, a navedene činjenice nije negirala ni odbrana apelanta. Općinski sud je naveo da su sporne činjenice kada i gdje je otuđen zakretni uređaj i ko je to učinio, te da je na osnovu izvedenih dokaza sud utvrdio da su na oko dva mjeseca prije nego što je otuđen zakretni uređaj radnici oštećenog skinuli pumpu sa zakretnim uređajem sa bagera marke ,,Hyndai“ koji je bio parkiran u krugu oštećenog i istu odnijeli u hidrauličnu radionicu, a da je iz hidraulične radionice neutvrđenog dana polovinom februara 2018. godine apelant skinuo zakretni uređaj sa glavne pumpe koja je bila smještena u radionici, te je iznio iz kruga rudnika, da bi je 20. februara 2018. godine u 15,30 sati, pošto je već prijavljena krađa navedenog dijela, isti vratio u pvc kesi bijelo-žute boje i ostavio je ispred vrata radionice. Općinski sud je naveo da je ove činjenice potvrdio svjedok S.B. koji je izjavio da je obavio razgovor sa apelantom, kojom prilikom mu je apelant prvobitno rekao da je zakretni uređaj uzeo jer je smatrao da je neispravan i da mu ga je neki čovjek tražio za svoju pumpu, a da je u razgovoru sa direktorom, kojem razgovoru je prisustvovao navedeni svjedok apelant izjavio da je on uzeo taj dio pumpe i da mu nikakav čovjek nije rekao da to učini. Općinski sud je naveo da je ovaj svjedok dalje izjavio da mu je apelant kasnije pričao da mu je drugooptuženi tražio jedan dio pumpe za svoju pumpu i da to negdje nabavi, ali mu nije rekao da skine dio pumpe sa rudnika oštećenog, niti je na njega uticao niti ga nagovarao. Dalje, da je svjedok F.N. (istražitelj PU Živinice) izjavio da mu je apelant priznao da je otuđio navedeni dio, te da je svjedok V.K., nakon što mu je predočena fotodokumentacija sačinjena od strane Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kanotna, prepoznao na fotografijama 13., 14. i 15. zakretni uređaj na pumpi koji je otuđen, kao i svjedok S.B. koji je takođe izjavio da se na fotografiji 14. radi o hidrauličnoj pumpi sa koje je otuđen elektrohidraulični dio, a isti svjedok takođe je izjavio da je to jutro, kada je obavješten o pronalasku dijela, otišao u radionicu i pregledao taj dio koji je vraćen i bio izvađen iz vrećice. Općinski sud je naveo da nije imao razloge da ne prihvati iskaze navedenih svjedoka jer isti nisu imali nikakva razloga da neosnovano terete apelanta i iskazuju nešto što nisu vidjeli i čuli, pa je sasvim jasno da se zakretni uređaj nalazio u pvc vrećici bijelo-žute boje, koji je apelant ranije otuđio, a zatim 20. februara vratio i ostavio ispred vrata hidraulične radionice.

5. Općinski sud je takođe naveo da je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom da tužilac nije izmijenio činjenični opis dispozitiva optužnice, izmijenio činjenični opis dispozitiva optužnice u odnosu na apelanta, na način kako je to navedeno u izreci presude, smatrajući da nije doveden u pitanje objektivni identitet optužbe i presude, jer se radi o istom događaju, mjestu i približno istom vremenu učinjenja krivičnog djela i istom krivičnom djelu, te da ta izmjena ni u kojem slučaju ne ide na štetu apelanta, pa samim tim nije ni izvršeno prekoračenje optužbe, jer se, kako je već navedeno, u osnovi radi o istom događaju.

6. Odlučujući o žalbi braniteljke apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 26. decembra 2019. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 33 0 K 077667 20 Kž od 3. decembra 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka j) ZKP FBiH (prekoračenje optužbe), jer je činjenični opis iz potvrđene optužnice prilagodio u odnosu na apelanta, koga je pobijanom presudom oglasio krivim, dok je izostavio činjenični opis koji se odnosi na drugooptuženog, koji je oslobođen optužbe i nije u činjenični opis unio činjenice koje predstavljaju „novu kriminalnu količinu“ (unošenje novih činjenica) zbog koje su optuženi oglašeni krivim, već takvo unošenje u izreku pobijane presude, izmjena činjeničnog opisa, predstavlja isključivo preciziranje događaja, kao rezultat provedenog dokaznog postupka, kako to pravilno navodi prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude. Kantonalni sud je naveo da, naime, apelant nije oglašen krivim ni za „drugo“, ni za „drugačije“ djelo, da se osporena presuda kreće u granicama kriminalnog događaja kakav se stvarno odigrao, odnosno radi se o istoj radnji i o istom događaju iz prošlosti o kome se sudi, i to u njegovim bitnim dijelovima, te se predmetnim izmjenama ne ulazi u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici, a optuženi nije oglašen krivim za neku novu kriminalnu količinu preko onoga za što je optužen, tako da nije povrijeđen institut objektivnog identiteta iz člana 295. ZKP FBiH.

8. Kantonalni sud je takođe naveo da se neosnovano žalbom braniteljke apelanta pobija prvostepena presuda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostepeni sud na osnovu dokaza, koji su izvedeni na glavnom pretresu i koje je savjesno cijenio u smislu člana 296. stav (2) ZKP FBiH pravilno utvrdio da je apelant učinio krivično djelo u vrijeme i na način naveden u izreci pobijane presude, za koje utvrđeno činjenično stanje je prvostepeni sud imao uporište u iskazima svjedoka (navedenih u prvostepenoj presudi kojom su analizirani njihovi iskazi), te materijalnim dokazima pobrojanim osporenom presudom. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je svjedok F.H. potvrdio da je apelant donio navedenu kesu u kojoj se nalazio zakretni uređaj, koji svjedok je izjavio da je vidio najlon kesu ispred vrata njegove hidraulične radione i o tome je obavijestio dežurnog rudnika, kako bi isti obavijestio policiju, a svjedok D.J., koji radi kao šef sigurnosti je naveo da je za navedeni događaj saznao od dežurnog radnika S.B., te da ga je R.H. obavijestio da je pronađen dio koji je ukraden. Kantonalni sud je naveo da je, imajući u vidu provedene dokaze koje je prvostepeni sud savjesno cijenio i koje je doveo u međusobnu povezanost, te iskaz svjedoka S.B. (koji je obavio razgovor sa apelantom, kako je navedeno u prvostepenoj presudi) koji je izjavio da je „to jutro, kada je obavješten o pronalasku dijela, otišao u radionicu i pregledao taj dio koji je vraćen i bio izvađen iz vrećice koju je donio apelant“ prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je apelant učinio krivično djelo opisano u izreci pobijane presude, pa se neosnovano žalbom braniteljke apelanta ukazuje da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

Apelacioni navodi

9. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava iz člana 7. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju, pogrešnom ocjenom dokaza, apelant osuđen za krivično djelo koje zapravo nije izvršio, jer u predmetnom postupku „nije utvrđivano, niti je utvrđeno šta se nalazilo u pomenutoj plastičnoj kesi koju je apelant unio u prostor pomenutog objekta“. Apelant takođe ističe da, s obzirom da u optužnici stoji da je „apelant, s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi za drugooptuženog, otišao do bagera…te…odnio i predao drugooptuženom, na koji način je drugooptuženi pribavio za sebe pritivpravnu imovinsku korist“, a u osporenoj presudi stoji da je „apelant kriv što je…na koji način je pribavio sebi protivpravnu imovinsku korist…“, ne postoji vezanost osporene presude za predmetnu optužnicu, imajući u vidu da tužilaštvo, za vrijeme trajanja prvostepenog postupka, nije nikako mijenjalo optužnicu. Dalje ističe da je „Sud nezakonito izmijenio djelo koje je predmet potvrđene optužnice kada je izmijenio bitne elemente djela koji se odnose na namjeru pribavljanja imovinske koristi, bez kojeg elementa ne može postojati krivično djelo krađe iz člana 286. KZ FBiH“, odnosno ističe da, s obzirom da je drugooptuženi oslobođen optužbe da je podstrekavao apelanta na krivično djelo krađe i da je time sebi pribavio protivpravnu imovinsku korist, u konkretnom slučaju, čak i da se dokazalo da je apelant otuđio predmetni zakretni uređaj, apelant je mogao biti optužen samo za krivično djelo oduzimanja tuđe pokretnine iz člana 291. KZ FBiH jer je očigledno da u konkretnom slučaju ne postoji bitan element predmetnog krivičnog djela, a to je namjera pribavljanja imovinske koristi.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje, odnosno izvršili ocjenu dokaza i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

14. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbenim navodima apelanta, zaključio da su isti neosnovani, za šta je Kantonalni sud dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud predmetne navode apelanta, prilikom donošenja odluke o žalbi protiv prvostepene presude, razmotrio i jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-826/21 (E. K.) | Sudska praksa | Aktio