Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-867/21 (I. M.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-867/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-867/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Ivan Miličević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivan Miličević protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 153895 17 Gž od 3. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Miličević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Fahira Rizvanbegović advokat iz Mostara, podnio je 16. marta 2021 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 153895 17 Gž od 3. februara 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta te je naloženo tuženoj („Addiko bank“ d.d. Sarajevo) da apelantu na ime neosnovano naplaćenog iznosa kreditne obaveze po ugovoru o kreditu od 12. septembra 2006. godine, na ime neosnovano naplaćenih kamata, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu preko dosuđenog iznosa u dijelu kojim apelant na ime neosnovano naplaćenog iznosa kreditne obaveze traži isplatu određenog novčanog iznosa na ime neosnovano naplaćenih kursnih razlika. Odbijen je supsidijarni tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je ništav ugovor o kreditu od 12. septembra 2006. godine zaključen između apelanta i tužene, pa da je slijedom toga tužena dužna da isplati apelantu određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezan je apelant da tuženoj naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je, nasuprot žalbi apelanta, pravilno prvostepeni sud odbio zahtjev apelanta za isplatu naknade na ime neosnovano naplaćenih kursnih razlika po predmetnom ugovoru o kreditu. Kantonalni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je je apelant prihvatio da novčana sredstva određena u CHF budu doznačena na njegov račun u KM, iako je imao mogućnost da odobrena devizna sredstva položi na devizni račun. Kantonalni sud je naveo da je u vrijeme ugovaranja konvertibilna marka u odnosu na sve druge valute, uključujući i CHF, bila nestabilna (stabilna samo u odnosu na EUR), što je apelantu kao i svakoj prosječnoj osobi moglo biti jasno, da u periodu otplate kredita ekonomske prilike neće ostati neizmijenjene kao i da niti jednom odredbom materijalnog prava nije zabranjeno ugovaranje valutne klauzule. Kantonalni sud je dalje naveo da u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je prekršeno načelo monetarnog nominalizma iz člana 394. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je apelant vraćao dug u KM, u kojoj je i primio predmetni kredit (te naveo da je takav pravni stav zauzeo i Ustavni sud u Odluci o dopustivosti u meritumu broj AP-5328/15 od 13. marta 2018. godine). Kantonalni sud je takođe naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio supsidijarni tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništav predmetni ugovor o kreditu (a slijedom tog utvrđenja da je tužena dužna da apelantu isplati određeni novčani iznos uz zakonsku zateznu kamatu), jer je predmetnim ugovorom o kreditu jasno definisan iznos mjesečnog anuiteta u momentu zaključenja ugovora o kreditu (za koji je ugovoreno plaćanje u KM valuti po srednjem kursu na dan uplate), pa se dakle, u konkretnom slučaju radi o kreditu odobrenom u devizama, ali vezanom za valutnu klauzulu. Kantonalni sud je naveo da, dakle, proizlazi da je predmet obaveze odrediv, jer predmetni ugovor o kreditu sadrži podatke pomoću kojih se ugovorna obaveza može odrediti, shodno odredbama člana 50. stav (l) ZOO, što je utvrdio i Vrhovni sud Federacije BiH svojom odlukom broj 58 0 P 135023 16 Spp od 25. maja 2016. godine (kojom je riješio sporno pravno pitanje). Kantonalni sud je naveo da, cijeneći prednje utvrđenje, ne postoje razlozi zbog kojih bi predmetni ugovor o kreditu bio ništav u smislu odredbi člana 46. ZOO.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant, između ostalog, navodi da obaveze iz predmetnog ugovora o kreditu nisu bile određene, niti odredive, jer je tuženi „fiktivno vezao ugovor za CHF valutu, koji nije isplatio apelantu, niti je banka imala CHF valutu koju je isplaćivala“. Dalje navodi da, sve da je valutna klauzula u konkretnom slučaju bila ugovorena i zakonom dopuštena, kreditna obaveza apelanta je bila „neodređena i neodrediva“, što samo po sebi predstavlja pravne razloge za ništavost ugovora.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-867/21 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio