Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3410/19 (D.P.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Dostava
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Protek roka
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
  • Ratni zločin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3410/19

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3410/19, rješavajući apelaciju D. P., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka c), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D. P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 011132 18 Kž od 9. maja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 011132 16 K od 23. aprila 2018. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena dopuna apelacije D. P.

podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 011132 18 Kž od 9. maja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 011132 16 K od 23. aprila 2018. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. D. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa advokat Marinko Brkić iz Banje Luke, podnio je 26. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 011132 18 Kž od 9. maja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 011132 16 K od 23. aprila 2018. godine. Apelant je u predmetnoj apelaciji takođe tražio da Ustavni sud odredi privremenu mjeru „odgađanje izvršenja odluke drugostepenog suda dok se postupak po ovoj predmetnoj apelaciji ne završi“. Apelant je 30. januara 2020. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je 4. oktobra 2019. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 3410/19 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 25. novembra 2020. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Federalno tužilaštvo i Kantonalno tužilaštvo su u periodu od 2. do 10. decembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 K 011132 16 K od 23. aprila 2018. godine apelant i ostali optuženi proglašeni su krivim da su (u vrijeme kraj jula 1992. godine, mjestu i na način pobliže opisan u tački I izreke presude), kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata i oružanog sukoba, nečovječno postupali prema civilnom stanovništvu, nanosili im snažne tjelesne i duševni boli i patnje, te povrede tjelesnog integriteta, čime su počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 preuzetog Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine zatvora. Istom presudom optuženi R. D. oslobođen je da je (u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u tački II izreke presude) počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 preuzetog KZSFRJ, dok je u odnosu na optužene B. Ć., S. Ć. i M. P. optužba odbijena da su (u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u tački III izreke presude) počinili navedeno krivično djelo.

7. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je odbio prijedlog apelantove odbrane da se u svojstvu svjedoka saslušaju ovlašćena službena lica MUPUSK Bihać M. A., E. A. i M. M. na okolnosti sprovođenja istražnih radnji u skladu s tužilačkom naredbom o sprovođenju istrage, kao i u drugim istražnim postupcima u kojima su navedena službena lica učestvovala, a na koje okolnosti su svjedočili saslušani svjedoci. To iz razloga, kako je naveo Kantonalni sud, što navedena lica nemaju neposrednih saznanja vezanih za kritični događaj, oni su u fazi istrage prikupljali dokaze i uzimali određene izjave pod nadzorom tužioca, kako je to i propisano odredbom čl. 233 i 234 Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Ukoliko je bilo određenih propusta ili nezakonitosti u radnjama koje su preduzimala navedena ovlašćena lica, a koje bi upućivale na povredu odredbe člana 11 ZKPFBiH, Kantonalni sud je naveo da je strankama data mogućnost da se o tome izjasne i da predlože da se ti eventualni nezakoniti dokazi izdvoje iz spisa.

8. Dalje je navedeno i da je odbijen prijedlog apelantove odbrane, koji je podnesen u dva navrata, da se na brdu Kisak izvrši uviđaj lica mjesta. To iz razloga, kako je navedeno, što je od kritičnog događaja proteklo više od 25 godina, što se sam izgled lica mjesta, prema provedenim dokazima i iskazima saslušanih svjedoka, potpuno izmijenio, što su se saslušani svjedoci izjašnjavali o broju civila koji su prinudno sprovedeni, o načinu kako su išli u koloni, dužini kolone, te o svojim saznanjima vezanim za kritični događaj, tako da izlazak na lice mjesta ne bi doprinio utvrđivanju drugačijeg činjeničnog stanja. Pritom je navedeno i da je odbijen prijedlog odbrane optuženog D. V. da se sprovede medicinsko vještačenje svjedoka – oštećenog I. C. na okolnost vrste i porijekla povrede – ožiljka. U vezi s tim je ukazano da je taj svjedok u svom iskazu naveo da nije išao doktoru, da za to nije imao mogućnosti, pa samim tim da ne posjeduje medicinsku dokumentaciju, da su se na okolnosti kritičnog događaja izjašnjavali i drugi svjedoci, tako da se eventualnim saslušanjem vještaka medicinske struke ne bi doprinijelo utvrđivanju drugačijeg činjeničnog stanja.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je u odnosu na inkriminisane radnje koje su apelantu stavljene na teret u vezi s dešavanjima na brdu Kisak utvrdio, na osnovu iskaza svjedoka I. C., N. V., I. H., R. C., S. H., Dž. R., R. V., L. C. (iskaz iz istrage jer je on u međuvremenu preminuo) i S. M. (supruga oštećenog I. M. koji je u međuvremenu umro), a u vezi s nanošenjem tjelesnih i duševnih bolova, povreda zdravlja i tjelesnog integriteta označenih oštećenih. U vezi s tim je ukazano (pobliže opisano na str. 17–28 presude) na iskaze naprijed pojedinačno označenih svjedoka i oštećenih u vezi s inkriminisanim radnjama koje su apelantu i ostalim optuženim stavljene na teret, pri čemu je navedeno i da su označene svjedoke unakrsno ispitale odbrane optuženih. Dalje je istaknuto da je sud prihvatio iskaze označenih svjedoka jer su oni iznijeli svoja neposredna saznanja u vezi s dešavanjima na navedenom brdu, navodeći da se njihovi iskazi nadopunjuju i čine jednu logičnu cjelinu. Pritom je navedeno i da označeni svjedoci (u pogledu identifikacije apelanta kao učesnika pojedinih inkriminisanih radnji), koji su se izjašnjavali na ove okolnosti, nisu imali nikakvog razloga, niti motiva da od tolikog broja vojnika i pripadnika milicije izdvoje apelanta i optuženog R. D. i lažno ih terete, već su iznijeli samo ono što su lično vidjeli i čuli s obzirom na mjesto gdje su stajali u koloni, a pojedinačno označeni svjedoci – oštećeni su prenijeli ono što su lično doživjeli, odnosno pretrpjeli torturu od strane apelanta. Takođe je navedeno i da su navedeni iskazi pojedinačno označenih svjedoka saglasni u bitnim detaljima.

10. Između ostalog je navedeno i da je u toku dokaznog postupka apelant (zajedno s ostalim optuženim) dao iskaz u svojstvu svjedoka (pobliže navedeno na str. 34 i 35 presude), te da je taj iskaz sud cijenio pojedinačno, a dovodeći ga u vezu i s drugim provedenim dokazima kako to nalaže odredba člana 296 stav (2) ZKPFBiH. U tom smislu je navedeno i da se na osnovu pažljive analize njihovi iskaza može zaključiti da apelant i ostali optuženi ne osporavaju činjenicu da je iz kolone izvedeno 12 civila, niti svoje prisustvo na Kisku. Međutim, Kantonalni sud je naveo da nije mogao, između ostalih, prihvatiti apelantov iskaz da on nije učestvovao u prozivanju i izdvajanju civila uz kolone, te njihovoj tuči i maltretiranju, jer su oni u suprotnosti s iskazima svjedoka kojima je sud poklonio punu vjeru i oni su očito sračunati s namjerom da se pokušaju osloboditi krivice.

11. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je provedenim dokazima van svake razumne sumnje utvrđeno da su apelant i ostali optuženi optuženi da su u okviru vojne akcije izvođenja civilnog stanovništva, muškaraca bošnjačke nacionalnosti iz njihovih domova iz označenih sela i njihovog prisilnog sprovođenja na brdo Kisak, počinili inkriminisane radnje na način kako je to navedeno u izreci presude. Stoga je Kantonalni sud ukazao da je utvrđeno činjenično stanje cijenio u krivičnopravnom smislu, našavši da su se u apelantovim radnjama (i radnjama ostalih optuženih) ostvarili svi bitni elementi bića krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 preuzetog KZSFRJ budući da su optuženi u konkretnoj situaciji postupali suprotno odredbama člana 3 stav 1 tač. a) i c) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica u vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija), čije je relevantne odredbe o zaštiti civilnog stanovništva u potpunosti preuzeo KZSFRJ. Apelant i ostala dva optužena su, kako je to naveo Kantonalni sud, nesumnjivo bili svjesni protivpravnosti preduzetih radnji, čije izvršenje su i htjeli, iz čega se može izvesti zaključak da su postupali s direktnim umišljajem.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 K 011132 18 Kž od 9. maja 2019. godine žalba kantonalne tužiteljice je odbijena kao neosnovana, dok je, između ostalih, žalba apelantovog branioca djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena o odluci o kazni tako da je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 preuzetog KZSFRJ, za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim. Presudom je odlučeno da prvostepena presuda u ostalom dijelu ostaje neizmjenjena.

13. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da apelant u žalbi navodi da je (prvostepeni) sud u toku cijelog postupka imao subjektivno uvjerenje da je kriv i da se to vidi iz prvostepene presude u kojoj su dokazi tumačeni selektivno, i to samo oni dijelovi koji ga terete, a da je sve to posljedica toga što je vijeće bilo u jednonacionalnom sastavu. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se tim žalbenim navodima ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Tim navodima, onako kako su oni koncipirani (jednonacionalni sastav vijeća), Vrhovni sud je ukazao da se njima, u suštini, ukazuje na postojanje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u nepristrasnost sudija koje su učestvovale u donošenju presude u predmetnoj stvari. U tom smislu je navedeno da se radi o okolnostima koje prema odredbi člana 39 tačka f) ZKPFBiH mogu predstavljati razlog za izuzeće, ali samo pojedinačno označenog sudije i da se zahtjev za izuzeće u tom slučaju (postojanje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u nepristrasnost sudije) u skladu s odredbom člana 40 stav (1) ZKPFBiH može podnijeti samo do početka glavnog pretresa. Međutim, iz podataka sudskog spisa, kako je to naveo Vrhovni sud, ne proizlazi da je apelant takav zahtjev sudu podnosio jer se on na ročištu za glavni pretres (održanom 27. februara 2017. godine), prije početka glavnog pretresa, izjasnio da nema primjedbi na sastav sudskog vijeća. Stoga je Vrhovni sud naveo da je bez pravnog značaja u ovoj fazi krivičnog postupka apelantovo pozivanje na nacionalnu pripadnost sudija kao razlog navodne nepristrasnosti u suđenju. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da je neophodno naglasiti da je sudsko vijeće u istom sastavu prvostepenom presudom optuženog R. D. oslobodilo optužbe, kao i da je u odnosu na optužene B. Ć., S. Ć. i M. P. optužba odbijena.

