Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3693/19 (Grad Široki Brijeg)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3693/19

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3693/19, rješavajući apelaciju Grada Široki Brijeg, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Grada Široki Brijeg podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Ps 034443 16 Rev od 11. lipnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 034443 16 Pž od 23. rujna 2016. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 034443 14 Ps od 15. siječnja 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Grad Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gradsko pravobraniteljstvo Široki Brijeg, podnio je 26. rujna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Ps 034443 16 Rev od 11. lipnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Ps 034443 16 Pž od 23. rujna 2016. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Ps 034443 14 Ps od 15. siječnja 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Bosne i Hercegovine – Ministarstva financija i trezora (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je u razdoblju od 8. do 10. ožujka 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Općinski sud, Kantonalni sud i tužiteljica su u razdoblju od 11. ožujka do 5. travnja 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju. Na traženje Ustavnog suda Općinski sud je 3. prosinca 2020. godine dostavio traženu dokumentaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 64 0 Ps 034443 14 Ps od 15. siječnja 2016. godine obvezana je Općina Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelantov prednik) isplatiti tužiteljici iznos od 29.289,45 €, koji u protuvrijednosti predstavlja iznos od 57.285,18 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je Ugovorom o izgradnji, isporuci i instaliranju opreme pogona za tretman otpadnih voda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Ugovor o izgradnji), zaključenom 20. travnja 2006. godine između apelantovog prednika kao investitora i španjolske tvrtke Madepsa S.L. (koja je kasnije promijenila naziv u Azierta; u daljnjem tekstu: izvođač) kao izvođača, te tri potpisana aneksa navedenog Ugovora, ugovoren način i procedura isplate izvođaču. Dalje je naveo da je radi financiranja nabave robe i usluga namijenjenih za projekt izgradnje, isporuke i instaliranja opreme pogona za tretman otpadnih voda u Širokom Brijegu 12. veljače 2009. godine zaključen Sporazum o sredstvima zajma u visini od 1.8000.000,00 € između Bosne i Hercegovine i Kraljevine Španjolske, te da je Ugovor o gradnji bio pravna osnova za zaključenje Sporazuma o sredstvima zajma. Istaknuo je da je uvidom u Sporazum o sredstvima zajma utvrđeno da su Bosni i Hercegovini dodijeljena sredstva zajma u visini od 1.8000.000,00 € iz fondova za pomoć razvoja, te da ta sredstva zajma predstavljaju namjenski zajam koji će biti iskorišten za 100 % financiranje španjolskog izvoza roba i usluga namijenjenih za projekt izgradnje postrojenja za tretman otpadnih voda u Širokom Brijegu po sistemu „ključ u ruke“. Također je istaknuo da je Sporazumom o zajmu dogovorena visina i način obračuna i isplate kamata i naknade, te da je tužiteljica tijekom postupka dokazala da je u korist ICO platila dospjele obveze na ime kamate i obvezne naknade koje se plaćaju na sredstva zajma u određenom iznosu. Općinski sud je naveo da je Ugovorom o izgradnji apelantov prednik upoznat da će se projekt izgradnje i instaliranja opreme pogona za tretman otpadnih voda u Širokom Brijegu financirati sredstvima kredita iz fondova za razvojnu pomoć (FAD) Španjolske dodijeljenih Federaciji Bosne i Hercegovine. Također je naveo da su definirani uvjeti i način isplate izvođaču, te je apelantov prednik prihvatio isplatu ugovorene cijene izvođaču u ukupnom iznosu od 1.800.000,00 €.

7. Općinski sud nije prihvatio prigovore apelantovog prednika da nije dužan plaćati tražene iznose zato što Ugovor nije realiziran, oprema nije isporučena, niti je sačinjena projektna dokumentacija. U svezi s tim, ukazao je da je predmet tužbenog zahtjeva potraživanje dospjelih kamata i obveznih naknada koje proizlaze iz potpisanog Sporazuma o sredstvima zajma koje je tužiteljica isplatila kreditoru, a i Ugovor o izgradnji koji je prethodio potpisivanju Sporazuma o sredstvima zajma je još uvijek na snazi. Dalje je naveo da tužiteljičina potraživanja nisu u uzročno-posljedičnoj vezi s ispunjenjem Ugovora, te da je tužiteljica pravodobno upozoravala apelantovog prednika kao ugovornu stranu na korištenje prava i obveza iz Ugovora o izgradnji, pa nije utemeljen prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istaknuo apelantov prednik. Općinski sud je citirao odredbe članka 37. stavak 1. točka f), članka 39. stavak 9. i članka 41. stavak 1. točka b) Zakona o zaduživanju, dugu i garancijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zaduživanju BiH). U svezi s tim, zaključio je da je neutemeljen prigovor apelantovog prednika da nije dužan servisirati vanjski dug tužiteljice jer je krajnji korisnik sredstava apelantov prednik, a tužiteljica ovom tužbom potražuje iznos uplaćen na ime obveza apelantovog prednika. Općinski sud je naveo iskaze saslušanih svjedoka, između ostalih i svjedoka Samira Bakića, te ukazao da zakonska zastupnica apelantovog prednika nije prigovorila iskazima saslušanih svjedoka. Dalje je ukazao da je iskaz Samira Bakića i iskaze drugih saslušanih svjedoka cijenio zajedno s drugim materijalnim dokazima, te da su oni usmjereni na procedure nastanka obveza, tumačenje propisa, realizaciju sredstava zajma. Na temelju izvedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio da je tužiteljica radi financiranja projekta izgradnje, isporuke i instaliranja opreme pogona za tretman otpadnih voda u Širokom Brijegu s Kraljevinom Španjolskom zaključila Sporazum o sredstvima zajma i platila Kraljevini Španjolskoj dospjele obveze na ime kamata i naknada koje se plaćaju na dobivena sredstva zajma, čiji je krajnji korisnik apelantov prednik, pa tužiteljica utemeljeno potražuje od apelantovog prednika kao poslodavca, odnosno naručitelja izgradnje postrojenja da plati navedene troškove kredita. S obzirom na ovako utvrđenje, Općinski sud je ocijenio da se ostali izvedeni dokazi u ovom postupku čine nebitnim, pa je izostala njihova pojedinačna ocjena. U svezi s tim, istaknuo je da se dokazi apelantovog prednika odnose na obraćanje tužiteljici, Veleposlanstvu Španjolske i izvođaču s primjedbama na ispunjenje ugovorenih obveza, te da ti dokazi nisu od utjecaja na odluku o tužbenom zahtjevu imajući u vidu da je predmet tužbenog zahtjeva dugovanje po osnovi kamata i naknada na dobivena sredstva zajma za određeno razdoblje.

8. Općinski sud je naveo da je Odlukom Općinskog vijeća apelantovog prednika broj 01-02- 797/10-2 od 29. studenog 2010. godine prihvaćeno zaduženje apelantovog prednika po kreditu radi financiranja projekta izgradnje postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda u Širokom Brijegu u iznosu od 1.800.000,00 €. Dalje je naveo da među strankama nije sporno da je tužiteljica izmirila dospjele obveze na ime kamata i obveze naknade u iznosu od 57.285,15 KM koje se plaćaju periodično za dobivena sredstva zajma čiji je krajnji korisnik apelantov prednik. Istaknuo je da je, prema odredbama članka 43. stavak l. i članka 45. stavak 2. Zakona o dugu, zaduživanju i garancijama u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. Zakon o dugu FBiH), kao i prema odredbi članka 50. Zakona o zaduživanju BiH, apelantov prednik obvezan plaćati svoj pripadajući dio vanjskog duga. Cijeneći sve izvedene dokaze, Općinski sud je utvrdio da je tužiteljica prema Kraljevini Španjolskoj izmirila dospjele obveze na ime kamata i obvezne naknade u određenom novčanom iznosu, čime je dokazala utemeljenost i visinu svog potraživanja, pa je na temelju odredbi članka 42. Zakona o zaduživanju BiH, te odredbama Zakona o uplatama na Jedinstveni račun i raspodjeli sredstava, Zakona o proračunu u institucijama Bosne i Hercegovine, Zakona o sustavu neizravnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini i Zakona o financiranju institucija Bosne i Hercegovine usvojio tužiteljičin tužbeni zahtjev.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 Ps 034443 16 Pž od 23. rujna 2016. godine odbijena je žalba apelantovog prednika i prvostupanjska presuda potvrđena, te je odbijen tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev. U svezi s tim, ukazao je da dug grada ili općine ne predstavlja ni izravnu ni neizravnu obvezu Federacije Bosne i Hercegovine, već predstavlja izričitu obvezu općine ili grada, ovdje apelantovog prednika, da dug plati u skladu s uvjetima sporazuma (čl. 2. i 3. Zakona o dugu FBiH). Nadalje, ukazao je da prema odredbama članka 43. stavak 1. i članka 45. stavak 2. Zakona o dugu FBiH apelantov prednik obvezan plaćati svoj pripadajući dio vanjskog duga, te ima i obvezu servisiranja tog duga. Istaknuo je da je konačna alokacija vanjskog duga apelantovog prednika nastala prije stupanja na snagu ovog zakona važeća i obvezujuća (članak 43. stavak 4. Zakona o dugu FBiH), te da su identične odredbe sadržane i u članku 50. Zakona o zaduživanju BiH. Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim prigovor apelantovog prednika da nije pasivno legitimiran. U svezi s tim, obrazložio je da je predmet tužbenog zahtjeva potraživanje dospjelih kamata i obvezne naknade koje proizlaze iz Sporazuma o sredstvima zajma koje je tužiteljica isplatila kreditoru, a ne raskid Ugovora između apelantovog prednika i izvođača. Osim toga, istaknuo je da je apelantov prednik svojim aktom od 30. studenog 2010. godine tražio „da Ministarstvo financija i trezora BiH uputi odgovarajući akt tijelu postavljenom od Vlade Kraljevine Španjolske, kojim aktom se ukida suspenzija plaćanja faktura za projekt izgradnje sustava za otpadne vode u Širokom Brijegu španjolskom izvozniku 'Azierta' iz Madrida“. Također je istaknuo da apelantov prednik ima mogućnost tražiti raskid Ugovora zbog neispunjenja, a sve radi zaštite prava i interesa iz ugovornog odnosa. Prema mišljenju Kantonalnog suda, u ovom slučaju odluka o tužbenom zahtjevu ne ovisi o tome je li eventualno učinjeno kazneno djelo, pa se nisu stekli uvjeti za prekid postupka iz članka 374. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

11. Presudom Vrhovnog suda broj 64 0 Ps 034443 16 Rev od 11. lipnja 2019. godine, odbijena je revizija apelantovog prednika, te je odbijen tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neutemeljeni prigovori koji upućuju na povredu odredbi parničnog postupka iz članka 8. ZPP. Dalje je naveo da je, u tumačenju odredbi čl. 37.–40. i 44.–46. Zakona o dugu FBiH, propisivanje procedure zaključenja podugovora između državnih i entitetskih organa vlasti ustanovljeno u svrhu utvrđivanja potrebnog iznosa za servisiranje duga za tekuću godinu, odnosno namjenskog izdvajanja, tj. planiranja sredstava u proračunu. U svezi s tim, ukazao je da je suglasan s pravnim stajalištem drugostupanjskog suda „da dug grada ili općine ne predstavlja ni izravnu ni neizravnu obvezu Federacije, već predstavlja izričitu obvezu općine ili grada, ovdje tužene, da dug plati sukladno uvjetima sporazuma“. Zbog toga, i prema mišljenju Vrhovnog suda, izostanak podugovora nije od utjecaja na utvrđenu obvezu apelantovog prednika da plati dospjele obveze koje je preuzeo svojom odlukom od 29. studenog 2010. godine, pa okolnosti nepostojanja takvog podugovora nisu od utjecaja na drugačije rješenje ovog spora. Vrhovni sud je naveo da je obveza apelantovog prednika na plaćanje kamate na povučena devizna sredstva, koja se vrši svakih šest mjeseci po fiksnoj kamatnoj stopi od 1,95 %, plaćanja naknade na nepovučeni iznos sredstava zajma od 0,05 % i administrativne naknade u istom procentu, samostalna obveza i nije uvjetovana izvršenjem Ugovora o izgradnji, zbog čega na obvezu apelantovog prednika u odnosu na tužiteljicu ne može biti relevantno ponašanje (financijske malverzacije) španjolske tvrtke koju je apelantov prednik izabrao za izvođača radova. U svezi s tim, ukazao je da apelantov prednik, s ciljem izvršenja Ugovora, nije iskoristio sredstva predviđena Ugovorom o izgradnji (garancije, arbitražu), a nije ni poduzeo mjere s ciljem raskida tog Ugovora s izvođačem, tako da on i dalje egzistira. Zbog toga su, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da u ovoj pravnoj stvari treba razlikovati zaduženje i obvezu isplate iznosa koji je tužiteljica platila Kraljevini Španjolskoj, a što se odnosi na potraživanje plaćenih dospjelih kamata i obveznih naknada, što proizlazi iz potpisanog Sporazuma o sredstvima zajma, koje je tužiteljica isplatila kreditoru. Kako se u konkretnom slučaju radi o tužiteljičinom potraživanju iznosa plaćenog Kraljevini Španjolskoj, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostupanjski sud pravilno smatrao odluku prvostupanjskog suda zakonito donesenom.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, apelant navodi da je iz dokaza koji su bili u dokaznoj građi očigledno da se dogodio fiktivni uvoz robe u Bosnu i Hercegovinu, za koju nije postojala uvozna dokumentacija od strane apelanta, niti je mogla postojati jer izvođač nije isporučio projektnu dokumentaciju. Dalje navodi da kada je saznao za fiktivni uvoz robe (jer ga je španjolska banka obavijestila o skinutim sredstvima za robu za koju nema uvozne dozvole od apelanta), tražio je objašnjenje od institucija Bosne i Hercegovine, te je podnio kaznenu prijavu Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH). Smatra da je prvo u nadležnosti pravosudnih tijela u Bosni i Hercegovini da donesu odluke protiv osoba u Bosni i Hercegovini koje su svojim namjernim radnjama ostvarile protupravnu korist za sebe, a nanijele štetu i tužiteljici i apelantu. Također smatra da redovni sudovi nezakonito i proizvoljno upućuju apelanta na arbitražu s izvođačem i preuranjeno tužiteljici dosuđuju obračunate kamate na „povučena“ sredstva zajma koja nisu korištena u svrhu kako je dogovoreno Sporazumom o sredstvima zajma. U svezi s tim, obrazlaže da je bez znanja apelanta i drugih korisnika pravno lice iz Banjaluke i njegov zakonski zastupnik, u namjeri da za sebe pribavi protupravnu imovinsku korist, a po prethodnom dogovoru s osobom iz izvođača, pripremilo uvoznu dokumentaciju za opremu bez namjere da se oprema dostavi apelantu i drugim krajnjim korisnicima, nego da dokumentacija služi izvođaču za podnošenje naplate kod banke iz Španjolske, kako je to opisano u pismenu Tužiteljstva BiH broj T20 0 KTAPO 0006941 18 2 od 17. siječnja 2018. godine (koje je dostavio uz apelaciju). Apelant tvrdi da je redovnim sudovima ukazivao da se sredstva zajma nisu iskoristila kako je to predstavljeno u Sporazumu o sredstvima zajma, nego protivno unutarnjim propisima ove države, kao i da apelant, koji je javno tijelo, ne može po zakonu arbitražno rješavati spor povodom Ugovora o izgradnji.

14. Također ističe da redovni sudovi proizvoljno tumače da je na temelju odluke Općinskog vijeća od 29. studenog 2010. godine apelant obvezan tužiteljici vraćati dospjele iznose za dobivena sredstva zajma. Smatra da nema osnove u primijenjenim zakonima da se apelantu nametne obveza servisiranja vanjskog duga proglašenog od strane tijela Bosne i Hercegovine vezano za povučena sredstva zajma za kamatu i naknadu iz Sporazuma o sredstvima zajma, kao ni za otplatu povučenog iznosa zajma od 739.710,00 eura iz Sporazuma o sredstvima zajma. U svezi s tim, obrazlaže da nije apelantova krivnja što su tijela Bosne i Hercegovine proglasila vanjski dug i plaćaju Kraljevini Španjolskoj kamate i obroke za povučena sredstva zajma za zajam koji nije korišten za financiranje sustava otpadnih voda u općini Široki Brijeg, u koju svrhu je Sporazum o sredstvima zajma zaključen, nego su povučena sredstva zajma na način kako je to opisano u pismenu Tužiteljstva BiH od 17. siječnja 2018. godine.

15. Apelant, također, navodi da u prvostupanjskom postupku pristranim ponašanjem suda, koji je vodio postupak kako je diktirala tužiteljica, nije dopušteno svjedoku Samiru Bakiću, pomoćniku ministra u Federalnom ministarstvu financija u Sektoru za upravljanje dugom, da dâ iskaz o važnim činjenicama za rješavanje ove pravne stvari. Suprotno stajalištu Vrhovnog suda, tvrdi da je tužiteljica navela da je apelant koristio garancije zbog neizvršavanja Ugovora o izgradnji, odnosno pravna sredstva radi smanjenja štete zbog prijevarnog ponašanja pojedinih osoba. Smatra da tijela Bosne i Hercegovine nisu postupala u skladu s materijalnim propisima jer su dopustila da se Sporazum o sredstvima zajma objavi i stupi na snagu iako nisu bili ispunjeni uvjeti iz članka 39. stavak 4. točka c) Zakona o zaduživanju BiH. U svezi s tim, ukazuje da Sporazum o sredstvima zajma nije parafirao ovlašteni predstavnik Federacije Bosne i Hercegovine, niti je sastavljen podugovor o prijenosu prava i obveze na Federaciju Bosne i Hercegovine, što je obvezujuće po članku 39. stavak 9. Zakona o zaduživanju BiH, sve prije objave i stupanja na snagu Sporazuma o sredstvima zajma. Dalje ističe da kako nije zaključen navedeni podugovor, nije zaključen podugovor ni između ovlaštenog predstavnika Federacije Bosne i Hercegovine i ovlaštenog predstavnika apelanta, iz čega proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu članka 45. stavak 2. Zakona o dugu FBiH na apelantovu štetu. b)Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju revizijske odluke, te smatra da u postupku njezinog donošenja nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu.

17. Općinski sud navodi da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju prvostupanjske odluke, te smatra da u postupku njezinog donošenja nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu.

18. Kantonalni sud navodi da nije bilo kršenja apelantovih prava u postupku pred tim sudom, te predlaže da se apelacije odbije.

19. Tužiteljica smatra da su redovni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo, te da nije došlo do povrede apelantovih prava. Tužiteljica navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o potraživanjima koja su u uzročno-posljedičnoj vezi s ispunjenjem Ugovora, već o potraživanjima dospjelih kamata i obvezne naknade koje proizlaze iz potpisanog Sporazuma o sredstvima zajma koje je tužiteljica isplatila kreditoru.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 379. stavak (2) (2) Sud može odrediti prekid postupka ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije no što bude donesena odluka u postupku u povodu privrednog prijestupa ili u kaznenom postupku.

21. Zakon o zaduživanju, dugu i jamstvima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 52/05, 103/09 i 90/16) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zaduživanju, dugu i jamstvima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 52/05 i 103/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 37. stavak 1. točka f) Zaduživanje po osnovi vanjskoga državnog duga moguće je u sljedeće svrhe:

f) finansiranje kapitalnih investicija; i/ili Članak 39. stavak (4) točka c) i stavak (9) (4)Nakon okončanja pregovora, Ministarstvo dostavlja Vijeću ministara nacrt kreditnoga sporazuma i osnove za zaključenje kreditnoga sporazuma, koji sadrže:

c) ukoliko se stvara kreditna obveza za entitete ili Distrikt, mišljenje mjerodavnih tijela entiteta ili Distrikta na nacrt kreditnog sporazuma, ili zapisnik s pregovora, ili parafirani nacrt dokumentacije, ili neki drugi dokument koji je potpisao ovlašteni predstavnik entiteta ili Distrikta koji ispunjava uvjete Ministarstva; (9)U slučaju kada je financijska obveza po osnovi vanjskoga državnog duga alocirana na jedan od entiteta ili Distrikt, istodobno s upućivanjem kreditnog sporazuma na postupak ratifikacije Ministarstvo će pripremiti prijedlog podugovora kojim prenosi prava i obveze na entitete i Distrikt, sukladno odredbama kreditnog sporazuma. Ministar i ovlašteni predstavnici entiteta i/ili Distrikta potpisat će podugovore.

Članak 41. stavak (1) točka b) (1) Sukladno odredbama ovoga Zakona i odluci Vijeća ministara, Ministarstvo je ovlašteno:

b) sklapati kreditne sporazume.

Članak 42.

(1)Vanjski državni dug je apsolutna i bezuvjetna obveza države, sukladno uvjetima definiranim vrijednosnim papirima Bosne i Hercegovine i kreditnim sporazumima.

(2)U slučaju da država stvori obveze po osnovi vanjskoga državnog duga u ime obaju entiteta ili Distrikta, a nakon dospijeća jedan od dužnika ne otplati svoj dio vanjskoga duga, takav propust dužnika koji nije izmirio svoje obveze ne izaziva nikakve zakonske obveze na strani dužnika koji je izmirio svoje obveze u smislu preuzimanja odgovornosti za taj dio vanjskoga državnog duga.

(3)Neizmirenu obvezu iz stavka (2) ovoga članka može dragovoljno, u cijelosti ili djelomično, izmiriti Ministarstvo ili dužnik koji je izmirio svoju obvezu. Međutim, dužnik koji je ispunio svoje financijske obveze, uključujući i Ministarstvo, može u cijelosti ili djelimično dragovoljno osigurati sredstva za plaćanje na ime servisiranja duga u ime dužnika koji nije izvršio svoje obveze. U tom slučaju će dužnik koji nije izmirio svoje obveze dužniku koji je izmirio njegove obveze osigurati cjelokupan iznos takvih plaćanja. Dužnik koji nije izmirio svoje obveze dužan je isplatiti dužniku koji je izmirio obveze proviziju od najmanje 10 % godišnje na iznos servisiranja duga od strane dužnika koji je izmirio obveze. Takva nadoknada je automatska, ima zakonsku snagu i ne zahtijeva bilo koju dodatnu mjeru ili dokumentaciju dužnika ili Ministarstva. Članak 50.

(1)Država ima pravo od obaju entiteta i Distrikta zahtijevati da se ugovorno obvežu na ispunjenje uvjeta postavljenih Ustavom Bosne i Hercegovine u smislu osiguranja prihoda, kako bi se omogućilo da država ispuni svoje međunarodne obveze i odredbe ovoga Zakona.

(2)Država, entiteti i Distrikt obvezni su plaćati svoj pripadajući dio vanjskoga državnog duga sukladno sljedećim odredbama:

a) Konačna alokacija vanjskoga državnog duga nastala prije stupanja na snagu ovoga Zakona je valjana i obvezujuća.

b) Alokacija vanjskoga državnog zaduženja nastalog prije stupanja na snagu ovoga Zakona, a koja nije konačna sukladno točki a) ovoga stavka, alocirat će se na temelju načela krajnjega korisnika. U slučaju da načelo krajnjega korisnika nije primjenjivo, tada se obveza otplate duga alocira sukladno udjelu entiteta i Distrikta u državni proračun za godinu u kojoj se alokacija i provodi.

c) Zaduženje po osnovi vanjskoga državnog duga nastalo nakon stupanja na snagu ovoga Zakona je moguće ako je prije zaduživanja obveza plaćanja takvoga duga u cijelosti alocirana na državu, entitete i Distrikt, ili je provedena kombinacija alociranja duga na koju od navedenih strana.

(3)I osim odredaba iz toč. a) i b) stavka (2) ovoga članka, alokacija vanjskoga državnog duga provedena prije uspostave Distrikta za dug koji bi bio alociran na Distrikt po načelu krajnjega korisnika nije konačna sukladno točki a) stavka (2) ovoga članka.

22. Zakon o dugu, zaduživanju i garancijama u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 86/07, 24/09, 44/10 i 30/16) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o dugu, zaduživanju i garancijama u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 86/07, 24/09 i 44/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 2. stavak 1. točke 6), 13) i 14) Termini što se koriste u ovome Zakonu imaju sljedeće značenje:

6) Dug Federacije je dug izražen u domaćoj ili stranoj valuti, čiji je zajmoprimac ili korisnik kredita izravno ili neizravno Federalno ministarstvo financija uime Federacije, i ne obuhvaća dug kantona, općina i gradova. Kada je dug Federacije izražen u drugoj, stranoj valuti, preračunat će se u domaću valutu, u vrijeme procjene prema zvaničnoj tečajnoj listi Centralne banke. U dug Federacije uključuje se i dug Federacije koji je do sada nastao sukladno zakonu koji je bio na snazi u vrijeme zaduženja.

13) Dug gradova je unutarnji i vanjski dug i jamstva gradova.

14) Dug općina uključuje unutarnji i vanjski dug i jamstva općina.

Članak 3. st. (1), (2), (4), (6), (9) i (11) Federacija, kanton, grad ili općina mogu se zadužiti u svrhe, pod uvjetima i u opsegu, propisanim ovim Zakonom.

Federacija, kanton, grad ili općina mogu se zadužiti po osnovi vanjskog i unutarnjeg duga.

Dug Federacije, kantona, grada, općine i javnog poduzeća može biti u obliku zajma i izdavanja vrijednosnih papira.

Zaduženje može nastati u domaćoj ili stranoj valuti.

Dug grada ili općine predstavlja izričitu obvezu općine ili grada da ga plati sukladno uvjetima sporazuma i propisima o emisiji vrijednosnih papira. Dug općine ili grada ne predstavlja ni izravnu ni neizravnu obvezu Federacije ili kantona.

Dug koji nastane nakon stupanja na snagu ovoga Zakona, a nije nastao na način i pod uvjetima propisanim ovim Zakonom, ne smatra se dugom Federacije, kantona, grada i općine.

Članak 43. st. (1) i (4) Federacija, kanton, općina, grad i javno poduzeće obvezni su plaćati svoj pripadajući dio vanjskoga duga.

Konačna alokacija vanjskoga duga Federacije, kantona, općine, grada i javnoga poduzeća nastala prije stupanja na snagu ovoga Zakona važeća je i obvezujuća. Članak 45. stavak (2) Ukoliko Federacija stvara kreditne obveze za kantone, općine, gradove ili javna poduzeća, oni imaju obvezu servisiranja duga sukladno zaključenim podugovorima.

Članak 46.

Odredbe čl. 44. i 45. shodno primjenjuju kantoni, gradovi i općine.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 64 0 Ps 034443 16 Rev od 11. lipnja 2019. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantov zakonski zastupnik je primio 2. rujna 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. rujna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.

28. S obzirom na to da je apelant organ javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Europska konvencija pruža minimum zaštite glede ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stajalište da, prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. lipnja 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

30. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na postupak u kojem je apelantov prednik obvezan na isplatu određenog novčanog iznosa, dakle, na predmet građanskopravne naravi, iz čega proizlazi da apelantov prednik, odnosno apelant kao njegov pravni sljednik, u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

31. Apelant tvrdi da su u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

32. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35.), zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Ustavni sud, također, naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova glede ocjene dokaza ako se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

34. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud, na prijedlog parničnih stranaka, saslušao svjedoke i izvršio uvid u veliki broj materijalnih dokaza – dokumentacije. U svezi s tim, suprotno navodima apelacije, u obrazloženju odluke detaljno su opisani sadržaji izvedenih dokaza, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Glede apelacijskih navoda da je u prvostupanjskom postupku pristranim ponašanjem suda, koji je vodio postupak kako je diktirala tužiteljica, nije dopušteno svjedoku Samiru Bakiću da dâ iskaz o važnim činjenicama za rješavanje ove pravne stvari, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je navedeni svjedok dao svoj iskaz i da zakonska zastupnica apelantovog prednika nije prigovorila iskazima saslušanih svjedoka, a da je Općinski sud cijenio iskaz Samira Bakića i iskaze drugih saslušanih svjedoka zajedno s drugim materijalnim dokazima. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da apelant nije dostavio dokaze koji bi ukazivali da je navedeno isticano tijekom prvostupanjskog postupka (jer apelantov prednik nije prigovarao iskazu tog svjedoka) i u postupcima po pravnim lijekovima, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ove navode smatra neutemeljenim. Stoga, Ustavni sud smatra da su u postupku nesporno ocijenjeni svi dokazi koji su izvedeni tijekom postupku, te je dana ocjena dokaza koja se ne doima proizvoljnom nego u skladu s izvedenim dokazima i relevantnim procesnim odredbama.

35. Nakon što je prvostupanjski sud proveo dokazni postupak i utvrdio činjenično stanje, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud usvojio tužiteljičin tužbeni zahtjev i obvezao apelantovog prednika na isplatu određenog novčanog iznosa na ime dospjelih kamata i obvezne naknade koje proizlaze iz Sporazuma o sredstvima zajma koje je tužiteljica isplatila kreditoru. Navedenu odluku Općinskog suda je potvrdio Kantonalni sud u žalbenom postupku, te je osporenom presudom Vrhovnog suda revizija odbijena. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri sudske instance bili jedinstveni u stajalištu da je apelantov prednik obvezan plaćati svoj pripadajući dio vanjskog duga u skladu s relevantnim odredbama Zakona o zaduživanju BiH i Zakona o dugu FBiH. Naime, na temelju izvedenih dokaza, redovni sudovi su utvrdili da je tužiteljica radi financiranja projekta izgradnje, isporuke i instaliranja opreme pogona za tretman otpadnih voda u Širokom Brijegu s Kraljevinom Španjolskom zaključila Sporazum o sredstvima zajma i platila Kraljevini Španjolskoj dospjele obveze na ime kamata i naknada koje se plaćaju na dobivena sredstva zajma, čiji je krajnji korisnik apelantov prednik, pa stoga tužiteljica utemeljeno potražuje od apelantovog prednika kao poslodavca, odnosno naručitelja izgradnje postrojenja da plati navedene troškove kredita. Pri tome je u obrazloženju presude Vrhovnog suda, kao konačne odluke u konkretnoj pravnoj stvari, eksplicitno obrazloženo da je obveza apelantovog prednika na plaćanje kamate na povučena devizna sredstva i administrativne naknade samostalna obveza i nije uvjetovana izvršenjem Ugovora o izgradnji, zbog čega na obvezu apelantovog prednika u odnosu na tužiteljicu ne može biti relevantno ponašanje (financijske malverzacije) španjolske tvrtke koju je apelantov prednik izabrao za izvođača radova. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, cijenili njegove prigovore koji se odnose na navodna kaznena djela izvođača i povezanih osoba, o čemu su dali opširna obrazloženja koja se ne doimaju proizvoljnim, već u skladu s odredbom članka 379. stavak 2. ZPP (u drugostupanjskoj presudi očitom omaškom naveden članak 374. stavak 2. ZPP). Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi cijenili i apelantove prigovore koji se odnose na okolnost da nisu zaključeni podugovori u skladu s relevantnim odredbama Zakona o zaduživanju BiH, te su, nakon detaljne analize relevantnih odredbi, ocijenili da navedeno nije od utjecaja na utvrđenu obvezu apelantovog prednika da plati dospjele obveze koje je preuzeo svojom odlukom od 29. studenog 2010. godine. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stajališta Europskog i Ustavnog suda, mogli biti osnova da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova dano u osporenim odlukama.

36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

37. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacijske tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelacijski navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada su redovni sudovi u obrazloženju tih odluka dali jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak da je apelantov prednik dužan isplatiti određeni novčani iznos tužiteljici na ime dospjelih kamata i obvezne naknade koje proizlaze iz Sporazuma o sredstvima zajma koje je tužiteljica isplatila kreditoru, koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

39. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o povredi tog prava temelje na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

40. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević