Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-610/21 (Srednjobosanske šume/Šume Središnje Bosne d.o.o. Donji Vakuf)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javna vlast
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-610/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-610/21, rješavajući apelaciju koju su podnijele Srednjobosanske šume/Šume Središnje Bosne d.o.o. Donji Vakuf, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Srednjobosanske šume/Šume Središnje Bosne d.o.o. Donji Vakuf protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Novome Travniku broj 46 0 Pr 095424 20 Pžp od 15. siječnja 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Bugojnu broj 46 0 Pr 095424 19 Pr od 9. listopada 2020.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Srednjobosanske šume/Šume Središnje Bosne d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjemu tekstu: apelant), podnio je 23. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Novome Travniku (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 Pr 095424 20 Pžp od 15. siječnja 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Bugojnu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 46 0 Pr 095424 19 Pr od 9. listopada 2020. godine.

2. Rješenjem Općinskoga suda od 9. listopada 2020. godine, između ostalih, oglašen je krivim apelant kao pravna osoba, što je naredio ili dozvolio da njegovo neregistrirano motorno vozilo marke HYUNDAI 6. svibnja 2019. godine sudjeluje u prometu, a čija je registracija istekla dana 4. svibnja 2019. godine, čime je apelant počinio prekršaj iz čl. 211. st. 1. Zakona o osnovana sigurnosti prometa na cestama(u daljnjemu tekstu: ZOSP) (kojom je propisano da, kada upravlja motornim i priključnim vozilom, vozač mora imati kod sebe važeću potvrdu o registraciji izdanu za to vozilo kao i policu obveznoga osiguranja), kažnjivo po čl. 234. st. 1. toč. 25. ZOSP (kojom je propisano da će se kazniti za prekršaj pravna osoba ako naredi ili dozvoli da u prometu na putu sudjeluje njegovo motorno ili priključno vozilo poslije isteka važenja potvrde o registraciji), temeljem čega mu je primjenom čl. 25. Zakona o prekršajima (u daljnjemu tekstu: ZOP) izrečena uvjetna osuda, kojom je apelantu utvrđena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM, uz vrijeme kušnje od šest mjeseci od pravomoćnosti odluke.

3. U obrazloženju osporene odluke Općinski je sud istakao, između ostaloga, da je tijekom postupka uvidom u potvrdu o registraciji utvrđeno da je registracija predmetnoga vozila vrijedila do 4. svibnja 2019. godine, da je uvidom u fotografije lica mjesta utvrđeno da je na dan unosa podataka o prekršaju 20. svibnja 2019. godine predmetnome vozilu registracija istekla 4. svibnja 2019. godine i da je vrijeme počinjenja prekršaja 6. svibnja (očiglednom omaškom navedeno travnja) 2020. godine u 9,20 sati. Općinski je sud istakao da je uvidom u pregled zahtjeva za registraciju vozila utvrđeno da je 6. svibnja 2019. godine izvršeno produženje registracije navedenoga vozila, sa razdobljem važenja od 4. svibnja 2019. godine do 4. svibnja 2020. godine. Općinski je sud istakao da je u konkretnoj pravnoj stvari cijenio da postoje takve olakšavajuće okolnosti, da prekršajem nisu nastupile teže posljedice, prekršaj je počinjen pod posebnim okolnostima, sud je cijenio stupanj prekršajne odgovornosti okrivljenih (uključujući apelanta), te činjenicu da je vozilo kojim je počinjen prekršaj registrirano odmah, tj. isti dan 6. svibnja 2019. godine.

4. Rješenjem Kantonalnoga suda od 15. siječnja 2021. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanta, te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da kada su u pitanju prizivni prigovori koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud nije imao mogućnost i ovlaštenje ispitivati pravilnost i zakonitost prvostupanjskoga rješenja u tomu pravcu, iz razloga što odredbom čl. 84. ZOP, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije propisan i dozvoljen kao prizivni temelj zbog kojega se može pobijati prvostupanjsko rješenje o prekršaju. Kantonalni je sud istakao da ispitujući prizivne prigovore glede povrede materijalnoga propisa o prekršaju ovaj sud utvrdio da su isti neutemeljeni, budući da je prvostupanjski sud u cijelosti pravilno postupio kada je radnje iz izreke pobijanoga rješenja pravno kvalificirao kao prekršaj iz čl. 211. st. 1. ZOSP. Kantonalni je sud istakao da je ovaj sud primjenom instituta proširenoga djelovanja priziva ispitao pobijano rješenje glede odluke o sankciji apelantu. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud apelantu kao pravnoj osobi za prekršaj izrekao uvjetnu osudu, koja je adekvatna i primjerena naravi i težini konkretno počinjenoga prekršaja, okolnostima pod kojim je prekršaj učinjen, te stupnju krivnje apelanta kao okrivljene pravne osobe, kao i to da će se u konkretnome slučaju postići neophodno potrebna, opća i posebna svrha kažnjavanja.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući kako dispozitivi i obrazloženja osporenih odluka ne sadrže činjenice i okolnosti iz kojih proistječu bitna obilježja postojanja prekršajne odgovornosti apelanta. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na učinkovit pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih utemeljio na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud zapaža da je apelant društvo s ograničenom odgovornošću čiji je utemeljitelj Skupština Srednjobosanskog kantona (Odluka o osnivanju Šume Središnje Bosne/Srednjobosanske šume d.o.o. objavljena u Službenim novinama SBK/KSB br. 8/04) i kao takvo nositelj određenih javnopravnih ovlaštenja. Dakle, obzirom na to da apelant ima status javnoga poduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stanovište da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako tko je bio stranka u određenome postupku i tko ima presudu bilo kojega suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnome sudu. Sukladno tomu, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudbenih postupaka, uživaju jamstva prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je redoviti sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-610/21 (Srednjobosanske šume/Šume… | Sudska praksa | Aktio