Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-852/21 (K. G. i R. Z.)

Odluka donesena 21. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ratna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-852/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-852/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Kemal Grizović i Rukija Zećo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Kemal Grizović i Rukija Zećo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 360428 20 Rev od 21. decembra 2020.

godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 360428 14 Gž od 15. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 360428 13 P od 2. jula 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kemal Grizović (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Rukija Zećo (u daljnjem tekstu: drugoapelantkinja), oboje iz Zenice, koje zastupa Maida Grizović advokat iz Zenice, podnijeli su 15. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 360428 20 Rev od 21. decembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 360428 14 Gž od 15. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 360428 13 P od 2. jula 2014. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 360428 13 P od 2. jula 2014. godine obavezane su tužene (Bosna i Hercegovina i Federacija Bosne i Hercegovine) da apelantima solidarno nadoknade materijalnu štetu nastalu počinjenjem krivičnog djela ratnog zločina u ukupnom iznosu od 90.726,80 KM, od čega prvoapelantu iznos od 57.073,67 KM za sanaciju vikend kuće, pomoćnih objekata i zemljišta, a drugoapelantkinji iznos od 33.653,13 KM za sanirani dio vikend kuće, zemljišta i pomoćnih objekata, sve sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.870,36 KM (stav I izreke prvostepene presude). Odbijen je tužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim potražuju naknadu materijalne štete i to prvoapelant na ime otuđenja motornog vozila „Zastava 1010 mediteran“ u iznosu od 1.482,57 KM, te krave u iznosu od 1.650,00 KM, a drugoapelantkinja na ime naknade potrebnih dodatnih radova za saniranje vikend kuće u iznosu od 19.975,30 KM (stav II izreke prvostepene presude).

3. Odlučujući o žalbama apelanata i tuženih izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 2. jula 2014. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 360428 14 Gž od 15. juna 2020. godine žalbe apelanata odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio u odbijajućem dijelu, dok je žalbe tuženih uvažio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio na način da je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbio kao neosnovan.

4. Odlučujući o reviziji apelanata izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 15. juna 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 360428 20 Rev od 21. decembra 2020. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je, suprotno stavu revizije, ratna šteta izuzeta iz opšteg režima odgovornosti za štetu, pa se u konkretnom slučaju nisu mogla primijeniti pravila o odštetnoj odgovornosti tuženih po članu 154. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), članu 154. stav (2) u vezi sa članom 173. ZOO , te članu 172. ZOO u vezi sa članom 308. tada važećeg Zakona o državnoj upravi. Vrhovni sud je dalje naveo da je pravilno drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke zaključio da prvostepeni sud odštetnu odgovornost tužene nije mogao zasnovati ni na odredbi člana 180. ZOO. Vrhovni sud je naveo da je, naime, nesporno da se i tokom ratnih operacija mogu izvršiti radnje kod kojih se ostvaruju obilježja terorističkih akata, ali da apelanti nisu, shodno odredbama člana 7. stav (1) u vezi sa članom 123. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) tokom postupka dokazali da je predmetna šteta prouzrokovana takvom radnjom. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije bilo miješanja u imovinu apelanata, jer isti nisu uspjeli dokazati da na strani tuženih postoji građanskopravna legitimacija osnovom koje bi tužene bile dužne ispuniti obavezu naknade štete.

6. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan i revizioni prigovor da je nepravilan zaključak drugostepenog suda da je predmetno potraživanje zastarjelo u smislu člana 376. st. (1) i (2) ZOO jer se, protivno pravnom rezonovanju apelanata, odredbe člana 377. ZOO mogu primijeniti samo prema neposrednom učiniocu krivičnog djela, ali ne i prema trećem koji, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se na treće lice, a što su u konkretnom slučaju tužene, mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO (kojom prilikom je Vrhovni sud ukazao i na pravno shvatanje Ustavnog suda izraženo u odluci broj AP-2829/15 od 16. februara 2016. godine). Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan uslijed zastarjelosti predmetnog potraživanja. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da je rok zastarjelosti počeo teći 23. decembra 1996. godine (sa kojim danom je ukinuto stanje neposredne ratne), pa kako je tužba u konkretnom predmetu podnesena 29. avgusta 2012. godine, to je do podnošenja tužbe protekao kako subjektivni tako i objektivni rok zastare potraživanja materijalne štete propisan odredbama člana 376. st. (1) i (2) ZOO. Vrhovni sud je takođe naveo da ni to što je drugostepeni sud u svom obrazloženju prvo prihvatio da je tužbeni zahtjev neosnovan jer apelanti nisu dokazali postojanje uslova za odštetnu odgovornost tuženih, a zatim obrazložio i prigovor zastare, ne može uticati na zakonitost i pravilnost pobijane odluke, jer u okolnostima kakve su u predmetnom postupku, kada je pred nižestepenim sudovima istaknuto više prigovora protiv tužbenog zahtjeva (prigovor zastare, te osnov potraživanja), u rješavanju istih primjenjuje se načelo najlikvidnijeg prigovora, prema kojem se prednost daje onom prigovoru koji je u konkurenciji sa ostalim najpodobniji da dovede do odbijanja tužbenog zahtjeva, pa kako u konkretnom slučaju oba dovode do odbijanja tužbenog zahtjeva, za apelante je irelevantno da li je tužbeni zahtjev odbijen zbog zastare ili neosnovanosti, jer je za njih posljedica ista.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Ističu da je pogrešan stav Vrhovnog suda da je u konkretnom slučaju nastupila zastara predmetnih potraživanja. Takođe smatraju da su tuženi u konkretnom postupku, a nasuprot zaključku Vrhovnog suda, bili pasivno legitimisani.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine i Odluka o dopustivosti broj AP- 4127/19 od 17. decembra 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud nadalje ukazuje da apelanti, dakle, nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-852/21 (K. G. i R. Z.) | Sudska praksa | Aktio