Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-511/21 (Đ. M.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Ekstradicija
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-511/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-511/21, rješavajući apelaciju Đorđa Milanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đorđa Milanovića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 038599 20 Kv od 18. decembra 2020. godine i S1 3 K 038599 20 Eks 3 od 13. decembra 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Đorđe Milanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rume, Republika Srbija, kojeg zastupa Bakir Hećimović advokat iz Tuzle, podnio je 15. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 038599 20 Kv od 18. decembra 2020. godine i S1 3 K 038599 20 Eks 3 od 13. decembra 2020. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud prije donošenja konačne odluke o apelaciji donese privremenu mjeru puštanja na slobodu.
2. Sud BiH je postupajući po molbi Ministarstva pravde Republike Mađarske za izručenje apelanta i prijedlogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) na osnovu člana 39. stav 1. točka a) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima (u daljnjem tekstu: ZMPP) donio rješenje broj S1 3 K 038599 20 Eks 3 od 13. decembra 2020. godine, kojim je apelantu kao potraživanom licu ukinut privremeni pritvor određen i produžen rješenjima Suda BiH 4. i 30. novembra 2020. godine i istovremeno određen ekstradicioni pritvor koji po navedenom rješenju može trajati najduže do izvršenja odluke o izručenju ili do nove odluke suda, ali ne duže od šest mjeseci od dana pritvaranja odnosno od 3. novembra 2020. godine do 3. maja 2021. godine ili do nove odluke suda.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno sljedeće: da je pred Sudom BiH u toku postupak izručenja apelanta iz Bosne i Hercegovine u Republiku Mađarsku u cilju izvršenja pravosnažne presude kojom je apelant osuđen za počinjenje krivičnog djela Krijumčarenje ljudi Krivičnog zakona Republike Mađarske; da je prema apelantu kao potraživanom licu 4. novembra 2020. godine bio određen privremeni pritvor nakon što je 3. novembra 2020. godine lišen slobode od strane pripadnika Granične policije BiH po međunarodnoj potjernici i potjernici NCB Interpola Budimpešta; da je apelantu privremeni pritvor produžen rješenjem Suda BiH od 20. novembra 2020. godine; da je Tužilaštvo 10. decembra 2020. godine predložilo da se apelantu odredi ekstradicioni pritvor i da se utvrde pretpostavke za izručenje jer je Ministarstvo pravde BiH od Republike Mađarske zatražilo dostavljanje originalne molbe za izručenje. Tužilaštvo je pri tom istaklo da je za apelantom raspisana potjernica s ciljem izvršenja preostalog dijela neizdržane kazne zatvora po pravosnažnoj presudi, da je krivično djelo počinjeno u Republici Mađarskoj 20. marta 2015. godine, da apelant nije državljanin BiH te da je njegov identitet kao državljanina Republike Srbije utvrđen na temelju lične karte i ličnog kazivanja.
4. Na ročištu povodom prijedloga Tužilaštva za određivanje ekstardicionog pritvora apelantova odbrana je istakla da nisu ispunjeni uslovi za izručenje jer je odredbom člana 38. točka (6) ZMPP propisano da se izručenje vrši na temelju originalne dokumentacije a da je u konkretnom slučaju zamolnica stigla faxom što implicira puštanje apelanta na slobodu.
5. Sud BiH je cijeneći navode iz prijedloga i izjašnjenje apelantove odbrane donio odluku kao u izreci, navodeći u nastavku razloge za takav stav. U tom pravcu je navedeno da je molba za izručenje apelanta izdata od strane Ministarstva pravde Republike Mađarske 12. decembra 2020. godine, da je molba upućena Ministarstvu pravde BiH koja osnov za izručenje nalazi u Evropskoj konvenciji o ekstradiciji, da je jedan od načina podnošenja molbe za izručenje shodno odredbama ZMPP direktno obraćanje Ministarstvu pravde BiH, da je molba zbog hitnosti u postupanju Sudu BiH dostavljena od strane NCB Interpola Budimpešta a putem NCM Interpola Sarajevo; da se molba za izručenje dostavljena na opisani način smatra dostatnom za potrebe donošenja odluke o prijedlogu Tužilaštva za određivanje ekstradicionog pritvora jer autentičnost iste nije dovedena u pitanje.
6. U pogledu ispunjenosti uslova za izručenje, sudija za prethodni postupak Suda BiH je izvršio provjeru te je u tom kontekstu prije svega naveden sadržaj odredbe člana 39. stav 1. ZMPP ukazujući da se ekstradicioni pritvor može odrediti: ako postoji opasnost da će lice čija se ekstardicija traži izbjeći postupak izručenja ili provođenje izručenja; ako postoje okolnosti koje ukazuju da će lice čija se ekstradicija traži uništiti, sakriti, izmijeniti, ili falsificirati tragove krivičnog djela i druge dokaze; i ako postoje posebne okolnosti koje ukazuju da će lice čija se ekstradicija traži ometati krivični postupak ili postupak izručenja uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Osnovni zakonski uslov za određivanje ekstradicionog pritvora jeste, kako je dalje navedeno, činjenica da apelant nije državljanin BiH odnosno da je državljanin Republike Srbije slijedom čega se u smislu odredbi ZMPP smatra strancem te da nakon uvida u ličnu kartu apelantov identitet nije sporan. Također je utvrđeno iz priloženih dokaza da je u momentu odlučivanja o mjeri ekstradicionog pritvora prema apelantu molba za izručenje formalno sačinjena u skladu s odredbom člana 12. Evropske konvencije o ekstradiciji, budući da je uz molbu priložen nalog za hapšenje koji pored podataka o pravosnažnoj presudi sadrži i detaljan činjenični opis radnji krivičnog djela, preciznu pravnu kvalifikaciju, tekst primijenjenih zakonskih odredbi krivičnog zakona države moliteljice uključujući i ostale podatke o apelantu kao potraživanom licu.
7. Imajući u vidu da je apelantu kao osuđenom licu preostalo da izdrži devet mjeseci i 28 dana kazne zatvora koja mu je izrečena pravosnažnom presudom Okružnog suda u Segedinu od 21. marta 2015. godine, sudija za prethodni postupak je ocijenio da izručenje nije očigledno neosnovano što bi bio razlog za ukidanje pritvora u smislu odredbe člana 39. stav 4. ZMPP i da, obzirom na odredbu člana 16. tačka f) u vezi sa članom 18. Krivičnog zakona BiH nije nastupila apsolutna zastarjelost izvršenja izrečene kazne kao ni prema odredbama krivičnog zakona države moliteljice. Slijedom navedenog prigovori branioca u tom pravcu ocijenjeni neosnovanim.
8. Prema članu 39. stav 1. tačka a) ZMPP, kako je dalje obrazloženo, osnov za određivanje ekstradicionog pritvora je postojanje opasnosti da će lice, čija se ekstradicija traži, izbjeći postupak izručenja ili provođenje izručenja. Kako je i u ranijim rješenjima o privremenom pritvoru navedeno, jedna od ključnih okolnosti koja ukazuje na opasnost od bjekstva apelanta jeste podatak iz spisa da je presuda Okružnog Suda u Segedinu izrečena u prisustvu apelanta (prema podacima iz potjernice) 21. marta 2015. godine, a da je isti po međunarodnoj potjernici lišen slobode tek 3. novembra 2020. godine, da je duži vremenski period bio nedostupan pravosudnim organima države moliteljice radi izvršenja kazne zatvora, da je država moliteljica nakon što je presuda Okružnog suda u Segedinu postala konačna (2. decembra 2015. godine) pokušala osigurati dostupnost apelanta, nakon čega je u konačnici prema njemu raspisana međunarodna potjernica, u cilju izvršenja pravosnažne sudske presude.
9. Imajući u vidu intenzitet opasnosti od bjekstva ili preduzimanja radnji u cilju skrivanja, a time i izbjegavanja eventualnog izručenja koja je takvog kvantiteta da čini opravdanim zadržavanje apelanta u pritvoru, Sud BiH je zaključio da postoji realna opasnost da bi apelanta, ukoliko protiv njega ne bi bila određena mjera privremenog pritvora, mogao napustiti Bosnu i Hercegovinu ili preduzeti radnje u cilju skrivanja, čime bi ponovo postao nedostupan. Na taj način bi apelant, po ocjeni Suda BiH, onemogućio okončanje postupka izručenja, odnosno spriječio, eventualno, izručenje zemlji moliteljici, kojoj je nedostupan već duže vrijeme.
10. S obzirom na sve naprijed navedene okolnosti, Sud BiH je zaključio da postoji opasnost da će apelant, čija je ekstradicija zatražena putem međunarodne pravne pomoći, izbjeći postupak izručenja ili provođenje izručenja, posebno kada se ima u vidu da je postupak izručenja po molbi države moliteljice tek započeo, te da slijedi provođenje izviđajnih radnji u cilju eventualne dopune molbe za izručenje ukoliko se ukaže potreba za istom, a potom donošenje odluke o tome da li su ispunjenje zakonske pretpostavke za izručenje, te donošenje konačne odluke o izručenju ministra pravde Bosne i Hercegovine.
11. Odredba člana 39. stav 5. ZMPP kako je dalje obrazloženo, predviđa mogućnost da se prisustvo stranca u ekstradicionom postupku osigura drugim mjerama osiguranja, ali samo ako to opravdavaju posebni razlozi. Međutim, odbrana te posebne razloge ili dokaze u vezi s tim nije prezentovala na način da uvjeri sud da bi se umjesto pritvora ista svrha mogla postići blažim mjerama zabrane. Prijedlog odbrane u tom pravcu je ocijenjen paušalnim a time i neprovodivim. Stoga je Sud BiH ocijenio da se samo mjerom pritvora može obezbijediti apelantovo prisustvo kao potraživanog lica do okončanja postupka po molbi Republike Mađarske za njegovo izručenje. Zbog toga je prema apelantu ukinut privremeni pritvor koji mu je određen rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 038599 20 Eks od 4. novembra 2020. godine i produžen rješenjem istog Suda broj S1 3 K 038599 20 Eks 2 od 20. novembra 2020. godine, koji po rješenju o određivanju ekstradicionog pritvora od 13. decembra 2020. godine može trajati najduže do izvršenja odluke o izručenju ili do nove odluke Suda, ali ne duže od šest (6) mjeseci od dana pritvaranja, odnosno od 3. novembra 2020. godine do 3. maja 2021. godine ili do nove odluke Suda.
12. Odlučujući o žalbi apelantove odbrane protiv rješenja o određivanju ekstradicionog pritvora, vijeće Suda BiH je rješenjem broj S1 3 K 038599 20 Kv od 18. decembra 2020. godine odbio žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je nakon ocjene žalbenih razloga odlučeno na naprijed navedeni način uz razloge koji su navedeni u nastavku obrazloženja. Naime, vijeće Suda BiH je istaklo da iz stanja u spisu proizilazi da je pobijanim rješenjem apelantu određen ekstradicioni pritvor, da se žalba poziva na odredbe člana 35. ZMPP u kojem je taksativno pobrojana ekstradiciona dokumentacija koja se prilaže uz molbu za izručenje (sredstva za utvrđivanje identiteta, izvod iz krivičnog zakonodavstva države moliteljice, original presude i dr.), što je jedan od uslova za odlučivanje o ispunjenosti zakonskih pretpostavki, ali ne i za donošenje odluke o obezbjeđivanju prisustva potraživanog. Naime, analizirajući cjelokupnu dokumentaciju u spisu na temelju koje je i prihvaćen prijedlog Tužilaštva za određivanje ekstradicionog pritvora apelantu, ekstradicioni postupak u cjelini i njegovu specifičnost, zaključak vijeća Suda BiH je da je pobijano rješenje pravilno i zakonito, te da zaključak sudije za prethodni postupak o određivanju ekstradicionog pritvora nije doveden u sumnju prigovorima iznesenim u žalbi. S tim u vezi je navedeno: da je apelantu kao potraživanom licu određena, a zatim i produžena mjera privremenog pritvora kao specifična mjera za osiguranje prisustva potraživanog lica u odnosu na kojeg postoji raspisana aktivna međunarodna potjernica, da je nakon toga u smislu zakonskih odredbi člana 39. stav 1. tačka a) ZMPP prvostepeni sud ocijenio sadržinu prijedloga za određivanje ekstradicionog pritvora, kao i činjenicu da je država moliteljica dostavila molbu za izručenje, istina u kopiji, što nije smetnja za odlučivanje o pritvoru, nakon čega je zaključeno da se dostupnost apelanta kao potraživanog lica može obezbijditi jedino mjerom pritvora, istina najtežom, ali jedinom adekvatnom mjerom u konkretnom slučaju. Vijeće je ispitujući žalbene navode uvidom u spis utvrdilo da se ekstradicioni postupak nalazi u fazi u kojoj je država moliteljica podnijela molbu za izručenje koju je uputila Ministarstvu pravde BiH, da je zbog hitnosti postupanja navedena molba je Sudu proslijeđena od strane Interpola zbog čega nije ni mogla biti u originalu, ali je po mišljenju vijeća Suda BiH takav način dostavljanja dostatan za donošenje odluke o ekstradicionom pritvoru. Osim toga, suprotno navodima odbrane, dostavljeni akt sadrži identifikacione podatke o apelantu kao potraživanom licu koji su u saglasnosti sa podacima iz spisa, izvod iz krivičnog zakona Mađarske, podatke o zastari izvršenja kazne, kao i podatke o presudi zbog čijeg se izvršenja traži izručenje. Odbrana, s druge strane, u žalbi nije navela nikakve druge argumente kojima bi pobila pravilnost pobijane odluke, tako da su kao neosnovane ocijenjene žalbene tvrdnje da nije bilo zakonskog osnova za određivanje ekstradicionog pritvora u konkretnom slučaju.
13. S obzirom na naprijed navedeno, vijeće Suda BiH je ocijenilo da pobijano rješenje sadrži pravilan zaključak o opravdanosti određivanja ekstradicionog pritvora prema apelantu i da je sudija za prethodni postupak pravilno utvrdio činjenice koje su po zakonu relevantne za donošenje takve odluke. Sud je o prihvatljivosti tih činjenica u obrazloženju pobijanog rješenja dao valjane razloge, koje je prihvatilo Vijeće Suda BiH, nasuprot žalbenim navodima odbrane da nisu ispunjene zakonske pretpostavke da se apelantu odredi ekstradicioni pritvor.
14. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazlažući povredu navedenog prava, apelacijom se ističe da su odluke o određivanju ekstradicionog pritvora nezakonite jer uz prijedlog za određivanje pritvora i utvrđivanje zakonskih pretpostavki nije prezentirana originalna dokumentacija već dokumentacija u fotokopiji, te da stoga nije bilo uslova za određivanje ekstradicionog pritvora. Apelacijom se osim navedenog ukazuje da je pritvor zbog naprijed navedenog nedostatka nezakonit te je predloženo da se usvoji privremena mjera i da se apelant odmah pusti na slobodu.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
16. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu organa Evropske konvencije, prema kojoj se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak ekstradicije u kojem su donesene osporene odluke koje su predmet ove apelacije. Navedeno je Ustavni sud ukazao i u svojoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2210/16 od 20. juna 2016. godine u kojem predmetu je apelant osporavao odluke Suda BiH o određivanju ekstadicionog pritvora. Naime, bivša Komisija za ljudska prava je, razmatrajući ovo pitanje, zaključila da domaći sudovi, kada odlučuju o pitanju ekstradicije, ne donose odluku o „krivičnoj optužbi“ protiv traženog lica u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Komisija je ukazala da se pojam „odlučivanje o krivičnoj optužbi“ odnosi samo na postupak u kojem se odlučuje da li je neko lice krivo ili ne za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a ne na postupak u kojem sudovi odlučuju o tome da li lice treba biti izručeno drugoj državi (vidi, bivša Komisija za ljudska prava, Farmakopoulos protiv Belgije, aplikacija broj 11683/85, 64 D.R. [1990]).
17. Navedena praksa organa Evropske konvencije, koju podržava i Ustavni sud, primjenjiva je i u konkretnom slučaju, budući da se i u konkretnom slučaju radi o ekstradicijskom postupku u kojem se isključivo odlučuje o postojanju zakonskih pretpostavki za apelantovo izručenje pravosudnim organima Republike Mađarske a ne o krivičnopravnoj odgovornosti apelanta. Prema tome, proizlazi da se u konkretnom slučaju nije odlučivalo o krivičnoj optužbi protiv apelanta, što je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2210/16 od 20. juna 2016. godine, st. 27-28 i AP 2937/13 od 17. septembra 2014. godine, st. 24-26 i Odluka o dopustivosti broj AP 1635/12 od 27. juna 2012. godine, st. 24-25 dostupne na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).
18. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi u vezi s povredom prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije inkompatibilni ratione materiae s Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da u konkretnom slučaju ne može primijeniti praksu Evropskog suda za ljudska prava zauzetu u predmetu Othman (Abu Qatada) protiv Ujedinjenog Kraljevstva prema kojoj je član 6. primjenjiv samo u izuzetnim slučajevima u postupcima protjerivanja, kada postoje flagrantna kršenja ljudskih prava (npr. suđenje in apsentia u kome je potraživana osoba bila lišena osnovnih prava koja su garantovana pravom na pravično suđenje; vidi, Evropski sud, Othman (Abu Qatada) protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 17. januara 2012. godine, st. 258. do 262). Dovodeći navedeno u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da se iz apelacije i dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne može zaključiti da je osporenim odlukama apelant na bilo koji način izložen flagrantnom kršenju ljudskih prava u smislu citirane odluke Evropskog suda. Zbog toga, Ustavni sud ostaje kod svoje dosadašnje prakse kako je to naveo u prethodnim tačkama ove odluke (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2210/16 od 20. juna 2016. godine, stav 29., već citirana). Pored svega navedenog, Ustavni sud je imao u vidu da je apelant prilikom podnošenja apelacije imao punomoćnikaadvokata.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević