Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3196/19 (Z.T.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Revizija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3196/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-3196/19, rješavajući apelaciju Z. T., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. T. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 003022 19 Rev 2 od 11. juna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, podnio je 8. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P003022 19 Rev 2 od 11. juna 2019. godine.

2. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, odgovora na apelaciju i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

3. Apelant je protiv tužene UniCredit Zagrebačke banke d.d. Mostar pokrenuo parnični postupak radi naknade štete. Nakon provedenog postupka Općinski sud u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu broj 51 0 P 003022 07 P od 23. juna 2008. godine. Međutim Kantonalni sud u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio rješenje broj 51 0 P 003022 08 Gž od 19. februara 2009. godine kojim je žalba uvažena, presuda Općinskog suda od 23. juna 2007. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.

4. Postupajući u ponovnom postupku Općinski sud je donio presuda broj 51 0 P 003022 09 P2 od 15. januara 2010. godine kojom je u cjelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Žalbe parničnih stranaka izjavljene protiv te presude Općinskog suda su odbijene kao neosnovana presudom Kantonalnog suda 51 0 P 003022 10 Gž2 od 10. decembra 2010. godine.

5. Apelant je nakon toga 27. septembra 2011. godine podnio revizija Vrhovnom sudu protiv prvobitno donesenog rješenja Kantonalnog suda od 19. februara 2009. godine (kojim je predmet vraćen na ponovno suđenje). Rješenjem Općinskog suda od 14. oktobra 2011. godine revizija apelanta je odbačena kao neblagovremena. Navedeno rješenje je, kako proizilazi iz odgovora Općinskog suda uručeno apelantu 21. oktobra 2011. godine a postalo je pravomoćno 22. novembra 2011. godine.

6. Nadalje, apelant je 7. maja 2014. godine ponovo podnio reviziju protiv rješenja Kantonalnog suda od 19. februara 2009. godine (o vraćanju predmeta na ponovno suđenje), koju je Općinski sud odbacio kao neblagovremenu rješenjem od 21. maja 2014. godine. To rješenje apelant je zaprimio 27. maja 2014. godine a postalo je pravomoćno 27. juna 2014. godine.

Revizioni postupak okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda

7. Rješenjem Općinskog suda broj 51 0 P 003022 09 P2 od 5. decembra 2017. godine, revizija apelanta zaprimljena u sudu 11. aprila 2017. godine protiv rješenja Kantonalnog suda broj 51 0 P 003022 08 Gž od 19. februara 2009. godine je odbačena kao nedozvoljena.

8. Rješenjem Kantonalnog suda, broj 51 0 P 003022 18 Gž 3 od 22. februara 2018. godine, je odbijena kao neosnovana žalba apelanta i potvrđeno je rješenje Općinskog suda od 5. decembra 2017. godine. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je revizija apelanta koja je podnesena 11. aprila 2017. godine i uređena 6. novembra 2017. godine, neblagovremena jer je podnesena nakon isteka roka od 30 dana od dana dostavljanja prijepisa rješenja Kantonalnog suda od 19. februara 2009. godine apelantu (3. marta 2009. godine) a koji rok je propisan odredbom člana 237. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Stoga Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud donio zakonitu odluku, kada je postupajući shodno svojim ovlaštenjima propisanim odredbom člana 244. stav 1. ZPP reviziju apelanta odbacio kao neblagovremeno podnesenu. U vezi s tim je također ukazao da iz odredbe čl. 244. i čl. 247. stav 1. ZPP jasno proizilazi, da je prvostupanjski sud ovlašten da neblagovremenu i nepotpunu reviziju odbaci rješenjem, a ako to ne učini reviziju će dostaviti revizijskom sudu koji će propust prvostepenog suda otkloniti donošenjem istovjetne odluke. Stoga, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud postupao u granicama svojih ovlaštenja kada je po prijemu revizije ispitao da li je ista blagovremeno podnesena pa nakon što je utvrdio da je revizija podnesena nakon isteka zakonskog roka, donio je rješenje kojim je revizija odbačena. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka 2. ZPP žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje prvostepenog suda.

9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 51 0 P 003022 19 Rev 2 od 11. juna 2019. godine revizija apelanta je odbačena kao nedozvoljena.

10. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 301b. (1) ZPP propisano, da stranka može podnijeti reviziju putem punomoćnika koji je advokat, a stavom (2) istog člana je propisano da izuzetno od stava (1) ovog člana stranka može podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može podnijeti reviziju kao punomoćnik osoba koja je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je ocijenio da iz stanja spisa predmeta proizilazi da revizija u konkretnom slučaju nije podnesena putem punomoćnika koji je advokat, već je istu podnio apelant lično, koji nije dokazao da ima položen pravosudni ispit. Dakle, kako je reviziju izjavila osoba koja nije imala ovlaštenje na podnošenje revizije u ovom postupku, takva revizija po mišljenju Vrhovnog suda nije dopuštena pa je istu u smislu odredbe člana 247. st. (1) i (2) valjalo odbaciti.

11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom došlo do „Kršenja svih temeljnih ljudskih prava i sloboda“. S tim u vezi dalje navodi da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari (presudom Općinskog suda od 23. juna 2008. godine) te da se smatra da sva „naknadno donesena rješenja, odluke, presude ...predstavljaju ozbiljna kršenja ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i svih zakonskih prava te bi ih Ustavni sud BiH mora odbaciti ili iste proglasiti diskriminirajućim i pravno ništavim.“ Konačno ukazuje da je Ustavni sud sukladno Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) dužan „da brani i obrani bilo koju osobu od protupravnog nasilja, nepoštenog suđenja, zloupotrebe prava na djelotvoran pravni lijek, uništenog prava na imovinu iz pravomoćnih sudskih presuda ... te isti spriječi svaku zloupotrebu prava“. Osim roga ukazuje da je Ustavni sud u periodu od 2010. do 2018. godine odbacio njegove brojne apelacije kao i da je Evropski sud za ljudska prav (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zaključio da njegova aplikacija u preciziranom predmetu nije prihvatljiva.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. S obzirom na sadržaj apelacionih navoda, iako se apelant nije eksplicitno pozvao na te odredbe, Ustavni sud smatra da apelant predmetnom apelacijom zapravo pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

16. Ustani sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koje je apelant ukazao u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporenog rješenja, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP, dao jasne i precizne razloge za svoja odlučenje odnosno zaključak da je apelantova revizija nedozvoljena budući da apelant nije dokazao da ispunjava uvjete iz člana 301b. ZPP za podnošenje revizije, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud također ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente kojim bi opravdao tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje Vrhovnog suda. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitat. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3196/19 (Z.T.) | Sudska praksa | Aktio