Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4216/19 (D.O.O. "IEG" za proizvodnju, usluge i promet Brčko Distrikt BiH)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stjecanje bez osnova
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4216/19

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4216/19, rješavajući apelacije DOO IEG za proizvodnju, usluge i promet Brčko Distrikt BiH, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije DOO IEG za proizvodnju, usluge i promet Brčko Distrikt BiH podnesene protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 098663 19 Rev od 5. decembra 2019. godine, Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 098663 19 Gž 2 od 10. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 098663 18 P2 od 14. marta 2019.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. DOO IEG za proizvodnju, usluge i promet Brčko Distrikt BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnio je 2. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 098663 19 Gž 2 od 10. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 098663 18 P2 od 14. marta 2019. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 4216/19.

2. Apelant je 10. februara 2020. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 098663 19 Rev od 5. decembra 2019. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 551/20. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da je obje predmetne apelacije podnio isti apelant i da se odnose na isti parnični postupak, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4216/19.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 10. februara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Apelacioni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 19. februara 2021. do 4. marta 2021. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 098663 18 P2 od 14. marta 2019. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da apelantu isplati iznos od 32.500,00 KM zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (stav I izreke), te je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka (stav II izreke).

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Finansijska inspekcija Poreske uprave Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine 17. marta 2003. godine kod apelanta izvršila finansijsku kontrolu obračuna i uplate svih javnih prihoda za 2000, 2001. i 2002. godinu i zapisnikom od 17. marta 2003. godine utvrdila apelantove obaveze, da je zaključkom Poreske uprave Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) od 7. maja 2003. godine djelimično uvažen apelantov prigovor i da mu je rješenjem od 7. maja 2003. godine naloženo da izvrši uplatu iznosa od 32.500,00 KM na ime poreza na dobit za navedeni period. Nadalje je utvrđeno da je rješenjem Apelacione komisije od 29. maja 2003. godine u cijelosti usvojena apelantova žalba, da je poništeno prvostepeno rješenje od 7. maja 2003. godine i predmet vraćen na ponovni postupak, te da je apelant uplatnicama od 21. maja 2003. i 27. novembra 2003. godine izvršio uplatu poreza na dobit po rješenju Poreske uprave od 7. maja 2003. godine u ukupnom iznosu od 32.500,00 KM. Nadalje je utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za povrat novčanih sredstava uplaćenih na ime poreza na dobit i da je taj zahtjev odbijen u upravnom postupku i upravnom sporu, jer je nastupila zastara u smislu odredaba člana 71 Zakona o Poreskoj upravi, i da su sredstva prešla u budžet Brčko Distrikta BiH, kao i da je odbijena kao neosnovana apelantova apelacija izjavljena protiv presude donesene u upravnom sporu. Takođe je utvrđeno da je kontrolni postupak kod apelanta zaključkom Poreske uprave od 11. juna 2015. godine prekinut zbog prethodnog pitanja koje se ogleda u vođenju krivičnog postupka protiv direktora Poreske uprave i da kontrolni postupak nije nastavljen nakon pravosnažnog okončanja krivičnog postupka protiv direktora Poreske uprave (presudom Apelacionog suda od 23. aprila 2015. godine). Osnovni sud je, nadalje, naveo da je vještak ekonomske struke u nalazu i mišljenju naveo da je apelant 21. maja 2003. i 27. novembra 2003. godine uplatio iznose od po 16.250,00 KM i da su navedene uplate knjižene kao porez na dobit pravnih lica za poreski period od 1. januara 2003. do 31. decembra 2003. godine, na osnovu zapisnika o kontroli od 17. marta 2003. godine i rješenja Poreske uprave od 7. maja 2003. godine, da je na analitičkoj kartici 16. maja 2008. godine izvršeno razduženje i da se iznos od 32.500,00 KM vodio kao preplata, te je istakao da su nalaz i mišljenje vještaka prihvaćeni kao stručni i objektivni i da parnične stranke nisu imale prigovor na nalaz i mišljenje vještaka. Osnovni sud je istakao da je apelant u predmetnom postupku tražio vraćanje isplaćenog iznosa (32.500,00 KM) po osnovu sticanja bez osnova, tvrdeći da tuženi nije imao pravni osnov da zadrži ta sredstva, jer je rješenje kojim je određena uplata poreza poništeno, a ponovni postupak nikada nije sproveden. Ukazao je da je odredbom člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da, ako je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi, te da obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario, ili koji je kasnije otpao. Osnovni sud je naglasio da je apelant zasnivao tužbeni zahtjev na činjenici da je rješenje Poreske uprave od 7. maja 2003. godine kojim je apelantu naloženo da izvrši isplatu iznosa od 32.500,00 KM poništeno. S obzirom na to da je apelant izvršio uplatu poreske obaveze nakon što je rješenje od 7. maja 2003. godine poništeno, Osnovni sud je zaključio da apelant nema pravo na povrat tih sredstava, jer je odredbom člana 211 ZOO propisano da ko izvrši isplatu znajući da je nije dužan platiti, nema pravo da zahtijeva vraćanje izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje, ili ako je platio da bi izbjegao prinudu. U konačnici je zauzeo stanovište da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan i zbog toga što je od momenta uplate predmetnih novčanih sredstava do podnošenja tužbe protekao opšti zastarni rok propisan odredbom člana 371 ZOO.

9. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 098663 19 Gž 2 od 10. septembra 2019. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena u stavu I izreke.

10. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da je apelant u konkretnom slučaju izvršio isplatu sa znanjem da isplaćeni iznos od 32.500,00 KM ne duguje, jer je isplatu izvršio nakon što je rješenje kojim mu je naložena uplata poreza na dobit za 2000, 2001. i 2002. godinu poništeno, zbog čega nije u pitanju slučaj neosnovanog obogaćenja tuženog. Naveo je da iz obrazloženja prvostepenog suda proizilazi da prvostepeni sud nije našao da su u konkretnom slučaju u pitanju izuzeci propisani odredbama člana 211 ZOO, da je isplatilac zadržao pravo na povrat (pravo da traži vraćanje), ili da je nešto platio kako bi izbjegao prinudu. S tim u vezi je istakao da apelant žalbenim navodima nije ukazivao da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe člana 211 ZOO, već je istrajavao na tvrdnji da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 210 stav 4 ZOO, slijedom čega je zaključio da apelant žalbom nije dovodio u pitanje zaključak prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti primjenom odredbe člana 211 ZOO. U pogledu apelantovih navoda da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 371 ZOO, Apelacioni sud je ukazao da tuženi ni u odgovoru na tužbu, ni tokom prvostepenog postupka pred prvostepenim sudom, do donošenja rješenja Apelacionog suda od 19. decembra 2017. godine (kojim je ukinuta presuda Osnovnog suda od 10. aprila 2017. godine), tužbeni zahtjev nije osporio prigovorom zastare potraživanja, već je takav prigovor istakao tek nakon ukidajućeg rješenja Apelacionog suda, te je istakao da se u takvoj situaciji ne radi o novom postupku, jer se ne vodi po novoj tužbi. S obzirom na to da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev primjenom odredbe člana 211 ZOO, čiju primjenu apelant žalbom nije doveo u pitanje, Apelacioni sud je zauzeo stanovište da neće razmatrati apelantove žalbene navode kojima osporava zaključak suda o zastarjelosti predmetnog potraživanja.

11. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 098663 19 Rev od 5. decembra 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

12. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je drugostepeni sud, kao razlog za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva, naveo da je u postupku utvrđeno da je apelant na ime poreza na dobit uplatio na račun tuženog iznose od po 16.250,00 KM (ukupno iznos od 32.500,00 KM) 21. maja 2003. i 27. novembra 2003. godine, nakon što je rješenje od 7. maja 2003. godine kojim je utvrđena apelantova poreska obaveza poništeno rješenjem Apelacione komisije od 29. maja 2003. godine, te da apelant ne osporava, niti dovodi u sumnju nijednim pravno valjanim, uvjerljivim i objektivnim dokazom da nema mjesta za primjenu odredbe člana 211 ZOO. Takođe je naveo da je, prema razlozima drugostepenog suda, apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i zbog zastare, jer je nakon izvršene uplate protekao opšti zastarni rok propisan odredbom člana 371 ZOO, te je zauzeo stanovište da je takav zaključak drugostepenog suda tačan s obzirom na to da je predmetna tužba podnesena 21. jula 2016. godine. S tim u vezi je istakao da se, u situaciji kada je pravosnažno odbijen apelantov zahtjev u upravnom sporu, nisu stekli uslovi za prekid roka zastare propisani odredbama člana 389 ZOO. U konačnici je naveo da se apelantov revizioni navod da je jedna uplata izvršena 7. maja 2003. godine, prije nego što je poništeno prvostepeno rješenje Poreske uprave (prije 29. maja 2003. godine), tiče činjeničnog stanja zbog koga se, shodno odredbi člana 349 stav 2 Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP), ne može izjaviti revizija. Zbog navedenih razloga, Apelacioni sud je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu primjenom odredaba člana 357 ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu je u konkretnom slučaju razrezana poreska obaveza u visini od 32.500,00 KM, i to rješenjem protiv kojeg žalba ne odlaže izvršenje i da je prije zaprimanja drugostepenog rješenja kojim je stvar vraćena na ponovni postupak i odlučivanje izmirio dio razrezane obaveze u visini od 16.250.00 KM. Navodi da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 210 stav 4 i 371 ZOO i da je rok zastare u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev počeo teći od dana saznanja da se osnov za plaćanje nije ostvario, a to je dan kada je donesena oslobađajuća krivična presuda u krivičnom postupku, zbog toga što je u stavu dva dispozitiva zaključka Poreske uprave od 11. juna 2015. godine odlučeno da će prekid kontrolnog postupka trajati do okončanja krivičnog postupka protiv direktora Poreske uprave, dok je u stavu tri navedenog zaključka navedeno da će kontrolni postupak zavisiti od ishoda i sadržaja pravosnažne presude u krivičnom postupku, kao prethodnog pitanja, nakon čega će se nastaviti ili obustaviti. Nadalje, navodi da se, ako bi se prihvatila kao pravilna argumentacija da je apelant, vršeći uplatu od 16.250.00 KM 27. novembra 2003. godine, nakon donošenja drugostepenog rješenja od 29. maja 2003. godine kojim je poništeno prvostepeno rješenje kojim je naložena uplata novčanog iznosa od 32.500,00 KM, izvršio uplatu znajući da je nije dužan platiti i da su ispunjeni uslovi za primjenu odredbe člana 211 ZOO, postavlja logično pitanje šta je sa 16.250,00 KM koji su uplaćeni u periodu između prvostepenog i drugostepenog rješenja. Navodi da je isticao pomenute prigovore u žalbi i reviziji, te da izostanak obrazloženja u pogledu tog dijela tužbenog zahtjeva predstavlja povredu prava na obrazloženu sudsku odluku.

b) Odgovor na apelaciju

14. Apelacioni sud je naveo da apelant ponavlja navode koje je istakao u prvostepenom, žalbenom i revizionom postupku na koje je prvostepeni sud odgovorio, što su drugostepeni i revizioni sud prihvatili, te da ne smatra potrebnim da ponavlja iste razloge na apelantove navode.

15. Osnovni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i neargumentovani, da je apelantu u potpunosti omogućeno učestvovanje pred sudom, da su sprovedeni svi dokazi koje je predložio i da mu nijednom radnjom suda nije uskraćeno pravo na pravično suđenje i pristup sudu, te da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan zbog više razloga, ne samo zbog zastarjelosti. Naveo je i da apelant ponavlja navode iznesene u postupku pred redovnim sudovima, a koje su ocijenili i Osnovni i Apelacioni sud.

16. Tuženi je naveo da su redovni sudovi pravilno zaključili da u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu odredbe člana 211 ZOO s obzirom na to da je apelant izvršio plaćanje poreske obaveze nakon što je rješenje od 7. maja 2003. godine poništeno. Takođe je naveo da su sudovi pravilno zaključili da je apelantovo potraživanje zastarjelo, jer je od momenta uplate do dana podnošenja tužbe protekao opšti zastarni rok propisan odredbom člana 371 ZOO.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) u relevantnom dijelu glasi:

Sticanje bez osnova

OPŠTE PRAVILO

Član 210.

(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrednost postignute koristi.

(2) Odredba prethodnog stava shodno se primenjuje kad je neki deo imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.

(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.

(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Kad se ne može tražiti vraćanje Član 211.

Ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahteva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbegao prinudu.

Opšti rok zastarelosti Član 371.

Potraživanja zastarevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.

Kad zastarelost počinje teći Član 361.

(1) Zastarelost počinje teći prvog dana posle dana kad je poverilac imao pravo da zahteva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

(2) Ako se obaveza sastoji u tome da se nešto ne učini, da se propusti ili trpi, zastarelost počinje teći prvog dana posle dana kad je dužnik postupio protivno obavezi.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom (AP 551/20) je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 098663 19 Rev od 5. decembra 2019. godine (kojom je odbijena apelantova revizija protiv presude Apelacionog suda od 10. septembra 2019. godine u odnosu na koju je ranije podnesena apelacija broj AP 4216/19) protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. decembra 2019. godine a apelacija je podnesena 10. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na sticanje bez osnova, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

26. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 210 stav 4 i 371 ZOO i da nisu zadovoljili standard obrazložene sudske odluke. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te da li su redovni sudovi obrazložili odluke u skladu sa standardom obrazložene sudske odluke.

28. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime sticanja bez osnova isplati iznos od 32.500,00 KM uz obrazloženje da je apelant izvršio isplatu navedenog iznosa (u dva navrata, 21. maja 2003. i 27. novembra 2003. godine) znajući da to nije bio dužan, u smislu odredbe člana 211 ZOO s obzirom na to da je uplatu izvršio nakon što je rješenje od 7. maja 2003. godine (kojim je apelantu naloženo izmirenje poreske obaveze u navedenom novčanom iznosu) poništeno rješenjem Apelacione komisije od 29. maja 2003. godine. Redovni sudovi su pri tome istakli da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan i zbog toga što je od momenta uplate predmetnih novčanih sredstava do podnošenja predmetne tužbe (21. jul 2016. godine) protekao opšti zastarni rok od 10 godina propisan odredbom člana 371 ZOO. Dovodeći u vezu navedene odredbe ZOO sa odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su u vezi sa tim dali, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova prilikom primjene materijalnog prava. U pogledu apelantovih navoda da su redovni sudovi, propuštajući da daju odgovor na apelantove prigovore da je dio utuženog novčanog iznosa od 16.250.00 KM platio prije donošenja rješenja Apelacione komisije od 29. maja 2003. godine, povrijedili apelantovo pravo na obrazloženu sudsku odluku, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi zaključili da je kompletno predmetno potraživanje, uključujući i polovinu utuženog iznosa (16.250.00 KM) koji je apelant uplatio tuženom 21. maja 2003. godine (prije donošenja rješenja Apelacione komisije od 29. maja 2003. godine), zastarjelo. Stoga, redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, nisu bili dužni da explicite odgovore na navedeni apelantov prigovor s obzirom na to da taj prigovor kod navedenog zaključka sudova o zastari predmetnog apelantovog potraživanja nije bio od uticaja na odluku o meritumu spora. U pogledu apelantovih navoda da je rok zastare predmetnog potraživanja počeo teći od dana kada je donesena oslobađajuća krivična presuda u krivičnom postupku vođenom protiv direktora Poreske uprave, kao dana apelantovog saznanja da se osnov za plaćanje nije ostvario, Ustavni sud ukazuje da odredbama ZOO nije posebno propisano kada počinje teći zastarni rok za potraživanja po osnovu sticanja bez osnova, te da, stoga, rok zastare potraživanja po osnovu sticanja bez osnova počinje teći od dana dospjelosti tog potraživanja, odnosno dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, u smislu odredbe člana 361 stav 1 ZOO. Naime, u konkretnom slučaju donošenjem Rješenja Apelacione komisije od 29. maja 2003. godine, kojim je poništeno rješenje od 7. maja 2003. godine (kojim je apelantu naloženo izmirenje poreske obaveze), pravni osnov za isplatu poreske obaveze tuženom od apelanta je otpao i dospjelo je apelantovo potraživanje prema tuženom na osnovu sticanja bez osnova, u smislu odredbe člana 210 stav 4 ZOO. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 210 stav 4 i 371 ZOO. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge za zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, koje Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra rezultatom proizvoljne primjene materijalnog prava.

29. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

30. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali jasno i precizno obrazloženje za zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, koje Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra rezultatom proizvoljne primjene materijalnog prava.

32. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. U smislu člana 43 Pravila Ustavnog suda, potpredsjednik Mirsad Ćeman je dao izjavu o neslaganju sa odlukom većine.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4216/19 (D.O.O. "IEG" za proizvodnju, usluge i… | Sudska praksa | Aktio