Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4562/19 (Krista Đukić - Josipović)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Tužba
  • Razvod braka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4562/19

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4562/19, rješavajući apelaciju Kriste Đukić-Josipović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Kriste Đukić-Josipović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 024725 19 Gž od 6. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 024725 18 P 3 od 20. marta 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Krista Đukić-Josipović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića podnijela je 27. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 024725 19 Gž od 6. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 024725 18 P 3 od 20. marta 2019. godine. Apelantica je podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere pri čemu nije precizirala u čemu bi se ta privremena mjera sastojala.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 4562/19 od 17. decembra 2019. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, te Inmele, Dragana i Dijane Đukić (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 13. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud je dostavio odgovor 22. oktobra 2020. godine, a Osnovni sud 27. oktobra 2020. godine. Tužitelji nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 024725 18 P 3 od 20. marta 2019. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 87 0 P 024725 19 Gž od 6. septembra 2019. godine, utvrđeno je da je postojao osnov za razvod braka zaključenog 7. aprila 1989. godine između apelantice i Branislava Đukića (u daljnjem tekstu: tužitelj) koji je istican do smrti tužitelja 14. decembra 2017. godine. Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženjima obje presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da su tužitelj i apelantica 7. aprila 1989. godine zaključili brak u Pribiniću koji je zaveden u matičnoj knjizi vjenčanih za to područje pod brojem 18 za 1989. godinu. Utvrđeno je da je tužitelj faktički prekinuo bračnu zajednicu s apelanticom i istovremeno zasnovao vanbračnu zajednicu s Fazilom Botić s kojom je od tog perioda pa sve do svoje smrti, tj. 14. decembra 2017. godine stekao troje djece poimenično navedene u presudi koji su s tužiteljem živjeli kao podstanari u Tesliću u zajedničkom domaćinstvu. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj prije svoje smrti podnio tužbu za razvod braka s apelanticom, te kako je nesporno da su se stekli uvjeti za razvod braka, to su redovni sudovi zaključili da poimenično navedeni tužitelji – tužiteljeva djeca iz vanbračne zajednice – kao njegovi nasljednici imaju pravni interes da se utvrdi da su isticani razlozi za razvod braka postojali do časa smrti njihovog prednika. Kako je u osporenim presudama istaknuto, s obzirom na to da pravne posljedice u vezi s prestankom braka razvodom, odnosno smrću nisu iste, kako u odnosu na činjenicu koja lica će se pojaviti kao zakonski nasljednici (u ovom slučaju tužitelja) tako i u odnosu na sva prava i obaveze njegovih nasljednika, to je zbog navedenih razloga, a pozivom na odredbe člana 52. stav 1, člana 65. stav 1. i člana 66. stav 2. Porodičnog zakona i odlučeno kao u izrekama pobijanih presuda.

7. Osim toga, Okružni sud je u presudi donesenoj u žalbenom postupku istakao i da prvostepena presuda nije zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 382.b. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kako se to pogrešno navodi u apelanticinoj žalbi jer takav žalbeni prigovor nema uporište u sadržaju spisa predmeta, niti u odredbi člana 66. stav 2. Porodičnog zakona. Kako je obrazložio taj sud, navedenom odredbom je propisano da pravo na tužbu za poništenje i za razvod braka ne prelazi na nasljednike bračnih supružnika, ali da nasljednici bračnog supružnika koji je podnio tužbu mogu nastaviti već započeti postupak radi utvrđivanja da je postojao osnov za poništenje, odnosno razvod braka istican do časa smrti tužitelja. U konkretnom slučaju, kako je obrazložio Okružni sud, prvobitni tužitelj je prije svoje smrti podnio tužbu za razvod braka u kojoj je naveo da su razlozi za razvod braka postojali od ranije, zbog čega, prema mišljenju tog suda, nije bilo mjesta da se postupak u ovoj pravnoj stvari obustavi. Osim toga, Okružni sud je istakao i da je prvostepeni sud u svemu postupao po konačno uređenom, a ne preinačenom tužbenom zahtjevu sadašnjih tužitelja, pri čemu su i sadašnji tužitelji, a i njihov punomoćnik u svemu postupili u skladu sa zahtjevima prvostepenog suda.

8. Prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je dao pravilnu ocjenu svakog dokaza za sebe i svih dokaza zajedno, kako to propisuje odredba člana 8. ZPP-a, a imajući u vidu materijalne dokaze, kao i iskaz same apelantice prema kojem je između nje i tužitelja došlo do faktičkog prekida braka 2004. godine zbog njegovog života s drugom ženom, pri čemu je apelantica istakla da su i prije toga njihovi odnosi bili narušeni zbog uvreda i poniženja zbog čega se apelantica vratila da živi kod svojih roditelja. S obzirom na navedeno, odnosno da su bračni odnosi između apelantice i tužitelja nesporno bili teško i trajno poremećeni, tj. da je zbog nepodnošljivosti zajedničkog života došlo i do faktičkog prekida braka između njih unazad 15 godina za koje je vrijeme tužitelj zasnovao i vanbračnu zajednicu s drugom ženom s kojom je u međuvremenu stekao i troje djece, to je prvostepeni sud, prema mišljenju Okružnog suda, donio odluku zasnovanu na zakonu. Okružni sud je naveo i da je neosnovan žalbeni navod da položaj stranaka u postupku pred prvostepenim sudom nije bio jednak, te da taj sud smatra da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

9. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da su redovni sudovi proizvoljno postupili kada su nastavili predmetni postupak, iako nasljednici njenog pokojnog muža nisu preuzeli postupak, te da nikada nije stavljen prijedlog za nastavak postupka. Također, navodi da je neshvatljivo da se postupak razvoda braka nastavlja nakon smrti jednog od supružnika umjesto da se obustavi s obzirom na to da pravo na to ne prelazi na nasljednike, te da je samim time apelantica diskriminirana u odnosu na ostale osobe u istoj situaciji. Navodi i da se proizvoljnost redovnih sudova ogleda i u tome što nakon preciziranja sasvim novog tužbenog zahtjeva nije odgođeno ročište i apelantici data mogućnost da uloži prigovor na sasvim novi tužbeni zahtjev. Smatra da zbog navedenog nije imala isti tretman kao i suprotna strana, a da je to vidljivo i iz činjenice što shodno odredbama Porodičnog zakona pravo na razvod braka ne prelazi na nasljednike umrlog bračnog druga. Navodi i da je bila neuka stranka i da nije znala niti razumjela tok postupka s obzirom na to da je tek od glavne rasprave imala advokata. Zbog navedenog smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu.

b)Odgovor na apelaciju

10. Okružni sud je naveo da ostaje pri obrazloženju svoje presude i da smatra da je apelacija neosnovana te da je treba odbiti.

11. Osnovni sud je naveo da je postupak pred tim sudom proveden uz poštovanje normi procesnog prava, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva.

V. Relevantni propisi

12. U Porodičnom zakonu („Službeni glasnik RS“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – odluka Ustavnog suda) relevantne odredbe glase:

Član 66.

(1) Pravo na tužbu u bračnom sporu ne zastarijeva niti je ograničeno drugim rokovima i uslovima ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

(2) Pravo na tužbu za poništenje braka i za razvod braka ne prelazi na nasljednike bračnih supružnika, ali nasljednici bračnog supružnika koji je podnio tužbu, mogu nastaviti već započeti postupak radi utvrđivanja da je postojao osnov za poništenje, odnosno razvod braka istican do časa smrti tužioca.

13. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 292.

Stranka koja je potpuno poslovno sposobna može sama vršiti radnje u postupku (parnična sposobnost).

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 87 0 P 024725 19 Gž od 6. septembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 30. septembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 27. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

21. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku u vezi s pravima koja proistječu iz bračnog odnosa. Prema tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.

22. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava navedene presude redovnih sudova tvrdeći da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da je imala nejednak tretman u odnosu na suprotnu stranu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

23. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava i da li je apelantica nejednako tretirana u postupku.

24. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica tvrdi da su redovni sudovi nezakonito postupili i da su trebali obustaviti predmetni postupak s obzirom na to da je njen suprug umro i da shodno Porodičnom zakonu pravo na razvod braka ne prelazi na nasljednike. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 66. stav 2. Porodičnog zakona propisano da pravo na tužbu za poništenje braka i za razvod braka ne prelazi na nasljednike bračnih supružnika, ali da je istom odredbom dalje propisano da nasljednici bračnog supružnika koji je podnio tužbu mogu nastaviti već započeti postupak radi utvrđivanja da je postojao osnov za poništenje, odnosno razvod braka istican do časa smrti tužitelja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su, nakon što su, suprotno apelanticinim navodima, nasljednici njenog pokojnog supruga, sada tužitelji, shodno navedenoj zakonskoj odredbi zatražili nastavak predmetnog postupka, što je rješenjem prvostepenog suda i dozvoljeno. Osim toga, suprotno apelanticinim navodima, u konkretnom slučaju tužitelji nisu izvršili preinačenje tužbenog zahtjeva, već su, kako to i proizlazi iz zapisnika s ročišta pred prvostepenim sudom koji je apelantica dostavila uz apelaciju, izvršili uređenje tužbenog zahtjeva na ročištu, a sa čime je apelantica u istom trenutku i upoznata i imala je mogućnost da se o tome izjasni i upustila se u raspravljanje u kojoj situaciji je prvostepeni sud zaključio da nema potrebe za odlaganjem ročišta. Nadalje, apelantica navodi i da je stavljena u neravnopravan položaj s tužiteljima jer je bila neuka stranka i nije znala kako teče postupak sve do održavanja ročišta za glavnu raspravu od kada je imala advokata. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, suprotno apelanticinim navodima, stranke u parničnom postupku nisu obavezne imati stručnog punomoćnika-advokata, već da se, shodno odredbama člana 292. ZPP-a, stranka koja je potpuno poslovno sposobna može sama zastupati, odnosno vršiti radnje u postupku, odnosno da takva stranka ima parničnu sposobnost. Iz navedenog proizlazi da se ne može smatrati da u parničnom postupku stranke nemaju jednak tretman ako jedna od njih nema stručno lice za punomoćnika. Također, nesporno je da je apelantica u ključnom momentu postupka, na glavnoj raspravi, ipak bila zastupana od advokata i da ju je to lice zastupalo i u žalbenom postupku u kojem je bilo moguće ispraviti sve, eventualne, nepravilnosti iz prvostepenog postupka, a što također ide u prilog zaključku da apelantica nije bila u neravnopravnom položaju u odnosu na tužitelje. Zbog svega navedenog, te kako apelantica svojim navodima nije dovela u pitanje zaključke redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi neosnovani.

25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

26. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu i da je diskriminirana. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenih prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni prava, a koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, pri čemu nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, te kako nema ništa što bi ukazivalo da je apelantica diskriminirana u predmetom postupku, te da je utvrđeno da su presude u njenom predmetu donesene u skladu s relevantnim propisima i da nema ništa što bi ukazivalo da je prema apelantici postupano na različit način u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

27. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo, kada je shodno odredbama člana 66. stav 2. Porodičnog zakona na zahtjev tužitelja kao nasljednika apelanticinog pokojnog supruga postupak po tužbi za razvod braka nastavljen tako što su tužitelji uredili tužbu u skladu s novonastalom situacijom, a čemu je apelantica prisustvovala i upustila se u raspravljanje po uređenom tužbenom zahtjevu, kada u parničnom postupku shodno odredbi člana 292. ZPP-a potpuno poslovno sposobno lice ne mora biti zastupano od stručnog lica-advokata, a nema ništa što bi ukazivalo da apelantica, koja je od glavne rasprave pa do okončanja postupka ipak imala advokata, nije potpuno poslovno sposobno lice koje nije moglo sebe zastupati na pripremnom ročištu.

28. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 14. Evropske konvencije kada apelantica tvrdnje o kršenju tih prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno i kada nema ništa što bi ukazivalo da je apelantica diskriminirana u predmetnom postupku s obzirom na to da je utvrđeno da je odluka u njenom predmetu donesena u skladu s relevantnim propisima i da nema ništa što bi ukazivalo da je prema apelantici postupano na različit način u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji.

29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4562/19 (Krista Đukić - Josipović) | Sudska praksa | Aktio