Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-697/21 (D. A.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-697/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-697/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Dževad Abdić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dževad Abdić protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 20 0 P 053893 20 Gž od 10. prosinca 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Cazinu broj 20 0 P 053893 18 P od 23. siječnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Dževad Abdić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Cazina, kojega zastupa Ferid Mujagić, odvjetnik iz Bihaća, podnio je 2. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 053893 20 Gž od 10. prosinca 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Cazinu broj 20 0 P 053893 18 P od 23. siječnja 2020. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obveže tuženik (JKP „Čistoća“ d.o.o. Cazin) da apelantu preda u posjed slobodnu od ljudi i stvari nekretninu označenu kao k.č. br. 8/4 upisana u zk. ul. 1961 k.o. SP Cazin u površini 15m2, predmetna nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženici N.J., N.J. i K.J. obvežu da apelantu predaju u posjed slobodne od ljudi i stvari nekretnina upisanih u zk. ul. br. 1961 k.o. SP Cazin, predmetne nekretnine detaljno označene u izreci prvostupanjske odluke. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obvežu tuženici H.A., Z.A. i R.H. da apelantu predaju u posjed slobodne od ljudi i stvari nekretnine upisanih u zk. ul. 1962 k.o. SP Cazin, predmetne nekretnine bliže označene u izreci prvostupanjske odluke.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da apelant nije dokazao utemeljenost tužbenoga zahtjeva koji se odnosi na predaju u posjed k.č. br. 8/4 iz zk. ul. 1961 k.o. SP Cazin, u naravi pijace i parkinga, već je dokazao da je samo suvlasnik neznatnoga dijela navedene k.č. (ukupne površine od 15m2, uknjižene kao suvlasništvo 73 suvlasnika bez označenih udjela, koji su uknjiženi temeljem rješenja o nasljeđivanju od 23. veljače 1996. godine), pa zbog navedenoga nije utemeljen tužbeni zahtjev u ovome dijelu, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud. Kantonalni je sud istakao da su ostali tuženici (dakle, izuzev JKP „Čistoća“ d.o.o. Cazin) istakli materijalnopravni prigovor stjecanja prava vlasništva dosjelošću, koji je prvostupanjski sud bio dužan cijeniti i iste je cijenio, o čemu je dao utemeljene razloge. Kantonalni je sud istakao da je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću temeljem odredbe čl. 58. st. 2. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjemu tekstu: ZSP) potrebna savjesnost posjeda i protek roka od 20 godina za apsolutnu dosjelost na nekretnini. Kantonalni je sud istakao da se prema čl. 326. st. 2. ZSP savjesnost pretpostavlja. Kantonalni je sud istakao da je navedeno zakonska pretpostavka koja je oboriva, što znači da se može dokazati da pretpostavljena činjenica ne postoji. Kantonalni je sud istakao da s obzirom da se savjesnost posjeda po zakonu pretpostavlja, činjenica savjesnosti posjeda nije neophodno da dokazuju tuženici, te da onaj tko se poziva na nesavjesnost dužan je to i dokazati. Kantonalni je sud istakao da je apelant osporio istaknuti prigovor dosjelosti pa je bio dužan dokazati da su tuženici nesavjesni posjednici nekretnina koje posjeduju i koriste, odnosno sudu pružiti dokazna sredstva pomoću kojih se sud može uvjeriti u istinitost tvrdnji i teza na kojima temelji osporavanje prava posjeda tuženicima, što apelant nije dokazao. Kantonalni je sud naveo da stoga nisu utemeljeni prizivni navodi u kojima apelant istječe da tuženici nisu dokazali da su savjesni samostalni posjednici, jer su tuženici u posjedu nekretnina za koje se traži predaja u posjed, što proistječe i iz samoga iskaza apelanta.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći, između ostaloga, da smatra da je dokazao sve pravno relevantne činjenice za usvajanje tužbenoga zahtjeva radi predaje u posjed, te dalje navodi da su sudovi usvojili prigovore tuženika samo na bazi onoga što je istaknuto u odgovoru na tužbu, bez dokaza.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević