Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3529/19 (Š. H.)

Odluka donesena 21. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
  • Ratni zločin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3529/19

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3529/19, rješavajući apelaciju Šabana Haskića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Šabana Haskića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K017182 19 Krž od 6. juna 2019. godine i S1 1 K 017182 16 Kri od 2.

oktobra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Šaban Haskić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Sud Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 017182 19 Krž od 6. juna 2019. godine i broj S1 1 K 017182 16 Kri od 2. oktobra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. U postupku koji se vodio protiv apelanta i još četiri optužena lica Sud BiH je donio Presudu broj S1 1 K 017182 16 Kri od 2. oktobra 2018. godine kojom je apelant proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci osuđujućeg dijela izreke presude (tač. 2.1, 2.2, 2.3, 2.4. i 2.5) počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), a radnjama iz tačke 5 počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ (saizvršilaštvo), za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. Apelant je na osnovu člana 284. tačka c) ZKP-a u odnosu na određene radnje oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) KZBiH u vezi sa članom 180. stav 1. istog zakona, te je zajedno sa S. B. oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) KZBiH u vezi sa čl. 180. i 29. istog zakona.

5. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantu i ostalim optuženim prema optužnici Tužilaštva, koja je potvrđena 25. decembra 2015. godine, stavljeno na teret da su radnjama opisanim u činjeničnom dijelu izreke presude počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva (i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika); apelant je u završnoj riječi, između ostalog, isticao da nije bio na navedenom mjestu (Crna kuća); ukazano je na dokazni postupak i dokaze optužbe i odbrane; ukazano je na procesne odluke, između ostalog, apelantove odbrane (opširno navedeno na str. od 16. do 37. presude). U nastavku je obrazložena primjena materijalnog prava KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja djela. Na str. od 39. do 44. obrazloženja presude, u dijelu koji se odnosi na opću ocjenu dokaza i odluku o krivici, prvostepeno vijeće je istaklo da je prilikom donošenja presude cijenilo sve dokaze provedene na glavnom pretresu, a u presudi su obrazloženi samo oni dokazi na kojima je zasnovana odluka (oni koji nisu odlučujući nisu detaljno obrazlagani) u smislu čl. 15. i 281. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).

6. Vijeće je na osnovu svih provedenih dokaza, njihovom pojedinačnom i međusobnom ocjenom, došlo do nesumnjivog zaključka da su optuženi, među kojima i apelant, radnjama bliže opisanim u izreci osuđujućeg dijela izreke presude ostvarili sva bitna obilježja bića krivičnog djela iz člana 142. stav 1. KZSFRJ na način da su za vrijeme rata u BiH i oružanog sukoba između Armije RBiH i HVO-a, kao pripadnici Vojne policije 1. bataljona 325. brdske brigade Armije RBiH, postupali suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, u prostorijama i ispred objekta Crna kuća u Kruščici, općina Vitez, gdje su bili zatvoreni civili hrvatske nacionalnosti, na način da su učestvovali u nečovječnom postupanju i nanošenju velikih patnji i povreda tjelesnog integriteta i ličnog dostojanstva prema licima koja su u trenutku počinjenja krivičnog djela uživala zaštitu prema odredbama zajedničkog člana 3. ženevskih konvencija. Zatim su pobrojani opći elementi krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i na str. od 45. do 77. pojedinačno obrazloženi kako slijedi: da djelo mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava; da djelo mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije; da mora biti povezano s ratom, oružanim sukobom ili okupacijom i da počinilac mora narediti ili počiniti djelo. Iz izvedenih dokaza, koji su opširno navedeni u ovom dijelu obrazloženja presude, prvostepeno vijeće je utvrdilo da su svjedoci – oštećeni, ukupno šest lica, u periodu od jula do septembra 1993. godine držani zatočeni u podrumskim prostorijama objekta Crna kuća, u mjestu Kruščica, općina Vitez, i da su svakodnevno bili podvrgavani različitim oblicima fizičkog i psihičkog zlostavljanja, te odvođeni na prinudne radove. Zatim su navedene inkriminacije u osnovi ratnog zločina za svakog od optuženih pojedinačno.

7. Na str. 88–98. obrazloženja presude opisane su konkretne inkriminirane radnje koje su apelantu optužnicom Tužilaštva stavljene na teret (tač. 2.1, 2.2, 2.3, 2.4. i 2.5. izreke presude). U pogledu tačke 2.1. izreke presude vijeće je zaključilo da je apelant nečovječno postupao prema G. S. (tukao, bacao niz stepenice), a što je zaključeno na osnovu iskaza oštećenog, kao i iskaza svjedoka. U odnosu na tačku 2.2. izreke presude na osnovu dokaza, prvenstveno iskaza oštećenog G. S., koji je potkrijepljen iskazima svjedoka I. K. i S. K., vijeće je utvrdilo da je apelant radnjama opisanim u toj tački ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela nečovječnog postupanja prema G. S. nanijevši mu povrede tjelesnog integriteta. Vijeće je u ovom dijelu navelo da je imalo u vidu određene razlike u iskazima svjedoka (da li je apelant izbio zube oštećenom klompom ili palicom), te je u tom pravcu poklonilo vjeru iskazu oštećenog. Oštećeni se nije mogao sjetiti da li je riječ o jednom li više zuba, a vijeće je činjenično uredilo tu tačku tako što je navelo da se događaj desio „u julu mjesecu“ (u optužnici je bilo navedeno u periodu između jula i septembra), odnosno uskladilo je s iskazom svjedoka G. S. U odnosu na tačku 2.3, kojom je apelantu stavljeno na teret da je civila S. K. izveo iz podruma Crne kuće u kojoj je bio zatočen, te ga udarao po raznim dijelovima tijela rukama i nogama, uslijed čega su nastupile povrede tjelesnog integriteta oštećenog, na osnovu iskaza oštećenog, a njegov iskaz je potvrđen i izjavama svjedoka N. K. i I. K., vijeće je zaključilo da je apelant počinio krivično-pravne radnje iz te tačke. Sud BiH je naveo da iskazi tih svjedoka nisu dovedeni u sumnju iskazom svjedoka odbrane I. H. jer je bio suprotan iskazima tih svjedoka i nije bio potvrđen nijednim drugim dokazom, a osim toga riječ je o apelantovom bratu. U odnosu na tačku 2.4. apelantu je stavljeno na teret nečovječno postupanje prema zaštićenom svjedoku A. U odnosu na tu tačku sud je saslušao svjedoka A koji se nije mogao sjetiti navedenih događaja, te mu je predočen iskaz iz istrage, a odbrana ga je unakrsno ispitala, te mu je predočila izjavu koju je dao Tužilaštvu u Travniku 2013. godine. Sud BiH je naveo da je prihvatio iskaz svjedoka A dat u Tužilaštvu 2015. godine kao pouzdan i tačan , te u pogledu odlučnih činjenica potkrijepljen iskazima drugih svjedoka. Sud BiH je naveo da nije mogao cijeniti izjavu svjedoka datu u Tužilaštvu u Travniku jer iskaz nije uložen kao dokaz u sudski spis. U odnosu na tačku 2.5. osuđujućeg dijela izreke presude apelantu je stavljeno na teret nečovječno postupanje prema civilu I. K., koji je o navedenom događaju svjedočio, a njegov iskaz je potvrđen iskazima svjedoka S. K. i N. K., te je Sud BiH van razumne sumnje utvrdio da je apelant radnjama opisanim toj tački izreke presude ostvario sve standarde nečovječnog postupanja prema oštećenim, te ga proglasio krivim.

8. U nastavku presude (str. od 110. do 113) opisane su krivičnopravne radnje koje je apelant preduzeo zajedno sa S. B. prema oštećenim civilima, te je njihove iskaze vijeće prihvatilo kao jasne i ubjedljive i našlo utvrđenim da su apelant i S. B. svojim radnjama natjerali oštećene na teško zlostavljanje spolne prirode koje se nanosi tjelesnom i moralnom integritetu lica, korištenjem prinude na način koji degradira i ponižava dostojanstvo lica, koje radnje je vijeće okarakteriziralo kao „prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njen život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe na seksualni odnos ili s njim izjednačenu radnju“, te ih je proglasilo krivim.

