Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2038/19 (E. S.)

Odluka donesena 21. 04. 2021.

Povreda
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Vanredni pravni lijekovi
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2038/19

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2038/19, rješavajući apelaciju Edina Smailagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Edina Smailagića.

Utvrđuje se povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 U 003454 16 Uvp od 7. februara 2019. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Edin Smailagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Mladen Marinčić, advokat iz Livna, podnio je 9. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 10 0 U 003454 16 Uvp od 7. februara 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općine Livno zatraženo je 21. februara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 4. marta 2021. godine, Kantonalni sud 15. marta 2021. godine, a Općina Livno nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 U 003454 16 U od 13. septembra 2016. godine odbačena je apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Drugostepene stručne komisije za poslove iz stambenog djelokruga Općinskog vijeća Općine Livno broj 01-23-17-4/16 od 25 maja 2016. godine. Tim rješenjem je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog Rješenja Komisije za poslove iz stambenog djelokruga Općinskog vijeća Općine Livno broj 0723-17- 1713/12 od 8. februara 2016. godine i istovremeno potvrđeno to prvostepeno rješenje navedene komisije od 8. februara 2016. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za dodjelu stana.

6. Apelant je protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 10 0 U 003454 16 U od 13. septembra 2016. godine Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 10 0 U 003454 16 Uvp od 7. februara 2019. godine apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke je odbačen.

8. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da Zakon o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) „ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke mogu preduzimati radnje u upravnim sporovima (konkretno za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke)“. Stoga se, kako je zaključio Vrhovni sud, u smislu člana 55. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 301.b stav 1. ZPP propisano da stranka može podnijeti reviziju posredstvom opunomoćenika koji je advokat, a da izuzetno od stava 1. tog člana stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno da za stranku reviziju može podnijeti opunomoćenik koji je, prema odredbama ZPP ili drugog zakona, ovlašten da zastupa stranku i koji ima položen pravosudni ispit (stav 2. člana 301b. ZPP). Zbog toga je Vrhovni sud pozvao apelanta da u ostavljenom roku dostavi dokaz o položenom pravosudnom ispitu uz napomenu da će, u suprotnom, zahtjev odbaciti kao zahtjev izjavljen od neovlaštenog lica prema odredbi člana 44. stav 1. ZUS-a. Dalje je naveo da je apelant 25. januara 2019. godine dostavio Vrhovnom sudu podnesak u kome je naveo „da nije advokat s položenim pravosudnim ispitom, pa takav dokaz ne može dostaviti, ali da je sve podneske u njegovo ime sačinio advokat Mladen Marinčić iz Livna, za šta ga je u ovom predmetu i ovlastio, pa ga i ovim podneskom za to ovlašćuje, te odobrava sve s njegove strane do sada preduzete pravne radnje“. Vrhovni sud je dalje naveo da iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je sve podneske koji se nalaze u spisu, uključujući i zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, sačinio i potpisao apelant lično, te da se u spisu ne nalazi nikakvo ovlaštenje za zastupanje apelanta od strane navedenog advokata, odnosno ni na jednom podnesku, kao ni u zahtjevu za vanredno preispitivanje nije naznačeno da podneske podnosi advokat u ime apelanta, niti se na podnescima nalazi pečat advokata, što bi eventualno ukazivalo da je podneske možda sačinio advokat, makar i bez ovlaštenja stranke.

9. S obzirom na to da je nesumnjivo utvrdio da apelant nema položen pravosudni ispit (uvjet da bi kao stranka mogao sam podnijeti vanredni pravni lijek – zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke), Vrhovni je, pozivajući se na odredbu člana 247. stav 2. ZPP, kojom je propisano da je revizija nedozvoljena ako nije izjavljena posredstvom punomoćnika iz člana 301b. stav 1. ZPP ili ako ju je izjavilo lice koje nije ovlašteno na podnošenje revizije (stav 2), zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, shodnom primjenom člana 55. ZUS-a, odbacio kao zahtjev izjavljen od neovlaštenog lica.

10. Pored navedenog, Vrhovni sud je napomenuo da je uvjet, odnosno postojanje položenog pravosudnog ispita, propisan navedenim odredbama ZPP, bio predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom koji je u svojoj Odluci broj AP 382/17 od 10. maja 2017. godine zaključio da nema kršenja prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kada je Vrhovni sud odbacio apelanticinu reviziju koju je ona lično izjavila shodno odredbama člana 247. stav 2. Zakona o parničnom postupku jer tim zakonskim ograničenjem nije došlo do zadiranja u suštinu zajamčenog prava, kao ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada zaštita koju pruža član 6. stav 1. u segmentu pristupa sudu, zapravo, apsorbira onu koju pruža član 13. Evropske konvencije, niti je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu.

11. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je odbacio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenog prava apelant vidi u postupanju upravnih organa prilikom utvrđivanja činjenica i primjene materijalnog prava u postupku odlučivanja o apelantovom pravu na stan, čiji je korisnik bio njegov pravni prednik. Također navodi da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da je njegov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke trebalo odbaciti zbog toga što ga nije podnijelo lice s položenim pravosudnim ispitom.

b)Odgovori na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da da je odluka tog suda donesena u skladu sa zauzetim stavom Upravnog odjeljenja tog suda u odnosu na podnosioce zahtjeva za vanredno preispitivanje koji nemaju položen pravosudni ispit.

14. Kantonalni sud je također naveo da je apelantova apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Član 41.

Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke […] Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu.

Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.

Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.

Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Član 42. st. (1) i (2) Zahtjev za vanredno preispitivanje predaje se na način određen u članu 19. ovog Zakona kantonalnom sudu protiv čije odluke se podnosi zahtjev.

Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana dostavljanja stranci sudske odluke protiv koje se podnosi zahtjev.

Član 44. stav (1) Nedozvoljen ili neblagovremen zahtjev iz člana 41. ovog Zakona ili zahtjev koji je podnijelo neovlašteno lice, nadležni sud odbacit će rješenjem.

Član 46.

Nadležni sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz člana 41. ovog Zakona.

Presudom kojom zahtjev iz stava 1. ovog člana uvažava, nadležni sud može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnesen zahtjev.

Ako Vrhovni sud Federacije ukine sudsku odluku predmet vraća kantonalnom sudu čija je odluka ukinuta, a ako kantonalni sud ukine sudsku odluku predmet vraća vijeću iz stava 3. člana 42. ovog Zakona, odnosno sudiji pojedincu čija je odluka ukinuta. Taj sud, odnosno vijeće ili sudija pojedinac dužni su da izvedu sve procesne radnje, da rasprave pitanja na koja im je ukazao nadležni sud i da donesu odgovarajuću odluku.

Ostale odredbe postupka Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Revizija Član 237. stav (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.

Član 247. st. (1) i (2) Nedozvoljenu reviziju odbacit će revizijski sud rješenjem, kao i nepravovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlaštenja, nije učinio prvostepeni sud.

Revizija je nedozvoljena ako nije izjavljena putem punomoćnika iz člana 301b.

ovog zakona, ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije, ili osoba koja je odustala od revizije, ili ako osoba koja je izjavila reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti.

Član 301b.

Stranka može podnijeti reviziju putem punomoćnika koji je advokat.

Izuzetno od stava 1. ovog člana, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao punomoćnik osoba koja je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 10 0 U 003454 16 Uvp od 7. februara 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 8. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 9. maja 2019, godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant pobija osporeno rješenje Vrhovnog suda, tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim Ustavni sud zapaža da se osporenim rješenjem zapravo uopće nije odlučivalo o apelantovom pravu na stan, pa ni Ustavni sud ne može u apelacionom postupku razmatrati ove navode jer se Vrhovni sud tim nije bavio u rješenju koje je predmet ovog apelacionog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra, iako se to u apelaciji eksplicitno ne navodi, da iz navoda apelacije zapravo proizlazi da apelant suštinski ukazuje na kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 13.Evropske konvencije, pa će Ustavni sud ispitati i povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3598/15 od 6. decembra 2017. godine, tačka 31, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

22. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da u konkretnom slučaju nesumnjivo postoji spor u vezi s apelantovim pravom na dodjelu stana, što ulazi u obim zaštićenih građanskih prava u smislu ustavnog prava na pravično suđenje, tako da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi. U okviru tog spora pojavilo se pitanje efektivnosti zakonom propisanog pravnog lijeka – zahtjeva za vanredno preispitivanje u upravnom sporu.

23. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi zaključio da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen, niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Na osnovu načela iura novit curia, Evropski sud je, na vlastitu inicijativu, razmatrao aplikacije u odnosu na članove i stavove Evropske konvencije na koje se aplikanti nisu bili pozvali, pa čak i u odnosu na odredbe koje je bio proglasio nedopustivim, uz istovremeni zaključak da je aplikacija dopustiva prema drugoj odredbi. Ovo zato što Evropski sud smatra da su za pravnu kvalifikaciju navoda iznesenih u aplikaciji odlučne činjenice koje su u njoj navedene, a ne samo pravni osnov na koji se aplikant pozvao (vidi Evropski sud, Şerife Yiğit protiv Turske, presuda od 2. novembra 2010. godine, tač. 51–52. s daljnjim referencama). Sličnu praksu ima i Ustavni sud u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 10/16 i na www.ccbh.ba ).

24. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, Ustavni sud će najprije ispitati navode o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. uz Evropsku konvenciju.

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[…]

27. Član 13. Evropske konvencije glasi:

Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu.

28. Ustavni sud uočava da je predmetni postupak okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda kojim je odbačen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje (koji je lično izjavio protiv rješenja Kantonalnog suda) kao zahtjev izjavljen od neovlaštenog lica. U vezi s tim, Ustavni sud, zapaža da je Vrhovni sud kao razloge za odbacivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje naveo da ZUS ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke same mogu preduzimati radnje u upravnim sporovima, te da se u ovoj pravnoj stvari, u smislu člana 55. ZUS-a, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe ZPP, odnosno da stranka može podnijeti reviziju samo posredstvom opunomoćenika koji je advokat ili izuzetno sama ukoliko posjeduje položen pravosudni ispit, te da je, a priori, odbacio apelantov zahtjev. Dakle, u okviru predmetnog postupka pojavilo se pitanje efektivnosti pravnog lijeka propisanog zakonom – zahtjeva za vanredno preispitivanje u upravnom sporu.

29. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je o istom pravnom pitanju raspravljao u Odluci broj AP 5055/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je identične apelantove navode razmotrio s aspekta povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud je u navedenoj odluci (tačka 27) naveo sljedeće: „U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je u ZUS-u propisan zahtjev za vanredno preispitivanje kao jedan od pravnih lijekova koji se može koristiti u upravnom sporu. U članu 41. ZUS-a eksplicitno je propisano da taj zahtjev može podnijeti 'stranka' protiv pravomoćne odluke donesene u upravnom sporu. Također, ZUS propisuje način na koji se zahtjev za vanredno preispitivanje podnosi (član 42), te postupak po zahtjevu za preispitivanje (čl. 43–46). Odredbe o postupku uključuju i mogućnost odbacivanja zahtjeva ako ga je podnijelo neovlašteno lice (član 44. stav 1), ali i mogućnost meritornog odlučivanja u slučaju da je zahtjev dozvoljen. Meritorno odlučivanje uključuje mogućnost suda da odbije ili usvoji zahtjev. Ako usvoji zahtjev, onda sud može preinačiti osporenu odluku ili je ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje (član 46).“ Zatim je Ustavni sud ukazao (tačka 28): „Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da ZUS 'ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke' mogu izjaviti ovaj pravni lijek, pa se, na osnovu člana 55. ZUS-a, pozvao na odredbe ZPP koje reguliraju pitanje ko je lice ovlašteno za podnošenje revizije. Međutim, Vrhovni sud u obrazloženju osporenog rješenja nije posebno obrazložio ovakav stav. Najprije, nije obrazloženo zašto je, uprkos odredbama čl. 41–46. ZUS-a, sud zaključio da taj zakon ne sadrži odredbe o uvjetima za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje, pa se može zaključiti da je taj stav proizvoljan. Osim toga, u odnosu na shodnu primjenu odredbi ZPP o zastupanju, u osporenom rješenju je, također, izostalo obrazloženje zbog čega sud smatra da je takva shodna primjena opravdana ako se imaju u vidu navedene odredbe ZUS-a. […].“ Nadalje je istaknuto (tačka 29): „Naime, ZUS u članu 55. jasno propisuje shodnu primjenu 'odgovarajuće odredbe' ZPP, samo ako ZUS 'ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima'. Međutim, kako je Ustavni sud već naveo, članom 41. propisano je da zahtjev za vanredno preispitivanje može izjaviti 'stranka', dakle, svaka stranka bez ograničenja. Takvo je i rješenje u ZPP u odnosu na podnošenje revizije (član 237. stav 1), ali kasnijim izmjenama i dopunama ZPP precizirani su uvjeti koje 'stranke' koje izjavljuju reviziju moraju ispuniti da bi se smatrale licem ovlaštenim za podnošenje revizije (čl. 247. stav 2. i 301.b ZPP). Dakle, ograničenja parnične sposobnosti stranke za izjavljivanje revizije u parničnom postupku eksplicitno su propisana zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 382/17 ispitivao ograničenje prava na pristup sudu u vezi s tim ko može izjaviti reviziju, te da je zaključio da su uvjeti za izjavljivanje revizije propisani zakonom značajno izmijenjeni, što zahtijeva 'podizanje stepena stručnosti zastupanja pred najvišom sudskom instancom u entitetima, odnosno efikasniji i stručniji rad prilikom korištenja revizije kao vanrednog pravnog lijeka, što je bilo i nužno s obzirom na dodatne zakonske izmjene u vezi s dopuštenosti revizije'“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 382/17 od 10. maja 2017. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 39/17, tač. 32–33).“

31. U tom smislu Ustavni sud je u navedenoj odluci (tač. 30. i 31) zaključio sljedeće: „Međutim, za razliku od ZPP, ZUS nije pretrpio bilo kakve izmjene u vezi s općim uvjetima za izjavljivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje (član 41) i, naročito, u njemu nisu propisana bilo kakva ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje ovog pravnog lijeka. Stoga, nije jasno zbog čega je Vrhovni sud smatrao da se u takvom slučaju može primijeniti analogija s odredbama koje se tiču ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje revizije za koju su opći uvjeti drugačiji, odnosno stroži. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbu člana 55. ZUS-a budući da je pitanje parnične sposobnosti za izjavljivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje eksplicitno propisano u članu 41. stav 1. ZUS-a, pa nema mjesta za shodnu primjenu ZPP. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je odbacivanjem apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje zbog toga što ne ispunjava uvjete koji moraju biti ispunjeni prema ZPP za izjavljivanje revizije, i to u situaciji kada ZUS eksplicitno daje pravo „stranci“ da izjavi taj pravni lijek, Vrhovni sud inače djelotvoran pravni lijek učinio nedjelotvornim tako što je apelantu proizvoljno onemogućio pristup tom lijeku. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.“

32. Dovodeći navedene stavove iz citirane Odluke broj AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su oni u cijelosti primjenjivi i u konkretnom slučaju. Slijedom navedenog, imajući u vidu stavove izražene u Odluci broj AP 5055/18 u pogledu navedenog pitanja, te sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je odbacivanjem apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje analognom primjenom ZPP, i to u situaciji kada ZUS eksplicitno daje pravo „stranci“ da izjavi taj pravni lijek, Vrhovni sud inače djelotvoran pravni lijek učinio nedjelotvornim tako što je apelantu proizvoljno onemogućio pristup tom lijeku. Stoga, budući da takvo ograničenje nije propisano u ZUS-u koji sadrži odredbe o tome ko i kako može izjaviti zahtjev za vanredno preispitivanje, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u datim okolnostima konkretnog slučaja, proizvoljno primijenio člana 55. ZUS-a (o shodnoj primjeni odgovarajućih odredbe ZPP) kada je odbacio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje.

33. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je sud odbacio zahtjev za vanredno preispitivanje analognom primjenom ZPP kojim se ograničava parnična sposobnost stranke da izjavi reviziju budući da takvo ograničenje nije propisano u ZUS-u koji sadrži odredbe o tome ko i kako može izjaviti zahtjev za vanredno preispitivanje, pa je primjena člana 55. ZUS-a proizvoljna.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2038/19 (E. S.) | Sudska praksa | Aktio