Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-789/21 (S.J.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-789/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-789/21, rješavajući apelaciju koju je podnio S. J., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. J.
protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 33 0 K 073835 20 Kž 2 od 2. prosinca 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Živinicama broj 33 0 K 073835 20 K 2 od 29. lipnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. S. J. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Živinica, kojega zastupa Zurijeta Salkanović, odvjetnica iz Živinica, podnio je 8. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 K 073835 20 Kž 2 od 2. prosinca 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Živinicama (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 33 0 K 073835 20 K 2 od 29. lipnja 2020. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, oglašen je krivim apelant što je tijekom 2014. godine u Živinicama, nabavio lažnu ispravu s ciljem da se takva isprava uporabi kao prava, čime je počinio produljeno kazneno djelo Krivotvorenje isprave iz čl. 373. st. 1. u svezi s čl. 55. Kaznenoga zakona (u daljnjemu tekstu: KZ), pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da su neutemeljeni prizivni navodi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenoga postupka na način da je izreka presude kontradiktorna obrazloženju, u kojemu nisu dati razlozi o odlučnim činjenicama. Kantonalni je sud istakao da činjenični opis djela u izreci pobijane presude sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proistječe da je apelant tijekom 2014. godine u Živinicama nabavio tri različite tahograf trake od transportnoga motornoga vozila marke „Mercedes“, na kojim trakama je, na mjestu predviđenome za potpis vozača napisano „S.Š.“, a za koje trake je znao da na tomu mjestu svojim potpisom iste nije potpisao S.Š., a te trake je nabavio kako bi se uporabile kao dokaz u radnome sporu koji se vodio pred Općinskim sudom u predmetu broj 33 0 Rs 055474 13 Rs. Kantonalni je sud istakao da, dakle, činjenični opis djela u izreci pobijane presude sadrži oblik ovoga djela i radnju izvršenja, koja se sastoji u nabavljanju lažne isprave s ciljem da se uporabi kao prava, kao i svijest apelanta da falsificira ispravu, jer je imao predstavu o tomu da pravi jedan lažni dokument, koji će se uporabiti za dokazivanje nečega što je pravno značajno, odnosno da je imao svijest da preinačava takav dokument. Kantonalni je sud istakao da savjesnom ocjenom dokaza, koji su izvedeni na glavnome pretresu, prvostupanjski je sud izveo pravilne zaključke o dokazanosti odlučnih činjenica za ovo kazneno djelo, na način kako je i opisano u izreci presude, za što je dao valjane razloge o odlučnim činjenicama u obrazloženju. Kantonalni je sud istakao da, dakle, izreka presude nije proturječna razlozima iznesenim u obrazloženju, te da nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenoga postupka, na koju se prizivom paušalno ukazuje. Kantonalni je sud istakao da prizivni prigovor glede povrede KZ-a iz čl. 313. Zakona o kaznenome postupku (u daljnjemu tekstu: ZKP) se nisu mogli ispitati, jer sve povrede KZ-a treba da proistječu iz činjeničnoga stanja, koje je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio. Kantonalni je sud istakao da su takve povrede taksativno navedene u čl. 313. ZKP po pitanjima koja su konkretizirana od točke a) do točke f) toga članka, na koja se prizivom apelanta ne ukazuje. Kantonalni je sud istakao da se neutemeljeno prigovara da je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, jer se prema odredbi čl. 314. st. 1. i 2. ZKP presuda može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnoga stanja kada je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije niti utvrdio. Kantonalni je sud istakao da iz obrazloženja pobijane presude proistječe da je dokaze koji su izvedeni na glavnome pretresu prvostupanjski sud savjesno cijenio u smislu čl. 296. st. 2. ZKP, pojedinačno i u međusobnoj vezi, a u ponovnome postupku je imao i u vidu upute iz rješenja drugostupanjskoga suda u smislu čl. 331a) st. 4. ZKP, tako što je izveo sve procesne radnje i raspravio sva sporna pitanja na koja mu je drugostupanjski sud ukazao u svojoj ranijoj odluci. Kantonalni je sud istakao da je nakon svestrane analize i ocjene izvedenih dokaza, prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u radnjama apelanta ostvarili svi objektivni i subjektivni elementi bića kaznenoga djela. Kantonalni je sud istakao da takav zaključak proistječe iz iskaza svjedoka i vještaka grafološke struke H.H. Kantonalni je sud istakao da je vještak, pojašnjavajući svoj nalaz na glavnome pretresu, potvrdio da su osporeni potpisi na tahografskim trakama upisani vjerojatno od strane apelanta, a na dodatno pitanje branitelja apelanta je izjavio da se to ne može sa apsolutnom sigurnošću utvrditi. Kantonalni je sud istakao da sama činjenica da je apelant u kritično vrijeme radio u tvrtki „Kuna“ d.o.o. Tuzla, ukazuje da je apelant počinio radnje ovoga kaznenoga djela. Kantonalni je sud istakao da je svjedok R.J., otac apelanta, svojim iskazom potvrdio da je trake koristio kao dokaze u sudbenome postupku vođenom između S.Š. i tvrtke „Mintol“ d.o.o. Živinice, koju je u tomu sporu kao ravnatelj ovaj svjedok i zastupao, kako bi dokazao da S.Š. u to vrijeme nije radio u njegovoj tvrtki. Kantonalni je sud istakao da je svjedok potom izjavio da je apelant radio u tvrtki „Kuna“ d.o.o. Tuzla u vremenskome razdoblju u kojemu su sačinjene tri sporne tahograf trake, ali i da ih je apelant našao u kamionu kojega je koristila tvrtka „Kuna“ d.o.o. Tuzla. Kantonalni je sud istakao da je apelant imao motiv da u navedeno razdoblje izradi lažne isprave, s ciljem da se uporabe kao prave, te da se motiv sastojao u tomu da pomogne ocu, kako bi ishodio pozitivan rezultat radnoga spora kojega je očeva tvrtka vodila protiv S.Š. Kantonalni je sud istakao da u prilog tomu ide činjenica da je apelant u to vrijeme radio kao vozač u tvrtki „Kuna“ d.o.o. Tuzla, tako da je bio u objektivnoj mogućnosti da poduzme inkriminirane radnje, jer su mu bile dostupne tahografske trake. Kantonalni je sud naveo da su neutemeljeni prigovori glede odluke o kazneno pravnoj sankciji. Kantonalni je sud istakao da, naime, iz obrazloženja prvostupanjske presude proistječe da je prilikom odlučivanja o vrsti kazneno pravne sankcije prvostupanjski sud imao u vidu opća pravila za odmjeravanje kazne iz čl. 49. st. 1. ZKP, pa je apelantu odmjerio kaznu u granicama propisanim zakonom (propisana je, naime, novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine). Kantonalni je sud istakao da je od olakotnih okolnosti uzeta u obzir činjenica da apelant nije ranije osuđivan, da je otac dvoje malodobne djece i da se korektno ponašao tijekom kaznenoga postupka, dok otegotne okolnosti nije našao. Kantonalni je sud istakao da dovodeći u svezu sve okolnosti sa osobnošću apelanta, težinom počinjenoga kaznenoga djela i nastale posljedice, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da će se svrha kažnjavanja, kroz ciljeve specijalne i generalne prevencije, postići i sa izrečenom novčanom kaznom.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći, između ostaloga, da „nadležni sudovi su sve navedene dokaze proizvoljno cijenili na štetu apelanta obzirom da nije van razumne sumnje dokazano da je apelant učinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, a ocjena dokaza je paušalna i na štetu apelanta“, te da će „apelant plaćanjem novčane kazne…ostati uskraćen za imovinu, odnosno novčana sredstva koja mora platiti, a što će se odraziti na egzistenciju njegove porodice“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević