Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4331/19 (N. G.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4331/19

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4331/19, rješavajući apelaciju Neđe Gajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Neđe Gajića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda uključujući pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

Ukida se Presuda Okružnog suda broj 71 0 K 011444 19 Kž 4 od 20. maja 2020. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Neđi Gajiću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka isplati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Neđo Gajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupaju Nina Kisić i Goran Dragović, advokati iz Sarajeva, podnio je 8. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 011444 19 Kž 3 od 5. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 011444 18 K 3 od 14. februara 2019. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 4331/19.

2. Apelant je po iskazanim punomoćnicima 23. juna 2020. godine podnio novu apelaciju protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 K 011444 19 Kž 4 od 20. maja 2020. godine i Presude Osnovnog suda broj 71 0 K 011444 18 K 3 od 14. februara 2019. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 2106/20.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP 4331/19 i AP 2106/20 odnose na isto pitanje, predmet i postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4331/19.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 20. novembra i 15. decembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 22. novembra do 31. decembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 K 011444 18 K 3 od 14. februara 2019. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme i na način, kako je opisano u činjeničnom dijelu izreke presude, počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine.

8. U obrazloženju presude je navedeno da je optužnicom Tužilaštva od 13. juna 2006. godine apelantu stavljeno na teret počinjenje navedenog krivičnog djela, da je optužnica potvrđena 17. jula 2006. godine, da je Osnovni sud 28. decembra 2014. godine donio presudu kojom je apelant oslobođen optužbe da je počinio predmetno krivično djelo, da je Okružni sud rješenjem od 26. marta 2015. godine prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje, da je u ponovljenom postupku Osnovni sud 31. oktobra 2016. godine ponovo donio oslobađajuću presudu i da je Okružni sud rješenjem od 11. septembra 2018. godine i tu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.

9. U ponovnom postupku u kojem je donesena presuda kojom je utvrđena apelantova krivičnopravna odgovornost, kako je dalje obrazloženo, proveden je dokazni postupak, i to saobraćajnim vještačenjima, saslušanjem oštećenih i ostalih svjedoka, saslušanjem apelanta u svojstvu svjedoka, te je izvršen uvid i pročitani brojni materijalni dokazi (pobrojani na str. 2. i 3. obrazloženja presude). Tužilaštvo je u konačnici predložilo da se apelant proglasi krivim i kazni po zakonu jer je tokom postupka dokazano da je prouzrokovao saobraćajnu nesreću u kojoj su smrtno stradala tri lica. Apelantov punomoćnik je, tvrdeći suprotno, ukazao da nijedan izvedeni dokaz van razumne sumnje ne potvrđuje da je apelant učinio predmetno krivično djelo i da iz izvedenih dokaza zapravo proizlazi da je saslušani svjedok G. P. skrivio saobraćajnu nesreću, a da protiv tog svjedoka nije podignuta optužnica. Predloženo je da se apelant oslobodi optužbe.

10. U obrazloženju je dalje navedeno da je, postupajući prema uputama Okružnog suda iz rješenja kojim je prvostepena presuda ukinuta (od 11. septembra 2018. godine), Osnovni sud ocijenio izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi u smislu člana 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), te utvrdio da je apelant u konkretnoj situaciji krivično odgovoran. U vezi s tim, Osnovni sud je, prije svega, istakao nespornu činjenicu da se 25. decembra 2005. godine na magistralnom putu Banja Luka–Prijedor, u mjestu Piljagići, oko 14.00 sati desila saobraćajna nesreća u kojoj su učestvovala tri vozila, vozilo Reno Megan kojim je upravljao apelant, vozilo Mercedes kojim je upravljao Goran Popović (u daljnjem tekstu: svjedok G. P.) i vozilo Reno Clio kojim je upravljao Boris Mastikosa; da je apelant vozio iz smjera Banje Luke prema Prijedoru na dionici puta na kojoj je prema odredbama Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS) dozvoljena brzina do 80 km/h i da se svojom prednjom lijevom stranom sudario sa zadnjom lijevom stranom vozila Mercedes koje se kretalo iz suprotnog smjera, uslijed čega je došlo do destabilizacije vozila kojim je upravljao apelant i koje je na suprotnoj traci ostvarilo kontakt sa u susret dolazećim vozilom Reno Clio, uslijed čega je apelantova saputnica, njegova supruga Radmila Gajić, smrtno nastradala, njihovo dvoje djece zadobilo tjelesne povrede, a vozač i saputnik u vozilu Reno Clio, također, smrtno stradali od posljedica zadobivenih povreda. Naprijed navedene smrtne posljedice proizlaze, kako je dalje navedeno, iz materijalne dokumentacije, između ostalog, zapisnika o uviđaju, fotodokumentacije s detaljnim objašnjenjima, skice lica mjesta sa izvršene rekonstrukcije i opisanih nespornih posljedica saobraćajne nesreće (smrt oštećenih). Osim toga, kako je dalje navedeno, nesporno je utvrđeno da su elementi kočionog i upravljačkog mehanizma, kao i elementi bitni za sigurnost apelantovog i ostalih vozila bili ispravni, što je proisteklo iz nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke od 9. januara 2006. godine, koji je i usmeno obrazložen.

11. U konkretnoj pravnoj stvari je bilo sporno, kako je dalje navedeno, da li je apelant nepoštovanjem saobraćajnih propisa prouzrokovao saobraćajnu nezgodu i time učinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. U pravcu razjašnjenja te sporne činjenice izvršena su dva saobraćajna vještačenja, rekonstrukcija događaja, te je saslušan apelant i pet svjedoka.

12. Iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, kojeg je angažovala optužba, proizlazi, kako je dalje navedeno, da je do saobraćajne nesreće došlo zbog propusta apelanta kao vozača koji je brzinom neprilagođenom osobinama i stanju puta (kolovoz je bio mokar i klizav), krećući se brzinom od 95 km/h umjesto maksimalnih 80-90 km/h, izazvao destabilizaciju vozila s posljedicom prelaska u lijevu saobraćajnu traku i sudar s dolazećim vozilima. U dopuni nalaza i mišljenja sačinjenoj nakon izvršene rekonstrukcije i nakon usmenog obrazloženja sa glavnog pretresa 17. maja 2016. godine vještak je izjavio da se ne može sa sigurnošću utvrditi mjesto kontakta vozila kojim je upravljao apelant i vozila kojim je upravljao G. P. jer policija prilikom vršenja uviđaja nije utvrdila mjesto pada ljuspica laka oštećenih automobila iako pokretni tragovi plastike određuju mjesto kontakta vozila, ali ne s potpunom sigurnošću.

13. Vještak saobraćajne struke kojeg je angažirala apelantova odbrana je također u svom nalazu opisao stanje kolovoza u trenutku saobraćajne nesreće i brzinu kretanja tri vozila koja su u njoj učestvovala, a u dopuni nalaza sačinjenoj nakon izvršene rekonstrukcije je naveo da se ne može sa stoprocentnom sigurnošću odrediti mjesto kontakta jer ne postoji niti jedan materijalni dokaz koji bi nedvosmisleno ukazivao na mjesto kontakta vozila i da je u tehničkom smislu vjerovatnije da se kontakt vozila kojim je upravljao apelant i vozila kojim je upravljao G. P. dogodio na desnoj saobraćajnoj traci. Na glavnom pretresu prilikom usmenog obrazloženja vještak je isključio mogućnost da je apelant „sjekao krivinu“ i da, bez obzira na vremenske uvjete kada se nesreća dogodila, pad ljuspica laka s vozila ostaje i na mokrom kolovozu, što je u konkretnom slučaju propušteno, zbog čega tačno mjesto kontakta vozila nije moglo biti utvrđeno.

14. Povodom ovih spornih okolnosti saslušani su apelant i G. P. u svojstvu svjedoka, opisujući svaki iz svog ugla, na koji način je došlo do sudara vozila, a na iste sporne okolnosti saslušana su još četiri svjedoka, čiji su iskazi interpretirani na str. 7. i 8. obrazloženja presude.

15. Osnovni sud je, imajući u vidu izvedene dokaze, prije svega analizirao i ocijenio pismene nalaze i mišljenja vještaka saobraćajne struke (optužbe i odbrane), dopune nalaza i mišljenja nakon izvršene rekonstrukcije, kao i njihova usmena izlaganja i obrazloženja s glavnog pretresa, cijeneći da je nalaz i mišljenje vještaka optužbe dosljedan i jasan u opredjeljenju da je do saobraćajne nesreće došlo uslijed apelantovog propusta da brzinu vozila prilagodi uvjetima puta, olako držeći da neće ugroziti druge učesnike u saobraćaju, protivno odredbi člana 46. stav 3. ZOBS-a. S druge strane je ocijenjeno da vještak odbrane nije bio kategoričan u pogledu uzroka saobraćajne nesreće jer je konačan stav izrazio korištenjem riječi „najvjerovatnije“, pa iako niti jedan od vještaka nije s apsolutnom tačnošću utvrdio gdje je bilo mjesto kontakta vozila kojim je upravljao apelant i G. P. jer na licu mjesta prilikom uviđaja nisu pronađeni tragovi laka oštećenih vozila, Osnovni sud je imao u vidu da u zapisniku o uviđaju takav trag nije zabilježen, iz čega je proistekao zaključak da nije ni pronađen na licu mjesta, te da stoga Tužilaštvo nije propustilo prikupiti neophodne dokaze. Stoga je neprihvatljivom ocijenjena saobraćajna situacija koju je prilikom rekonstrukcije događaja opisao apelant, a slijedom toga nije prihvaćen ni nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke koji je izvela apelantova odbrana. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, s nalazom i mišljenjem vještaka saobraćajne struke koji je izvela optužba saglasan je i iskaz svjedoka G. P., koji je također bio učesnik saobraćajne nesreće sa vozilom „Mercedes“. Iskazi ostala tri svjedoka su ocijenjena nebitnim za rješavanje konkretne saobraćajne situacije budući da niti jedan od njih nije bio neposredni očevidac događaja, već su svjedočili o onome što su vidjeli nakon saobraćajne nesreće, dok iskaz četvrtog svjedoka, apelantove kćerke koja je bila u vozilu i koja je svjedočila o konkretnoj saobraćajnoj situaciji, nije prihvaćen zbog bliske rodbinske veze, cijeneći da je svjedočila u apelantovu (očevu) korist.

16. Imajući u vidu nesporan kontakt između vozila kojim je upravljao apelant s jedne strane i vozila kojim je upravljao G. P. s druge strane, te okolnost da je dalje došlo do drugog sudara koji je bio znatno većeg intenziteta i u kojem je učestvovalo apelantovo vozilo i vozilo Reno Clio kojim je upravljao B. M., Osnovni sud je utvrdio da se ovaj intenzivniji sudar desio tako što je apelantovo destabilizirano vozilo prešlo u drugu saobraćajnu traku ostvarivši primarni kontakt sa u susret dolazećim vozilom Reno Clio. Na destabilizaciju vozila kojim je upravljao apelant, kako je dalje navedeno, utjecale su kako okolnosti puta (klizav, mokar, neravan) tako i neprilagođena brzina vozila kojim je upravljao apelant i koje se kretalo 95 km/h . Stoga je zaključeno da utvrđene činjenice jasno ukazuju da apelant nije prilagodio brzinu vozila uvjetima puta i da je na taj način direktno prouzrokovao saobraćajnu nesreću olako držeći da neće ugroziti druge učesnike u saobraćaju, čime je iz nehata, kršenjem saobraćajnih propisa izazvao saobraćajnu nesreću u kojoj je nastupila smrt tri lica.

17. U vrijeme izvršenja krivičnog djela, kako je dalje navedeno, apelant je bio uračunljiv, svjestan da bi uslijed kršenja saobraćajnih propisa mogla nastupiti zabranjena posljedica u vidu ugrožavanja drugih učesnika saobraćaja, ali je olako držao da neće nastupiti ili da će je moći spriječiti. Prilikom odmjeravanja kazne, Osnovni sud je imao u vidu zakonom propisanu kaznu za predmetno krivično djelo (od jedne do osam godina zatvora), te olakšavajuće i jednu otežavajuću okolnost, zbog čega je apelantu izrečena minimalno propisana kazna u trajanju od jedne godine zatvora, cijeneći da će se tako izrečenom kaznom ostvariti svrha specijalne i generalne prevencije.

18. Presudom Okružnog suda broj 71 0 K 011444 19 Kž 3 od 5. septembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv presude Osnovnog suda od 14. februara 2019. godine, dok je uvažena žalba Tužilaštva i prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnoj sankciji tako što je apelant za izvršenje krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja, za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

19. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu člana 6. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPRS povodom izjavljenih žalbi održana sjednica vijeća, da je pobijana presuda ispitana u smislu člana 320. ZKPRS i u nastavku navedeni razlozi za zaključak iz izreke presude. U vezi s tim je istaknuto da su bez osnova žalbene tvrdnje o bitnoj povredi odredbi ZKPRS jer je prvostepeni sud na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza utvrdio mjesto kontakta vozila kojim je upravljao apelant i svjedok G. P. prihvaćajući pri tome nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke koji je izvela optužba. Vještak se u spomenutom nalazu, dopuni nalaza i usmenom izlaganju izjasnio da se apelant kritične prilike kretao brzinom od 95 km/h, a da je brzina na tom dijelu puta ograničena na 80 km/h. Stoga je, prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je apelant upravljao vozilom nedozvoljenom brzinom i da je time prekršio odredbu člana 46. stav 3. ZOBS-a na putevima u BiH. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, neosnovanim su ocijenjene žalbene tvrdnje da je činjenično stanje u pobijanoj presudi pogrešno i nepotpuno utvrđeno, bez obzira na to što su vještaci saobraćajne struke optužbe i odbrane utvrdili različitu brzinu kretanja vozila kojim je upravljao apelant jer je vještak optužbe u svom nalazu objasnio apelantov propust da brzinu vozila prilagodi uvjetima puta, zbog čega je u konačnici prouzrokovao saobraćajnu nezgodu. Provedeni dokazi su, kako je dalje navedeno, cijenjeni u smislu člana 295. stav 2. ZKPRS i sve razloge koje je prvostepeni sud naveo u pravcu prihvaćanja nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke koje je izvela optužba prihvatio je kao svoje Okružni sud, pri čemu zaključak o krivičnom djelu i apelantu kao izvršiocu nije doveden u sumnju. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje je, prema ocjeni Okružnog suda, pravilno primijenjen KZRS i radnje opisane u izreci presude ocijenjene kao krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja.

20. Ispitujući odluku o kazni, vijeće Okružnog suda je utvrdilo da je prvostepeni sud prilikom izbora vrste i visine krivične sankcije pravilno utvrdio sve okolnosti pod kojima je apelant počinio krivično djelo, pri čemu su pravilno utvrđene olakšavajuće okolnosti, i to da je posljedica djela teško pogodila apelanta jer je njegova supruga poginula, a dvije kćerke tjelesno povrijeđene, da ranije nije osuđivan i da je od izvršenja djela proteklo 13 godina, kao i otežavajuća okolnost, konkretno smrt tri lica. Međutim, imajući u vidu utvrđenu otežavajuću okolnost, Okružni sud je zaključio da ona nije adekvatno cijenjena s obzirom na životnu dob nastradalih lica B. M. i V. P. iz vozila Reno Clio, te da je stoga opravdano usvojiti žalbu Tužilaštva kojom se zahtijeva kazna zatvora u dužem trajanju, zbog čega je prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnoj sankciji i apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, koja je u okolnostima konkretnog slučaja ocijenjena kao nužna, neophodna i podobna za ostvarenje specijalne i generalne prevencije.

21. Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 K 011444 19 Kvlz od 21. februara 2020. godine uvažen je apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti, ukinuta presuda Okružnog suda od 5. septembra 2019. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovno odlučivanje. Prilikom odlučivanje o zahtjevu, Vrhovni sud je u smislu odredbe člana 350. stav 1. ZKPRS imao u vidu da je zahtjevom ukazano na oba osnova pobijanja pravomoćne presude konkretnim vanrednim pravnim lijekom (povreda KZ-a i povreda ZKP-a), da je prema tvrdnji iz zahtjeva povreda prava na odbranu počinjena kroz povredu prava na jednak tretman stranaka u vezi s arbitrarnom primjenom pravila krivičnog postupka (prebacivanjem tereta dokazivanja na odbranu, povredom prava primjene načela in dubio pro reo i kršenjem presumpcije nevinosti). Međutim, kako je dalje naveo Vrhovni sud, povreda prava na odbranu kao bitna povreda iz člana 311. stav 2. ZKPRS nije bila iznesena u žalbi protiv prvostepene presude, pa je u smislu odredbe člana 350. stav

2. ZKPRS isključena mogućnost pozivanja na ovu povredu procesnog zakona u zahtjevu za zaštitu zakonitosti kao vanrednom pravnom lijeku, osim ako je ta povreda učinjena u žalbenom postupku. U vezi s tim je dalje navedeno da se zahtjevom tvrdi da je povreda prava na odbranu u žalbenom postupku počinjena kršenjem prava na obrazloženu sudsku odluku jer se drugostepeni sud nije osvrnuo na žalbene prigovore od odlučnog značaja, između ostalog, položaj tragova plastike kao parametra za utvrđivanje mjesta kontakta vozila, koja je dovedena u sumnju iskazima svjedoka posmatranih u vezi s datim nalazima i mišljenjima vještaka saobraćajne struke. U vezi s tim je istaknuto da je s aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku i prava na djelotvoran pravni lijek od suštinskog značaja da li je drugostepeni sud prije donošenja odluke o žalbi razmotrio sve relevantne žalbene prigovore i naveo razloge za njihovo neprihvaćanje, pozivajući se pri tome na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 2137/14 od 15. aprila 2015. godine.

22. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, iz obrazloženja pobijane drugostepene presude proizlazi da ne sadrži razloge za žalbene prigovore apelantovih branilaca za činjenice od odlučnog značaja, pravnu ocjenu apelantovih radnji i da su navedeni žalbeni prigovori dodatno potkrijepljeni tvrdnjom da, prema nalazima i mišljenima oba vještaka, proizlazi da se kontakt apelantovog vozila i vozila svjedoka G. P. mogao pouzdano utvrditi samo fiksiranjem tragova laka sa vozila, a koji su u konkretnoj situaciji morali ostati na kolovozu jer iz fotodokumentacije proizlazi da je s vozila kojim je upravljao G. P. spao lak. Imajući u vidu naprijed navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da iz sadržaja obrazloženja pobijane drugostepene presude proizlazi da prilikom njenog donošenja drugostepeni sud nije na potreban način razmotrio sve relevantne prigovore žalbi apelantovih branilaca, pa je na taj način u žalbenom postupku počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS (koja se manifestira u povredi prava na odbranu) kako se zahtjevom osnovano tvrdi. Iz naprijed iznesenih razloga Vrhovni sud je zaključio da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan, zbog čega je u smislu odredbe iz člana 356. ZKPRS on usvojen i presuda Okružnog suda od 5. septembra 2019. godine ukinuta, te predmet vraćen tom sudu na ponovno odlučivanje.

23. Okružni sud je, odlučujući u ponovnom postupku o žalbama apelantove odbrane i Tužilaštva protiv presude Osnovnog suda od 14. februara 2019. godine, donio Presudu broj 71 0 K 011444 19 Kž 4 od 20. maja 2020. godine kojom su kao neosnovane odbijene žalbe apelantove odbrane, dok je žalba Tužilaštva uvažena i presuda Osnovnog suda preinačena u odluci o krivičnoj sankciji tako što je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

24. U uvodu presude je hronološki naveden tok postupka i ranije presude koje su donesene u konkretnoj krivičnoj stvari, te odluka Vrhovnog suda kojom je usvojen zahtjev za zaštitu zakonitosti, zbog čega je prethodna presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U ponovnom postupku je povodom izjavljenih žalbi, kako je dalje obrazloženo, održana sjednica vijeća, te odlučeno da su apelantove žalbe neosnovane, a žalba Tužilaštva osnovana u pogledu krivične sankcije, te su u nastavku obrazloženja navedeni razlozi za takav stav. Naime, Okružni sud je ocijenio da su neosnovani žalbeni navodi prema kojima je prvostepena presuda zahvaćena bitnim povredama odredbi ZKPRS jer nema razloga o odlučnim činjenicama (mjesto kontakta vozila), te da presuda ne sadrži razloge da je apelant svojim radnjama prouzrokovao saobraćajnu nesreću kršenjem odredbe člana 46. stav 3. ZOBS-a. U vezi s tim je naglašeno da su u dokaznom postupku provedena dva saobraćajno-tehnička vještačenja i da je prvostepeni sud na osnovu svestrane ocjene izvedenih dokaza u smislu odredbe člana 295. stav 2. ZKPRS izvršio ocjenu dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi i u pobijanoj presudi izveo pravilan zaključak da je apelant, na način kako je opisano u izreci prvostepene presude, prouzrokovao saobraćajnu nesreću. Do takvog zaključka prvostepeni sud je došao, kako je dalje navedeno, tako što je pravilno ocijenio izvedene dokaze i time odgovorio na sve prigovore koji su ponovljeni u apelantovoj žalbi. Konkretizirajući navedeno, Okružni sud je naglasio da je prvostepeni sud, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke koji je izvela optužba, pravilno utvrdio kontakt vozila kojim je upravljao apelant i vozila kojim je upravljao svjedok G. P. i da je taj kontakt ostvaren nakon što je apelant prešao preko središnje linije kolovoza na lijevu saobraćajnu traku namijenjenu za kretanje vozila iz suprotnog smjera kojim se kretalo vozilo G. P. Takav zaključak prvostepenog suda je zasnovan, kako je dalje navedeno, na nalazu i mišljenju, pri čemu je vještak čiji je nalaz prihvaćen neposredno nakon nesreće bio na licu mjesta, te je neposrednim opažanjem i u skladu s pravilima struke, uvažavajući sile kretanja i zakone fizike, utvrdio da uslijed primarnog kontakta apelantovog i vozila svjedoka G. P., te uslijed međusobnog trenja tragovi čestica i ostali tragovi moraju ostati između vozila na mjestu kontakta, što znači da su objektivni tragovi ostali na kolovoznoj traci, gdje je primarni kontakt i ostvaren. Objektivni tragovi konstatirani u uviđajnoj dokumentaciji (zapisnik, skica) nađeni su na kolovoznoj traci kojom se kretalo vozilo kojim vještaka saobraćajne struke kojeg je izvela optužba i koji se izjasnio da je poziciju kontakta vozila utvrdio na osnovu dokumentacije koja je nastala prilikom obavljanja uviđaja (skica lica mjesta, fotodokumentacija, tragovi plastike), te su navedeni razlozi zbog čega je u okolnostima konkretnog slučaja prihvaćeno da se apelant kritične prilike kretao brzinom od 95 km/h iako je propisano 80 km/h, čime je prekršena blanketna norma iz člana 46. stav 3. ZOBS-a. Kontakt apelantovog vozila i vozila svjedoka G. P. utvrđen je, kako je dalje navedeno, na osnovu oštećenja vozila kojim je upravljao svjedok G. P. S druge strane, kako je dalje navedeno, vještak odbrane je zanemario skicu lica mjesta i njenu dopunu iz kojih je vidljivo da su svi objektivni tragovi kontakta vozila, izuzev čestica laka na kojima je insistirala apelantova odbrana, fiksirani na saobraćajnoj traci kojom se kretalo vozilo kojim je upravljao svjedok G. P. Stoga su ovi žalbeni prigovori ocijenjeni kao neosnovani, te je naglašeno da je u obrazloženju pobijane presude jasno navedeno zbog čega je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka kojeg je predložila optužba, te zbog čega nije prihvaćen nalaz vještaka koji je izvela odbrana cijeneći da je baziran na pretpostavkama kako u pogledu kontakta vozila tako i u pogledu brzine kretanja vozila.

25. Što se tiče neosnovanosti žalbenog prigovora kojim je ukazano na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, vijeće Okružnog suda je ukazalo da se navedenim prigovorom suštinski ponavljaju prigovori koji se tiču bitnih povreda odredbi ZKPRS i da je na te prigovore suštinski već odgovoreno. Imajući u vidu da se u ovom dijelu žalbe ukazuje i na ocjenu iskaza svjedoka u vezi s nalazima vještaka, konkretno iskazima svjedoka prema kojima se nakon saobraćajne nesreće saobraćaj odvijao desnom saobraćajnom trakom i da je stoga postojala mogućnost da neko od vozila pomjeri tragove plastike do dolaska uviđajne ekipe, Okružni sud je istakao sljedeće: da su svjedoci iznijeli viđenje saobraćajne nezgode o onome što je njima poznato, da se nijedan od svjedoka nije izjašnjavao o tome da su na licu mjesta pomjerani tragovi (plastika), da je sva utvrđenja prvostepenog suda u pogledu nastanka saobraćajne nesreće, za koju je apelant proglašen krivim, i radnji koje je preduzeo prihvatilo vijeće Okružnog suda, da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen materijalni propis jer su u konkretnom slučaju ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja.

26. Ispitujući odluku o kazni u okviru izjavljenih žalbenih navoda apelantove odbrane (prošireno dejstvo žalbe) i žalbe Tužilaštva, vijeće Okružnog suda je ocijenilo da je prvostepeni sud prilikom izbora vrste i visine krivične sankcije pravilno utvrdilo sve okolnosti pod kojima je apelant počinio predmetno krivično djelo, polazeći pri tome od propisane kazne (od jedne do osam godina). Pravilno su utvrđene olakšavajuće okolnosti, i to da je posljedica krivičnog djela teško pogodila apelanta s obzirom na to da mu je tom prilikom poginula supruga i da su tjelesno povrijeđene njegove kćerke, da ranije nije osuđivan, kao i protek vremena od izvršenog krivičnog djela. Pravilno je utvrđena i otežavajuća okolnost koja se ogleda u višku inkriminacije (smrti tri lica), ali koja, prema ocjeni Okružnog suda, nije adekvatno cijenjena, pa je opravdano zalaganje žalbe Tužilaštva za izricanje kazne zatvora u dužem trajanju. Imajući u vidu sve okolnosti pod kojima je apelant počinio navedeno krivično djelo, te da nije u dovoljnoj mjeri došla do izražaja utvrđena otežavajuća okolnost, to je žalba Tužilaštva uvažena, pobijana presuda preinačena u odluci o krivičnoj sankciji i apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, koja je podobna da se ostvare ciljevi specijalne i generalne prevencije. U preostalom dijelu pobijana presuda je ostala neizmijenjena, a to se odnosi na odluku suda o imovinsko-pravnom zahtjevu i troškovima krivičnog postupka jer su te odluke rezultat pravilne primjene člana 108. stav 3. i člana 99. stav 1. ZKPRS. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

27. Apelacijom se ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

28. U okviru prava na pravično suđenje se ističe grubo kršenje prava na jednak tretman stranaka u postupku u vezi s prebacivanjem tereta dokazivanja na odbranu, arbitrarnu primjenu procesnog prava, prava na obrazloženu sudsku odluku, prava na primjenu načela in dubio pro reo u vezi s arbitrarno utvrđenim činjeničnim stanjem, pravom na efikasan pravni lijek i prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je trajao 15 godina. U tom pravcu se ističe da je Osnovni sud prethodno donio dvije oslobađajuće presude protiv apelanta, da je Okružni sud svojim rješenjima navedene presude ukidao i upućivao prvostepeni sud da donese osuđujuću presudu, da je u ponovljenom postupku prvostepeni sud zaista i donio osuđujuću presudu uz obrazloženje koje je sadržajno identično rješenju Okružnog suda iz prethodnog ukidnog rješenja, da je osporenu drugostepenu presudu personalno donio isti sudija koji je donio i ukidno rješenje s uputom da prvostepeni sud donese osuđujuću presudu. Ističe se da je Vrhovni sud prihvatio zahtjev za zaštitu zakonitosti i ukinuo osporenu drugostepenu presudu, ali je Okružni sud ponovo identično odlučio zanemarujući obrazloženje Vrhovnog suda zbog kojeg je ocijenjeno da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan, i to, između ostalog, zato što je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu u žalbenom postupku jer nisu dati razlozi za žalbene prigovore koji su od odlučnog značaja. Vrhovni sud je također ukazao na nedostatak pravne ocjene apelantovih radnji preduzetih u kritičnom događaju u konkretnoj saobraćajnoj situaciji jer se, prema nalazima i mišljenima oba vještaka saobraćajne struke, mjesto kontakta vozila sa sigurnošću moglo utvrditi samo fiksiranjem tragova laka, a u zapisniku o uviđaju taj trag ne postoji. Vrhovni sud je, prema navodima apelacije, ukazao da je pravilnost uviđaja dovedena u sumnju i da je ta odlučna činjenica morala biti cijenjena s aspekta pravila in dubio pro reo, te je drugostepenom sudu naloženo da u ponovnom postupku ponovno razmotri i ocijeni sve relevantne prigovore u pogledu osporenih činjeničnih i pravnih pitanja, te odluku zasnuje u zavisnosti od rezultata tih relevantnih prigovora.

29. Evidentno je, kako je u apelaciji dalje navedeno, da Okružni sud u ponovnom postupku nije postupio u skladu s uputama Vrhovnog suda, na koji način je ponovo došlo do povrede apelantovog prava na odbranu u vezi s činjenicom da drugostepeni sud nije dao razloge za žalbene prigovore od odlučnog značaja. Konkretizirajući navedeno, napominje se da je Okružni sud, donošenjem identične presude kao i one koja je prethodno ukinuta presudom Vrhovnog suda, propustio obrazložiti upravo onaj navod koji je Vrhovni sud konkretizirao u svojoj odluci, i to problem s činjenicom da je zapisnik o uviđaju manjkav jer nisu fiksirani tragovi laka, a samim tim i činjenice da niti jedan nalaz vještaka (ni optužbe ni odbrane) nije mogao sa sigurnošću odrediti mjesto kontakta, što je u ovom predmetu odlučna činjenica. U tom kontekstu, apelacijom se tvrdi da je Okružni sud ponovo propustio obrazložiti ključni navod, na koji način je u okviru prava na pravično suđenje povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu i pravo na obrazloženu sudsku odluku, kao i pravo na efikasan pravni lijek. S obzirom na to da mjesto kontakta vozila nije sa sigurnošću utvrđeno i da je u tom pravcu zapisnik o uviđaju manjkav i nepotpun, smatra da prvostepeni i naročito drugostepeni sud nisu postupili u skladu s pravilom in dubio pro reo i da su stoga arbitrarno primijenili odredbe procesnog zakona, što je u konačnici dovelo do osuđujuće presude protiv apelanta.

30. U apelaciji se, osim navedenog, ponavljaju sporne činjenice koje su sudovi također definirali i koje se tiču brzine kojom se kretao apelant i mjesta kontakta vozila kojim je upravljao sa vozilom kojim je upravljao svjedok G. P. Te činjenice su, kako smatra, presudne za odluku o krivici, a tokom postupka, kako smatra, nisu sa sigurnošću utvrđene, te je stoga i odluka o njegovoj krivici arbitrarna. Pojašnjavajući navedeno, apelant ističe da se Okružni sud po drugi put u ponovnom postupku propustio izjasniti na navod žalbe kojim je ukazano na nedostatke pri vršenju uviđaja i sačinjavanju zapisnika, na propust u pogledu fiksiranja tragova laka i da stoga na osnovu prezentiranih dokaza nije moglo biti utvrđeno da je apelant skrivio predmetnu saobraćajnu nezgodu u kojoj su život izgubila tri lica, od kojih je jedno njegova supruga.

31. U apelaciji se također ukazuje na sadržaj ukidnog rješenja drugostepenog suda i tezu da je prvostepeni sud prilikom donošenja oslobađajuće presude protiv apelanta presudu zasnovao na pretpostavkama, zanemarujući materijalne dokaze i činjenicu da u zapisniku o uviđaju nije zabilježen trag ljuspica laka sa vozila, što, prema ocjeni Okružnog suda, znači da takav trag nije ni pronađen. Iz navedenog je, prema navodima apelacije, evidentno da je sud u konkretnom predmetu nedopustivo teret dokazivanja prebacio na odbranu, i to u situaciji kada je od uviđaja prošlo 15 godina. Oba vještaka su se izjasnila, kako je dalje navedeno, da su ljuspice laka morale spasti na kolovoz i da bi njihovo lociranje tačno pokazalo mjesto kontakta vozila i u takvoj situaciji redovan sud propust saobraćajne policije da fiksira tragove (ljuspice laka) tretira na apelantovu štetu. Tu spornu činjenicu Okružni sud u osporenoj presudi propušta spomenuti i obrazložiti uprkos eksplicitnoj pouci Vrhovnog suda. Osim toga, Okružni sud je propustio obrazložiti protivrječne dokaze, odnosno nalaze i mišljenja vještaka koji su, iako protivrječni, saglasni u činjenici da na osnovu pronađenih dijelova plastike nije bilo moguće sa stopostotnom sigurnošću odrediti mjesto kontakta vozila jer se radi o pokretnim tragovima koje je moguće lako pomjeriti uslijed nagiba puta i djelovanja ostalih vremenskih faktora.

32. Načelo in dubio pro reo je, prema navodima apelacije, u konkretnom slučaju potpuno negirano, te su u tom pravcu navedeni dijelovi presude iz kojih je to vidljivo i iz kojih su, kako smatra, proistekli zaključci na apelantovu štetu. Osim toga, ukazuje se da je isti sudija u prvostepenom postupku donio dvije presude, oslobađajuću i osuđujuću, pri čemu je isti dokaz – nalaz vještaka optužbe cijenio na dva različita načina. Prvi put, u oslobađajućoj presudi nalaz je doveden u vezu s izjavama svjedoka i izveden je zaključak da je neuvjerljiv i neobjektivan, a drugi put, u osuđujućoj presudi da je taj isti nalaz dosljedan, uvjerljiv i kategoričan. U tom kontekstu, apelacijom se ukazuje na kršenje prava na efikasan pravni lijek pred nepristrasnim sudom jer je drugostepeni sud tokom postupka imao konstantu preferenciju ka osuđujućoj presudi, što je prvostepeni sud u konačnici i prihvatio, te uz to iz nejasnih razloga još i povisio krivičnu sankciju. Na osnovu svega izloženog, predloženo je da se apelacija usvoji.

b)Odgovori na apelaciju

33. Okružni sud je istakao da je apelacija neosnovana jer pred tim sudom kao drugostepenim nisu počinjene povrede na koje je apelacijom ukazano. Suprotno tome, Okružni sud je povodom izjavljenih žalbi na presude prvostepenog suda postupao u rokovima i u skladu s Planom rješavanja predmeta, dok je postupak pred prvostepenim sudom očigledno trajao znatno duže, pa tako treba napomenuti da se saobraćajna nezgoda povodom koje je vođen krivični postupak desila 2005. godine, a prva presuda Osnovnog suda donesena je 2012. godine. Navodima apelacije se, prema mišljenju Okružnog suda, po svaku cijenu želi prikazati da apelant nije kriv za saobraćajnu nezgodu u kojoj je učestvovao i prenijeti krivica na svjedoka G. P. Konačno, prilikom donošenja presude koja se osporava apelacijom vijeće je svestrano analiziralo dokaze koji su provedeni pred prvostepenim sudom, navode žalbe Tužilaštva i apelantovih branilaca, te nakon održane sjednice vijeća uvažilo žalbu Tužilaštva, preinačilo pobijanu presudu u odluci o kazni, dok su žalbe apelantovih branilaca odbijene kao neosnovane. Posebno se naglašava da je takvu odluku donijelo vijeće suda, a ne sudija pojedinac, kako se to pogrešno navodi u apelaciji. Razlozi za odluku koja je apelacijom osporena obrazloženi su u cijelosti, pa kako nisu počinjene povrede na koje se apelant poziva u apelaciji, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

34. Osnovni sud je ostao pri stavu izraženom u prvostepenoj presudi, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

35. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana, da je u prvostepenom postupku nakon izvođenja dokaznog postupka izvršena analiza i ocjena svih provedenih dokaza i utvrđeno da su apelantove radnje u uzročnoj vezi s nastalom posljedicom, da se načelo in dubio pro reo primjenjuje samo onda kada su činjenice koje terete optuženog (apelanta) u sumnji, pa se uzima kao da ne postoje, a da su u konkretnom slučaju brojne činjenice ukazivale na uzročnu vezu između apelantovih radnji i nastale posljedice. Drugostepeni sud je također zaključio da u konkretnoj situaciji nema mjesta za primjenu navedenog načela. Potvrđeno je da je postupak dugo trajao, ali da se dužina ne može pripisati ni sudovima niti Tužilaštvu jer su konkretne okolnosti diktirale njegovu dužinu. Tužilaštvo je, osim toga, u odgovoru napomenulo da je apelant protiv presude Okružnog suda koja je osporena u apelaciji broj AP 2106/20 podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti, koji je posljednji djelotvorni pravni lijek, povodom kojeg je Vrhovni sud donio Presudu broj 71 0 K 011444 19 Kvl 2 od 29. jula 2020. godine kojom je zahtjev odbijen kao neosnovan, pa je „apelacija preuranjena jer je podnesena prije donošenja odluke o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku“.

V.Relevantni propisi

36. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:

Ugrožavanje javnog saobraćaja Član 410. st. (2) i (3) (2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno nehatno, učinilac će se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.

(3) Ako je usljed djela iz st. 1. ili 2. ovog člana nastupila smrt jednog ili više lica, učinilac će se kazniti za djelo iz stava 1. zatvorom od dvije do dvanaest godina, a za djelo iz stava 2. zatvorom od jedne do osam godina.

37. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Pravo na suđenje bez odgađanja Član 13. st. 1. i 2.

Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred nezavisan i nepristrastan sud i da mu bude suđeno bez odgađanja.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295. stav (2) (2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Granice ispitivanja presude Član 320.

Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakonik.

2. Zahtjev za zaštitu zakonitosti Uslovi za podnošenje zahtjeva Član 350. stav (1) (1) Protiv pravosnažne presude može se podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti u sljedećim slučajevima:

a) zbog povrede Krivičnog zakonika i

b) zbog povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ovog zakona.

VI.Dopustivost

38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

39. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

40. U konkretnom slučaju apelant je u apelaciji broj AP 4331/19, između ostalog, ukazao na dužinu trajanja krivičnog postupka i donošenje odluke u razumnom roku, pri čemu je osporio Presudu Okružnog suda broj 71 0 K 011444 19 Kž 3 od 5. septembra 2019. godine koja je nakon podnošenja apelacije ukinuta u postupku povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti presudom Vrhovnog suda 21. februara 2020. godine. Iz navedenog jasno proizlazi da prvobitno osporena presuda Okružnog suda od 5. septembra 2019. godine kao takva više ne egzistira, pa ne postoje procesne pretpostavke da Ustavni sud ispituje apelantove navode u vezi s tom presudom. Međutim, imajući u vidu da je predmetnom apelacijom problematizirano pravo na donošenje odluke u razumnom roku, da je apelant presudu Okružnog suda od 5. septembra 2019. godine primio 22. septembra 2019. godine, a da je apelacija podnesena 8. novembra 2019. godine, proizlazi da je ova apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje.

41. Nadalje, u apelaciji evidentiranoj pod brojem AP 2106/20 apelant je osporio Presudu Okružnog suda broj 71 0 K 011444 19 Kž4 od 20. maja 2020. godine koja je u međuvremenu donesena u ponovnom postupku (nakon presude Vrhovnog suda povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti), koju je apelant primio 25. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 23. juna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Apelant je, kako proizlazi iz odgovora na apelaciju Tužilaštva, protiv navedene odluke ponovo izjavio zahtjev za zaštitu zakonitosti, o kojem je Vrhovni sud odlučio presudom od 29. jula 2020. godine tako što je zahtjev za zaštitu zakonitosti odbijen, čime je praktično potvrđena presuda Okružnog suda od 20. maja 2020. godine protiv koje je podnesena apelacija. Imajući u vidu da Ustavni sud prilikom odlučivanja, prema članu 31. Pravila Ustavnog suda, ispituje postojanje onih povreda koje su iznesene u apelaciji, da su apelanti u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda dužni obavijestiti Ustavni sud o promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s predmetnom apelacijom koje su se desile nakon njenog podnošenja i da je presudom Vrhovnog suda donesenoj povodom vanrednog pravog lijeka (prema navodima odgovora na apelaciju Tužilaštva) potvrđena presuda Okružnog suda protiv koje je izjavljena apelacija, a povodom koje apelant nije informirao Ustavni sud, Ustavni sud smatra da bi zahtjev iz navedene odredbe Pravila u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja predstavljao pretjeran formalizam koji bi apelanta lišio mogućnosti da njegove navode meritorno preispita Ustavni sud.

42. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

44. Apelant osporava presudu Okružnog suda od 20. maja 2020. godine ukazujući da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, te ukazuje na dužinu trajanja konkretnog postupka, odnosno donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od segmenata navedenog prava.

Pravo na pravično suđenje

45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

46. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

47. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

48. Dalje, budući da apelant ukazuje na veoma ozbiljno kršenje ljudskih prava koje se u okviru prava na pravično suđenje, između ostalog, ogleda u povredi načela in dubio pro reo, Ustavni sud će prvo ispitati te apelantove navode. Naime, apelant kršenje načela in dubio pro reo obrazlaže time da Okružni sud ni u ponovnom postupku nije uzeo u obzir činjenice „koje mu idu u korist“ i da nije dao razloge za žalbene prigovore od odlučnog značaja (na koje je ukazao Vrhovni sud) koji se tiču nedostataka, manjkavosti i nepreciznosti zapisnika o uviđaju, zbog čega se niti jedan od vještaka (optužbe i odbrane) nije mogao sa sigurnošću izjasniti o mjestu kontakta vozila (jer nisu fiksirani tragovi laka sa oštećenih automobila na kolovozu), što u konkretnom predmetu predstavlja odlučnu činjenicu u vezi s pravom na odbranu, pravom na obrazloženu odluku i pravom na efikasan pravni lijek. U vezi s tim, apelant smatra da je Okružni sud, prilikom donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio procesno pravo donoseći odluku da je apelant kriv zato što je u vrijeme i mjestu, te na način, detaljno opisan u izreci presude, počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja i da pri tome njegova krivica nije utvrđena sa sigurnošću jer su sudovi (prvostepeni sud) na početku postupka bili u sumnji u vezi s dokaznim postupkom, a u nastavku je sumnja stavljena njemu na teret.

49. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti je zadatak preuzeti mjesto domaćih sudova koji su u najboljem položaju da ocijene dokaze, utvrde činjenice i tumače domaće pravo. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, u kontekstu ocjene dokaza, načelo in dubio pro reo korespondira s jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog postupka prema kojem tužilaštvo mora van razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivici, rješava u korist optuženog. Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barberà, Messegué i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77).

50. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je u predmetnom krivičnom postupku Okružni sud prilikom donošenja odluke postupao proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

51. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u postupku koji se vodio protiv apelanta doneseno niz različitih odluka, devet meritornih i dvije procesne, te da su meritorne odluke po svojoj suštini oprečne iako su zasnovane na istom činjeničnom stanju utvrđenom prilikom donošenja prve i druge prvostepene odluke (28. decembra 2014. i 31. oktobra 2016. godine) kojima je apelant bio oslobođen krivične odgovornosti primjenom pravila in dubio pro reo jer Tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo da je apelant počinio navedeno krivično djelo. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi u pojedinim fazama postupka potpuno različito tumačili dokaze i utvrđeno činjenično stanje, te shodno tome donosili i različite odluke. Konačno, Vrhovni sud je prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti (2019. godine), koji je apelant izjavio protiv osuđujuće presude, zaključio da ona ne sadrži razloge od odlučnog značaja, a radi se o pravnoj ocjeni apelantovih radnji i zaključcima oba vještaka saobraćajne struke (optužbe i odbrane) koji su povodom odlučnih činjenica bili saglasni (u nalazu i mišljenju, dopuni nalaza i usmenom izlaganju) da se kontakt vozila mogao pouzdano utvrditi samo fiksiranjem tragova laka sa vozila koji su morali ostati na kolovozu budući da iz fotodokumentacije (vozila) proizlazi da je s njih spao lak. Vrhovni sud je, kako proizlazi iz obrazloženja presude, ocijenio da Okružni sud nije na potreban način razmotrio relevantne prigovore apelantove žalbe, zbog čega je presuda Okružnog suda od 5. septembra 2019. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, uz zaključak da Okružni sud u ponovnom postupku otkloni povredu na način da razmotri i ocijeni sve relevantne žalbene prigovore u pogledu osporenih činjeničnih i pravnih pitanja i odluku donese u zavisnosti od ocjene tih žalbenih prigovora.

52. U vezi s tim se postavlja pitanje da li je Okružni sud u ponovnom postupku otklonio navedeni nedostatak, odnosno da li je postupio po uputi Vrhovnog suda prilikom usvajanja zahtjeva za zaštitu zakonitosti i razmotrio žalbene prigovore od odlučnog značaja.

53. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na hronologiju donesenih odluka, i to da je Osnovni sud prilikom odlučivanja o optužbi protiv apelanta (o kojoj je odlučivao tri puta) definirao sporna pitanja koja se tiču pravne ocjene apelantovih radnji u vezi s kršenjem saobraćajnih propisa, nalazeći u dva navrata, prilikom donošenja oslobađajućih presuda, da Tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo da je apelant počinilac krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja. Pri tome je Osnovni sud imao u vidu dokaze izvedene tokom postupka, od kojih su ključni nalazi i mišljenja vještaka saobraćajne struke (optužbe i odbrane) koji su, prema ocjeni Osnovnog suda, saglasni u pogledu odlučne činjenice da se bez fiksiranja tragova laka na kolovozu (nedostatak zapisnika o uviđaju) nije mogao sa apsolutnom tačnošću utvrditi kontakt vozila. Nalazi i mišljenja su dovedeni u vezu s iskazima svih saslušanih svjedoka, među kojima i sa iskazom apelanta i G. P., te iskazima učesnika u saobraćaju kritične prilike, koji su svjedočili o okolnostima (odvijanju saobraćaja, pružanju pomoći) nakon nesreće i ostalim prikupljenim materijalnim dokazima, nakon čega je izveden zaključak da Tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo optužbu. Međutim, Okružni sud je u rješenju kojim je ukinuo prvostepenu (oslobađajuću) presudu ukazao na potrebu drugačijeg tumačenja datih nalaza i mišljenja, cijeneći upravo suprotno od prvostepenog suda i to da se mišljenja vještaka o važnim činjenicama znatno razlikuju (a ne da su saglasna), da je prvostepeni sud zanemario činjenicu o nepostojanju traga (ljuspica laka) u zapisniku o uviđaju i da to znači da trag nije ni pronađen na licu mjesta (drugačiji zaključak nije dokazan provedenim dokazima), te da je prvostepeni sud zanemario okolnost da vještak odbrane nije bio kategoričan u svom mišljenju o uzroku predmetne saobraćajne nezgode jer svoj stav izražava sa „najvjerovatnije “ zbog čega ima formu problematičnog mišljenja, dok je nalaz i mišljenje vještaka optužbe kategoričan, dat na osnovu materijalnih tragova koji su pronađeni na licu mjesta prilikom uviđaja. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Osnovni sud, odlučujući u ponovnom postupku u kojem je izveden zaključak o apelantovoj krivici, postupajući po uputama iz rješenja Okružnog suda u ključnom ocijenio: da je nalaz i mišljenje vještaka optužbe jasan, kategoričan i zasnovan na pravilima struke (zbog čega je i prihvaćen); da je nalaz i mišljenje vještaka odbrane zasnovan na pretpostavkama jer svoj stav izražava sa „najvjerovatnije“, zbog čega nije ni prihvaćen; da shodno tome apelantov iskaz koji se poklapa s nalazom vještaka odbrane nije prihvaćen, a iskaz G. P. koji se poklapa s nalazom vještaka optužbe je prihvaćen, te su iskazi ostalih saslušanih svjedoka koji su prethodno dovođeni u vezu s nalazima i mišljenjima vještaka ocijenjeni irelevantnim, a iskaz apelantove kćerke ocijenjen kao iskaz koji je dat u apelantovu korist (jer su u rodbinskoj vezi). Stoga se postavlja pitanje da li je Osnovni sud, prihvaćanjem upute iz rješenja Okružnog suda, mijenjajući svoj raniji stav u pogledu sumnje koju je prethodno imao u vezi s dokaznim postupkom, dao odgovarajuće razloge, naročito u pogledu dokaza koji su iz saglasnih protumačeni kao protivrječni, a pojedini i kao irelevantni (iskazi pojedinih svjedoka), što je bilo predmet ocjene Okružnog suda u žalbenom postupku. Okružni sud je zatim u žalbenom postupku, potvrđujući osuđujuću presudu protiv apelanta, ocijenio da je prvostepeni sud na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza utvrdio spornu činjenicu, i to mjesto kontakta vozila kojim je upravljao apelant i svjedok G. P., prihvaćajući pri tome nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke koji je izvela optužba, te su neosnovanim ocijenjene žalbene tvrdnje da je činjenično stanje u pobijanoj presudi pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da je apelant propustio brzinu vozila prilagoditi uvjetima puta, zbog čega je u konačnici prouzrokovao saobraćajnu nezgodu. U sljedećoj fazi je, kako je prethodno navedeno, Vrhovni sud zauzeo stav (povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti) da naprijed navedena drugostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama (kako je navedeno u tački 51), pa se postavlja pitanje da li je Okružni sud u ponovnom postupku evidentirane povrede otklonio, konkretno da li je otklonjena sumnja u pravilnost uviđaja na osnovu postojeće fotodokumentacije (kontakt vozila) i da li je u vezi s tim data jasna pravna ocjena apelantovih radnji u vezi s krivičnopravnom odgovornošću.

54. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u ponovnom postupku i osporenoj presudi ocijenio da su apelantovi žalbeni prigovori neosnovani, da osporena prvostepena presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da su u postupku protiv apelanta radi razjašnjenja spornih činjenica provedena dva saobraćajno-tehnička vještačenja i da je prvostepeni sud, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka optužbe, pravilno utvrdio kontakt vozila, bez obzira na to što u zapisniku o uviđaju nisu fiksirani tragovi ljuspica laka na kolovozu. Spomenuti nedostatak o kojem su oba vještaka bila saglasna prilikom usmenog izlaganja u vezi s „pouzdanošću kontakta vozila“ i neophodnosti postojanja traga na kolovozu kako bi s velikom tačnošću mogli utvrditi kontakt vozila (koji je imao u vidu Vrhovni sud), Okružni sud je u ponovnom postupku praktično obrazložio stavom iz prvostepene presude da takav trag nije ni postojao jer u zapisniku o uviđaju nije konstatiran, pa je potvrdio kao pravilan stav prvostepenog suda koji je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka optužbe. Navedenim nalazom je, prema ocjeni prvostepenog suda, pravilno utvrđen kontakt vozila kojim je upravljao apelant i vozila kojim je upravljao svjedok G. P., a taj kontakt je ostvaren, kako je dalje navedeno, nakon što je apelant prešao preko središnje linije kolovoza na lijevu saobraćajnu traku namijenjenu za kretanje vozila iz suprotnog smjera kojim se kretalo vozilo G. P. S druge strane, kako je dalje navedeno, vještak odbrane je zanemario skicu lica mjesta i njenu dopunu, a nije prihvaćen jer nije kategoričan i jasan kao nalaz optužbe i jer koristi termin „vjerovatno“. Osim toga, prihvaćen je stav iz prvostepene presude o pouzdanosti i prihvatljivosti iskaza svjedoka G. P. koji je ocijenjen saglasnim s nalazom vještaka odbrane i istovremenoj nepouzdanosti i neprihvatljivosti apelantovog iskaza kojim su, kako je zaključeno, potkrijepljene tvrdnje vještaka odbrane, dok su ostali iskazi svjedoka, koji su u ranijoj fazi bili predmet suštinske analize i ocjene, protumačeni kao irelevantni za konkretnu krivičnopravnu situaciju.

55. Prema zaključku Okružnog suda, sva utvrđenja prvostepenog suda su u pogledu nastanka saobraćajne nesreće za koju je apelant proglašen krivim i radnji koje je preduzeo prihvaćena kao potpuno i pravilno utvrđena. Dakle, Okružni sud je potvrđujući prvostepenu presudu zaključio da je osnovni uzrok saobraćajne nezgode apelantov propust da brzinu vozila prilagodi uvjetima puta i da je na taj način direktno prouzrokovao saobraćajnu nesreću olako držeći da neće ugroziti druge učesnike u saobraćaju, čime je iz nehata, kršenjem saobraćajnih propisa izazvao saobraćajnu nesreću u kojoj je nastupila smrt tri lica.

56. Imajući u vidu naprijed navedeno, pri čemu posebno razloge od odlučnog značaja u konkretnoj krivično-pravnoj situaciji, Ustavni sud smatra da na ključna pitanja na koja je ukazao Vrhovni sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti i dalje u osporenoj presudi Okružnog suda (od 20. maja 2020. godine) nema jasnog odgovora jer nedostaju odgovarajući i jasni razlozi u pravcu protivrječnih dokaza koji su u početnoj fazi postupka prilikom donošenja oslobađajućih presuda cijenjeni i tumačeni kao saglasni dokazi. Naime, iz nalaza i mišljenja oba vještaka saobraćajne struke (optužbe i odbrane), dopune tih nalaza i usmenog izlaganja (sa pretresa 2016. godine) koje je, između ostalog, imao u vidu Vrhovni sud, proizlazi da se kontakt apelantovog vozila i vozila svjedoka G. P. mogao pouzdano utvrditi samo fiksiranjem tragova laka sa vozila koji su u konkretnoj situaciji morali ostati na kolovozu G. P. (na to ukazuje fotodokumentacija vozila). Stoga je i dalje upitno da li se takav nedostatak prevazišao drugim dokazima i na koji način jer u tom pravcu nema cjelovitog i jasnog obrazloženja (razlozi identični razlozima prethodne presude koju je Vrhovni sud ukinuo), te da li je u okolnostima konkretnog slučaja taj evidentni nedostatak cijenjen u svjetlu načela in dubio pro reo jer u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja upravo proizlazi da je sud (prvostepeni) u jednoj fazi postupka u vezi s izvedenim dokazima bio u sumnji, zbog čega je donosio oslobađajuće presude, a u drugoj fazi je ta sumnja potpuno izostala, ali bez jasnog obrazloženja na osnovu čega. Upravo imajući ovo u vidu, kao i okolnost da je u postupku koji se vodio protiv apelanta doneseno niz odluka (devet) koje se u prvoj fazi (od 2006. do 2018. oslobađajuće) razlikuju od druge faze (od 2018. do 2020. godine) Ustavni sud smatra da je obrazloženje osporene presude moralo dati jasne odgovore o činjenicama od odlučnog značaja, odnosno o odsustvu sumnje povodom dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom i činjenica utvrđenih na osnovu izvedenih dokaza. Ustavni sud cijeni da je stoga i pravna ocjena apelantovih radnji zasnovana na nedostacima koji su proistekli iz nedostataka koji su prethodno obrazlagani, te da u tom pravcu obrazloženje osporene presude nije dalo odgovor budući da je propust (iz zapisnika o uviđaju) i postojanje određenog dokaza (fiksiranje tragova laka) tretiran kao da nije ni postojao (iako su se oba vještaka o pouzdanosti činjenice kontakta vozila saglasno izjasnila), a posljedično tome je evidentni nedostatak dokaza tretiran kao nedostatak na strani apelanta.

57. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da je Okružni sud bio dužan da u okviru žalbenih navoda apelanta i Tužilaštva u ponovnom postupku, shodno uputama Vrhovnog suda, preispita da li je prvostepeni sud utvrdio činjenice od odlučnog značaja i naveo jasne razloge, pri čemu su nalazi i mišljenja vještaka važni, ali su važni i svi drugi izvedeni dokazi pojedinačno i u međusobnoj vezi (iskazi svjedoka i sva materijalna dokumentacija), te da ocijeni da li je prvostepeni sud sve provedene dokaze pažljivo ocijenio i doveo ih u uzajamnu logičku vezu i konačno nakon takve analize i ocjene utvrdio, van razumne sumnje, apelantovu krivicu ili eventualno njegovu nevinost. Međutim, Ustavni sud smatra da Okružni sud u ponovnom postupku nije postupio na naprijed navedeni način i da u osporenoj presudi nedostaju razlozi koji su u okolnostima konkretnog slučaja od odlučnog značaja za apelantovu krivično-pravnu odgovornost. U takvim okolnostima se može zaključiti da osporenom odlukom Okružnog suda nije ispoštovan osnovni zahtjev krivičnog postupka, a to je da tužilaštvo mora van razumne sumnje dokazati optužbu, te da postupak koji se vodio protiv apelanta nije proveden s osnovnim načelom krivičnog postupka in dubio pro reo, pa postupak u cjelini predstavlja povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

58. Ustavni sud je iz odgovora na apelaciju Tužilaštva dobio informaciju da je Vrhovni sud nakon podnošenja apelacije ponovo odlučivao povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti i da je zahtjev odbijen, ali uz odgovor (niti jedne stranke u postupku pred Ustavnim sudom) navedena odluka (od 29. jula 2020. godine) nije dostavljena, pa stoga razlozi odbijanja zahtjeva za zaštitu zakonitosti ne mogu biti predmet ocjene u ovom postupku. Osim toga, navedenom odlukom je praktično potvrđena presuda Okružnog suda koja, kako je naprijed navedeno, ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama iz razloga koji su opširno navedeni u prethodnom dijelu, pa se razlozi navedeni u toj odluci čine irelevantnim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

59. Ustavni sud, također, zapaža da je apelacijom ukazano na poštovanje prava na nepristrasan sud obrazlažući navedeno načelo okolnošću da je isti sudija Okružnog suda donio „ukidno rješenje“, a zatim ponovo odlučivao o žalbi protiv prvostepene presude. Osim toga, apelacijom se ukazuje da je Okružni sud rješenjima kojima su ukidane oslobađajuće presude „preferirao“ osuđujuću presudu i da je Osnovni sud, odlučujući treći put, prihvatio takav stav. Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva da sud bude nepristrasan. Nepristrasnost označava odsustvo predrasuda ili naklonosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi postoje dva testa za procjenjivanje je li sud nepristrasan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prvi test (subjektivni) sastoji se od utvrđivanja ličnog uvjerenja pojedinog sudije u određenom predmetu. Lična nepristrasnost sudije mora se pretpostaviti dok se ne dokaže suprotno. Što se tiče drugog testa (objektivnog), to znači utvrditi, sasvim odvojeno od ličnog ponašanja sudije, postoje li utvrdive činjenice koje mogu izazvati sumnju u njegovu/njenu nepristrasnost (vidi, naprimjer, Padovani protiv Italije, presuda od 26. februara 1993. godine, stav 26, serija A, broj 257-B; Gautrin i drugi protiv Francuske, presuda od 20. maja 1998. godine, stav 58., Izvještaji 1998-III). S obzirom na navedeno, a vraćajući se na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da apelant zapravo ukazuje na objektivnu nepristrasnost suda, pri čemu je značajan faktor postojanje postupka koji osigurava nepristrasnost, odnosno pravila koja reguliraju izuzeće sudije. Ovakva pravila odražavaju stav nacionalnog zakonodavca da otkloni svaku razumnu sumnju u nepristrasnost sudije ili suda u pitanju (vidi Micallef protiv Malte, presuda od 15. oktobra 2009. godine, stav 99). Samo neslaganje s procesnim odlukama donesenim od strane sudije ne daje legitiman razlog za sumnju u njegovu nepristrasnost (vidi Academy Trading Ltd. i drugi protiv Grčke, broj 30342/96, par. 46, 4. april 2000). Slično tome, činjenica da je profesionalni sudija već sudio u predmetu i da poznaje činjenično stanje predmeta nije, sama po sebi, dovoljna da se nepristrasnost sudije dovede u pitanje (vidi Evropski sud Thomann protiv Švajcarske, presuda od 10. juna 1996. godina stav 33; Stow i Gai protiv Portugala i Miminoshvili protiv Rusije broj 20197/03, par. 116–120, 28. maj 2011. godine).

60. U vezi s konkretnim prigovorom prema kojem je apelant osporio objektivnu nepristrasnost člana drugostepenog vijeća i preferiranja ka osuđujućoj presudi, Ustavni sud ne nalazi postojanje kauzalnosti između diskrecionog prava sudije (u konkretnom slučaju sudskog vijeća) da u svakom konkretnom predmetu cijeni osnovanost žalbenih tvrdnji kod utvrđivanja (ne)osnovanosti, niti se to može tumačiti kao preferiranje ka određenoj odluci, u konkretnom slučaju osuđujućoj. Osim toga, apelant u apelacionim navodima nije naveo da je eventualno zahtijevao izuzeće sudskog vijeća prema pravilima kojima se osigurava nepristrasnost, niti je jasno obrazložio u čemu se konkretno ogleda povreda navedenog prava, niti, prema ocjeni Ustavnog suda, iz stanja konkretnog predmeta proizlaze okolnosti koje bi objektivno opravdale apelantovu bojazan i dovele u pitanje nepristrasnost sudije/suda u smislu garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Razuman rok

61. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

62. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pri ocjeni pitanja da li je suđenje provedeno „u razumnom roku“, početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima vezuje se za trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo jer od tog momenta ima interes da sud donese odluku o postojanju te sumnje. Kao kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. U tom smislu, Evropski sud primjenjuje jednake kriterije i u krivičnim i u građanskim stvarima. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačne.

63. Dovodeći navedene kriterije u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud podsjeća da je krivični postupak protiv apelanta započeo 17. juna 2006. godine kada je potvrđena optužnica protiv njega i da je postupak okončan presudom Okružnog suda od 20. maja 2020. godine, dakle nakon 14 godina. Iz činjenica također proizlazi da se radi o relativno složenom predmetu, zbog čega je dvije prvostepene presude (oslobađajuće), od kojih je prva donesena nakon osam godina (2014. godine), ukidao Okružni sud, a počev od februara 2019. godine, u kratkom periodu od nešto više od godinu dana su donesene četiri sudske odluke (prvostepena, dvije drugostepene i jedna odluka povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti). Ocjenjujući ponašanje nadležnih sudova, Ustavni sud zapaža da su oni u postupku koji je trajao 14 godina donijeli ukupno osam sudskih odluka (tri prvostepene presude, dva drugostepena rješenja, dvije drugostepene presude i jednu odluku povodom vanrednog pravnog lijeka). U vezi s tim, Ustavni sud, dalje, zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku proveli veliki broj procesnih radnji, te da su donijeli više odluka kojim su predmet vraćali na ponovni postupak. U tom kontekstu Ustavni sud napominje da ponavljanje takvih naloga unutar jednog postupka može ukazati na ozbiljan nedostatak u sudskom sistemu (vidi, na primjer predmete Mamič protiv Slovenije (no. 2) br. 75778/01, stav 35., ECHR 2006-X (izvodi) i Wierciszewska protiv Poljske, br. 41431/98, stav 46, 25. novembar 2003). Ustavni sud ukazuje i na praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine), prema kojoj je Evropski sud zaključio da redovni sudovi moraju djelotvorno kontrolirati postupak zato što odlučuju o tome kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako ocijeniti djelovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju voditi računa o svim zahtjevima zagarantiranim članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

64. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju u postupku koji se u relevantnom periodu od 14 godina vodio protiv apelanta i koji je predmet ocjene Ustavnog suda, pretežnu odgovornost za dužinu postupka snosi Osnovni sud koji nije vodio postupak na način kako je propisano odredbama ZKPRS (član 13), odnosno jer je počinio propuste koji su prouzrokovali ukidanje njegovih odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak. Sve naprijed navedene okolnosti, kao i činjenica da predmetni postupak trajao 14 godina su za Ustavni sud dovoljne da zaključi da nema valjanog opravdanja zašto je postupak u navedenom predmetu trajao nerazumno dugo, te da se ta dužina u odlučujućoj mjeri može pripisati ponašanju Osnovnog suda.

65. Prema tome, imajući u vidu kriterije koji se uzimaju u obzir prilikom razmatranja dužine postupka, na koje je Ustavni sud ukazao u ovoj odluci, kao i činjenicu da je konkretan krivični postupak trajao 14 godina za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da je dužina postupka bila pretjerana i da nije zadovoljila načelo prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

66. U odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

67. Imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog predmeta, naročito činjenicu da je postupak okončan i da Ustavni sud, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz vlastite prakse, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete na osnovu pravednosti (član 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda), te imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.500,00 KM.

68. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

69. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u postupku posmatranom u cjelini nije otklonjena sumnja o postojanju određenih odlučnih činjenica jer nije izvršena odgovarajuća analiza i ocjena svih izvedenih dokaza njihovim dovođenjem u uzajamnu logičnu vezu i obrazloženje o njihovoj saglasnosti ili protivrječnosti na način koji je povoljniji za apelanta, te kada je dužina cjelokupnog krivičnog postupka koji se vodio protiv apelanta u periodu koji je trajao 14 godina bila pretjerana zbog čestog ukidanja i vraćanja na ponovni postupak, te da stoga nije zadovoljeno načelo prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje.

70. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

71. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4331/19 (N. G.) | Sudska praksa | Aktio