Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-757/21 (JU "Deseta osnovna škola" Ilidža)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Javna vlast
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Konkurs
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-757/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-757/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela JU "Deseta osnovna škola" Ilidža, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela JU "Deseta osnovna škola" Ilidža protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 367369 17 Rsž od 17. studenoga 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. JU "Deseta osnovna škola" Ilidža (u daljnjemu tekstu: apelantica), koju zastupa Asif Plećan, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 23. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 367369 17 Rsž od 17. studenoga 2020. godine.
2. Presudom Općinskoga suda u Sarajevu od 2. lipnja 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja (A.Š.) koji je tražio da se poništi odluka apelantice od 31. kolovoza 2018. godine, kojom je kandidat R.D. primljen na radno mjesto domara i odluka od 12. rujna 2012. godine, kojom je odbijen prigovor tužitelja, te da se dosljedno tomu obveže apelantica da izvrši ponovni izbor između prijavljenih kandidata po natječaju za popunu upražnjenih radnih mjesta od 16. kolovoza 2012. godine, a koji ispunjavaju uvjete toga natječaja.
3. Presudom Kantonalnoga suda od 17. studenoga 2020. godine priziv tužitelja je uvažen, te je prvostupanjska presuda preinačena tako da se poništavaju odluke apelantice od 31. kolovoza 2012. godine i 12. rujna 2012. godine, te se obvezuje apelantica da izvrši ponovni izbor između kandidata prijavljenih na natječaj, a koji ispunjavaju uvjete toga natječaja.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da Zakon o dopunskim pravima boraca-branitelja BiH u čl. 1. propisuje prava, uvjete i postupak za ostvarivanje prava, korištenje i prestanak prava, sredstva za financiranje tih prava, kao i druga pitanja od značaja za ostvarivanje prava ratnih vojnih invalida i članova njihovih obitelji, članova obitelji šehida, članova obitelji poginulih, umrlih i nestalih branitelja, dobitnika ratnih priznanja i odličja, ratnih vojnih zarobljenika i razvojačenih branitelja, kao osoba zaslužnih u obrambeno-oslobodilačkom ratu sa područja Kantona Sarajevo, sukladno raspoloživim proračunskim sredstvima. Kantonalni je sud istakao da čl. 22. istoga Zakona propisuje da osobe iz čl. 1. toga Zakona ostvaruju pravo na prioritetno zapošljavanje, pod uvjetima i na način predviđen aktivnom politikom zapošljavanja utvrđenom propisima Kantona, kantonalnih organa uprave i kantonalnih upravnih ustanova, Grada Sarajeva, općina, kao i svih pravnih osoba čiji je utemeljitelj Kanton Sarajevo, Grad Sarajevo ili općine, odnosno koja se financiraju iz proračuna sa sudjelovanjem od najmanje 25%, dužni su prilikom primitka u radni odnos osigurati prioritet tim osobama, kao i članovima uže obitelji ratnoga vojnoga invalida. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da prednost u zapošljavanju imaju prije svega djeca prilikom prvoga zapošljavanja određenih kategorija propisanih odredbom čl. 22. toga Zakona. Kantonalni je sud istakao da je tužitelj, naime, u odnosu na primljenoga kandidata, kategorija osobe iz čl. 1. toga Zakona, tj. razvojačeni branitelj, a primljeni kandidat ne spada niti u jednu od kategorija koje obuhvata čl. 1. toga Zakona, a apelantica prilikom provođenja natječajne procedure isto zanemaruje, što za posljedicu ima nezakonito postupanje apelantice.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, pri tomu navodeći „da su proizvoljno primijenjene ili nisu primijenjene odredbe zakona i to član 22. Zakona o dopunskim pravima boraca-branitelja Bosne i Hercegovine“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. S obzirom na to da je apelantica javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stanovište da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako tko je bio stranka u određenome postupku i tko ima presudu bilo kojega suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnome sudu. Sukladno tomu, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-39/03 od 27. veljače 2004. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević