Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4218/19 (E. B.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4218/19

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4218/19, rješavajući apelaciju Esada Badžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Esada Badžića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 K 121535 19 Kž od 14. augusta 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Esad Badžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Enver Ćosićkić, advokat iz Tuzle, podnio je 4. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 K 121535 19 Kž od 14. augusta 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 22. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 1. do 7. decembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 126 0 K 121535 13 K od 12. januara 2018. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je radnjama, pobliže opisanim pod tačkom I izreke, omogućio sebi i Z. I. da pribave kreditna sredstva u određenim novčanim iznosima, čime je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u određenom novčanom iznosu. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe da je, na način pobliže opisan pod tačkom II izreke, počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su u dokaznom postupku ispitani svjedoci S. S., R. Č., Z. I., M. H., N. N., Hal. K., Z. T., Ed. A., Me. A., Š. A., Ai. T., R. Ć., M. O., N. K., Ed. S., Em. S., A. N., R. N., S. Z., R. S., Š. S., D. I., A. I., E. P., Š. Č., Dž. Č., Š. I., A. M., F. M., S. I., M. M., S. M., S. K., A. K., Haj. K., Mu. A., J. C., En. A., S. A., H. A., F. A., A. H., Z. M., Mu. Ć., Me. Ć., kao i svjedok odbrane As. T., te apelant u svojstvu svjedoka, da su pročitani iskazi svjedoka S. Č. i Š. A., kao i da je izvršen uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju (detaljno navedenu na str. 4. i 5. presude). Općinski sud je dalje ukazao na iskaze svjedoka, apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka, kao i na sadržaj materijalne dokumentacije (kako je to detaljno navedeno na str. 5–32. presude). Pri tome je Općinski sud, između ostalog, naveo da je svjedokinja N. N. (zaposlenica Mikrokreditne organizacije MI-BOSPO Tuzla) izjavila da je apelant bio obavezan vršiti kreditnu analizu i procjenu, te je predočiti Kreditnom odboru u kojem su zajedno s apelantom radile Hal. K. i Z. T., koje su odobravale kredite koje predlože kreditni službenici. Nadalje, da je svjedokinja N. N. prilikom unakrsnog ispitivanja izjavila da je svaki kreditni službenik imao povjerenje ljudi s kojima je radio, da su smatrali da su kreditni službenici članovi Kreditnog odbora, te da su kredite odobravali Hal. K. i Z. T., s tim da apelant, osim Hal. K. i Z. T., nikome nije mogao odobriti kredit. Osim toga, Općinski sud je istakao da je svjedokinja N. N. izjavila da su obaveze kreditnog službenika regulirane „Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta koji regulira politiku davanja kredita“.

7. Općinski sud je zaključio, a kako to proizlazi iz 19 ugovora o kreditu, da apelant nije obavio svoje službene dužnosti propisane Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, kao i kreditnim procedurama, odnosno da nije izvršio terensku posjetu domaćinstvima s ciljem prikupljanja podataka o poslovima klijenata i njihovim domaćinstvima, te procjenu perspektive poslova, te da je očigledno da je postupao s namjerom da sebi i Z. I. pribavi korist u vidu kreditnih sredstava. Općinski sud je istakao da iskaz svjedoka M. H., internog revizora, također, ukazuje na to da apelant nije obavio navedene službene dužnosti i da je postupao s ciljem da sebi i Z. I. pribavi korist u vidu kreditnih sredstava. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka M. H. proizlazi da postoji puno kredita u kojima su klijentice samo formalno korisnice kredita, a da je stvarni korisnik Z. I., te da je, kao interni revizor, obišao neke klijentice koje su mu potvrdile da su novac dale Z. I. i da je za to znao i apelant. Nadalje, da je apelant prekršio kreditnu proceduru tako što nije izlazio na teren kod nekih klijenata, a što je bio obavezan, nego je dokumentaciju davao Z. I. koji je tu dokumentaciju „završavao s klijentima“. Općinski sud je istakao da navedeno potvrđuje i interni revizorski izvještaj Mikrokreditne organizacije MI-BOSPO Tuzla od 27. novembra 2008. godine, sačinjen nakon izvršene terenske posjete klijenticama u Lukavcu, a u kojem je, između ostalog, navedeno da je apelant, kao kreditni službenik, znao da klijentice podižu kredite da bi novac predale Z. I., te da apelant nije izlazio u terensku posjetu klijenticama, nego je svu neophodnu dokumentaciju za kredit davao Z. I. koji je to umjesto apelanta obavljao na terenu. Općinski sud je dalje naveo da navedeno proizlazi i iz iskaza svjedoka Z. I. (koji je izjavio da je nalazio žene na koje je podizao kredite, pri čemu su te žene popunjavale formulare za kredit, da je pojedine formulare dobivao od apelanta, kao i da je neke formulare popunjavao navedeni svjedok, a neke apelant), zatim iskaza svjedoka S. I., bivšeg bračnog druga Z. I. (koja je izjavila da su Z. I. i apelant zajedno radili, te da je primjećivala da je apelant dolazio u trgovinu Z. I., te da su ljudi kojima je bio potreban kredit od Z. I. tražili da ih preporuči apelantu, tj. da im pomogne da dobiju kredit), kao i iz iskaza svjedokinje N. N., zaposlenice Mikrokreditne organizacije MI-BOSPO Tuzla (koja je izjavila da je apelant od 2006. godine radio na poslovima kreditnog službenika, te da je imao takav opis poslova da nađe klijente, osigura analizu prema kojoj bi trebalo da se zna kakav je kapacitet otplate lica koje se prijavi za kredit, osigura urednu dokumentaciju, te da sve te podatke i dokumente predoči Kreditnom odboru, te da je uočila da su ljudi uzimali kredite i novac davali apelantu za „neke njegove poslove“, a da prilikom predočavanja kredita Kreditnom odboru od strane apelanta nije bilo propusta koji su bili uočljivi u dokumentaciji). Osim toga, Općinski sud je istakao da je i glavni interni revizor M. H. utvrdio da su ljudi potpisivali ugovore, a da su novac davali apelantu i Z. I. tako što bi dolazili u banku, podizali novac i onda im ispred banke taj novac davali. Nadalje, da su krediti morali biti za neke, najčešće poslovne namjene, a da klijenti taj novac od kredita uopće nisu koristili.

8. Općinski sud je naveo da se iz naprijed obrazloženog može zaključiti da je apelant počinio produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 55. KZFBiH jer je u dužem vremenskom periodu, tj. od jula 2007. do septembra 2008. godine postupao kao odgovorno lice, odnosno kreditni službenik I ranga u Mikrokreditnoj organizaciji MI-BOSPO Tuzla, pri čemu nije obavljao službene dužnosti u postupku odobravanja kredita, a sve s ciljem da sebi i Z. I. pribavi korist u vidu kreditnih sredstava. Općinski sud je dalje istakao da je apelant predmetno krivično djelo učinio s umišljajem jer je bio svjestan da nije obavio svoje službene dužnosti i da sebi i Z. I. pribavlja korist. Nadalje, da se u toku postupka nisu pojavile okolnosti koje bi dovele u sumnju apelantovu uračunljivost.

9. Općinski sud je dalje istakao da je u činjeničnom opisu osuđujućeg dijela presude izvršena izmjena u 22. redu (22. i 23. red tačke 2. izmijenjene optužnice od 5. juna 2017. godine) na način da su ispuštene riječi „čiji je i on član“ s obzirom na to da iz rezultata dokaznog postupka, tj. iz akta Mikrokreditne organizacije MI-BOSPO Tuzla od 9. februara 2010. godine ne proizlazi da je apelant bio član Kreditnog odbora za kredite koji su obuhvaćeni osuđujućim dijelom presude. Nadalje, da je izmjena izvršena i u činjeničnom opisu u vezi s kreditom koji je 12. marta 2008. godine odobren Ed. S. na način da su umjesto riječi „cjelokupan iznos kredita“ upisane riječi „7.000,00 KM“, jer navedeno proizlazi iz rezultata dokaznog postupka, odnosno iz iskaza svjedoka Ed. S. i Z. I.

10. Općinski sud je naveo da prilikom donošenja odluke nije posebno cijenio iskaz svjedoka odbrane As. T. jer navedeni svjedok nije imao saznanja u vezi s kreditima koji su predmet optužnice. Općinski sud je dalje istakao da je apelantov iskaz, dat u svojstvu svjedoka, cijenio kao neobjektivan i dat s ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti, zbog čega se nisu mogli prihvatiti navodi da niko od klijenata apelantu nije davao nikakvu novčanu naknadu, jer drugačije proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka koji su naveli da su novac od pojedinih kredita odmah nakon podizanja davali Z. I., koji je novčana sredstva zatim predavao apelantu, a sve prema njihovom prethodnom dogovoru, kako je to, između ostalog, izjavio i svjedok Z. I. Nadalje, naveo je da se ne mogu prihvatiti ni apelantovi navodi da samo u nekim slučajevima nije izlazio na teren radi vršenja analize klijenta, a u vezi s mogućnošću vraćanja kredita, jer iz izvedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je klijente pronalazio Z. I. i da mogućnost klijenta da vraća podignuti kredit praktično nije ni bio kriterij za odobravanje kredita jer su kod svih podignutih kredita apelant i Z. I. imali prethodni dogovor da sebi pribave kreditna sredstva.

11. Općinski sud je naveo da činjenični opis izmijenjene optuženice od 5. juna 2017. godine nije sadržavao tvrdnju da je apelant pribavio imovinsku korist nego samo da je pribavio kreditna sredstva. Osim toga, Općinski sud je naveo da je, prema iskazima svjedoka, utvrđeno da su pojedine podignute kredite djelimično vraćali i apelant i Z. I. Pri tome je Općinski sud istakao da kako u dokaznom postupku nisu provedeni dokazi kojim bi se utvrdio tačan iznos koristi koju je apelant pribavio, to apelantu nije ni oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

12. Općinski sud je zatim obrazložio odluku o kazni (kako je to detaljno navedeno na stranici 34. presude). U konačnici, Općinski sud je obrazložio i oslobađajući dio presude (kako je to detaljno navedeno na str. 34. i 35. presude), pri čemu je istakao da nije dokazano da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, te da se apelantovim radnjama ne stječu obilježja krivičnog djela iz člana 383. stav 1. KZFBiH budući da apelant nije iskoristio svoja ovlaštenja odgovornog lica, nego da bi se eventualno moglo raditi o krivičnom djelu iz člana 373. KZFBiH. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da nije mogao modificirati činjenični opis i izvršiti prekvalifikaciju imajući u vidu da je za krivično djelo iz člana 373. stav 1. KZFBiH zaprijećena kazna zatvora do tri godine, a u kojem slučaju bi se imala donijeti presuda kojom se optužba odbija zbog apsolutne zastarjelosti krivičnog gonjenja (radnja učinjenja je izvršena 22. novembra 2007. godine, te je apsolutna zastara nastupila 22. novembra 2017. godine). Pri tome, Općinski sud je zaključio da je apelant oslobođen optužbe jer je takva odluka povoljnija za njega.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 126 0 K 121535 19 Kž od 14. augusta 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužioca Kantonalnog tužilaštva, dok je žalba apelantovog branioca djelimično uvažena, te je prvostepena presuda preinačena u odluci o krivično-pravnoj sankciji, tako da je apelant zbog produženog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav. 1. u vezi sa članom 55. KZFBiH, za koje je tom presudom proglašen krivim, na osnovu navedenog propisa, i uz primjenu čl. 42, 43. i 49. KZFBiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Osim toga, određeno je da u preostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.

14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi apelantovog branioca kojima se prvostepena presuda u osuđujućem dijelu pobija zbog povrede krivičnog zakona, a u kojima je navedeno da apelant nema svojstvo ovlaštenog lica i da samim tim nije mogao počiniti krivično djelo za koje je proglašen krivim. Pri tome je Kantonalni sud istakao da su odredbom člana 383. KZFBiH propisani osnovni i kvalificirani oblici krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja, te da je za postojanje osnovnog oblika iz stava 1. tog člana neophodno da se radi o službenom ili odgovornom licu u Federaciji, koje predmetno djelo može učiniti jednom od tri alternativno propisane radnje učinjenja, i to: iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenjem granica svog službenog ovlaštenja ili neobavljanjem svoje službene dužnosti, te da pribavi sebi ili drugome kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi pravo drugog. Kantonalni sud je istakao da svaka od navedenih radnji mora biti počinjena kršenjem tačno određenog (blanketnog) propisa, iz čije sadržine treba da bude sasvim jasna konkretna radnja zloupotrebe položaja ili ovlaštenja. Kantonalni sud je dalje ukazao na to da su krivična djela sa blanketnom dispozicijom takva krivična djela čije zakonsko biće u krivičnom zakonu nije potpuno određeno, pa se u takvim slučajevima zakonom upućuje na neke druge propise, uz čije korištenje je moguće utvrditi u čemu se takvo krivično djelo sastoji. Nadalje, da to znači da blanketni propis upotpunjuje dispoziciju zakonskog opisa krivičnog djela jer u protivnom nedostaje biće krivičnog djela koje bi izražavalo u čemu se sastoji zabranjeno ponašanje. Kantonalni sud je istakao da navedenoj grupi krivičnih djela pripada i krivično djelo iz člana 383. KZFBiH.

15. Kantonalni sud je istakao da je apelant imao svojstvo ovlaštenog lica jer je prema ugovoru o radu od 8. juna 2006. godine, aneksu ugovora o radu od 2. oktobra 2006. godine, aneksu ugovora o radu od 3. aprila 2008. godine i ugovoru o radu od 1. aprila 2008. godine bio zaposlenik Mikrokreditne organizacije MI-BOSPO Tuzla, gdje je radio na poslovima kreditnog službenika I ranga u periodu od 8. juna 2006. do 12. decembra 2008. godine, kada je apelantu na osnovu odluke o otkazu ugovora o radu od 12. decembra 2008. godine prestao radni odnos kod navedenog poslodavca. Kantonalni sud je naveo da je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Mikrokreditne organizacije MI-BOSPO Tuzla od 19. maja 2006, 27. decembra 2007. i 7. maja 2008. godine (prilog 1. tačka 3. podtačke 3. i 4) propisano da kreditni službenik „odrađuje korake obrade kredita po metodologiji koju služi prema adekvatnom operativnom priručniku i vrši odobravanje kredita kao član Kreditnog odbora“. Nadalje, da je kreditnim procedurama Mikrokreditne organizacije MI-BOSPO Tuzla od 8. juna 2005. godine, i to stavom 1.4.4. (kreditna analiza i procjena) propisano da kreditni službenik prilikom sačinjavanja kreditne analize i procjene vrši terensku posjetu domaćinstvu s ciljem provjere kvaliteta garancije, prikuplja podatke o klijentovom poslu i domaćinstvu, a da je stavom 1.4.5. određeno da kreditni službenik vrši procjenu klijentovog posla i domaćinstva. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da je apelant imao svojstvo ovlaštenog lica pri obradi i odobravanju kredita kao član Kreditnog odbora. Kantonalni sud je dalje naveo da iz internog revizorskog izvještaja Mikrokreditne organizacije MI-BOSPO Tuzla od 27. novembra 2008. godine i iskaza svjedoka M. H., također, proizlazi da je apelant prekršio svoja ovlaštenja, odnosno da je prekršio kreditnu proceduru tako što nije izlazio na teren kod nekih klijenata, te da je znao da klijentice podižu kredite da bi novac predale Z. I. Nadalje, da apelant nije izlazio u terensku posjetu klijenticama, nego da je svu neophodnu dokumentaciju za kredit davao Z. I., koji je to umjesto njega obavljao. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da navedeno potvrđuju i iskazi svjedoka Z. I., S. I., N. N. i M. H. (na iskaze navedenih svjedoka, u relevantnim dijelovima, ukazano je na stranici 3. presude). Pri tome je Kantonalni sud istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant svojim radnjama ostvario obilježja produženog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 55.

KZFBiH.

16. U odnosu na odluku o krivično-pravnoj sankciji, Kantonalni sud je istakao da se žalbom apelantovog branioca osnovano ukazuje na to da je apelantu izrečena stroga kazna, zbog čega je taj sud, cijeneći olakšavajuće okolnosti koje je utvrdio prvostepeni sud, a posebno protek vremena (djelo je učinjeno 2007. godine), kao i to da apelant nije ranije osuđivan, da je porodičan, otac dvoje djece i da je nezaposlen, apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Kantonalni sud je istakao da je navedena kazna srazmjerna težini učinjenog krivičnog djela i stepenu krivice, te da se blažom kaznom, odnosno uvjetnom osudom ne bi ostvarila svrha kažnjavanja propisana zakonom.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje na to da je sud, u skladu s odredbom člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana, odnosno da je, u skladu s odredbom člana 305. stav 7. ZKPFBiH, dužan određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročitu ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza. Apelant ističe da Kantonalni sud nije razmotrio njegove žalbene navode koji su od suštinskog značaja za donošenje odluke u konkretnom predmetu, te da je u pogledu pojedinih žalbenih navoda dao paušalna, neadekvatna i neprihvatljiva obrazloženja. U vezi s tim, apelant tvrdi da je primarni žalbeni osnov bio usmjeren na povredu krivičnog zakona, kao i na to da njegovim radnjama nije ostvarena posljedica kao obilježje krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, a o kojem navodu se Kantonalni sud nije izjasnio. Apelant ukazuje na odredbu člana 300. stav 1. tačka a) i člana 313. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. Nadalje, ističe da u konkretnom slučaju nedostaju konstitutivna obilježja koja se, između ostalih, odnose i na svojstvo učinioca krivičnog djela. Apelant tvrdi da mu nisu povjereni poslovi koji se odnose na primjenu zakona ili propisa o upravljanju i rukovanju imovinom, pri čemu ima u vidu „pojmovno određenje odgovornog lica predstavljeno kroz zakonsko definiranje, kao i aktuelnu sudsku praksu“. Nadalje, smatra da se njegovo postupanje ne može podvesti pod radnje „upravljanja i rukovanja imovinom“, u kontekstu odredbe člana 2. stav 6. KZFBiH, a čije preduzimanje određenom licu daju svojstvo „odgovornog lica“. Također, gledano iz ugla posljedice, apelant tvrdi da njegovim radnjama nije proizvedena bilo kakva imovinska posljedica, odnosno da apelantovim propuštanjem njemu i Z. I. nije pribavljena nikakva imovinska korist. S druge strane, apelant ukazuje na povezanost „kreditne analize i procjene“ i odobravanja i isplate kreditnih sredstava, pri čemu ističe da nije učestvovao u radu Kreditnog odbora u postupku rješavanja svih 19 zahtjeva za odobravanje kreditnih sredstava, te da su se njegovi „faktički poslovi i zadaci“ svodili isključivo na aktivnosti u postupku „kreditne analize i procjene“. Apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno zaključio da je apelant imao „svojstvo ovlaštenog lica pri obradi i odobravanju kredita kao član Kreditnog odbora“. U konačnici, apelant navodi da je isključeno postojanje uzročne veze između apelantovog postupanja i nastale posljedice u situaciji u kojoj je Kreditni odbor, u čijem radu nije učestvovao, odobrio kreditna sredstva, a direktorica N. N. izvršila isplatu odobrenih sredstava. Nadalje, da činjenica da su članice Kreditnog odbora „vjerovale u istinitost podataka“ iz kreditne analize i procjene ne može imati ekskulpirajući značaj za njih, već da se postupanje Kreditnog odbora i direktorice N. N. moralo cijeniti u okviru preduzetih radnji u postupku odobravanja i isplate kredita, te, u vezi s tim, nastale posljedice, tako da se apelantove radnje ne mogu sagledavati u okviru izvršilačkog angažmana, već eventualno u nekom od oblika saučesništva pri učinjenju predmetne inkriminacije ili u sklopu lažnog prikrivanja ili prikrivanja činjenica (prevarnog postupanja) tokom kreditne analize i procjene.

b)Odgovori na apelaciju

18. Kantonalni sud je naveo da navodi iz apelacije nisu osnovani jer su prigovori iz apelacije isticani i bili sadržani u žalbi koja je izjavljena protiv prvostepene presude. Nadalje, da je odlučujući o navedenoj žalbi, kao i o žalbi kantonalnog tužioca, Kantonalni sud žalbu kantonalnog tužioca odbio kao neosnovanu, dok je žalbu apelantovog branioca djelimično uvažio, te prvostepenu presudu preinačio u odluci o krivično-pravnoj sankciji, tako da je apelant zbog produženog krivičnog djela iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 55. KZFBiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Kantonalni sud je dalje istakao da je u obrazloženju drugostepene presude dao odgovore na sve prigovore, a posebno na prigovore koje potencira apelacija. U konačnici, naveo je da nisu učinjene bitne povrede odredbi krivičnog postupka, kao ni povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

19. Općinski sud je naveo da je krivični postupak pravomoćno okončan, a da iz navoda apelacije proizlazi da apelant osporava utvrđeno činjenično stanje. U vezi s tim, istakao je da nije potrebno davati izjašnjenja na navode apelacije koji se tiču činjeničnih utvrđenja u krivičnom postupku jer su takva utvrđenja sadržana u prvostepenoj presudi. Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Kantonalno tužilaštvo je, između ostalog, navelo da u apelaciji nisu navedeni razlozi iz kojih bi proizlazilo da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Nadalje, da je na sve navode apelacije odgovorio i Kantonalni sud presudom od 14. augusta 2019. godine. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da su u konkretnom slučaju i prvostepeni i drugostepeni sud detaljno obrazložili zbog čega smatraju da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, kao i da su detaljno obrazložena sva činjenična i pravna pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom. U konačnici, Kantonalno tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao „prima facie“ neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04 i 18/05) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav (6) Značaj izraza u ovom zakonu (6) Odgovorna osoba je osoba u privrednom društvu ili u drugoj pravnoj osobi kojoj je s obzirom na njenu dužnost ili na osnovu posebne ovlasti povjeren određeni krug poslova koji se odnose na primjenu zakona ili propisa donesenih na osnovu zakona, ili općeg akta privrednog društva ili druge pravne osobe u upravljanju i rukovanju imovinom, ili se odnose na rukovođenje proizvodnjom ili nekom drugom privrednom djelatnošću ili na nadzor nad njima. Odgovornom osobom smatra se i službena osoba u smislu stava 3. ovog člana kad su u pitanju radnje čijim je učiniteljem označena odgovorna osoba, a nisu propisane kao krivično djelo odredbama glave o krivičnim djelima protiv službene i druge odgovorne funkcije ili odredbama o krivičnim djelima čiji je učinitelj službena osoba propisanima u nekoj drugoj glavi ovog zakona ili drugim zakonom Federacije ili kantona.

Član 55.

Produženo krivično djelo (1) Odredbe ovog zakona o stjecaju krivičnih djela neće se primijeniti kad učinitelj učini produženo krivično djelo.

(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

(3) Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.

Član 383. stav (1) Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

22. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 300. stav (1) tačka a) Presuda kojom se optuženi proglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi proglašava krivim, sud će izreći:

a) za koje se krivično djelo optuženik proglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona;

Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 313. stav (1) tačka a) Povrede Krivičnog zakona Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen po pitanju:

a) da li je djelo za koje se optuženi goni krivično djelo;

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 126 0 K 121535 19 Kž od 14. augusta 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Cijeneći blagovremenost podnošenja apelacije, Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo da mu je navedena presuda Kantonalnog suda dostavljena 25. septembra 2019. godine. Na traženje Ustavnog suda Općinski sud nije dostavio dostavnicu o uručenju navedene presude apelantu ili njegovom punomoćniku. Stoga, u nedostatku dokaza o uručenju apelantu osporene presude Kantonalnog suda, imajući u vidu da ta presuda predstavlja konačnu odluku protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud će prihvatiti apelantov navod da mu je navedena presuda Kantonalnog suda dostavljena 25. septembra 2019. godine jer se apelantu ne može staviti na teret nedostavljanje dostavnice o uručenju osporene presude. S obzirom na to da je predmetna apelacija podnesena 4. novembra 2019. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana od prijema navedene presude Kantonalnog suda, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

31. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne ocjene izvedenih dokaza, proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa, te ukazuje na to da nije zadovoljen standard obrazložene odluke. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

33. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već prema načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

34. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza (iskaza svjedoka, apelantovog iskaza datog u svojstvu svjedoka, kao i materijalnih dokaza), te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka da je apelant učinio produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 55. KZFBiH. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud jasno ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to, prvenstveno, na internom revizorskom izvještaju Mikrokreditne organizacije MI- BOSPO Tuzla, te iskazima svjedoka Z. I., S. I., N. N. i M. H. Također, iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da Općinski sud nije posebno cijenio iskaz svjedoka odbrane As. T. jer navedeni svjedok nije imao saznanja u vezi sa spornim kreditima, kao i da nije prihvatio apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka, cijeneći da nije objektivan, te da je dat s ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant svojim radnjama ostvario obilježja produženog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 55. KZFBiH. Osim toga, u odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na to da nije pribavio imovinsku korist za sebe i Z. I., kao i da nije imao svojstvo „odgovornog lica“, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelant u dužem vremenskom periodu postupao kao odgovorno lice (kreditni službenik I ranga u Mikrokreditnoj organizaciji MI-BOSPO Tuzla), pri čemu nije obavio svoje službene dužnosti (propisane Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, kao i kreditnim procedurama) u postupku odobravanja kredita, sve s ciljem da sebi i Z. I. pribavi korist u vidu kreditnih sredstava, a koji zaključak je potvrdio i drugostepeni sud (detaljnije navedeno pod tačkom 15. predmetne odluke). Ustavni sud u ovakvom zaključku redovnih sudova ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.

35. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na navode koje su ocijenili bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene materijalnog i procesnog prava, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4218/19 (E. B.) | Sudska praksa | Aktio