9. U nastavku (od strane 117) Sud BiH je, uz pozivanje na praksu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ), definirao pojam „nečovječno postupanje“ i silovanje kao oblik nečovječnog postupanja, te je naveo da je zaključio da su se u radnjama optuženih stekli svi elementi bića krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. U tom dijelu Sud BiH naveo da je, cijeneći iskaze oštećenih, van razumne sumnje utvrdio da su radnje optuženih kod oštećenih prouzrokovale posljedice koje se sastoje u nanošenju fizičkih i psihičkih patnji, kao i povreda tjelesnog integriteta i zdravlja i ljudskog dostojanstva. Sud BiH je također naveo da isto potvrđuje i medicinska dokumentacija oštećenih, kao i nalaz vještaka, koji je na osnovu medicinske dokumentacije izvršio vještačenje tjelesnih povreda oštećenih, a nalaz i mišljenje vještaka, suprotno prigovorima odbrane, Sud BiH je prihvatio kao autentičan i vjerodostojan.

10. Prilikom odmjeravanja kazne vijeće je u odnosu na apelanta, imajući u vidu opću svrhu kažnjavanja i pravila o odmjeravanju kazne, kao otežavajuću okolnost cijenilo težinu povrede zaštićenog dobra i u vezi s tim način izvršenja djela, težinu posljedica i upornost pri izvršenju djela, od olakšavajućih da je porodičan otac troje djece, lošeg imovnog stanja i da ranije nije osuđivan, te je zaključilo da je kazna zatvora u trajanju od sedam godina srazmjerna težini i posljedicama predmetnog krivičnog djela.

11. Apelaciono vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 1 K 017182 19 Krž od 6. juna 2019. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu, te je potvrđena prvostepena presuda od 2. oktobra 2018. godine. U obrazloženju presude su navedeni žalbeni osnovi žalbe apelanta (bitna povreda odredbi krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluke o sankciji) i drugih optuženih, nakon čega je pobijana presuda ispitana u granicama istaknutih žalbenih prigovora. Apelaciono vijeće je u obrazloženju presude pojedinačno razmotrilo svaki od istaknutih žalbenih prigovora u smislu člana 306. ZKPBiH, ocijenivši ih neosnovanim, te je u relevantnim dijelovima presude koji se odnose na apelanta navelo razloge za takav stav. U tom pravcu su navedeni razlozi neosnovanosti žalbenih razloga istaknutih u vezi s bitnom povredom postupka koji su istaknuti u apelantovoj žalbi, i to korištenje dokaza koji nisu dostavljeni u originalu, pri čemu se misli na medicinsku dokumentaciju pribavljenu putem Federalnog ministarstva za pitanja boraca, u vezi s čim je i nalaz i mišljenje vještaka.

12. U vezi s neosnovanošću prigovora koji se odnosi na medicinsku dokumentaciju pribavljenu putem Federalnog ministarstva za pitanja boraca, a u vezi s tim i nalaz vještaka, apelaciono vijeće je ukazalo na odredbe čl. 162. i 163. Zakona o upravnom postupku BiH i čl. 169. i 170. ZKPFBiH iz kojih proizlazi da su organi uprave BiH dužni izdavati uvjerenja i isprave o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju, kao i da takva uvjerenja imaju snagu javne isprave. Stoga, s obzirom na način pribavljanja medicinske dokumentacije, nije bilo potrebno nikakvo naknadno ovjeravanje, a, osim toga, činjenice iz medicinske dokumentacije (o povredama oštećenih) dovedene su u vezu s ostalim dokazima, prije svega izjavama svjedoka, o čemu se prvostepeni sud veoma detaljno izjasnio u svojoj presudi. Zaključeno je da se povrede oštećenih nisu dovele u sumnju navodima odbrane o nezakonitosti medicinske dokumentacije jer su odlučne činjenice u tom pravcu utvrđene iz iskaza saslušanih svjedoka, a te izjave su potkrijepljene medicinskom dokumentacijom koja ima snagu javne isprave.

13. Apelaciono vijeće je također na strani 13. navelo zašto je neosnovana apelantova žalba u odnosu na navode da je sud u izreci presude više puta dodao činjenice koje se bitno razlikuju od činjenica sadržanih u optužnom aktu. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao na odredbu člana 280. stav 1. ZKP-a, te je naveo da intervencijom preciziranja bližeg vremenskog okvira nije doveden u pitanje sam inkriminirani događaj, niti je dovedeno u pitanje bitno obilježje krivičnog djela, odnosno nije došlo do prekoračenja optužbe. Isto se odnosi na izmjene pojedinih činjeničnih pojedinosti, kako je dalje precizirano (strana 14–15). Na strani 16. Sud BiH je ukazao na apelantovu žalbu u vezi s tačkom 5. koja nije dala opis saizvršilačke djelatnosti, o čemu se Sud BiH izjasnio na strani 17, pozivajući se na član 22. KZSFRJ, ukazujući da je apelant postupao s umišljajem, htio izvršenje djela i njegovu posljedicu, te je u skladu s tim u toku cijelog procesa ostvarivanja krivičnog djela kao saizvršilac imao volju i mogućnost da odlučujuće utječe na tok zbivanja i realiziranja posljedice obuhvaćene umišljajem. Sud BiH je naveo da nije od odlučujućeg značaja definiranje radnje svakog od optuženih ponaosob, već isključivo dokazivanje njihovog djelovanja u cjelini, te je ukazao na razliku odredbe člana 22. KZSFRJ i odredbe o saizvršilaštvu koje propisuje KZBiH.

14. Sud BiH je dalje odgovorio na apelantove žalbene navode da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te načinu ocjene dokaza navodeći da je prvostepeno vijeće iznijelo dovoljne i u svemu prihvatljive razloge za svoje stavove i činjenična utvrđenja, oslanjanjem na relevantne dokaze (o čemu se izjasnilo i u nastavku presude).

15. Apelaciono vijeće je detaljno, po pojedinim tačkama izreke presude i pojedinačno za svakog od optuženih, iznijelo razloge zbog kojih je ocijenjeno da je žalba neosnovana u odnosu na navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. U relevantnom dijelu obrazloženja presude koji se odnosi na apelanta, apelaciono vijeće je na strani 30. najprije navelo da je analizom pobijane presude vijeće zaključilo da navodi odbrana nisu doveli u sumnju prisustvo optuženih u Crnoj kući, čak i kada se uzme u obzir da su oni sa inkriminiranog mjesta djelimično odsustvovali iz različitih razloga, o čemu se vijeće izjasnilo, te se dalje u nastavku presude izjasnilo o apelantovoj žalbi za radnje opisane u tač. od 2.1. do 2.5. osuđujućeg dijela presude, nalazeći da su prigovori žalbe neosnovani (str. 31–38). U odnosu na zajedničke inkriminacije optuženih (od strane 46) apelantova žalba je opet ukazivala na apelantov alibi, kao i na nekonzistentnosti iskaza svjedoka – oštećenih (te je navedena i žalba S. B.), ali je vijeće zaključilo da su obje žalbe neosnovane, o čemu je dalo razloge na strani 47.

16. U odnosu na apelantove žalbene navode kojim je problematizirao da li posljedice u konkretnom slučaju zadovoljavaju standard nečovječnog postupanja vijeće se izjasnilo na strani 51. Sud BiH je naveo da je, imajući u vidu sve činjenice koje su utvrđene u vezi s predmetnim događajima, ostvarene posljedice po njihovom intenzitetu i dužini trajanja, kao i kombiniranje više različitih radnji izvršenja dosežu intenzitet, odnosno jačinu povrede zbog kojih se kvalificiraju kao nečovječno postupanje (uz pozivanje na paragraf 627. pobijane presude).

17. Apelaciono vijeće je u konačnici zaključilo da je u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji prvostepeni sud pravilno utvrdio i adekvatno ocijenio okolnosti koje su u smislu člana 41. KZSFRJ od značaja za odmjeravanje kazne, da je odluka o kazni detaljno obrazložena i da je stoga isključena bilo kakva sumnja u arbitrarnost i proizvoljnost izrečene kazne. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 13. Evropske konvencije. Apelant u opširnoj apelaciji navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje (pravo na jednakost strana, pravo na akuzatoran postupak, pravo na obrazloženu presudu, da je sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i proizvoljno utvrdio činjenično stanje, pravo na presumpciju nevinosti i da mu se osiguraju uvjeti za pripremu odbrane, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek). Apelant, dalje, osporava autentičnost medicinske dokumentacije na osnovu koje je izvršeno vještačenje, te u vezi s navedenim nečovječno postupanje kao bitno obilježje krivičnog djela. Apelant ukazuje da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da je ocjena dokaza bila proizvoljna. U ovom dijelu apelant navodi da je tačno parafraziran iskaz svakog svjedoka, međutim izostala je analiza izvedenih dokaza. Apelant, dalje, ukazuje na saizvršilaštvo (za koje je osuđen), te navodi da apelantove radnje nisu precizirane (tačka 5). Apelant, također, navodi da presuda ne sadrži oblik vinosti, te osporava odluku o kazni. Nadalje, u odnosu na svaku tačku osuđujućeg dijela presuda apelant detaljno navodi u čemu se ogleda pogrešna ocjena dokaza, te ukazuje na izmjene u presudi (u odnosu na optužnicu), pri tome insistirajući da apelant u navedenom vremenu nije ni bio prisutan u Crnoj kući. Apelant, dalje, detaljno navodi iskaze svjedoka za koje nalazi da su kontradiktorni, a što je sud propustio cijeniti, što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, odnosno da drugostepeni sud uopće nije ispitao žalbu, već prihvaća zaključke prvostepenog suda, te se radi o formalnom pravnom lijeku. Apelant je tražio i odštetu u pravičnom iznosu, kao i isplatu troškova radi utvrđivanja povrede prava na pravično suđenje i efikasan pravni lijek. b)Odgovori na apelaciju

19. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da apelant uglavnom ponavlja sve žalbene prigovore izjavljene protiv prvostepene presude, te da smatra da je prvostepeno, kao i drugostepeno vijeće, dalo jasne i razumljive razloge kojim se rukovodilo prilikom donošenja svojih odluka, pri kojim ostaje i sada, te da prema apelantu nije učinjena nijedna od istaknutih povreda. U nastavku Sud BiH je dao kratak osvrt na sve apelantove navode istaknute u apelaciji (ocjena dokaza, saizvršilaštvo, apelantov alibi, nezakonitost dokaza – medicinske dokumentacije i odluka o kazni), kao i zaključke iz presude.

20. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaklo da su činjenice i okolnosti utvrđene u pobijanim presudama u potpunosti pravilno utvrđene, a apelant ne navodi niti jednu novu činjenicu koja bi ukazivala na kršenje apelantovih prava, zbog čega je apelacija neosnovana. V.Relevantni propisi

21. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 8/92 – ispravka, 10/92, 16/92 i 13/94) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 142. stav (1) Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

Član 22.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo

22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 6. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije.

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

30. Iz navoda apelacije, u suštini, proizlazi da apelant smatra da je u osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer su presude zasnovane na nezakonitim dokazima, jer je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, nisu ponuđeni valjani razlozi i obrazloženja u vezi s odlučnim činjenicama i radnjama za koje je apelant osuđen. Apelant je međutim naveo/nabrojao povredu svih prava iz člana 6. Evropske konvencije.

31. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

32. Nadalje, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

33. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također, mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).

34. Najzad, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj1996-II, stav 78). Istovremeno, redovni sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

35. Dovodeći navedeno u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, prema članu 15. ZKP-a, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ta slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

36. U svjetlu navedenih načela i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je u obrazloženjima osporenih presuda jasno opisano na kojim dokazima je zasnovana apelantova krivičnopravna odgovornost, te da su u obrazloženju dati jasni odgovori, zasnovani na relevantnim zakonskim odredbama povodom radnji izvršenja krivičnog djela i neprihvatljivosti apelantovog alibija da u inkriminirano vrijeme nije bio na mjestu izvršenja krivičnog djela, koje je apelant problematizirao kako tokom postupka koji se protiv njega vodio pred redovnim sudovima, tako i u predmetnoj apelaciji. Nadalje, na osnovu (prvenstveno) iskaza svjedoka – oštećenih i materijalne dokumentacije, o kojoj se sud također izjasnio, kao i na osnovu nalaza vještaka utvrđeno je da je postupanje u odnosu na oštećene – svjedoke civile predstavljalo nečovječno postupanje (koje je u predmetnim događajima doseglo intenzitet zbog kojeg se kvalificira kao nečovječno postupanje), te da su se u radnjama optuženih (uključujući apelanta) stekli svi elementi bića krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Sud BiH je zaključio da je za određene radnje (tačno navedene) apelant postupao kao direktni izvršilac, s direktnim umišljajem, dok je za tačku 5. osuđujućeg dijela utvrđeno da je postupao kao saizvršilac. Sud BiH se dalje detaljno izjasnio o saizvršilaštvu, pozivajući se na odredbu člana 22. KZSFRJ.

37. Nadalje je, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda (i to prvostepene, pa zatim u postupku po žalbi), razmotren apelantov prigovor o nezakonitosti određenih dokaza, konkretno, medicinske dokumentacije za oštećene. Pojašnjeno da je medicinska dokumentacija pribavljena od nadležne institucije i da stoga, bez obzira na to što nije u originalu, ima snagu javne isprave, ali da je, i pored toga, pri ocjeni dokaza, dovedena u kontekst i vezu sa svim ostalim izvedenim dokazima, prije svega iskazima svjedoka koji su svjedočili o načinu i vrsti povreda kod oštećenih, pa je apelantov prigovor o nezakonitosti tog dokaza ocijenjen kao neosnovan. Sud BiH je također cijenio i razlike u iskazima svjedoka – oštećenih, što je doveo u vezu s protekom vremena i psihičkim i fizičkim zlostavljanjem koje su trpjeli, ali je Sud BiH našao da su iskazi svjedoka – oštećenih pouzdani i vjerodostojni. Sud BiH se jasno izjasnio i na određene intervencije u presudi (preciziranje bližeg vremenskog okvira izvršenja krivičnog djela) kojim nije dovedeno u pitanje bitno obilježje krivičnog djela, kao ni sam inkriminirani događaj.

38. Dakle, imajući u vidu apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenju zaključka da je apelant radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Svi apelantovi navodi koje je istakao u apelaciji su bili iznijeti i pred redovni sud (prvostepeni i drugostepeni) i isti su o njima odlučili, dajući jasno obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti, a uz primjenu relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava. Dakle, iz navedenih obrazloženja osporenih presuda koji zadovoljavaju standarde obrazložene odluke, Ustavni sud cijeni da su konkretnom slučaju redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan i razumljiv način navedu razloge na kojima su zasnovali svoje odluke u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, osim apelantovog nezadovoljstva donijetim odlukama, u apelaciji nije naveden niti jedan osnov koji bi doveo u pitanje da je apelantu u toku postupka uskraćena garancija sadržana u članu 6. Evropske konvencije.

39. Ustavni sud smatra da su u obrazloženjima osporenih presuda dati jasni i precizni razlozi za zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je u konačnici osuđen, te za svaki dokaz koji je prihvaćen, kao i onaj koji nije prihvaćen, dato logično i uvjerljivo obrazloženje. Stoga, ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao ni elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan, te su stoga neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

42. Apelant je ukazao i na povredu prava iz člana 13. Evropske konvencije, ukazujući da je apelant imao samo formalno-pravo na pravni lijek i da se apelaciono vijeće nije upustilo u razmatranje navoda žalbe. Suprotno navodima iz apelacije, iz dostavljenih presuda je vidljivo da je sud jasno iznio žalbene navode (što ni apelant ne dovodi u sumnju) i na sve navode odgovorio, a nezadovoljstvo donijetim odlukama, samo po sebi, ne pokreće pitanje povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije. Također, apelant u apelaciji nigdje ne konkretizira o čemu se Sud BiH po žalbi nije izjasnio, a što bi bilo od odlučujućeg značaja za odluku.

43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek kada je apelant imao pravo na žalbu i izjavio je.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Suda BiH za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, kada se ocjena dokaza ne čini proizvoljnom, već je sud dao obrazloženje zašto određenim dokazima poklanja vjeru, te kada osim apelantovog nezadovoljstva donijetim odlukama ništa u predmetu ne upućuje na nepoštovanje garancija sadržanih u članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. Evropske konvencije.

45. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na efikasan pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije jer je on imao i koristio pravo na žalbu protiv prvostepene presude.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3529/19 (Š. H.) | Sudska praksa | Aktio