Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3302/19 (T. T.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Raskid ugovora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3302/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-3302/19, rješavajući apelaciju Tomislava Tešanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomislava Tešanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 238095 19 Gž od 12. juna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 238095 16 P od 17. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tomislav Tešanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnio je 16. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 238095 19 Gž od 12. juna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 238095 16 P od 17. oktobra 2018. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 238095 16 P od 17. oktobra 2018. godine raskinut je Ugovor o prodaji broj OPU-1027/2011 zaključen 1. avgusta 2011. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) između apelanta kao prodavca i Ž. Dž. kao kupca (u daljnjem tekstu: tužitelj). Presudom je dalje obavezan apelant da tužitelju isplati određeni iznos zbog raskida uslijed neizvršenja predmetnog ugovora sa zakonskom zateznom kamatom, sve bliže opisano u izreci presude, te da tužitelju na ime troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je također tužitelj odbijen sa dijelom zahtjeva za naknadu zakonske zatezne kamate na određene iznose bliže navedeno u izreci presude.

3. Osnovni sud je naveo da prema provedenim dokazima nesporno proizilazi da je tužitelj sa apelantom zaključio predmetni ugovor, koji je notarski ovjeren, u kojem je tužitelj kupac, a apelant prodavač i da je apelant dobitnik prve nagrade nagradne igre “Najsrećniji fiskalni računi”, te da je predmet ugovora prodaja ostvarene nagrade u navedenoj nagradnoj igri i to montažna kuća bruto površine 55,46 m² u varijanti “Roh bau” koju će isporučiti “Intal” a.d. Milići. Dalje je naveo da je apelant dao ovlaštenje kupcu da na osnovu predmetnog ugovora stupi u kontakt sa isporučiocem montažne kuće i obavi sve dogovore koji se odnose na datum isporuke, rokove isporuke, kao ispunjavanje uslova za isporuku i montažu montažne kuće kao predmeta prodaje. Zatim je ukazao da su se, prema članu 2. predmetnog ugovora, ugovorne strane saglasile da prodavač prodaje, a kupac kupuje predmetnu montažnu kuću u posjed i vlasništvo, te da je kupac dužan da obezbijedi zemljište i temelje za montažnu kuću kao i drugu tehničku dokumentaciju za izgradnju kuće. Dalje je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je tužitelj kao kupac u skladu sa članom 3. predmetnog ugovora apelantu kao prodavcu u cijelosti isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu u određenom iznosu. Također je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su se prema članu 4. stav 2. predmetnog ugovora, obje ugovorne strane saglasile da ukoliko isporučilac predmetne montažne kuće ne izvrši isporuku montažne kuće u roku označenom ugovorom o kupoprodaji zaključenim između Ministarstva finansija i “Intal” a.d. Milići od 20. decembra 2010. godine, te računajući isti dan od dana kada kupac pripremi propisane temelje određene od isporučioca montažne kuće, na zemljište kupca, prodavač je u obavezi vratiti primljeni iznos na ime ugovorene cijene bez kamate. Osnovni sud je naveo da prema provedenim dokazima apelant kao dobitnik predmetne nagrade nije bio u mogućnosti, iako je od isporučioca pozvan da istu preuzme, da obezbijedi uslove za postavljanje dobijene montažne kuće u skladu sa uslovima isporučioca i nacrtima za izradu temelja koje je prethodno od isporučioca dobio, o čemu je obavijestio isporučioca da nije u mogućnosti preuzeti navedenu nagradu, te da radi na prodaji iste trećem licu. Zatim, da je isporučilac 23. aprila 2012. godine obavijestio Ministarstvo finansija da je kontaktirao apelanta kao dobitnika nagrade i da su mu dostavljena pravila za izradu temelja, ali da isti nije bio spreman da preuzme navedenu nagradu, jer nema gdje da je postavi, a i radio je na prodaji trećem licu, da je isporučilac bio spreman da isporuči kuću sve do novembra 2011. godine i na taj način ispuni svoje obaveze, ali da apelant ni do tada nije preduzeo niti jednu radnju radi preuzimanja montažne kuće. Dalje je naveo da je apelant, kao dobitnik nagradne igre, pokrenuo parnični postupak pod brojem 71 0 P 204463 14 P kao tužitelj protiv tužene Republike Srpske, te da je navedena parnica pravosnažno okončana presudom Okružnog suda od 13. novembra 2017. godine kojom nije ishodio predaju montažne kuće, te da je isporuka predmetne montažne kuće postala neizvršiva od 3. oktobra 2012. godine od kada je otvoren stečaj nad isporučiocem “Intal” a.d. Milići. Osnovni sud je naveo da je apelant u međuvremenu predmetnu kuću prodao tužitelju kao kupcu, što je bez uticaja na ispunjenost uslova koje je apelant predmetnim ugovorom prenio na tužitelja da iste obezbijedi u navedenom roku, te da je prema pravilima nagradne igre obaveza i dalje bila na apelantu kao jedinom dobitniku navedene nagrade i kome je ista samo i mogla biti uručena. Osnovni sud je istakao da je u skladu sa predmetnim ugovorom tužitelj u cijelosti ispunio svoju ugovornu obavezu i apelantu isplatio kupoprodajnu cijenu za montažnu kuću u određenom iznosu na ugovoreni način, dok apelant nije ispunio obavezu predviđenu zaključenim predmetnim ugovorom. Zatim je ukazao na sadržaj člana 124., 99., 12. i 17. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i na sadržaj člana 4. stav 2. predmetnog ugovora, te naveo da kako jedna strana nije ispunila svoju ugovornu obavezu to su ispunjeni uslovi iz člana 124. ZOO-a i predmetni ugovor je raskinut. Dalje je naveo da kako je time prestao osnov za daljnje zadržavanje primljenog iznosa kupoprodajne cijene od strane apelanta, to je apelant saglasno navedenom članu ZOO-a, a u vezi sa članom 210. ZOO-a obavezan da tužitelju vrati primljeno. Osnovni sud je zakonsku zateznu kamatu na potraživani iznos uplaćenih sredstava tužitelju dosudio saglasno odredbama člana 277. ZOO-a.

4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 238095 19 Gž od 12. juna 2019. godine djelimično je uvažena žalba apelanta i prvostepena presuda je preinačava u usvajajućem dijelu odluke o kamati na glavni dug tako što je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu zakonske zatezne kamate u iznosu bliže označenom u izreci, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u preostalom dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje i troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je dalje odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava žalbe i takse na žalbu, te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

5. Okružni sud je naveo da je nesporno da su parnične stranke kod notara zaključile predmetni ugovor, te da su članom 1. predmetnog ugovora, a kako to pravilno ukazuje žalba, ugovorili da apelant kao prodavač prodaje ostvarenu nagradu u nagradnoj igri. Dalje je naveo da međutim, znajući da se takav predmet prodaje protivi članu 231. ZOO-a, to je i članom 2. predmetnog ugovora ugovoreno da su strane saglasne da apelant prodaje kupcu – tužitelju montažnu kuću označenu u članu 1. predmetnog ugovora u posjed i vlasništvo, da je kupac u obavezi da obezbijedi zemljište i temelje za montažnu kuću u svemu prema zahtjevima isporučioca, te drugu tehničku dokumentaciju za izgradnju montažne kuće, a prema propisima važećim u mjestu izgradnje, te je članom 3. predmetnog ugovora dogovorena cijena u određenom iznosu. Okružni sud je naveo da kod ovakvog stanja činjenica, žalba bez osnova ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio predmet prodaje prema predmetnom ugovoru, da je pogrešno ocijenio dokaze i da je u odnosu na glavno potraživanje i troškove postupka izostalo valjano obrazloženje u smislu čl. 8. i 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku. Zatim je ukazao da je svrha zaključenja ugovora o prodaji sticanje stvari, prava vlasništva i posjeda na toj stvari. Dalje je naveo da je nesporno da je tužitelj ispunio svoju obavezu i isplatio kupoprodajnu cijenu, a nesporno je i da apelant do podnošenja tužbe nije ispunio svoju obavezu i predao montažnu kuću koja je predmet ugovora. Okružni sud je ukazao da predmetni ugovor sadrži i spisak prezentirane dokumentacije, pa je tu i potvrda o preuzimanju kuće “Intal” a.d. Milići od 29. marta 2011. godine, što znači da je apelant najkasnije na taj dan pozvan da preuzme montažnu kuću. Zatim je ukazao da prema članu 15. stav 5. Pravila nagradne igre dobitnik je obavezan da u roku od 30 dana od objavljivanja rezultata preuzme nagradu, te da je objavljivanje rezultata svakako bilo prije tog datuma, ali kada se računa rok i od 29. marta 2011. godine proizlazi da je apelant najkasnije do 30. aprila 2011. godine bio dužan da preuzme nagradu, a što nesporno nije učinio, ali je ipak zaključio predmetni ugovor sa tužiteljem 1. avgusta 2011. godine. Dalje je naveo da kod takvog stanja činjenica, a posebno činjenice da apelant nije dokazao da su isporučilac i dobitnik nagrade pismeno korigovali rok isporuke prema ugovoru o kupoprodaji od 20. decembra 2010. godine (tek iz obavještenja od 19. aprila 2012. godine upućeno Ministarstvu finansija proizilazi da je isporučilac bio spreman isporučiti nagradu do novembra 2011. godine), pozivanje apelanta na obavezu pribavljanja zemljišta i dokumentacije od strane tužitelja, nema uticaj na zaključak prvostepenog suda da su ispunjeni uslovi da se takav ugovor raskine, a tužitelj koji je djelimično izvršio ugovor u smislu člana 132. stav 2. ZOO-a ima pravo da mu se vrati što je dao po osnovu ugovora, a to je u konkretnom slučaju povrat određenog iznosa. Okružni sud je naveo da žalba osnovano ukazuje da je nepravilna odluka o zakonskoj zateznoj kamati koja je dosuđena na glavni dug pozivom na član 4. stav 2. predmetnog ugovora odnosno prvostepeni sud je protivno ugovorenom dosudio zakonsku zateznu kamatu na glavno potraživanje, te je pogrešno primijenio član 277. ZOO-a.

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su osporene presude utemeljene na selektivnoj ocjeni dokaza, na potpunom ignoriranju dokaza i činjenica koje su u korist apelanta, te da su proizvoljno primijenili odredbe ZOO-a. Apelant navodi da je suštinski propust redovnih sudova, koji je dalje lančano doveo do niza pogrešnih zaključaka, sadržan u dvije pogrešne premise i to da je predmet predmetnog ugovora prodaja montažne kuće što nije tačno jer je predmet prodaje ostvarena nagrada i da apelant, kao prodavač, nije ispunio svoju obavezu što nije tačno jer je apelant u cijelosti ispunio svoju ugovornu obavezu na način da je kupcu notarski ovjerenim ugovorom predao osvojenu nagradu i sva prava i obaveze koji proističu iz iste. Apelant smatra da je pogrešan zaključak osporenih presuda da je obaveza za ispunjenost uslova za isporuku kuće bila na apelantu.

Relevantni propisi

7. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).

8. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

III Raskidanje ugovora zbog neispunjenja Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Dejstvo raskida Član 132. stav (2) (2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

Ko ima pravo na nagradu Član 231.

(1) Pravo na nagradu ima onaj ko prvi izvrši radnju za koju je nagrada obećana.

(2) Ako je više lica izvršilo radnju istovremeno, svakom pripada jednak deo nagrade, ukoliko pravičnost ne zahteva drukčiju podelu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje, ocijenjeni dokazi i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu su zaključili da su ispunjeni uslovi da se predmetni ugovor raskine, te da tužitelj ima pravo da mu se vrati što je dao po osnovu ugovora, a to je u konkretnom slučaju povrat određenog iznosa, a pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a. Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3302/19 (T. T.) | Sudska praksa | Aktio