Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-805/21 (J. M.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-805/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-805/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Jasminka Midžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jasminka Midžić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 008817 18 Uvp 2 od 29. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasminka Midžić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bihaća, koju zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnijela je 9. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 008817 18 Uvp 2 od 29. oktobra 2020. godine.
2. Rješenjem Ministarstva za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Bihać (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) od 21. januara 2014. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantkinje za donošenje rješenja o priznavanju prava na porodičnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje (radi usklađivanja iznosa ovih prava s uvjerenjem Odjeljenja od 26. maja 2008. godine kojim je potvrđeno da se apelantkinja nalazi na evidenciji obračuna usklađene, a neisplaćene porodične invalidnine za period pobliže označen predmetnim uvjerenjem), jer je o istoj upravnoj stvari već doneseno pravosnažno i konačno rješenje o priznatim pravima.
3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Odjeljenja od 21. januara 2014. godine, Ministarstvo je rješenjem od 4. aprila 2014. godine predmetnu žalbu odbilo kao neosnovanu.
4. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 9. oktobra 2018. godine odbijena je tužba apelantkinje podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstva) od 4. aprila 2014. godine.
5. Odlučujući o apelantkinjinom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 9. oktobra 2018. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 01 0 U 008817 18 Uvp 2 od 29. oktobra 2020. godine predmetni zahtjev odbio kao neosnovan.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je konačnim rješenjima (od 4. oktobra 1996. godine i od 16. septembra 2013. godine) apelantkinji priznato pravo na porodičnu invalidninu, te da je apelantkinja 19. avgusta 2008. godine prvostepenom organu podnijela zahtjev za donošenje rješenja o priznavanju prava na porodičnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje, usklađeno s uvjerenjem Odjeljenja od 26. maja 2008. godine, koje je priložila uz navedeni zahtjev. Vrhovni sud je dalje naveo da (i po mišljenju tog suda) uvjerenje o određenim činjenicama iz službene evidencije, na koje se pozvala apelantkinja u svom zahtjevu, u smislu člana 169. stav (1) Zakona o upravnom postupku, predstavlja dokumentarnu ispravu, tj. dokazno sredstvo koje potvrđuje ili sadrži određene činjenice onakve kakve jesu u vrijeme njegovog izdavanja, tako da se nije moglo zahtjevom tražiti donošenje rješenja („čiji ni dispozitiv nije preciziran“) usklađenog isključivo sa izdatim uvjerenjem, bez da se jasno precizira o kakvom usklađivanju se radi, na osnovu kojih dokaza i kojim je to propisima regulisano. Vrhovni sud je naveo da, pored toga, shodno odredbama člana 170. stav (2) navedenog zakona samo uvjerenje ne vezuje organ kojem je podnesen kao dokaz i koji treba rješavati o upravnoj stvari, jer ako nadležni organ ne prihvati to uvjerenje kao dokaz, u tom slučaju on će sam pristupiti utvrđivanju činjenica navedenih u uvjerenju, a posebno ako o određenim činjenicama uopšte ne postoji obaveza vođenja takve evidencije, radi čega samo uvjerenje, ne može predstavljati podoban dokaz za donošenje rješenja, pa samim tim ni rješenja usklađenog sa predmetnim uvjerenjem od 26. maja 2008. godine.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, u suštini, smatra da su organi uprave i redovni sud, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, te da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“ kao i da joj je takvim postupanjem redovnih sudova povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na apelantkinjine navode kojima ukazuje na to da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da apelantkinja nije bila onemogućena da izloži svoj predmet, odnosno da iznese dokaznu građu, pa se stoga, nasuprot njenim tvrdnjama, ne može zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo ravnopravnosti parničnih stranaka u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević