Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2003/20 (BORA d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2003/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-2003/20, rješavajući apelaciju BORA d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio BORA d.o.o. Banjaluka zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupka koji je okončan Zaključkom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 369022 13 Ip od 27. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. BORA d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Feđa Tihić advokat iz Sarajeva, podnio je 15. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumne dužine izvršnog postupka koji je okončan nakon podnošenja apelacije Zaključkom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ip 369022 13 Ip od 27. novembra 2020. godine.
2. Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar kao tražilac izvršenja je 12. jula 2013. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika ,,Lagerhaus“ d.o.o. Sarajevo na osnovu izvršne isprave-Ugovora o zasnivanju hipoteke od 14. decembra 2007. godine.
3. Općinski sud je 14. oktobra 2013. godine donio rješenje o izvršenju broj 65 0 lp 369022 13 lp kojim je odredio izvršenje radi naplate novčanog potraživanja prodajom nekretnina koje su vlasništvo izvršenika. Rješenje o izvršenju je postalo pravosnažno i izvršno 14. februara 2014. godine. Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar je ustupila predmetno potraživanje apelantu, te je Općinski sud rješenjem od 14. oktobra 2015. godine dozvolio nastavak provođenja predmetnog rješenja o izvršenju u korist apelanta kao novog tražioca izvršenja.
4. Započetom izvršnom postupku u smislu člana 73. Zakona o izvršnom postupku pristupio je apelant kao tražilac izvršenja iz predmeta br. 65 0 lp 382619 13 lp i 65 0 lp 385012 13 lp te je isti prijavio svoje novčano potraživanje, što je Općinski sud konstatovao zaključkom od 10. marta 2016. godine.
5. Na drugom ročištu za nadmetanje i prodaju održanom 1. decembra 2016. godine, nepokretnosti koje su predmet prodaje, dotadašnje vlasništvo izvršenika, prodane su kupcu ,,Hercegovinalijek“ doo Mostar za cijenu od 3.473.000,00KM. Općinski sud je 13. januara 2017. godine donio rješenje o dosudi koje je pravomoćno 29. novembra 2017. godine.
6. Iz apelacionih navoda proizilazi da je sticatelj nekretnina na depozitni račun suda položio novčana sredstva u iznosu od 3.473.000,00 KM, te da je Općinski sud 12. jula 2018. godine donio rješenje o namirenju. U obrazloženju rješenja Općinski sud je, između ostalog, naveo da nakon donošenja rješenja o dosudi, na osnovu člana 108. Zakona o izvršnom postupku, nije bilo potrebno zakazivati ročište za diobu cijene obzirom da osim tražioca izvršenja odnosno apelanta i izvršenika u postupku ne učestvuju druge osobe. Općinski sud je naveo da sva potraživanja apelanta kao hipotekanog povjerioca spadaju u prvi isplatni red ali da se po redu sticanja založnog prava namiruje potraživanje apelanta kao tražioca izvršenja iz predmeta broj 65 0 lp 382619 13 lp, a zatim kao tražioca izvršenja iz predmeta br. 65 0 lp 369022 13 lp i 65 0 lp 385012 13 lp. Ukazuje da su prije namirenja zakonskih zateznih kamata i glavnog duga namireni troškovi izvršnog postupka iz sva tri predmeta na osnovu člana 98. stav 1. Zakona o izvršnom postupku. Pošto iznos dobiven prodajom nije dovoljan za namirenje apelanta iz predmeta 65 0 lp 369022 13 lp u cijelosti, a predmeta broj 65 0 lp 385012 13 lp ni djelimično, osim troškova postupka, Općinski sud ukazuje da to potraživanje ostaje neizmireno.
7. Izvršenik je 25. jula 2018. godine podnio žalbu protiv predmetnog rješenje o namirenju. Apelant je 5. oktobra 2018. godine dostavio odgovor na žalbu. Kantonalni sud je 29. oktobra 2018. godine zaprimio spis na nadležno postupanje.
8. Odlučujući o žalbi izvršenika, Kantonalni sud je donio rješenje broj 65 0 Ip 369022 18 Pž 2 od 9. septembra 2020. godine, kojim je žalbu izvršenika odbio i prvostepeno rješenje potvrdio.
9. Općinski sud je 25. septembra 2020. godine donio zaključak broj 65 0 Ip 369022 13 Ip kojim je naložio računovodstvu Općinskog suda da iznos dobijen prodajom nepokretnosti, za cijenu od 3.473.000.00KM, koji iznos je deponovan na računu Općinskog suda od strane kupca ,,Hercegovinalijek“ doo Mostar, prenese na račun apelanta kao tražioca izvršenja koji se vodi kod Sparkasse banke dd BiH.
10. Općinski sud je 27. novembra 2020. godine donio zaključak kojim je konstatovao da je izvršni postupak određen predmetnim rješenjem o izvršenju okončan. U obrazloženju je navedeno da je predmetnim rješenjem o izvršenju određeno izvršenje na osnovu izvršne isprave prodajom nekretnine upisane u zk.ul.1861 KO SP Crnotina. Navodi da je 12. jula 2018. godine doneseno rješenje o namirenju, te da je apelant namiren za troškove izvršnog postupka, zakonske zatezne kamate u iznosu od 1.645.292,88 KM i dio glavnog duga u iznosu od 793.424,24 KM čime je potraživanje apelanta iz predmeta 65 0 lp 369022 13 lp djelimično namireno. Obzirom da je prodajom navedene nekretnine iscrpljen predmet izvršenja te kako nema drugog predmeta i sredstva izvršenja kojim je obezbijeđeno potraživanje apelanta, Općinski sud zaključuje da je na osnovu člana 64. Zakona o izvršnom postupku donio predmetni zaključak da je izvršni postupak određen predmetnim rješenjem o izvršenju okončan. Kao pouka o pravnom lijeku je navedeno da protiv predmetnog zaključka nije dozvoljen pravni lijek.
Apelacioni navodi
11. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je detaljno naveo tok postupka, naveden u činjeničnom dijelu odluke, ističući da izvršni postupak traje duže od osam godina. Ističe da je Općinski sud 12. jula 2018. godine donio rješenje o namirenju te da je istim namiren u cijelosti iz dobivenog iznosa. Ukazuje da je izvršenik ulažući žalbu protiv rješenja o namirenju onemogućio prenos apelantovog novčanog iznosa od 3.473.000,00 KM koji je deponovan na račun suda kao i dalji tok postupka. Ističe da Kantonalni sud i nakon više uzastopnih obraćanja do momenta podnošenja apelacije nije dao odgovor niti donio odluku kako bi se okončao ovaj izvršni postupak. Apelant smatra da je zbog neodlučivanja o žalbi došlo do štete koja se ogleda u činjenici da novčana sredstva stoje blokirana na računu suda, što onemogućava apelanta da istima raspolaže. Također, apelant potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM kao i naknadu zbog izmakle dobiti nemogućavanjem da raspolaže blokiranim sredstava namirenja u iznosu od 50.000,00 KM.
12. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je postupao blagovremeno i odlučio o svim zahtjevima stranaka tokom postupka, kao što su promjena tražioca izvršenja, pristupanju u postupak prodaje tražioca izvršenja iz druga dva predmeta, utvrđivanje vrijednosti nekretnina, održao ročišta za prodaju, donio rješenje o dosudi te rješenje o namirenju na koje je izvršenik izjavio žalbu te da je 29. oktobra 2018. godine spis dostavljen Kantonalnom sudu radi odlučivanja o istoj. Ističe da dalje postupanje Općinskog suda odnosno prenos deponovanih novčanih sredstava na račun tražioca izvršenja zavisi od odluke drugostepenog suda obzirom da se prenos istih u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku vrši nakon pravomoćnosti rješenja o namirenju od 12. jula 2018. godine.
13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da predmet ranije nije uzet u rad obzirom da već duži niz godina radi sa nedovoljnim brojem sudija (redovnih i dodatnih) jer Kanton Sarajevo, nema sredstava da bi obezbjedi potreban broj sudija, te da su zbog toga referati sudija ogromni. Ukazuje da postupa u skladu sa Upustvom plana rješavanja starih predmata prema starosti incijalnog akta, koji plan je donijelo VSTV BiH te predmeti koji potiču iz osnova stečajnog postupka. Ukazuje da preostali dio norme čine predmeti koji zahtjevaju hitnost po zakonu i kojih u svakom referatu ima veliki broj. Ističe da sudije ne mogu ovladati tolikim predmetima i da u prosjeku kasne oko 3 - 4 godine. Ističe da je strankama odnosno njihovim punomoćnicima poznata opterećenost ovog suda velikim brojem predmeta pa podnošenjem apelacija na dužinu postupka iznalaze način od kroz određeni pritisak na sud utiču na ubrzanje postupka u predmetima koji ne spadaju u plan rješavanja starih predmeta kao ni u predmete koji zahtijevaju hitnost u postupanju. Iz gore navedenih razloga smatra ne stoje navodi iz apelacije i povrede iznesene u apelaciji.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evopski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara2007. godine, stav 26). Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51.).
17. U vezi s predmetnim postupkom, Ustavni sud podsjeća da država ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan, kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995.) Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražitelja izvršenja već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka.
18. Dovodeći navedene principe u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji se, prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost sudova u odnosu na njihovu zakonsku obavezu da izvršni postupak provedu bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. S obzirom na navedene činjenice i materijalne dokaze dostavljene Ustavnom sudu, te s obzirom na činjenicu da iz odgovora Općinskog suda proizilazi da je u toku postupka došlo do promjena tražioca izvršenja, zatim da je došlo do pristupanja u postupak prodaje apelanta iz druga dva predmeta, te da je bilo potrebno utvrditi vrijednost nekretnina, Ustavni sud zaključuje da se radi o složenom postupku.
19. Ocjenjujući ponašanje apelanta, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka Kantonalnom sudu ulagao urgencije (više urgencija) ukazujući na potrebu i obavezu hitnog postupanja suda u konkretnom izvršnom predmetu, te da svojim ponašanjem nije uticao na dužinu trajanja postupka. Ustavni sud smatra da je predmetni postupak od značaja za apelanta jer nastoji namiriti svoje potraživanje u većem novčanom iznosu. S druge strane, analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka i ponašanje redovnih sudova u relevantnom periodu, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon apelantovog pristupanju predmetnom izvršnom postupku kao novi tražilac izvršenja, odnosno tražilac izvršenja iz predmeta br. 65 0 lp 382619 13 lp i 65 0 lp 385012 13 lp, u primjerenim rokovima preduzimao veći broj procesnih radnji (održao ročište za prodaju nepokretnosti, donio rješenje o dosudi, zatim i nakon što je sticatelj nekretnina na depozitni račun suda položio novčana sredstva u iznosu od 3.473.000,00 KM, 12. jula 2018. godine donio rješenje o namirenju, dostavio žalbu izvršenika apelantu na odgovor, te dostavio predmetni spis na nadležno postupanje drugostepenom sudu) u nastojanju da provede predmetno rješenje o izvršenju. S druge strane, posmatrajući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoju odluku po žalbi izvršenika donio u periodu od oko jedne godine i deset mjeseci, što se u konkretnom slučaju ne može smatrati primjerenom ažurnošću. Navedeni period, u odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud pravda nedovoljnim brojem sudija (redovnih i dodatnih), velikim brojem predmeta u radu, te da prilikom rješavanja predmeta postupa u skladu sa Upustvom plana rješavanja starih predmata prema starosti incijalnog akta koji plan je donijelo VSTV-e BiH. Ustavni sud prihvata da su te objektivne okolnosti u izvjesnoj mjeri doprinjele dužini trajanja predmetnog postupka, ali s druge strane podsjeća na obavezu javne vlasti da osigura provođenje izvršnog postupka bez nepotrebnog odugovlačenja. U nastavku postupka, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud preduzimao procesne radnje u primjerenim rokovima, u skladu sa procesnim mogućnostima što je u konačnici rezultiralo da je 27. novembra 2020. godine donio zaključak kojim je konstatovao da je izvršni postupak određen predmetnim rješenjem o izvršenju okončan. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni izvršni postupak trajao nešto duže od uobičajenog, međutim imajući u vidu složenost predmeta, ponašanje strana u postupku i nadležnih sudova, kao i činjenicu da je Općinski sud donio zaključak kojim je konstatovao da je izvršni postupak određen predmetnim rješenjem o izvršenju okončan, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na suđenje razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni su dzaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Apelant je u apelaciji isticao i kršenje prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju, koje je doveo u kontekst povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku, o čemu je Ustavni sud već dao svoju ocjenu, zbog čega smatra da nije potrebno posebno da se upušta u ispitivanje ovih navoda.
21. U odnosu na apelantov zahtjev da mu se odredi naknada nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja izvršnih postupka, Ustavni sud podsjeća da prema članu 74. Pravila Ustavnog suda izuzetno može odredi naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja ustavnih prava, akako je u konkretnom slučaju apelacija odbačena zbog toga što je prima facie neosnovana, to apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević