Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-622/21 (L. Đ. i M. K.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-622/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-622/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Ljubomir Đuranović i Miroslav Kovačević, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ljubomir Đuranović i Miroslav Kovačević protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 071025 20 Rev od 22.

siječnja 2021. godine, Presude Okružnoga suda u Doboju broj 85 0 Rs 071025 19 Rsž od 18. studenoga 2019. godine i Presude Osnovnoga suda u Doboju broj 85 0 Rs 071025 18 Rs od 17. lipnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubomir Đuranović i Miroslav Kovačević (u daljnjemu tekstu: apelanti) iz Doboja, podnijeli su 23. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 Rs 071025 20 Rev od 22. siječnja 2021. godine, Presude Okružnoga suda u Doboju broj 85 0 Rs 071025 19 Rsž od 18. studenoga 2019. godine i Presude Osnovnoga suda u Doboju broj 85 0 Rs 071025 18 Rs od 17. lipnja 2019. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se ponište rješenja tuženice („Željeznice Republike Srpske“ a.d. Doboj) o prestanku radnoga odnosa apelantima, da apelante vrati na rad i rasporedi na poslove koje su obavljali prije prestanka radnoga odnosa ili na druga odgovarajuća radna mjesta prema njihovoj stručnoj spremi i radnome iskustvu, te da im na ime razlike u visini isplaćenih mirovina i pripadajućih plaća i regresa isplati određene novčane iznose za određena vremenska razdoblja, sve do povratka na posao, sa zakonskom zateznom kamatom, te da ih prijavi i na njihovo ime uplati obvezne vidove osiguranja na temelju rada za određeno vremensko razdoblje, sve do povratka na posao.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnoga postupka utvrdio da su apelanti bili radnici tuženice i da im je radni odnos prestao ostvarivanjem prava na starosnu mirovinu, temeljem odredbe čl. 116. a) Zakona o Željeznicama Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: ZŽRS), tj. da je apelantu Ljubomiru Đuranoviću prestao radni odnos otkazom ugovora o radu zbog navršenih 40 godina mirovinskoga staža i 62 godine života, te Miroslavu Kovačeviću prestao radni odnos otkazom ugovora o radu zbog navršenih 40 godina mirovinskoga staža i 57 godina i 11 mjeseci života, obojici uz pravo na otpremninu. Vrhovni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da je tuženica donijela rješenja o prestanku radnoga odnosa apelantima u razdoblju reorganizacije rada, s ciljem da se izvrši reorganizacija društva, što je podržano od strane Vlade Republike Srpske i Svjetske banke, te da donošenjem pobijanih rješenja tuženica nije učinila diskriminaciju, nasuprot navodima apelanata. Vrhovni je sud istakao da je, naime, tuženica donošenjem pobijanih rješenja postupila sukladno čl.

116. ZŽRS, te da apelanti nisu postali žrtve diskriminacije u odnosu na ostale radnike u javnome i privatnome sektoru. Vrhovni je sud istakao da ZŽRS predstavlja lex specialis u odnosu na Zakon o radu, kada su u pitanju radni odnosi željezničkih radnika. Vrhovni je sud istakao da je odredbom čl. 116. a) st. 2. ZŽRS propisano da u slučaju kada se pristupi reorganizaciji kod tuženice, željezničkome radniku radni odnos prestaje kada navrši 40 godina mirovinskoga staža i godine života utvrđene čl. 42. st. 1. i čl. 178. st. 1. Zakona o mirovinskom i invalidskome osiguranju (u daljnjemu tekstu: ZMIO). Vrhovni je sud istakao da je sukladno odredbi čl. 42. st. 1. ZMIO propisano da osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu mirovinu kada navrši 60 godina života i 40 godina mirovinskoga staža, a čl. 178. st. 1. ZMPIO propisano da izuzetno od čl. 42. st. 1. ZMIO, osiguranik sa 40 godina mirovinskoga staža ima pravo na starosnu mirovinu, između ostaloga, kada 2017. godine (koja je relevantna za rješavanje ove pravne stvari) navrši 57 godina i 4 mjeseca života. Vrhovni je sud istakao da prema činjeničnome utvrđenju nižestupanjskih sudova, apelantima je radni odnos kod tuženice prestao primjenom zakonske odredbe imperativnoga karaktera. Vrhovni je sud istakao da odlazak u starosnu mirovinu i inače diktiraju godine života svakoga pojedinca, te da je drugačije, ne bi bilo moguće uopće regulirati odlazak u starosnu mirovinu, zbog prigovora postojanja diskriminacije u odnosu na radnike koji nisu napunili određene godine života. Vrhovni je sud istakao da okolnost, kao u konkretnomu slučaju, da je zakonom propisano da svima koji u određenoj godini pune određene godine života, prestaje radni odnos u situaciji kada se pristupi reorganizaciji tuženice, to ne znači da postoji nejednako postupanje u odnosu na sve druge radnike koji nemaju te godine života. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, smatraju da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te također smatraju da je došlo do kršenja članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući „da je prekršeno pravo apelanata na rad i legitimna očekivanja, imajući u vidu da je pravo na odlazak u starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima pretvoreno u obvezu prestanka radnoga odnosa po sili zakona“,

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-622/21 (L. Đ. i M. K.) | Sudska praksa | Aktio