14. Dalje je navedeno da, suprotno žalbenim navodima apelantovog branioca, izreka prvostepene presude nije nerazumljiva, već naprotiv potpuno jasna i određena, te nije protivrječna sama sebi ili razlozima presude i u njenom su obrazloženju navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama. Iz izreke prvostepene presude proizlazi, kako je to istakao Vrhovni sud, jasan činjenični supstrat krivičnog djela stavljenog na teret apelantu i ostalim optuženim, te sadrži i sve one elemente koji su potrebni da se krivično djelo što preciznije odredi, uključujući i saizvršilačke radnje svakog od optuženih ponaosob. Takođe je navedeno i da je o svakoj od odlučnih činjenica za odluku u predmetnoj stvari Kantonalni sud u obrazloženju prvostepene presude naveo sasvim jasne i dovoljne razloge.

15. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je, suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostepeni sud dao sasvim određene razloge o okolnostima na osnovu kojih je utvrdio postojanje oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini između Armije RBiH i Vojske RS (u daljnjem tekstu: VRS) i na području opštine Sanski Most, kao i postojanje veze između predmetnog krivičnog djela i oružanog sukoba. U vezi s tim je istaknuto i da je prvostepeni sud iznio i za Vrhovni sud prihvatljive navode, te da se elementi oružanog sukoba ne cijene isključivo prema tome da li se na mjestu učinjenja krivičnog djela vodi oružana borba između zaraćenih strana, nego da se cijeni i niz drugih okolnosti relevantnih za izvođenje tog zaključka, kao i da se kršenja zakona i običaja ratovanja mogu počiniti u vrijeme i na mjestu gdje ne samo da nema većih borbenih dejstava već i na mjestu gdje se ne vode nikakve borbe. Stoga je navedeno da se ne mogu prihvatiti žalbeni prigovori apelantovog branioca o nepostojanju oružanog sukoba kao bitnog obilježja predmetnog krivičnog djela (sve pobliže navedeno na str. 9 i 22 presude).

16. Vrhovni sud je dalje ukazao da su paušalne, a time i neosnovane žalbene tvrdnje da su iskazi svjedoka – oštećenih iskonstruisani i da su svjedoci dobili upute kako da svjedoče jer u tom pravcu žalbe ne sadrže nikakvu argumentaciju. Takođe je navedeno i da je netačna tvrdnja žalbi da se prvostepena presuda zasniva samo na iskazima oštećenih u predmetnoj stvari i da je prvostepeni sud povrijedio princip jednakosti u postupanju time što je, prema navodima žalbe apelanta i njegovog branioca, odbio prijedlog odbrane za obavljanje uviđaja na brdu Kisak, gdje su se predmetna dešavanja odvijala, kao i prijedlog za saslušanje u svojstvu svjedoka označenih lica (M. A., E. A. i M. M.), tj. službenika policije.

17. Naime, Vrhovni sud je naveo da je neophodno istaći da su iskazi označenih oštećenih – svjedoka da su ih premlaćivali apelant i ostali optuženi potvrđeni i drugim dokazima (objektivne i subjektivne prirode) izvedenim pred prvostepenim sudom, slijedom čega ne stoje navodi žalbe da je prvostepeni sud zanemario svoju obavezu iz člana 15 ZKPFBiH u pogledu jednakog tretmana stranaka i branilaca (sve naprijed navedeno pobliže opisano na strani 10 presude). Kada su u pitanju protivrječnosti u iskazima svjedoka na koje se ukazuje u apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je naveo da su, između ostalog, zanemarljive, a i logične s obzirom na okolnosti predmetnih dešavanja, te da se ne odnose na odlučne činjenice (apelantov identitet) imajući u vidu da su svi svjedoci, koji su se o predmetnim dešavanjima izjašnjavali, apelanta lično poznavali (pobliže opisano na str. 12–15 presude). S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da se neosnovano žalbama apelanta (i optuženog D. V.) osporava pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog prvostepenom presudom.

18. Kada je u pitanju žalbeni navod koji se tiče odbijanja prijedloga apelantove odbrane za obavljanje uviđaja na licu mjesta i prijedloga za saslušanje naprijed označenih svjedoka od strane prvostepenog suda (uključujući i žalbeni prigovor u vezi s odbijanjem prijedloga odbrane optuženog D. V. za sprovođenje medicinskog vještačenja svjedoka I. C.), Vrhovni sud je naveo da odredba člana 15 ZKPFBiH podrazumijeva obavezu suda da objema strankama u postupku pruži jednake mogućnosti da izlože svoj predmet pod uslovima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnu stranku, koja obaveza proizlazi i iz odredbe člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Međutim, Vrhovni sud je istakao da navedena prava nisu apsolutna i neograničena i sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju u ocjeni da li bi izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno za odluku u predmetnoj stvari ili ne, te tako, u skladu s ovlašćenjima iz odredbe člana 278 stav (2) ZKPFBiH, ako ocijeni da okolnosti koje stranka i branilac žele da dokažu nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovo predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je ponovio zaključke prvostepenog suda u vezi s odbijanjem navedenih prijedloga (pobliže opisano na str. 10 i 11 presude), navodeći da se prvostepeni sud u potpunosti kretao u okviru ovlašćenja iz navedene zakonske odredbe i time nije povrijedio pravo na odbranu apelanta (i optuženog V. D.), te tako počinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 312 stav (1) tačka d) ZKPFBiH na koju se žalbama ukazuje. Ovo pogotovo, kako je to istakao Vrhovni sud, što su u prvostepenog presudi dati jasni i određeni razlozi u pogledu činjeničnih utvrđenja koja proizilaze iz iskaza svjedoka koji su svjedočili na okolnosti iz tačke I izreke presude, odnosno u pogledu ocjene i analize tih dokaza na osnovu koje su oni prihvaćeni kao vjerodostojni.

19. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da radnje apelanta i ostalih optuženih preduzete prema civilima bošnjačke nacionalnosti tokom njihovog prisilnog sprovođenja na navedenom brdu, a zatim izvođenja iz kolone na sporedni put, gdje su bili premlaćivani i na razne načine mučeni, zbog kojih su, i prema ocjeni Vrhovnog suda, oštećeni trpjeli teške tjelesne i duševne boli i poniženja, kako je to pravilno ocijenio i prvostepeni sud, predstavljaju kršenje odredbe člana 3 stav 1 tač. a) i c) Ženevske konvencije, a što i jeste, kako je to naveo Vrhovni sud, u osnovi inkriminacije krivičnog djela iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 preuzetog

KZSFRJ.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant u apelaciji smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, kao i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Naime, apelant na početku generalno ukazuje da mu je u predmetnom krivičnom postupku prekršeno pravo da izvodi dokaze, odnosno ispituje svjedoke, zatim pravo na jezik i zabrana diskriminacije, te objektivnost suda, kao i presumpcija nevinosti. Dalje se navodi da su oba redovna suda zanemarila navode da se u predmetnom slučaju nije radilo o opštoj akciji VRS izvođenja muslimanskog stanovništva iz svojih domova radi počinjenja zločina iz optužnice, već da se radilo o vojnoj akciji pretresa terena radi potrage za počiniocima ubistva označenog srpskog civila. Apelant zatim ističe „da, u uzroku nedostatka objektivnosti, leži činjenica da je ovo u suštini bio 99% jednonacionalni postupak, gdje smo imali bošnjačkog tužioca i bošnjačko prvostepeno vijeće, 99% svjedoka optužbe je takođe bošnjačko (izuzev V. B. koji je sarađivao s Tužilaštvom, te koji je očigledno davao lažne iskaze [...]), a i drugostepeno vijeće se pokazalo kao neobjektivno u izvođenju svojih proizvoljnih zaključaka“. Pritom apelant navodi i da mu je povrijeđeno i pravo na srpski jezik i izražavanje jer mu je osporena drugostepena presuda dostavljena na drugom jeziku i latiničnom pismu. Dalje se navodi i da je apelantovo pravo na odbranu povrijeđeno zbog odbijanja prijedloga odbrane da se dozvoli izvođenje dokaza saslušanjem označenih lica (M. A., E. A. i M. M.), kao i medicinsko vještačenje svjedoka I. C. (na okolnost mehanizama povrede), te da se obavi uviđaj na licu mjesta (brdo Kisak), uz argumentaciju da su način i mjesto izvršenja bića predmetnog krivičnog djela suština cijelog postupka, te da se lokaciono-poziciona svjedočenja provlače kroz čitav proces. U vezi s tim, apelant, između ostalog, ukazuje da se u konkretnom slučaju, gdje ne postoje navodi svjedoka koji nešto nesumnjivo utvrđuju, ima primijeniti princip in dubio pro reo, a nikako da sud izvlači zaključke da se nešto „moglo“ dešavati, i to pogotovo na štetu optuženih. Isto tako se navodi i da je obrazloženje (osporene prvostepene) presude nejasno i suprotno samom sebi, odnosno da su paušalni, neosnovani i proizvoljni navodi suda da je apelant učestvovao u počinjenju predmetnog krivičnog djela. Takođe se navodi i da je obrazloženjem osporene drugostepene presude povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak. Konačno, apelant je, osim ukidanja osporenih odluka, predložio Ustavnom sudu da odredi i privremenu mjeru odgađanja izvršenja osporene drugostepene odluke dok se postupak po ovoj predmetnoj apelaciji ne završi.

21. U dopuni apelacije, u svjetlu osporenih odluka, apelant, prije svega, suštinski ponavlja navode iz apelacije u vezi s proizvoljnošću u postupanju redovnih sudova prilikom izvođenja i ocjene pojedinačno označenih dokaza, odnosno odbijanja prijedloga odbrane za izvođenje pojedinih dokaza (saslušanje pojedinih svjedoka optužbe, sprovođenje medicinskog vještačenja i uviđaja, tj. rekonstrukcije predmetnog događaja na licu mjesta). Takođe se ponovo ukazuje na diskriminaciju apelanta po nacionalnom porijeklu usljed jednonacionalnog (bošnjačkog) sastava kako lica koja su postupala u fazi istrage tako i sastava vijeća prvostepenog i drugostepenog suda. Isto tako se ponovo osporava priroda same akcije u kojoj su se desili inkriminisani događaji stavljeni na teret apelantu i ostalim optuženim. Međutim, osim navedenih ponovljenih navoda, apelant u dopuni apelacije ističe i nove navode koji se, u svjetlu garancija prava na odbranu, odnose na izmjenu optužnice, te tvrdnju da se odlučna zaključenja nisu mogla zasnivati na svjedočenjima iz istrage i na iskazima svjedoka koji su, u međuvremenu, umrli. U vezi s tim se ističe i da prvostepeni sud nije omogućio apelantu da, nakon pročitanih izjava umrlih svjedoka od strane tužioca, iznese pitanja i tvrdnje, a koja bi apelant u slučaju prava na unakrsno ispitivanje postavio oštećenim svjedocima ili iznosio odgovore u prilog sopstvenih tvrdnji.

b) Odgovori na apelaciju

22. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je postupak bio 99% jednonacionalan, kao i navodi koji se odnose na kršenja principa jednakosti postupanja i prava na odbranu zbog odbijanja prijedloga odbrane za obavljanje uviđaja na licu mjesta i prijedloga za saslušanje poimenično nabrojanih svjedoka, kao i da se odluka o apelantovoj krivici zasniva samo na iskazima oštećenih u kojim postoje kontradiktornosti. U vezi s prednjim navodima, Vrhovni sud je istakao da su oni isticani u žalbi, te se taj sud referirao na pojedinačno označene strane obrazloženja kako osporene prvostepene tako osporene drugostepene presude, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

23. Kantonalni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje jer je taj sud omogućio apelantu i njegovom braniocu da izvode dokaze koji njima idu u korist, a zatim, ocjenom svih izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, sud je utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

24. Federalno tužilaštvo je navelo da se suština apelacije svodi na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja koje ne može biti predmet apelacije, podvodeći istu pod navodna proizvoljna tumačenja suda za koja ne nudi adekvatnu argumentaciju. Imajući u vidu navedeno, predloženo je da se predmetna apelacija odbaci, odnosno odbije kao neosnovana.

25. Kantonalno tužilaštvo je, između ostalog, navelo da su redovni sudovi u ovom konkretnom predmetu u svemu poštovali sve zahtjeve iz člana 6 Evropske konvencije, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

26. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

SAIZVRŠILAŠTVO

Član 22.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

RATNI ZLOČIN PROTIV CIVILNOG STANOVNIŠTVA

Član 142. stav 1.

(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se […] prema civilnom stanovništvu vrše […] mučenja, nečovječna postupanja, […] nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, […] primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora […] ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

27. Ženevska konvencije o zaštiti građanskih lica u vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine (IV ženevska konvencija) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 1. tač a) i c) U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od Visokih strana ugovornica, svaka od Strana u sukobu biće dužna da primjenjuje bar slijedeće odredbe:

1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rane, lišenja slobode, ili iz kojeg bilo drugog uzroka, postupaće se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili ubjeđenju, polu, rođenju ili imovnom stanju, ili kome bilo drugom sličnom mjerilu. U tom cilju, zabranjeni su i u buduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima slijedeći postupci:

a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistva, osakaćenja, svireposti i mučenja;

c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvrijedljivi i ponižavajući postupci;

28. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 8.

Jezik i pismo U krivičnom postupku u ravnopravnoj su upotrebi bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik, a službena pisma su latinica i ćirilica.

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 106.

Preduzimanje uviđaja Uviđaj se preduzima kada je za utvrđivanje neke važne činjenice u postupku potrebno direktno opažanje.

Član 278. stav (2) Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (2) Ako sudija odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 312. stav (1) tačka d) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;

Član 324.

Beneficium cohaesionis Ako drugostepeni sud povodom ma čije žalbe utvrdi da su razlozi zbog kojih je donio odluku u korist optuženog od koristi i za nekog od saoptuženih koji nije podnio žalbu ili je nije podnio u tom pravcu, postupiće po službenoj dužnosti kao da takva žalba postoji.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

U odnosu na apelaciju

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 K 011132 18 Kž od 9. maja 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. avgusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

U odnosu na dopunu apelacije

33. Kada je u pitanju dopustivost dopune apelacije, Ustavni sud, prije svega, konstatuje da je apelant u dopuni apelacije istakao nove navode koje nije prvobitno istakao u podnesenoj apelaciji. U vezi s tim, Ustavni sud je pošao od naprijed navedenih odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i člana 18 stav (3) tačka c) i člana 22 stav (3) Pravila Ustavnog suda.

34. Član 18 stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

35. Član 22 stav (3) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija/zahtjev bez zahtjeva Ustavnog suda ne može da se dopunjava van roka iz člana 18 stav (1) ovih pravila.

36. S obzirom na to, a kako je to već rečeno, da je osporena drugostepena odluka Vrhovnog suda apelantu uručena 5. jula 2019. godine, a da je dopuna apelacije podnesena 30. januara 2020. godine, Ustavni sud je zaključio da je dopuna apelacije podnesena neblagovremeno, tj. nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu drugostepenu odluku od 9. maja 2019. godine.

37. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (1), člana 18 stav (3) tačka c) i člana 22 stav (3) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacije, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII.Meritum

38. Apelant primarno smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje, te zabrana diskriminacije. Pritom, apelant navodi i povredu prava na jezik i izražavanje. Međutim, Ustavni sud smatra da, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta, predmetna apelacija svojom suštinom pokreće isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, iz kojeg razloga će Ustavni sud ispitati navode apelacije po ovom pravnom osnovu.

39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

40. Član 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...] pred [...] nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

41. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

42. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.

43. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je sproveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno sproveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. Apelant, dalje, ukazuje i da mu je u predmetnom krivičnom postupku prekršen princip presumpcije nevinosti, te princip in dubio pro reo. Isto tako, apelant dovodi u pitanje i objektivnost suda u konkretnoj pravnoj stvari, uz argumentaciju da se radilo o „99% jednonacionalnom postupku“. Takođe se ukazuje i na kršenje principa jednakosti stranaka. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

44. Naime, Ustavni sud će, prije svega, raspraviti navode o objektivnosti suda koji, prema ocjeni Ustavnog suda, pokreću pitanje poštovanja prava na nepristrasan sud budući da se radi o prigovoru od kojeg zavisi daljnje raspravljanje ostalih navoda o kršenju garancija

– prava obuhvaćenih pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6 stav 1 Evropske konvencije zahtijeva da sud bude nepristrasan. Nepristrasnost označava odsustvo predrasuda ili naklonosti. Prema apelantovoj ocjeni, pristrasnost se u konkretnom slučaju ogleda u tome što je predmetni postupak u cijelosti bio jednonacionalan, što je u bitnom uticalo da on i ostali optuženi budu osuđeni za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant ovaj prigovor iznio u svojoj žalbi i da je Vrhovni sud ovaj prigovor suštinski raspravio, a u čijem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno zato što iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da se apelant prije početka glavnog pretresa pred prvostepenim sudom izjasnio da nema primjedbi na sastav sudskog vijeća. Naime, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi postojanje kauzalnosti između diskrecionog prava sudije da u svakom konkretnom predmetu cijeni dokaze, odnosno u konkretnom slučaju pokloni vjeru dokazima „optužbe“ prilikom utvrđivanja apelantove krivice. Ovo zato što ni sam apelant, osim generalnih i paušalnih navoda, te iznesenih sumnji u vezi s navodnom neobjektivnošću, odnosno (ne)pristrasnošću suda, nije u svojim apelacionim navodima na konkretan način ukazao u čemu se ogleda povreda navedenog prava, niti je to potkrijepio relevantnim dokazima. Pritom, Ustavni sud ima u vidu i da je apelantu stajala na raspolaganju mogućnost da u smislu člana 40 stav (1) ZKPFBiH traži izuzeće sudije/sudija pretresnog vijeća, a što su apelant i njegova odbrana propustili da iskoriste s ciljem dodatnog obezbjeđivanja pravičnosti predmetnog krivičnog postupka u cjelini. Dakle, samo zbog činjenice da su pojedini članovi sudskih vijeća koja su odlučivala u apelantovom predmetu iste nacionalnosti kao i žrtve, bez uvjerljivih dokaza koji bi potkrijepili navode o pristrasnosti suda, Ustavni sud ne može u konkretnom slučaju naći elemente koji bi ukazivali na pristrasnost suda, odnosno doveli u pitanje princip „nepristrasnosti suda“ kako je on garantovan članom 6 Evropske konvencije, pa su ovi apelantovi navodi neosnovani. (vidi npr. Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1232/09 od 10. oktobra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

45. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi u predmetnoj krivičnoj stvari sproveli dokazni postupak i cijenili dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

46. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

47. Takođe, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, apelant je ukazao i na povredu principa in dubio pro reo jer je prvenstveno Kantonalni sud, a zatim i Vrhovni sud, obrazlagao i ocijenio samo dokaze koji idu u prilog osuđujućoj presudi, pri tome ignorišući i ne ocjenjujući dokaze, tj. kako to apelant ukazuje mnogobrojne iskaze svjedoka iz kojih se ne može sa sigurnošću utvrditi da je on učestvovao u inkriminisanim radnjama prema oštećenima na brdu Kisak. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da navedeni princip u konvencijskom smislu konstituiše poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39 i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira s jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora van razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno principom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivici, rješava u korist okrivljenog.

48. Ustavni sud prvenstveno konstatuje da iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi da je apelant, zajedno s ostalim optuženim, suđen i osuđen za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ (u vezi sa članom 22 KZSFRJ), i to kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme rata i oružanog sukoba (Ženevske konvencije) nečovječnim postupanjem prema civilnom stanovništvu. Dakle, radi se o blanketnom krivičnom djelu koje može postojati samo onda kada je nekom od alternativno propisanih radnji iz te odredbe prekršena konkretna norma međunarodnog prava, koja kao takve postupke zabranjuje. Taj blanketni propis predstavlja bitno obilježje predmetnog krivičnog djela, te taj propis upućuje na pravila međunarodnog prava. Kršenje pravila međunarodnog prava kod ovog krivičnog djela predstavlja objektivni uslov inkriminacije, odnosno objektivni uslov kažnjivosti. Upravo navedeni blanketni karakter predmetnog krivičnog djela obavezuje sud da u izreci osuđujuće presude navede sve činjenice i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i precizno navođenje međunarodnopravne odredbe koja zabranjuje konkretnu radnju ili radnje izvršenja. Sama radnja izvršenja predmetnog krivičnog djela je propisana alternativno, pa je za njegovo postojanje potrebno da je izvršilac učinio jednu od propisanih radnji. Pri tome, Ustavni sud ističe da čak i ukoliko jedno lice izvrši više istovrsnih radnji ili više raznovrsnih radnji inkriminisanih u ovom članu, radiće se samo o jednom krivičnom djelu ratnog zločina protiv civilnog stanovništva s obzirom na to da je u pitanju jedinstveno krivično djelo bez obzira na broj izvršenih pojedinih radnji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne nalazi proizvoljnost u stavu Vrhovnog suda da je prvostepeni sud dao sasvim određene razloge o okolnostima na osnovu kojih je utvrdio postojanje oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini između Armije RBiH i Vojske RS i na području opštine Sanski Most, kao i postojanje veze između predmetnog krivičnog djela i oružanog sukoba. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da su redovni sudovi u ovoj pravnoj stvari proizvoljno primijenili pravo u karakterizaciji dešavanja na brdu Kisak u kritično vrijeme u smislu bića predmetnog krivičnog djela, tj. tumačenja i primjene člana 142 stav 1 KZSFRJ.

49. Osim navedenih opštih principa u kontekstu ocjene dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant posebno problematizovao odbijanje redovnih sudova da izvedu pojedine dokaza, i to sprovođenje medicinskog vještačenja oštećenog – svjedoka I. C. (radi utvrđivanja vrste i porijekla ozljeda koje je zadobio u kritično vrijeme), te preduzimanje uviđaja na licu mjesta (član 106 ZKPFBiH), kao i odbijanje da se kao svjedoci saslušaju ovlašćena službena lica M. A., E. A. i M. M. (koja su učestvovala u fazi istrage). Ustavni sud, prije svega, ima u vidu da apelant i njegova odbrana nisu u postupku pred prvostepenim sudom predložili sprovođenje navedenog medicinskog vještačenja, već je on odbijen na prijedlog odbrane saoptuženog D. V. Međutim, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ovaj prigovor odnosi i na apelanta zbog dejstva pravila – principa beneficium cohaesionis u smislu člana 324 ZKPFBiH budući da je zakonitost odbijanja tog prijedloga Vrhovni sud meritorno raspravio u osporenoj drugostepenoj presudi. Naime, Ustavni sud načelno ukazuje da je na redovnim sudovima da ocijene dokaze i relevantnost bilo kojeg dokaza koji stranka želi da predloži (Elsholz protiv Njemačke [GC], broj predstavke 25735/94, stav 66, ECHR 2000 VIII). Isto tako, Ustavni sud podsjeća na stavove iz prakse Evropskog suda u kojima je naglašeno da zahtjevi pravičnog suđenja ne nameću domaćem (raspravnom) sudu obavezu da odredi vještaka ili bilo koju drugu istražnu mjeru samo zato jer je stranka to tražila/predložila. Tamo gdje stranka insistira da sud sasluša svjedoka ili izvede neki drugi dokaz (npr. sprovođenje medicinskog vještačenja ili uviđaja), u nadležnosti je domaćeg suda da odluči da li je potrebno ili preporučljivo prihvatiti takav dokaz za ispitivanje na suđenju. Redovni sud uživa slobodu, u smislu poštovanja odredbi Evropske konvencije, da odbije da sasluša svjedoka kojeg je predložila odbrana ako takvi dokazi nisu relevantni za predmet optužbe. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne nalazi proizvoljnost, prije svega, u obrazloženju osporene prvostepene presude, a zatim i u osporenoj drugostepenoj presudi, da odbijanjem navedenih prijedloga nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu u konvencijskom smislu, a kojim je ujedno obuhvaćen princip jednakosti stranaka u postupku u smislu primjene člana 15 i člana 312 stav (1) tačka d) ZKPFBiH. U tom smislu Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u stavu prvostepenog suda da se eventualnim saslušanjem vještaka medicinske struke ne bi doprinijelo utvrđenju drugačijeg činjeničnog stanja. Isto tako, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u stavu Kantonalnog suda da se odbije prijedlog apelantove odbrane za saslušanje navedenih označenih (ovlašćenih službenih) lica budući da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da oni nemaju neposrednih saznanja vezanih za kritični događaj. Konačno, ne čini se ni proizvoljnim stav Kantonalnog suda da odbije prijedlog apelantove odbrane za sprovođenje uviđaja s obzirom na protek vremena (25 godina od kritičnog događaja), te utvrđenje (na osnovu saslušanih svjedoka) da se izgled lica mjesta potpuno promijenio, kao i argument redovnog suda da izlazak na lice mjesta ne bi doprinio utvrđivanju drugačijeg činjeničnog stanja budući da su na te okolnosti saslušani svjedoci koje je apelantova odbrana imala mogućnost da unakrsno ispita. Posljedično navedenom, nema proizvoljnosti ni u stavu Vrhovnog suda iz obrazloženja osporene drugostepene presude da je prvostepeni sud postupio u skladu s ovlašćenjima u smislu odredbe člana 278 stav (2) ZKPFBiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelacione navode u ovom dijelu.

50. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud, prije svega, zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Kantonalno tužilaštvo tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi ni da je Kantonalni sud svoj stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Upravo je, prepoznavajući bitnost vjerodostojnosti iskaza primarno označenih oštećenih, Kantonalni sud u obrazloženju osporene prvostepene presude naglasak stavio na potrebu da se njihovi iskazi cijene s posebnom pažnjom kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti proizašlih iz sadržaja tih iskaza. Pri tome, nije izostala detaljna i iscrpna ocjena pojedinih nejasnoća i nepreciznosti u iskazima označenih oštećenih (kako onih iz faze istrage, tako i onih datog na glavnom pretresu) i prigovorima u vezi s vjerodostojnošću tih iskaza i kredibilitetom pojedinih svjedoka. Redovni sudovi su iskaze označenih oštećenih detaljno analizirali, te dali razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Kantonalnog suda i Vrhovnog suda da je apelant upravo lice koje je kao saizvršilac počinilo inkriminisane radnje koje su mu stavljene na teret (nanošenje snažne tjelesne i duševni boli i patnje, te povrede tjelesnog integriteta oštećenih) i za koje je u konačnici proglašen krivim za krivično djelo iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZSFRJ. Dakle, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju apelantovoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka, datih kako na (glavnom) pretresu tako i onih u fazi istrage. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao ni same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka saslušan u svojstvu svjedoka. Dakle, Kantonalni sud je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može, samo po sebi, dovesti do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu.

51. S druge strane, kada je u pitanju apelacioni navod u vezi s postupanjem Vrhovnog suda, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je apelant isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i u navodima predmetne apelacije, a koji se primarno tiču vođenja dokaznog postupka i ocjene kvaliteta pojedinih dokaza, a posebno iskaza svjedoka optužbe, odnosno iskaza oštećenih koje su oni dali u svojstvu svjedoka u odnosu na svaku pojedinačnu inkriminisanu radnju koja je apelantu stavljena na teret u odnosu na svakog oštećenog ponaosob.

52. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Kantonalni sud, a zatim i Vrhovni sud, načinom sprovođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6 stava 1 Evropske konvencije. Na navedeni način, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno principa in dubio pro reo u smislu člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Pritom, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6 stav 3d) Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije neosnovani, odnosno da u okolnostima konkretnog predmeta ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava apelantove odbrane nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je procjena domaćih sudova bila proizvoljna.

53. Konačno, Ustavni sud zapaža da je apelant problematizovao i pitanje jezika i pisma na kojem je sačinjena osporena drugostepena odluka i kao takva mu dostavljena. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, napominje da se član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na sve faze sudskog, odnosno krivičnog postupka, uključujući i donošenje po pravnom lijeku sudske odluke (pravo i činjenice) koja je od uticaja na krivicu optuženog lica. Dostavom, kao načinom komunikacije između sudskog tijela i stranaka, stranke se upoznaju sa sudskom odlukom i s njenim osnovom, čime im se omogućuje da se žale ako to smatraju potrebnim (Miragall Escolano i drugi protiv Španije broj 38366/97 i dr., ECHR 2000-I, tačka 37). S druge strane, neopravdano nedostavljanje takve sudske odluke pokreće pitanje poštovanja prava na pristup sudu kao aspekta prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, u konkretnom slučaju je nesporno osporena drugostepena odluka dostavljena apelantu i napisana je na latinici. Dakle, ona je sačinjena na jednom od zvaničnih jezika – pisama koji se koriste u Bosni i Hercegovini – Federaciji Bosne i Hercegovine, odnosno na jeziku koji se upotrebljavao na sudu u predmetnom krivičnom postupku, a u kojem je apelant aktivno i s razumijevanjem učestvovao. Ustavni sud, takođe, primjećuje da se apelant ni u jednoj fazi postupka nije izjasnio da (osim srpskog i ćirilice) ne poznaje bilo koji od službenih jezika ili pisama Bosne i Hercegovine. Stoga je u konkretnom slučaju evidentno da jezik koji je korišćen u sudnici (u smislu člana 8 ZKPFBiH) nije jezik koji apelant ne zna ili ne razumije da ne bi mogao pročitati ono što je napisano kako u osporenoj prvostepenoj, tako i osporenoj drugostepenoj odluci (obje osporene odluke su napisane na latinici). Iz naprijed navedenih razloga, Ustavni sud zapaža da apelant nije ni na koji način Ustavnom sudu prezentovao zbog čega bi mu u konkretnom slučaju dostavljanje osporene drugostepene presude, koja nije na ćirilici i srpskom pismu, rezultiralo nerazumijevanjem i neadekvatnim primanjem informacija u vezi sa sudskom odlukom po žalbi njegove odbrane. Pritom, takvo dostavljanje osporene drugostepene presude nije onemogućilo apelanta ni u daljnjoj zaštiti njegovih ustavnih i konvencijskih prava blagovremenim obraćanjem Ustavnom sudu predmetnom apelacijom kao efektivnim pravnim lijekom, a u kojoj je na nesumnjiv način ukazao na navode koje je prethodno isticao pred redovnim sudovima i koje je Ustavni sud meritorno raspravio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelacije u odnosu na način dostavljanja osporene drugostepene presude u okolnostima konkretnog slučaja.

54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja o tome da je dokazano da je apelant počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZSFRJ, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na povredu prava na obrazloženu odluku. Takođe, dostavljanje apelantu osporene drugostepene presude na jednom od službenih jezika i pisama u Bosni i Hercegovini, za koja nije utvrđeno da apelant ne razumije, u skladu je s garancijama prava na pravično suđenje.

56. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka c) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3410/19 (D.P.) | Sudska praksa | Aktio