Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4094/19 (A.M.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4094/19
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4094/19, rješavajući apelaciju A. M., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija A. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 155321 18 Rev od 9. svibnja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Anela Musa, odvjetnica iz Mostara, podnijela je 28. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 155321 18 Rev od 9. svibnja 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 10. i 11. prosinca 2020. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Bahrudina Herende, odvjetnika iz Sarajeva, kao zastupnika M. M. (u daljnjem tekstu: tužitelj) pred redovnim sudovima, zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su 16. prosinca dostavili odgovore na apelaciju, Općinski sud 17. prosinca 2020. godine, dok tužitelj u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 155321 14 P od 24. listopada 2016. godine utvrđeno je da bračnu stečevinu tužitelja i apelantice čini Privredno društvo “2A” Export-Import d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: Privredno društvo), pa je apelantica dužna priznati i trpjeti da se tužitelj upiše kao suvlasnik sa dijelom od ½, odnosno 50% osnivačkog udjela u novcu 585.969,00 KM navedenog društva, te je naloženo Registru privrednih društva Općinskog suda da na temelju ove presude izvrši upis 50% udjela u korist tužitelja. Također, navedenom presudom odbijen je zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je tražio isplatu dividende ostvarene u Privrednom društvu za određeno vremensko razdoblje, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo, između ostalog, da su parnične stranke bivši bračni partneri koji su brak zaključili 24. ožujka 2001. godine, te da je predmet osnovnog tužbenog zahtjeva osnivački udio u Privrednom društvu. Nadalje je naveo što proizlazi iz provedenih dokaza (bliže opisano u obrazloženju presude), kao i što je propisano odredbama čl. 250, 251. i 252. Obiteljskog zakona FBiH, te je istaknuo da nije sporno da parnične stranke kao bivši bračni partneri nisu drukčije ugovorili, a da je tužitelj sukladno odredbi članka 255. stavak
2. Obiteljskog zakona FBiH zatražio podjelu bračne stečevine nakon prestanka braka. Zatim je istaknuo da apelantica u svom iskazu nije osporavala da su parnične stranke osnovale Privredno društvo u braku, ali da je početni kapital iz njezine privatne radnje koju je imala prije sklapanja braka pod nazivom STR „2A”, što tužitelj djelomično potvrđuje, ali ističe da je i on unio dio iz svoje radnje STR ”AM”.
7. Općinski sud je ukazao da je apelantica svoje tvrdnje da je Privredno društvo osnovano iz njezine posebne imovine, kao i da je tijekom cijelog poslovanja imala pomoć svog oca bila dužna potkrijepiti relevantnim dokazima, saslušanjem svjedoka, izvodima banke ili poslovnih knjiga, uplatnicama i sl. u kojem pravcu je na njoj bio teret dokaza, što nije učinila (čl. 7. i 123. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje je ukazao da je apelantica u odgovoru na tužbu paušalno osporila osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, a na pismeni poziv suda da obrazloži i navede razloge zbog kojih osporava tužbu (i navede činjenice i dokaze na temelju kojih je osporava), apelantica „nije obrazložila, niti je to učinila na pripremnom ročištu“, već je istaknula protutužbu, tražeći da joj se ostavi rok da pribavi podatke i konačno je opredijeli (što je sud prihvatio i odgodio ročište), ali ni u nastavku nije predložila druge dokaze osim svog saslušanja u svojstvu parnične stranke. Također, apelantica nije sudu ponudila nikakve dokaze da je tužitelj nakon 2012. godine, kada je preuzeo poslovanje, „oskrnavio” imovinu Privrednog društva uvodeći nova pravila u poslovanje i promjenom knjigovođe, a naročito zato što je apelantica tvrdila da je tužitelja za takvo poslovanje prijavljivala u 2014. godini, „ali nema saznanja da je pokrenut bilo kakav postupak protiv njega, pa je isto irelevantno za postupak utvrđenja bračne stečevine“.
8. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istaknuo da je, na temelju provedenih dokaza, našao da je utemeljen zahtjev tužitelja za osnivački udio u Privrednom društvu koji su tužitelj i apelantica stekli radom u braku iako je kao vlasnik sa 100% udjela upisana samo apelantica. Ovo zbog toga što je osnovni kapital društva s ograničenom odgovornošću podijeljen na poslovne udjele, a trgovačko društvo nastaje upisom u sudski registar i u tom trenutku nastaju i poslovni udjeli koji čine imovinu imatelja i nisu dio imovine društva. Naime, kada su poslovni udjeli stečeni za vrijeme trajanja bračne zajednice, poslovni udjeli u DOO, iako glase nominalno na osobu bračnog partnera, njihov stvarni vlasnik su oba bračna partnera, koji postaju članovi društva i zajednički imatelji poslovnog udjela u jednakim dijelovima, a sve sukladno čl. 314, 309, 310, 325. i 328. Zakona o privrednim društvima. Stoga je utemeljen u cijelosti zahtjev tužitelja da se izdvoji navedeni udio, jer predstavlja bračnu stečevinu tužitelja.
9. Općinski sud je ukazao da je apelantica u završnom izlaganju predložila da sud udovolji njezinom protutužbenom zahtjevu iako je protutužbu povukla na ročištu 28. siječnja 2016. godine. Naime, na pripremnom ročištu 3. prosinca 2015. godine apelantica je istaknula protutužbu kojom je tražila da se utvrdi da u bračnu stečevinu parničnih stranaka sa udjelima od po ½ ulaze i sredstva na bankovnim računima tužitelja i vozila u njegovom vlasništvu, pa je na njezin zahtjev sud pribavio podatke kod Centralne banke BiH i MUP-a HNK iz kojih proizlazi da Jedinstveni registar transakcijskih računa poslovnih subjekata ne sadrži podatke o fizičkim osobama, pa ne raspolažu podacima za tužitelja, dok iz odgovora MUP-a proizlazi da tužitelj ne posjeduje vozilo registrirano na njegovo ime. Stoga je apelantica na nastavku pripremnog ročišta povukla protutužbu, kako je navedeno, te je navedeni prijedlog apelantice u završnom izlaganju bespredmetan.
10. Protiv navedene presude apelantica je podnijela priziv u kojem je istaknula da će iznositi nove dokaze, pa je navela razloge zašto smatra da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz članka 207. st. 1. i 2. ZPP. U svezi s tim je obrazložila da ju je njezin tadašnji opunomoćenik, odvjetnik Igor Markotić, neadekvatno zastupao, da je iznimno bolesna osoba, pa da zbog toga i lošeg kontakta sa navedenim opunomoćenikom nije imala kontrolu što se dešava u parnici, a sa čim se upoznala tek kad je primila prvostupanjsku presudu. Nadalje je obrazložila kako krivnjom navedenog opunomoćenika nije bila u mogućnosti ispitati tužitelja, da je povukao njezinu protutužbu bez njezinog znanja, da ju je onemogućio u zastupanju i raspravljanju na najhitnijoj raspravi (sve bliže navedeno u prizivu). Pored toga je predložila izvođenje novih dokaza u svezi sa neutemeljenošću predmetnog tužbenog zahtjeva (sve bliže navedeno u prizivu).
11. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 155321 17 Gž od 12. lipnja 2018. godine odbijen je apelantičin priziv i potvrđena prvostupanjska presuda.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao što je Općinski sud kao nesporno utvrdio, te je istaknuo da su stoga neutemeljeni apelantičini prizivni navodi da osnivački ulog i cjelokupno ulaganje u otpočinjanje rada Privrednog društva predstavlja njezinu posebnu imovinu. Nadalje je istaknuo da je apelantica u odgovoru na tužbu samo paušalno osporila utemeljenost i visinu tužbenog zahtjeva, te da na iznesene činjenice da se radi o navodnoj posebnoj imovini prvostupanjskom sudu nije dostavila niti jedan dokaz, a što je bila obvezna sukladno odredbama čl. 7. i 123. ZPP. Zatim je istaknuo da je apelantica u prizivu na navedene činjenice dostavila materijalne dokaze, koji su nove činjenice koje se ne mogu iznositi u izjavljenom prizivu, tj. ne mogu se predlagati novi dokazi osim ako žalitelj ne pruži dokaz da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave, a što apelantica nije dokazala, pa ih sud nije razmatrao sukladno članku 207. stavak 1. ZPP.
13. Kantonalni sud je ukazao da je apelantica u svom prizivu isticala da je njezin opunomoćenik, odvjetnik Igor Markotić, bez njezinog znanja povukao protutužbu, te je u tom kontekstu dala notarski obrađenu izjavu. U svezi s tim je istaknuo da je pregledom spisa utvrdio da je navedeni apelantičin opunomoćenik, a prema punomoći koju je izdala apelantica (kojom ga je ovlastila da je zastupa u građanskom parničnom postupku pred prvostupanjskim sudom u postupku diobe bračne stečevine, da u njezino ime zastupa i radi zaštite njezinih interesa poduzima sve pravne radnje i sva zakonom predviđena sredstva, a naročito da podnosi tužbe i ostale podneske, da sklapa poravnanja, daje nasljedničke izjave, te ga posebice ovlastila za prijem novčanih sredstava na svoj račun), na pripremnom ročištu 28. siječnja 2016. godine povukao protutužbu zbog toga, kako je naveo „da je imajući u vidu rezultate dostavljenih podataka kako ne bi odugovlačili postupak dodatnim predlaganjem sudu, te imajući u vidu da vlasništvo ne zastarijeva“. Nadalje je ukazao da je indikativno da, iako se pretežni dio apelantičinog priziva odnosi na nestručan i nekvalitetan rad navedenog oepunomoćnika apelantice (a koji se ogleda u paušalno napisanom odgovoru na tužbu, nedostavljanju dokaza za dokazivanje iznesenih činjenica, te je apelantica tvrdila i dostavila uz priziv veliki broj medicinskih nalaza da je iznimno bolesna osoba i psihički i fizički, pa da nije mogla vršiti kontrolu nad predmetom), apelantica nije otkazala punomoć navedenom opunomoćeniku sve do okončanja prvostupanjskog postupka, pa ju je on zastupao i na glavnoj raspravi 22. rujna 2016. godine, kada je završen parnični postupak, a sam opunomoćenik pismenim podneskom od 11. studenog 2016. godine otkazao je punomoć apelantici da je zastupa u konkretnoj pravnoj stvari.
14. Na koncu je istaknuo da je, sukladno odredbi članka 207. stavak 1. ZPP, kao nove činjenice tretirao i uz priziv priložene materijalne dokaze - kaznene prijave protiv tužitelja zbog toga „što je tužitelj po tim tvrdnjama otuđivao motorna vozila tvrtke i prevodio ih na sebe, te kaznene prijave podnesene djelatnicima PS Mostar – Sjever, te njihove službene zabilješke a kojima je apelantica prijavljivala tužitelja za počinjenje kaznenog djela nasilje u obitelji“, pa se tim prizivnim navodima nije ni bavio.
15. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju u kojoj je istaknula, između ostalog, da je cijeli sadržaj njezinog priziva podijeljen u dva dijela, i to u prvom redu da dokazuje izvanrednu okolnost korištenja odredbe članka 207. st. 1. i 2. ZPP, a u drugom redu da iznosi dokaze na okolnost osporavanja tužbenog zahtjeva tužitelja. Zatim je istaknula da iz sadržaja priziva proizlazi da ne postoji komunikacija apelantice iz objektivnih razloga sa tadašnjim opunomoćenikom i da se priziv u pretežnom dijelu odnosi na prigovor nestručnosti, nekvalitetnosti zastupanja odvjetnika Igora Markotića. Također je istaknula da je pišući priziv postupila upravo po obveznim uputama članka 207. st. 1. i 2. ZPP (sve bliže navedeno u reviziji).
16. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 155321 18 Rev od 9. svibnja 2019. godine odbijena je apelantičina revizija.
17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istaknuo da su na temelju utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključili da osnivački ulog i cjelokupno ulaganje u otpočinjanje rada Privrednog društva i cjelokupno dalje uloženo i stečeno u tom društvu predstavlja zajedničku bračnu stečevinu stranaka sa dijelom po ½. Zatim je istaknuo da apelantica neutemeljeno ukazuje na povrede odredaba parničnog postupka iz članka 209. stavak 2. toč. 4. i 8. ZPP, jer ničim nije dokazala da je protivno odredbama ZPP sud zasnovao svoju odluku na nedozvoljenim raspolaganjima stranaka (članak 3. stavak 3. ZPP), niti da je bilo nezakonito stranačko sudjelovanje i zastupanje u postupku.
18. Vrhovni sud je istaknuo da je apelantica paušalno ukazala na propuste opunomoćenika (odvjetnika Igora Markotića) kod poduzimanja radnji u konkretnom postupku, jer ih je opunomoćenik poduzimao po valjanoj punomoći koju je dala apelantica. Naime, apelantica je na pripremnom ročištu 3. prosinca 2015. godine istaknula protutužbeni zahtjev, pa je na njezin zahtjev sud pribavio podatke od Centralne banke BiH iz kojih je utvrdio u nižestupanjskom postupku da Jedinstveni registar transakcijskih računa poslovnih subjekata ne sadrži podatke o fizičkim osobama, tako da ne raspolaže podacima ni za tužitelja, a iz podataka MUP-a utvrdio je da tužitelj ne posjeduje vozila registrirana na njegovo ime. Obzirom na to da nije bilo ni dokaza o utemeljenosti apelantičinog protutužbenog zahtjeva, a da je odvjetnik Igor Markotić, koji je zakonito zastupao apelanticu, povukao protutužbu, to je nižestupanjski sud pravilno prihvatio povlačenje protutužbe, jer bi u postojećem nedostatku dokaza na istaknute činjenične tvrdnje apelantice, kako navodi nižestupanjski sud, protutužbeni zahtjev bio odbijen. Nadalje je istaknuo da je apelantica neutemeljeno prigovarala da je njezin opunomoćenik napisao paušalan odgovor na tužbu i da nije dostavljao dokaze zbog čega nije pravilno vođen parnični postupak, jer je apelantičin opunomoćenik sve to vrijeme imao valjanu punomoć za zastupanje, koju je on otkazao pismenim podneskom nakon donošenja prvostupanjske presude.
19. Vrhovni sud je naveo da je apelantica neutemeljeno ukazala na povredu odredaba članka 207. st. 1. i 2. ZPP od drugostupanjskog suda, navodeći da nije prihvatio iznesene nove činjenice i nove dokaze u prizivnom postupku dane u smislu da je ona psihički i fizički teško bolesna osoba, da se protiv tužitelja vode kazneni postupci i da je imala loše kontakte sa opunomoćenikom, pa da sve potrebne činjenice i dokaze nije mogla iznijeti do podnošenja priziva. U svezi s tim je naveo da drugostupanjski sud pravilno smatra da apelantica nije otkazala punomoć navedenom opunomoćeniku sve do okončanja prvostupanjskog postupka zbog čega njezini navodi nemaju osnove. Naime, u pratnji tadašnjeg opunomoćenika apelantica je pristupila na ročište 22. rujna 2016. godine, kada je saslušana i kao stranka, te se o svemu mogla izjasniti, a tada je glavna rasprava zaključena. Zatim je istaknuo da je drugostupanjski sud pravilno zaključio da je apelantica u prizivu istaknula nove činjenice i dokaze za koje drugostupanjski sud smatra da se ne mogu iznositi u prizivu, jer apelantica nije pružila dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogla iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave, pa ih drugostupanjski sud nije ni razmatrao (članak 207. stavak 1. ZPP). Pored toga je ukazao da je drugostupanjski sud konstatirao da su nove činjenice i novi dokazi u prizivu izneseni u smislu da je tužitelj otuđivao motorna vozila iz tvrtke i prevodio ih na sebe, te činio nasilje u obitelji, zbog čega je protiv njega apelantica podnosila kaznene prijave, a time se drugostupanjski sud iz već navedenih razloga nije bavio.
20. U svezi sa apelantičinim navodima da je tužitelj poslije zaključenja braka otvorio svoj osobni i privatni biznis, da je pri stjecanju u braku ona imala veliku pomoć od oca i sestre (na što je predložila da se oni saslušaju kao svjedoci), Vrhovni sud je istaknuo da su činjeničnopravne prirode, zbog čega se revizija ne može izjavljivati (članak 240. stavak 2. ZPP). Zatim je istaknuo da su ostale apelantičine navode pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi, što nije potrebno ponavljati.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
22. Apelantica je istaknula da su je nižestupanjski sudovi onemogućili da izvodi dokaze i štiti svoja prava i interese, dok je, sa druge strane, tužitelju omogućeno da izvodi svoje dokaze i daje izjavu pred sudom bez apelantičine nazočnosti, a da Vrhovni sud uopće nije obrazložio zbog čega nije prihvatio njezine revizijske navode. Naime, iz predmetnog spisa se vidi da je apelantica iznimno bolesna osoba, koja je duže vremensko razdoblje bila potpuno nepokretna, te da je vrlo otežano komunicirala s bilo kim, uključujući i opunomoćenika. Apelantica ističe da nije imala kontrolu nad predmetnim postupkom, već da je „za tijek događaja u postupku“ saznala iz prvostupanjske presude iz koje je „utvrdila“ da je održano ročište 6. travnja 2016. godine (na koje nije pristupila zbog bolesti), da je na to ročište, bez njezine ovlasti, pristupio izvjesni pripravnik, kome prvostupanjski sud nije dozvolio pristup i udaljio ga iz sudnice, a da je u nastavku postupka saslušan tužitelj. Apelantica smatra da je prvostupanjski sud tom prilikom zanemario odredbu članka 301. stavak 2. ZPP, te da je nastavio parnični postupak i na taj način onemogućio apelantici da se upozna sa nastalom situacijom, te da poduzme potrebne korake radi zaštite svojih prava i interesa. Nadalje je istaknula da joj je takvim postupanjem prvostupanjski sud onemogućio da ispita tužitelja, odnosno da joj je takvim postupanjem suda povrijeđeno „načelo pravičnog suđenja, načelo kontradiktornosti, kao i načelo jednakog pristupa stranaka sudu“. Zatim je istaknula kako je nakon toga sud prihvatio prijedlog za povrat u prijašnje stanje (koji je podnio njezin tadašnji opunomoćenik) i dozvolio povrat u prijašnje stanje, te da je na raspravi 22. rujna 2016. godine saslušana apelantica u svojstvu parnične stranke, ali ne i tužitelj, odnosno da na toj raspravi nije imala mogućnost ispitati tužitelja, dok je tužitelj, odnosno njegov opunomoćenik postavljao pitanja apelantici. Također je istaknula da je tek na tom ročištu saznala za povlačenje njezine protutužbe sa čim se nije složila, a u tom smislu je sudu dostavila svoju izjavu danu i ovjerenu pred notarom.
23. Pored navedenog, apelantica je istaknula da je nakon što je sudu dokazala da je zbog bolesti bila spriječena poduzimati radnje radi zaštite svojih prava i interesa, a što je dovelo do nezakonite odluke prvostupanjskog suda, navela je i dokaze na okolnosti da je neutemeljen tužbeni zahtjev tužitelja (sve bliže navedeno u apelaciji). Zbog svega navedenog, apelantica smatra da su bili ispunjeni uvjeti iz članka 240. stavak 1. točka 1. ZPP, te da su ostvarene povrede parničnog postupka iz članka 209. stavak 2. toč. 4. i 8, članka 207. st. 1. i 2. i članka 221. ZPP zbog čega je izjavila reviziju. Međutim, Vrhovni sud je u potpunosti zanemario ulogu koju bi trebao imati. b)Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je istaknuo da ostaje u cijelosti kod svoje presude i razloga na koje se pozvao u presudi. Nadalje je istaknuo da je navedena presuda donesena sukladno domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije, pa je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
25. Kantonalni sud je istaknuo da je drugostupanjsku presudu donio pravilnom primjenom materijalnog prava na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i bez počinjenja povreda postupka, te sukladno članku 6. Europske konvencije, pa je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
26. Općinski sud je istaknuo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena prava na koja se apelantica pozvala u svojoj apelaciji. Nadalje je istaknuo, u svezi sa povredom načela kontradiktornosti, da je taj sud usvojio prijedlog za povrat u prijašnje stanje koji je apelantica izjavila upravo zbog istovremenog saslušanja obje parnične stranke. Međutim, na glavnoj raspravi koja je održana 22. rujna 2016. godine, a na kojoj je apelantica bila osobno nazočna u pratnji dva opunomoćenika, jasno se izjasnila da za tužitelja nema pitanja i da njegovom iskazu prigovara ukoliko je u suprotnosti sa navodima odgovora na tužbu (dostavljen je i zapisnik sa ročišta održanog 22. rujna 2016. godine). Dakle, iako je tužitelj na tom ročištu, umjesto ponovnog davanja iskaza, naveo da ostaje kod iskaza danog ranije, apelantici je pružena mogućnost da ga ispita, ali je ona odabrala to pravo ne iskoristiti, što njezin prigovor povrede načela kontradiktornosti čini neutemeljenim.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 207. st. 1. i 2.
(1) U prizivu se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.
(2) Pozivajući se na nove činjenice, žalitelj je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice utvrdile, a predlažući nove dokaze, dužan je navesti činjenice koje tim dokazima treba utvrditi.
Članak 209. stavak 2. toč. 4. i 8.
(2) Povreda odredaba parničnog postupka uvijek je od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude u sljedećim slučajevima:
[…] 4)ako je protivno odredbama ovog zakona sud zasnovao svoju odluku na nedozvoljenim raspolaganjima stranaka (članak 3. stavak 3. ZPP);
[…] 8)ako je u postupku kao tužitelj ili tuženi sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku, ili ako stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba, ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili pojedine radnje u postupku, ako vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno;
e) Granice ispitivanja prvostupanjske presude Članak 221.
Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kome se pobija prizivom, u granicama razloga navedenih u prizivu, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz članka 209. stavak 2. toč. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Članak 240. stavak 1. točka 1.
(1) Revizija se može izjaviti:
1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz članka 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom;
Članak 301. stavak 2.
(2) Ako sud utvrdi da punomoćnik koji je odvjetnik ne vrši svoju dužnost sukladno Zakonu o odvjetništvu, sud će o tome obavijestiti nadležnu odvjetničku komoru i, ako je to moguće, stranku koju odvjetnik zastupa.
28. Obiteljski zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH" br. 35/05, 41/05 - ispravka i 31/14) u relevantnom dijelu glasi:
Bračna stečevina i posebna imovina Članak 250.
Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.
a) Bračna stečevina Članak 251. stavak 1.
(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
Članak 252. stavak 1.
(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
VI.Dopustivost
29. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 155321 18 Rev od 9. svibnja 2019. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 9. s rujna 2019. godine, a apelacija je podnesena 28. listopada 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelantica smatra da su u konkretnom slučaju povrijeđena njezina prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
35. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak odnosi na utvrđivanje i podjelu bračne stečevine, dakle na predmet građanskopravne naravi, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
37. Ustavni sud zapaža da se apelacijski prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama redovnih sudova donesenim u osporenom parničnom postupku. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, da je povrijeđeno načelo kontradiktornosti, odnosno da je povrijeđeno načelo jednakosti stranaka u postupku, te da Vrhovni sud nije odgovorio na njezine revizione prigovore, tj. nije adekvatno obrazložio svoju odluku.
38. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica svojim apelacijskim navodima ukazuje na povredu načela jednakosti stranaka, odnosno načela kontradiktornosti od prvostupanjskog suda, jer je tužitelj ispitan na ročištu na kojem apelantica, a niti njezin opunomoćenik nisu nazočili, a da je na sljedećem ročištu, nakon što je usvojen njezin zahtjev za povrat u prijašnje stanje, saslušana samo apelantica, pa da joj je uskraćeno da ispita tužitelja. S tim u svezi, Ustavni sud nalazi da je apelantica u prizivu obrazložila kako ju njezin tadašnji opunomoćenik, odvjetnik Igor Markotić, nije adekvatno zastupao, te da krivnjom navedenog opunomoćenika, između ostalog, nije bila u mogućnosti ispitati tužitelja. Proizlazi da je tim navodima ukazivala, u suštini, na nesavjesno zastupanje svog tadašnjeg opunomoćenika, tj. tim navodima je obrazlagala zašto nije mogla iznijeti dokaze, odnosno predložiti ih do zaključenja glavne rasprave u smislu primjene članka 207. stavak 1. ZPP. Također, navedeno potvrđuje i apelantičina revizija u kojoj ističe da je cijeli sadržaj priziva podijeljen u dva dijela, i to u prvom redu da dokazuje izvanrednu okolnost korištenja odredbe članka 207. st. 1. i 2. ZPP, a u drugom da iznosi dokaze na okolnost osporavanja tužbenog zahtjeva tužitelja, te da se priziv u pretežnom dijelu odnosi na prigovor nestručnosti i nekvalitetnoga zastupanja odvjetnika Igora Markotića. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica, u suštini, prvi put pred Ustavnim sudom iznosi navode da joj je prvostupanjski sud povrijedio načelo kontradiktornosti, odnosno jednakosti stranaka u postupku, jer joj nije omogućio da ispita tužitelja, zbog čega Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluku broj AP 476/04 od 17. prosinca 2004. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), ukazuje da ove prigovore apelantica ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom. Pri tome Ustavni sud zapaža da se na ove apelantičine navode u odgovoru na apelaciju osvrnuo Općinski sud, koji je ukazao da je na glavnoj raspravi održanoj 22. rujna 2016. godine (na kojoj je apelantica bila osobno nazočna u pratnji dva opunomoćenika) apelantici pružena mogućnost da ispita tužitelja, ali da se ona izjasnila da za tužitelja nema pitanja (taj sud je dostavio i zapisnik sa navedenog ročišta). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su ovi navodi neutemeljeni.
39. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
40. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi o naravi odluke (vidi, Europski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stavak 29). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istodobno imaju obvezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Europski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). Pri tome pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi, Europski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. rujna 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stavak 32).
41. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev, te da iz obrazloženja prvostupanjske presude Općinskog suda proizlazi da apelantica, sukladno čl. 7. i
123. ZPP, nije izvela nijedan dokaz, osim što je saslušana u svojstvu parnične stranke, kojim bi potkrijepila svoje navode da je Privredno društvo osnovano iz njezine posebne imovine, pa da ono ne predstavlja njezinu i tužiteljevu bračnu stečevinu. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica u svojoj apelaciji ističe, u suštini, kako zbog bolesti nije imala kontrolu nad predmetnim postupkom, pa da nije mogla poduzimati radnje radi zaštite svojih prava i interesa, a što je dovelo do nezakonite odluke prvostupanjskog suda, pa su se morali prihvatiti dokazi koje je priložila uz priziv u smislu odredbe članka 207. stavak 1. ZPP. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da su i Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke obrazložili zašto nisu prihvaćeni ti dokazi, jasno ukazujući da apelantica nije dokazala da te dokaze nije mogla priložiti do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, pogotovo imajući u vidu da je sama apelantica bila nazočna na ročištu 22. rujna 2016. godine, kada je saslušana kao stranka, te se o svemu mogla izjasniti. Ustavni sud zapaža, da iz odredbe članka 207. stavak 1. ZPP proizlazi da se u prizivu mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi samo ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. Dovodeći navedenu odredbu ZPP u svezu sa obrazloženjem koje su dali Kantonalni i Vrhovni sud u svojim odlukama, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju navedenih sudova. U odnosu na apelantičine navode da je prvostupanjski sud zanemario odredbu članka 301. stavak 2. ZPP, te da je nastavio parnični postupak i na taj način onemogućio apelantici da se upozna sa nastalom situacijom, te da poduzme potrebne korake radi zaštite svojih prava i interesa, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelantica u tijeku postupka pred Općinskim sudom, Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom isticala ovaj navod, pa se o njemu navedeni sudovi nisu mogli ni izjasniti, zbog čega Ustavni sud, također, ukazuje da ove prigovore apelantica ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom.
42. Zatim, Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u prizivu protiv prvostupanjske presude, te u reviziji protiv drugostupanjske presude (da nije znala da je njezin opunomoćenik povukao protutužbu, odnosno kojima je ukazivala na nesavjesno zastupanje opunomoćenika apelantice i povredu članka 209. stavak 2. toč. 4. i 8. ZPP), a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o prizivu i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju, a u kojim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Pri tome Ustavni sud naglašava da, sukladno standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni sud nije bio obvezan iznijeti sve detalje i dati odgovore na sve iznesene revizione navode, nego je bio dužan odgovoriti na relevantne navode i obrazložiti razloge za svoju odluku, što je i učinio. Dakle, Općinski i Kantonalni sud su u obrazloženju svojih odluka, odnosno Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u konkretnom slučaju, dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, tako i u vezi sa apelantičinim prigovorima, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa Ustavni sud smatra da u obrazloženju navedenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantičinu štetu.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.
Pravo na imovinu
44. U svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelacijski navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantica istaknula u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, povredi načela jednakosti stranaka, te da Vrhovni sud nije adekvatno obrazložio odluku, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa, odnosno kada su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju svojih odluka, odnosno Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, dali jasne i potpune razloge kako u pogledu utemeljenosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva, tako i u svezi sa apelantičinim prigovorima koji su se odnosili na povrede odredaba parničnog postupka. Također, Ustavni sud smatra da iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je tijekom postupka narušeno načelo jednakosti stranaka u postupku.
46. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević