Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4600/19 (M. Č.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Testament
- Vještak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4600/19
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4600/19, rješavajući apelaciju Munevere Čutuna, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Munevere Čutuna podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 032351 18 Rev od 29. augusta 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Munevera Čutuna (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Goražda, koju zastupa Admir Hadžić, advokat iz Kaknja, podnijela je 29. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 032351 18 Rev od 29. augusta 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i od tužitelja A.Č. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 7. decembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. decembra 2020. godine, Kantonalni sud 16. decembra 2020. godine, a tužitelj 25. decembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 032351 17 P 2 od 20. marta 2018. godine u ponovnom postupku utvrđeno je da je testamentom umrlog N.Č. (u daljnjem tekstu: ostavitelj), koji je umro 15. augusta 2015. godine, povrijeđen nužni dio tužitelja, sina ostavitelja iz prvog braka, te da su smanjena raspolaganja ostavitelja navedenim testamentom i određen je nužni dio tužitelja od ¼ zaostavštine ostavitelja, koja se sastoji od nekretnina na kojima je ostavitelj vlasnik sa dijelom 1/1 i novčanog potraživanja u iznosu od 14.317,61 eur, koje se vodi kod Raiffeisen banke d.d. BiH, sve bliže označeno u izreci presude, a ¾ dijela navedene imovine pripada njegovoj supruzi, tj. apelantici. Istovremeno, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na određene nekretnine na kojima je ostavitelj suvlasnik sa 6/77, zatim, tužbeni zahtjev koji se odnosi na novčana potraživanja u određenom iznosu (u daljnjem tekstu: predmetni iznos), koja sredstva je apelantica po punomoći prebacila sa računa kod Raiffeisen banke d.d. BiH na svoj račun 12. marta 2015. godine (192.576,33 CHF), kao i tužbeni zahtjev koji se odnosi na potraživanja po osnovu stare devizne štednje u iznosu od 4.697,32 CHF, koja se vodi kod Ljubljanske banke, sve bliže označeno u izreci presude. Također, tužitelj je obavezan da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev za smanjenje raspolaganja testamentom zbog povrede nužnog nasljednog dijela. Također, Općinski sud je istakao da je na ročištu za glavnu raspravu (od 31. oktobra 2016. godine) u ranijem postupku tužitelj opredijelio tužbeni zahtjev tako da glasi: novčana potraživanja u iznosu od 14.317,61 eur koja se vode kod Raiffeisen banke d.d. BiH i novčana potraživanja u iznosu od 192.576,33 CHF, koja sredstva je apelantica po punomoći prebacila sa računa kod Raiffeisen banke d.d. BiH na svoj račun 12. marta 2015. godine. Isto tako, Općinski sud je naveo da je na tom ročištu za glavnu raspravu tužitelj izvršio ispravku tužbenog zahtjeva tako da glasi: potraživanja po osnovu stare devizne štednje u iznosu od 4.697,32 CHF, koja se vodi kod Ljubljanske banke, te da je kod tako opredijeljenog tužbenog zahtjeva ostao u toku ponovljenog postupka. Nadalje, ukazano je da tužitelj u ranijem postupku, kao i u ponovljenom postupku nije opredijelio tužbeni zahtjev u pogledu novčanih sredstava kod Raiffeisen banke d.d. BiH u iznosu od 8.844,53 CHF, koja su utvrđena vještačenjem vještaka ekonomske struke, pa sud o tome nije odlučivao, već u granicama postavljenog i opredijeljenog tužbenog zahtjeva.
7. Nadalje, Općinski sud je istakao da je na osnovu izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je iza ostavitelja pokrenut ostavinski postupak, da su zakonski nasljednici tužitelj i apelantica, da je ostavitelj kod notara sačinio pismeni testament pred svjedocima, kojim je apelantici ostavio nekretnine, precizirane u presudi, u dijelu 1/1, te putnički automobil, pokretne stvari u domaćinstvu i novčanu ušteđevinu u domaćoj i stranoj valuti kod Raiffeisen banke d.d. BiH. Također, utvrđeno je da je ostavitelj u testamentu naveo da je svog sina iz prvog braka, tj. tužitelja kao zakonskog nasljednika, namirio, jer mu je 1992. godine na ime njegovog nužnog nasljednog dijela u odnosu na porodičnu stambenu zgradu isplatio iznos, preciziran u presudi. Isto tako, utvrđeno je da je ostavitelj, osim ove imovine kojom je raspolagao testamentom, imao i imovinu kojom nije raspolagao testamentom, a koju čine nekretnine, precizirane u presudi, u dijelu 7/66, da je imao i novčana sredstva u vidu stare devizne štednje u određenom iznosu, preciziranom u presudi, na deviznoj štednoj knjižici kod Ljubljanske banke. Također, utvrđeno je da je apelantica 12. marta 2015. godine sa računa ostavitelja kod Raiffeisen banke d.d. BiH po osnovu punomoći izvršila prijenos novčanih sredstava u preciziranom iznosu na svoj račun. Nadalje, utvrđeno je da ostavitelj u testamentu nije naveo da tužitelja isključuje ili lišava prava na nužni dio, kao i da je apelantica u ostavinskom postupku tvrdila da je ostavitelj namirio tužitelja u pogledu nužnog nasljednog dijela isplatom određenog iznosa 1992. godine, što tužitelj negira, te da se na osnovu saslušanih svjedoka nije moglo utvrditi da je ostavitelj tužitelju na ime njegovog nasljednog dijela isplatio određeni iznos, preciziran u presudi, jer nisu bili očevici isplate, a ni apelantica.
8. Kod takvog stanja činjenica, Općinski sud je istakao da je, prihvatajući nalaz i mišljenje mjerodavnih vještaka, utvrdio vrijednost imovine ostavitelja, pa je primjenom člana 29. Zakona o nasljeđivanju utvrdio da je povrijeđen nužni nasljedni dio tužitelja koji iznosi 1/2 onog dijela koji bi njemu pripao po zakonskom redu i nasljeđivanju (1/2 kao zakonski nasljednik, odnosno 1/4 kao nužni nasljednik). Dakle, nakon što je prvostepeni sud ovo utvrdio, upoređujući vrijednost imovine ostavitelja i vrijednost nekretnina i novca obuhvaćenih testamentom, svojom odlukom izvršio je smanjenje testamentarnog raspolaganja za dio kojim je povrijeđen nužni dio tužitelja, kako bi tužitelju pripao njegov nužni dio na imovinu (vraćanje do nivoa „namirenja" nužnog dijela), pri tome odbijajući zahtjev preko ovog dosuđenog dijela, a kako je to bliže navedeno u izreci prvostepene presude.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 P 032351 18 Gž 2 od 17. jula 2018. godine djelimičnim uvažavanjem žalbe tužitelja preinačena je prvostepena presuda u odnosu na odluku kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva na način da je određen nužni dio tužitelja i na ¼ novčanih sredstava u preciziranom iznosu, koja je apelantica po punomoći sa računa Raiffeisen banke prebacila na svoj račun 12. marta 2015. godine. Također, obavezana je apelantica da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena, a žalbe tužitelja i apelantice su odbijene kao neosnovane.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da je nepravilan pravni zaključak iz prvostepene presude prema kojem predmetni iznos ne ulazi u ostavinsku masu umrlog pošto zaostavštinu čine sva dobra koja je ostavitelj imao u času smrti, shodno članu 31. Zakona o nasljeđivanju, te da tužitelj nije dokazao pravni osnov prijenosa predmetnog iznosa. U vezi s tim, ukazano je da je odredbom člana 32. Zakona o nasljeđivanju propisano da se kao poklon, u smislu tog zakona, smatra i odricanje od prava, oproštaj duga, ono što je ostavitelj za vrijeme svog života dao nasljedniku na ime nasljednog dijela, ili radi osnivanja ili proširenja domaćinstva, ili radi obavljanja zanimanja, kao i svako drugo raspolaganje ostavitelja bez nadoknade. Naime, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelantica po osnovu punomoći izvršila prijenos predmetnog iznosa sa računa ostavitelja na svoj račun. Isto tako, ukazano je da iz toga slijedi da je ostavitelj na takav način raspolagao tim novcem u apelanticinu korist bez nadoknade s obzirom na to da apelantica, na kojoj je ležao teret dokazivanja (čl. 7. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazala da to raspolaganje nije bilo bez nadoknade, te se zbog toga predmetni iznos, u smislu citirane zakonske odredbe, ima smatrati poklonom koji ulazi u vrijednost ostavine na osnovu koje se izračunava nužni dio (član 31. stav 1. tačka 3. Zakona o nasljeđivanju).
11. Presudom Vrhovnog suda broj 45 0 P 032351 18 Rev od 29. augusta 2019. godine apelanticina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 45 0 P 032351 18 Gž 2 od 17. jula 2018. godine odbijena je kao neosnovana.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da, iako apelantica u reviziji ne navodi konkretno koju odredbu procesnog zakona drugostepeni sud nije primijenio, ili ju je nepravilno primijenio, revizijski prigovor da iz obrazloženja drugostepene presude nije vidljivo da li su relevantni navodi apelanticine žalbe ocijenjeni na zakonit način, može se posredno razumjeti kao prigovor da je drugostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 231. ZPP. Međutim, ukazano je da je, suprotno paušalno iznesenom apelanticinom prigovoru, drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja sa aspekta predmeta spora, pravilno primjenjujući odredbu člana 231. ZPP. Dakle, kako nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka, to nije ostvaren revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka. Također, Vrhovni sud je istakao da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 31, 32, 33. i 38. Zakona o nasljeđivanju, kada je u ukupnu vrijednost zaostavštine koju je ostavitelj imao u trenutku smrti, računajući i ono čime je raspolagao - testamentom, kao poklon uračunao i vrijednost onog dijela novca koji je apelantica osnovom punomoći podigla i prebacila na svoj račun (jer poklonom se smatra i svako drugo raspolaganje ostavitelja bez naknade, a kakvo je predmetno - član 32. Zakona o nasljeđivanju), jer i taj novac, saglasno odredbi člana 31. navedenog zakona, čini i uračunava se u vrijednost ostavine na osnovu koje se izračunava nužni dio. Također, ukazano je da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je u cijelosti prihvatio nalaze i mišljenja vještaka odgovarajuće struke, koji su utvrdili i novčano izrazili kako ukupnu vrijednost zaostavštine koju je ostavitelj imao u trenutku smrti, tako i vrijednost onog dijela kojima je raspolagao testamentom i poklonom, te pravilnom primjenom odredbe člana 38. Zakona o nasljeđivanju izvršio smanjenje testamentarnog raspolaganja i vraćanja poklona, kako bi time bio namiren nužni dio tužitelja.
13. Nadalje, navedeno je da apelantica neosnovano ponavlja prigovor da je ostavitelj namirio tužitelja u pogledu nužnog nasljednog dijela isplatom određenog iznosa 1992. godine zbog čega je trebalo da bude odbijen tužbeni zahtjev kada takva činjenica tokom postupka nije dokazana. Naime, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 7. i 123. ZPP odbili ovaj prigovor, jer apelantica za ovu činjenicu, koja je išla njoj u prilog, nije pružila sudu dovoljno dokaza na osnovu kojih bi se sa sigurnošću mogao izvesti zaključak o postojanju te činjenice, zbog čega ta činjenica i nije mogla dovesti do odbijanja tužbenog zahtjeva. Također, istaknuto je da je bez utjecaja na drugačije rješenje i apelanticin prigovor da novčana sredstva koja je ona prebacila na svoj račun nisu trebala ući u obračunsku vrijednost ostavine, kada je u postupku utvrđeno da se radi o raspolaganju u apelanticinu korist bez naknade, a apelantica na kojoj je ležao teret dokazivanja nije dokazala da to raspolaganje nije bilo bez nadoknade, zbog čega se predmetni iznos, u smislu odredbe člana
32. Zakona o nasljeđivanju, imao smatrati poklonom koji ulazi u vrijednost ostavine na osnovu koje se izračunava nužni dio (član 31. stav 1. tačka 3. Zakona o nasljeđivanju). IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U vezi s tim, apelantica navodi da Vrhovni sud nije dao nikakvo obrazloženje u pogledu njenog prigovora da je vještak ekonomske struke izašao iz okvira predmeta i obima vještačenja i da je vještačio nešto što mu nije bio zadatak niti od stranaka, niti od suda, pa je utvrdio da je 12. marta 2015. godine apelantica po osnovu punomoći sa računa ostavitelja podigla novac u predmetnom iznosu, zbog čega su na apelanticinu štetu povrijeđene odredbe člana 148. stav 1. u vezi sa odredbama čl. 7, 123. i 191. stav 4. ZPP. Također, apelantica tvrdi da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredaba čl. 56. i 57. ZPP prepoznao da se radi o preinačenju tužbe i tužbenog zahtjeva, jer je tužitelj, pored prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva, postavio i novi zahtjev, tj. zahtjev za utvrđenje nužnog dijela u pogledu novčanog iznosa od 192.576,33 CHF, na koju preinaku apelantica nije dala svoju suglasnost, shodno odredbi čl. 56. i 57. ZPP, zbog čega nije ni dozvolio preinaku tužbe i tužbenog zahtjeva. Nadalje, apelantica ukazuje da Vrhovni sud u osporenoj presudi nije ocijenio niti njen prigovor da su sudovi dozvolili preinaku tužbe u pogledu predmetnog iznosa, kojoj se apelantica eksplicite protivila u smislu odredaba čl. 56. i
57. ZPP. Također, apelantica tvrdi da Vrhovni sud, odlučujući o njenoj reviziji, nije ocijenio niti ključnu činjenicu da se kod utvrđivanja nužnog nasljednog dijela ocjenjuju sva dobra koja je ostavitelj imao u trenutku smrti, pa je tako u osporenoj odluci presudio protivno odredbi člana
31. Zakona o nasljeđivanju, nezakonito u ostavinsku masu uključio i novčana sredstva kojima je ostavitelj raspolagao pet mjeseci prije svoje smrti, tj. novčana sredstva u predmetnom iznosu koja je apelantica na osnovu punomoći podigla sa računa ostavitelja.
b)Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je istakao da apelantica, ustvari, pokušava problematizirati pravilnost primjene odredaba člana 7. stav 1, člana 8. i člana 123. stav 1. ZPP, istovremeno vršeći pritom procjenu izvedenih dokaza, sugerirajući u apelaciji kakva je ocjena dokaza trebalo da se izvrši i kako da se pravna norma primijeni, zanemarujući da je ocjena dokaza pravo suda, te da prigovarajući pravilnosti ocjene izvedenih dokaza sadržajno prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a što u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno. Nadalje, Vrhovni sud ukazuje da apelantica u apelaciji tvrdi da su u prvostepenom postupku nepravilno primijenjene odredbe čl. 56. i 57. ZPP. U vezi s tim, navedeno je da raspravni zapisnik sa ročišta od 31. oktobra 2016. godine potvrđuje da je tužitelj na tom ročištu konačno opredijelio tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, tako da iz istog činjeničnog i pravnog osnova traži drugi novčani iznos, čemu se apelantica usprotivila. Nadalje, istaknuto je da je prvostepeni sud prihvatio preinaku tužbe pozivom na odredbu člana 56. stav 2. ZPP kojom je propisano da, ako tužitelj preinačuje tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe tako da iz iste činjenične osnove zahtijeva drugi predmet ili novčanu sumu, tuženi se takvom preinačenju ne može protiviti. U konačnici, odlučujući o tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, prvostepeni sud je svojom presudom tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Zatim, ukazano je da je, odlučujući o žalbi tužitelja, drugostepeni sud svojim rješenjem od 29. decembra 2016. godine ukinuo prvostepenu presudu, nalazeći da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđenog zbog čega predmet vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak. Isto tako, navedeno je da u ponovnom postupku apelantica ni na jednom raspravnom zapisniku nije prigovorila preinaci tužbe, nego se upustila u raspravljanje po tužbi u ponovnom postupku, predlažući i izvodeći dokaze, a što potvrđuju raspravni zapisnici sa ročišta glavne rasprave od 9. novembra i 25. decembra 2017. godine, pa se, saglasno tome, ima smatrati da se upustila u raspravljanje po preinačenoj tužbi, kako to poprimaju i nižestepeni sudovi saglasno odredbi člana 57. ZPP. Stoga, u ovakvoj hronologiji dešavanja ne može se prihvatiti apelanticin stav da su povrijeđene odredbe čl. 56. i 57. ZPP kada iz obrazloženja odluka nižestepenih sudova proizlazi suprotno od onog što se u apelaciji tvrdi.
17. Kantonalni sud je ukazao da je apelacija neosnovana, jer presudom tog suda nisu povrijeđena apelanticina prava koja su joj zajamčena Ustavom Bosne i Hercegovine zbog razloga koji su navedeni u obrazloženju presude. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Tužitelj je naveo da apelantica u apelaciji ponavlja one navode koje su sudovi u toku postupka ocijenili i donijeli odluke koje su u skladu sa zakonom, tako da njena prava nisu povrijeđena, već je ona svojim postupcima povređivala zakonsko pravo svom pastorku, tj. tužitelju, na naslijeđe koje mu pripada iza njegovog oca. Naime, tužitelj smatra da je apelantica, podnoseći smrtovnicu pred nadležnim sudom za raspravljanje zaostavštine, bila dužna prikazati cjelokupnu imovinu koja je ostala iza ostavitelja, ali je ona prešutjela da je pet mjeseci prije njegove smrti sa njegovog računa prenijela na svoj račun predmetni iznos. Shodno tome, tužitelj ukazuje da je vještak ekonomske struke u toku postupka vještačenja radi utvrđivanja iznosa novčanih sredstava koja su se zatekla u času smrti ostavitelja kroz knjigovodstvene isprave utvrdio da je apelantica predmetni iznos prebacila na svoj račun. Također, tužitelj tvrdi da apelantica stalno ponavlja da je time vještak prekoračio svoja ovlaštenja što je istinu naveo u svom nalazu, a zaboravlja činjenicu da je ona kao nasljednik u postupku bila dužna tu činjenicu prikazati. Predloženo je da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o nasljeđivanju („Službene novine Federacije BiH“ broj 80/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 31. stav (1) tačka 3) (1) Vrijednost ostavine na osnovu koje se izračunava nužni dio utvrđuje se na sljedeći način:
3) dobijenom ostatku dodaje se vrijednost svih poklona koje je ostavitelj učinio ma na koji način nekom zakonskom nasljedniku, pa i poklona učinjenih nasljednicima koji se odriču naslijeđa, kao i onih poklona za koje je ostavitelj naredio da se ne uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio, kao i poklona za koje je ostavitelj u posljednjoj godini svog života učinio drugim osobama koje nisu zakonski nasljednici, osim manjih uobičajenih poklona.
Član 32.
Kao poklon u smislu ovog zakona smatra se i odricanje od prava, oproštaj duga ono što je ostavitelj za vrijeme svog života dao nasljedniku na ime nasljednog dijela, ili radi osnivanja ili proširenja domaćinstva, ili radi obavljanja zanimanja, kao i svako drugo raspolaganje ostavitelja bez nadoknade.
20. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 56. stav (2) (2) Ako tužilac preinačuje tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe tako da iz iste činjenične osnove zahtijeva drugi predmet ili novčanu sumu, tuženi se takvom preinačenju ne može protiviti.
Član 57. st. (1) i (3) (1) Tužilac može preinačiti tužbu najdocnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.
(3) Smatrat će se da postoji pristanak tuženog na preinačenje tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinačenju.
Član 123. stav (1) (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Član 191. stav (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 45 0 P 032351 18 Rev od 29. augusta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, tadašnji apelanticin opunomoćenik je osporenu presudu primio 4. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 29. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantica pobija osporenu odluku tvrdeći da joj je tom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
28. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na zahtjev za smanjenje raspolaganja testamentom, odnosno na predmet građanskopravne prirode. U skladu sa navedenim, nesporno je da u predmetnom postupku apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pa će stoga Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
29. Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdi da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredaba čl. 56. i 57. ZPP prepoznao da se radi o preinačenju tužbe i tužbenog zahtjeva, jer je tužitelj, pored prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva, postavio i novi zahtjev, tj. zahtjev za utvrđenje nužnog dijela u pogledu novčanog iznosa od 192.576,33 CHF, na koju preinaku apelantica nije dala svoju saglasnost shodno odredbi čl. 56. i 57. ZPP, zbog čega nije ni dozvolio preinaku tužbe i tužbenog zahtjeva, te da Vrhovni sud u osporenoj presudi nije ocijenio niti njen prigovor da su sudovi dozvolili preinaku tužbe u pogledu predmetnog iznosa, kojoj preinaci se apelantica eksplicite protivila.
30. U pogledu ovih apelanticinih navoda, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz prvostepene presude slijedi da tužitelj nije opredijelio tužbeni zahtjev u pogledu novčanih sredstava kod Raiffeisen banke d.d. BiH u iznosu od 8.844,53 CHF, pa sud o tome nije odlučivao, već u granicama postavljenog i opredijeljenog tužbenog zahtjeva, ali da prvostepeni sud jeste odlučivao (odbio) tužbeni zahtjev koji se odnosio na novčana potraživanja u iznosu od 192.576,33 CHF, koja sredstva je apelantica po punomoći prebacila sa računa kod Raiffeisen banke d.d. BiH na svoj račun 12. marta 2015. godine. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz prvostepene presude slijedi da je na ročištu za glavnu raspravu (od 31. oktobra 2016. godine) u ranijem postupku tužitelj opredijelio tužbeni zahtjev na način naveden u tački 6. ove odluke. Ustavni sud, također, nalazi da je Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju istakao da raspravni zapisnik sa ročišta od 31. oktobra 2016. godine potvrđuje da je tužitelj na tom ročištu konačno opredijelio tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, čemu se apelantica usprotivila. Nadalje, istaknuto je da je prvostepeni sud prihvatio preinaku tužbe pozivom na odredbu člana 56. stav 2. ZPP. Zatim, ukazano je da je, odlučujući o žalbi tužitelja, drugostepeni sud svojim rješenjem ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Isto tako, navedeno je da u ponovnom postupku apelantica ni na jednom raspravnom zapisniku nije prigovorila preinaci tužbe, nego da se upustila u raspravljanje po tužbi u ponovnom postupku, predlažući i izvodeći dokaze, što potvrđuju raspravni zapisnici sa ročišta glavne rasprave od 9. novembra i 25. decembra 2017. godine, pa se, saglasno tome, ima smatrati da se upustila u raspravljanje o preinačenoj tužbi, kako to poprimaju i nižestepeni sudovi saglasno odredbi člana 57. ZPP. Ustavni sud nalazi da apelantica uz apelaciju nije dostavila bilo kakvu dokumentaciju iz koje bi slijedilo suprotno. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud ove apelanticine navode ocjenjuje neosnovanim.
31. Apelantica ukazuje da su u predmetnom postupku Kantonalni sud i Vrhovni sud proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja na način da je određen nužni dio tužitelja i na ¼ novčanih sredstava u predmetnom iznosu, koja je apelantica po punomoći sa računa Raiffeisen banke d.d. BiH prebacila na svoj račun 12. marta 2015. godine. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je drugostepeni sud pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju kada je u ukupnu vrijednost zaostavštine koju je ostavitelj imao u trenutku smrti, računajući i ono čime je raspolagao - testamentom, kao poklon uračunao i vrijednost onog dijela novca koji je apelantica osnovom punomoći podigla i prebacila na svoj račun (jer poklonom se smatra i svako drugo raspolaganje ostavitelja bez naknade, a kakvo je predmetno-član 32. Zakona o nasljeđivanju). Naime, ukazano je da i taj novac, saglasno odredbi člana 31. Zakona o nasljeđivanju, čini i uračunava se u vrijednost ostavine na osnovu koje se izračunava nužni dio. Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju presude Vrhovnog suda.
33. Nadalje, apelantica tvrdi da Vrhovni sud nije adekvatno obrazložio svoju odluku. Shodno tome, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi, Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude (da je vještak ekonomske struke izašao iz okvira predmeta i obima vještačenja), koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju, a u kojim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Pri tome Ustavni sud naglašava da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da da odgovore na sve iznesene revizione navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoju odluku, što je i učinio. Zbog navedenih razloga, Ustavni sud i ove apelanticine prigovore smatra neosnovanim.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
36. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, preinaci tužbe, te da Vrhovni sud nije adekvatno obrazložio odluku, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, odnosno kada je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i potpune razloge u pogledu djelimične osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević