Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1020/19 (Ž. V.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Pravo na odbranu
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1020/19

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1020/19, rješavajući apelaciju Željka Vulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Vulića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 203668 18 Kž 2 od 17. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 203668 18 K 2 od 9. jula 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Željko Vulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Mirna Delalić, advokat iz Tuzle, podnio je 7. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 203668 18 Kž 2 od 17. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 203668 18 K 2 od 9. jula 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 9. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 K 203668 18 K 2 od 9. jula 2018. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci navedene presude počinio krivično djelo sprečavanja službenog lica u vršenju službene radnje iz člana 387. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), u stjecaju s krivičnim djelom teške tjelesne povrede iz člana 156. stav 1. KZRS (u odnosu na oštećenog S. T.), u stjecaju s krivičnim djelom sprečavanja službenog lica u vršenju službene radnje iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS (u odnosu na oštećenog D. Č.), pa je, nakon što mu je za svako krivično djelo utvrđena kazna, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 90 dana. Apelant je obavezan platiti troškove krivičnog postupka. Oštećeni su upućeni da svoj imovinsko-pravni zahtjev mogu ostvariti u parničnom postupku.

5. U obrazloženju presude je navedeno da je u tom postupku sud 6. oktobra 2016. godine donio presudu kojom je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca za djela za koja se tereti, pa je rješenjem Okružnog suda od 5. februara 2018. godine navedena presuda ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje, zbog čega je ponovo zakazan i održan glavni pretres pred prvostepenim sudom.

6. U ponovljenom postupku odbrana i Tužilaštvo su izjavili da su saglasni da se ranije izvedeni dokazi ne izvode ponovo nego da ih sud koristi prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, da ostaju pri svim ranijim prijedlozima za izvođenje dokaza i pri svim prigovorima iznesenim u ranijem toku postupka. Navedeno je da su svi ranije provedeni dokazi uz saglasnost stranaka uvršteni u dokazni materijal i korišteni prilikom donošenja presude, s tim što je odbrana u ponovljenom postupku sudu prezentirala nove materijalne dokaze (zato što te dokaze nije posjedovala u ranijem toku postupka), i to: Presudu Okružnog suda broj 11 0 U 009682 12 U 4 od 14. februara 2018. godine i Presudu Okružnog suda broj 11 0 U 021101 17 U od 26. februara 2018. godine, te je na glavnom pretresu u ponovljenom postupku saslušan vještak psihijatrijske struke. Prvostepeni sud je u presudi taksativno pobrojao izvedene dokaze optužbe i odbrane. Osim toga, na str. 7–11. detaljno su prezentirani i ocijenjeni iskazi svjedoka i nalaz i mišljenje vještaka.

7. Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog ponovnog postupka ostao pri istom stavu koji je naveo i obrazložio u prvobitnoj presudi. Ukazano je da, iako je apelantova odbrana prezentirala i izvela nove materijalne dokaze (dvije presude Okružnog suda iz upravnog spora), ocijenjeno je da ti dokazi ne mogu imati utjecaja na drugačiju odluku u tom predmetu jer se praktično radi o identičnom činjeničnom stanju kao u ranijem prvostepenom postupku, pa je sud bio stava da novi izvedeni dokazi nemaju utjecaja na činjenice utvrđene u prvobitnom postupku, odnosno utvrđeno je da se u apelantovim radnjama stječu elementi bića krivičnih djela za koja je proglašen krivim. Prvostepeni sud je ukazao da su provedenim dokazima, prvenstveno snimcima spornog događaja, u cijelosti dokazani svi činjenični navodi optužnice. Navedeno je da je iz provedenih dokaza utvrđeno da se događaj dogodio na način naveden i opisan u optužnici, odnosno u izreci presude, kao i da su nastupile navedene posljedice. Sud je naveo da je nesporno dokazano da su kritične prilike oštećeni policajci S. T. i D. Č. bili prisutni u Ulici Svetozara Markovića br. 3 i njihov zadatak je bio da obave službenu radnju asistencije pri izvođenju građevinskih radova asfaltiranja pristupnog puta. Dalje je navedeno da je sud na nesumnjiv način utvrdio da se kritičnog dana apelant nalazio u putničkom motornom vozilu. Sud je našao dokazanim i činjenični dio optužnice u kojem se navodi da kada su oštećeni pokušali silom da otvore vrata vozila u kojem je sjedio apelant, on je vozilo stavio u pogon i prednjim desnim dijelom vozila udario u tijelo oštećenog S. T. i na taj način mu nanio tešku tjelesnu povredu u vidu preloma kostiju desne potkoljenice (unutrašnjeg gležnja i donjeg dijela lišnjače), a zatim zadnjim dijelom vozila udario u tijelo oštećenog D. Č. i nanio mu tjelesnu povredu u vidu nagnječine lijeve podlaktice i vanjske strane lijevog skočnog zgloba. Dakle, imajući u vidu rezultate kompletnog dokaznog postupka, Osnovni sud je zaključio da je Tužilaštvo provedenim dokazima u cijelosti dokazalo da je upravo apelant lice koje je počinilo krivična djela opisana u optužnici. Prilikom donošenja tog zaključka sud je u najvećem dijelu prihvatio iskaze saslušanih svjedoka kao vjerodostojne i istinite, koji su, kako u svojim iskazima pred policijom, a također i u svojim iskazima u toku glavnog pretresa pred sudom potvrdili da se nesumnjivo radi o apelantu kao licu koje je izvršilo predmetna krivična djela, gdje i materijalni dokazi provedeni na glavnom pretresu potvrđuju navode iz optužnice. Sud je zaključio da izvedeni dokazi, kao i rezultati kompletnog dokaznog postupka, daju dovoljno osnova za odluku da apelanta proglasi krivim za krivična djela za koja se tereti, te da su apelantovim radnjama i posljedicama koje proizlaze iz utvrđenog činjeničnog stanja u potpunosti ostvarena obilježja bića krivičnih djela za koja je proglašen krivim.

8. Dalje je navedeno da je, s obzirom na to da je u ponovljenom postupku odbrana izvela nove materijalne dokaze, i to dvije presude Okružnog suda kojima je pokušala dokazati da službena lica nisu preduzimala službene radnje na osnovu zakonitog ovlaštenja, Osnovni sud zauzeo stav da to pitanje nije, niti treba biti rješavano u krivičnom postupku, odnosno da bi raspravljanje o tome predstavljalo izlazak iz okvira predmetne optužnice, pri čemu bi takvo posmatranje slučaja predstavljalo preširok pravni aspekt koji izlazi iz krivično-pravnih okvira, odnosno da se u ovakvoj pravnoj situaciji ovlaštenje postupanja službenih lica može posmatrati samo s krivično-pravne pozicije zakonitosti naredbe pretpostavljenih u konkretnom slučaju. Tokom postupka je utvrđeno postojanje naredbe, odnosno drugih akata u vezi s postupanjem i davanjem asistencije, pri čemu treba imati u vidu da je traženju asistencije policije prethodilo rješenje Odjeljenja za prostorno uređenje od 30. aprila 2013. godine na osnovu kojeg je podnesen zahtjev za asistenciju policije. Dakle, službena lica kritične prilike nisu postupala bez odgovarajućih ovlaštenja, nego su na teren izašla i postupala u skladu s ovlaštenjima i pravilima službe, što u takvom svjetlu asistenciju policije čini zakonitom, jer ono što se u konkretnom slučaju treba posmatrati u smislu zakonitosti jeste jedino postojanje odgovarajućih naredbi i akata za postupanje službenih lica na terenu unutar pravila i akata za postupanje MUP-a. Ne može neki eventualni propust iz upravnog postupka biti od utjecaja na zakonitost radnji policije u konkretnom slučaju, pri čemu sud ima u vidu isključivo krivično-pravni aspekt predmetnih krivičnih djela i zakonska obilježja tih krivičnih djela.

9. Nakon što je sud utvrdio da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, sud je utvrdio da se apelant kritične prilike prilikom izvršenja navedenih krivičnih djela nalazio u stanju privremene duševne poremećenosti, tako da je njegova sposobnost shvaćanja djela i njegova sposobnost upravljanja postupcima i radnjama u tom momentu bila bitno smanjena, odnosno da je apelant u vrijeme inkriminirane radnje bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, koje stanje je definirano u članu 14. KZRS. Ovakav zaključak sud je izveo prvenstveno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka, koji je u svom zaključku jasno naveo da se apelant, prema njegovoj procjeni, u vrijeme inkriminirane radnje nalazio u stanju privremene duševne poremećenosti tako da je bio u bitnoj mjeri nesposoban da shvati značaj djela koja čini i bio je u bitnoj mjeri nesposoban da upravlja svojim postupcima i radnjama.

10. Odlučujući o apelantovoj vinosti, sud je naveo da je provedenim dokazima utvrđeno da je na apelantovoj strani postojao umišljaj, i to direktan umišljaj, odnosno da je apelant bio svjestan da će nanijeti tešku povredu oštećenim, kao i da je bio svjestan da sprečava službena lica u vršenju službene radnje, pri čemu stanje bitno smanjene uračunljivosti ne isključuje postojanje umišljaja u krivično-pravnom smislu. Sud je naveo da je takav stav zauzeo zato što ne postoji niti jedan dokaz koji bi doveo u sumnju psihički, subjektivni odnos apelanta prema izvršenom krivičnom djelu, a također je otklonjena svaka mogućnost o postojanja eventualne apelantove neuračunljivosti. Tako je, uz postojanje umišljaja na apelantovoj strani, te uz činjenicu da je u inkriminiranom vremenu bio bitno smanjene uračunljivosti (zbog privremene duševne poremećenosti) sud došao do zaključka o apelantovoj krivici.

11. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivično-pravne sankcije uzete su u obzir sve okolnosti izvršenja krivičnog djela, kao i one koje su prethodile spornom događaju, a to su brojni i dugotrajni sporovi, te sudski i upravni postupci vođeni u odnosu na sporno zemljište za koje apelant smatra da mu je nezakonito oduzeto, kao i sve druge okolnosti i činjenice utvrđene tokom postupka. Sud je ocijenio olakšavajuće okolnosti koje je našao na apelantovoj strani, dok otežavajuće okolnosti nije našao, pa je apelantu, imajući u vidu sve navedeno, ublažio kaznu ispod zakonskog minimuma, kako je navedeno u izreci presude.

12. Presudom Okružnog suda broj 71 0 K 203668 18 Kž2 od 17. decembra 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba Tužilaštva, a djelimičnim uvažavanjem apelantove žalbe preinačena je Presuda Osnovnog suda broj 71 0 K 203668 18 K 2 od 9. jula 2018. godine u odluci o krivičnoj sankciji i u odluci o troškovima krivičnog postupka tako što su za krivična djela za koja je prvostepenom presudom proglašen krivim prihvaćene kao pravilno utvrđene kazne za krivično djelo sprečavanja službenog lica u vršenju službene radnje (u odnosu na oštećenog S. T.) – kazna zatvora u trajanju od 30 dana, za krivično djelo teške tjelesne povrede (u odnosu na oštećenog S. T.) – kazna zatvora u trajanju od 60 dana, za krivično djelo sprečavanja službenog lica u vršenju službene radnje – kazna zatvora u trajanju od 30 dana, te je kao pravilno utvrđena prihvaćena i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 90 dana, pa je uz primjenu odredbi člana 46. stav 1. i člana 47. KZRS apelantu izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 90 dana neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Apelant je obavezan na ime sudskog paušala platiti iznos od 150,00 KM. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

13. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant žalbu protiv prvostepene presude podnio zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka, povrede Krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnoj sankciji i troškovima postupka.

14. Okružni sud je naveo da nije počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS, odnosno da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Apelant je tvrdio da je navedena povreda počinjena prilikom njegovog prvog ispitivanja u svojstvu osumnjičenog, kada mu nije omogućeno da psihički i fizički zdrav iznese svoju odbranu. Okružni sud je naveo da iz zapisnika o ispitivanju osumnjičenog pred Tužilaštvom od 31. jula 2013. godine proizlazi da je apelant u prisustvu branioca prethodno pravilno upozoren na odredbe ZKPRS, koje se moraju saopćiti osumnjičenom prije ispitivanja, da je apelantu predočen činjenično opisan događaj, iz kojeg postoje osnovi sumnje da je počinio krivično djelo sprečavanja službenog lica u vršenju službene radnje i krivično djelo napada na službeno lice u vršenju službene dužnosti, kao i da je apelant izjavio: „Nisam sposoban da danas dam izjavu u svoju odbranu, pa ću iskoristiti zakonsko pravo da se iz naprijed iznijetih razloga za sada branim ćutanjem.“ Apelant je prethodno obrazložio da je proveo pet dana na Neuropsihijatrijskoj klinici u Banjoj Luci, za što u spisu postoji objektivni dokaz – otpusno pismo navedene klinike. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da se, imajući u vidu odredbu člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), optužnica ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan, kao i da osumnjičeni ima pravo izjasniti se o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. Okružni sud je također naveo da je postupajući tužilac, imajući u vidu izjavu koju je apelant dao na zapisnik u svojstvu osumnjičenog, trebao apelanta pozvati naknadno i dati mu pravo da se, u stanju u kojem će biti psihički sposoban, izjasni o djelu koje mu se stavlja na teret i iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. Okružni sud je ukazao da je uvidom u predmetni spis nakon potvrđivanja Optužnice broj T 13 0 KT 0017638 13 od 14. novembra 2014. godine u popisu dokaza koji, prema navodima optužbe, potkrepljuju osnovanu sumnju da je apelant počinio krivična djela zbog kojih je i suđen, kao dokaz pobrojan i navedeni zapisnik o ispitivanju apelanta od 31. jula 2013. godine, pri čemu apelant, koji je imao branioca, na predmetnu optužnicu nije prigovarao, a imao je zakonsku mogućnost u smislu člana 248. stav 1. tačka v) ZKPRS, te ukazati na navedene formalne nedostatke u optužnici u vezi sa članom 242. stav 1. tačka e) ZKPRS. Dalje je ukazano da se na ročištu za izjašnjenje o krivici apelant, u prisustvu branioca, izjasnio da je optužnicu razumio, što znači da je prijemom potvrđene optužnice bio upoznat i s tim koja mu se krivična djela stavljaju na teret. Okružni sud je stava da, s obzirom na navedeno, predmetnu optužnicu u formalno-pravnom smislu apelant i njegova odbrana nisu osporavali u ranijoj fazi postupka, pa navedeni propusti u istrazi (prilikom apelantovog ispitivanja) u drugoj fazi postupka, u postupku suđenja, nisu mogli biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude, iz čega proizlazi da nije učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka na koju je apelant ukazao.

15. Dalje, Okružni sud je stava da nisu osnovani navodi da prvostepeni sud nije primijenio načelo presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Ukazano je da je sud u obavezi pravilno primijeniti načelo pretpostavke nevinosti i načelo in dubio pro reo u slučaju sumnje u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, pa da tu sumnju rješava na način koji je povoljniji za optuženog. Okružni sud je bio stava da je prvostepeni sud dokaze cijenio prema načelu slobodne ocjene dokaza, kao i da kod tog suda nije postojala sumnja u pogledu odlučnih činjenica, pa kod nepostojanja sumnje u pogledu odlučnih činjenica, prvostepeni sud nije ni mogao primijeniti načelo pretpostavke nevinosti.

16. Okružni sud je smatrao da su neosnovani žalbeni prigovori da je počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKPRS, koja se ogleda u tome da presuda nema valjanih razloga u pogledu odlučnih činjenica. Okružni sud je ocijenio da su u prvostepenoj presudi dati razlozi o odlučim činjenicama, kao i da je Osnovni sud, dajući razloge u obrazloženju pobijane presude, u potpunosti postupio u skladu s odredbom člana 295. stav 2. ZKPRS, savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, te za izvedene zaključke o odlučnim činjenicama dao argumentirane razloge u obrazloženju presude. Navedeno je da je prvostepeni sud dao razloge o svim odlučnim činjenicama tako što je nakon ocjene svih izvedenih dokaza dao ocjenu iskaza saslušanih svjedoka, kao i ocjenu apelantovog iskaza, te da je te iskaze saslušanih svjedoka doveo u vezu s objektivnim dokazima u spisu, kao i sa izvršenim vještačenjem, što ukazuje da je prvostepeni sud postupio u skladu s uputama datim u Rješenju Okružnog suda broj 71 0 K 203668 17 Kž od 5. februara 2018. godine, te osporenu presudu obrazložio na način propisan članom 304. stav 7. ZKPRS. Ukazano je da je prvostepeni sud cijenio sve dokaze, kako optužbe tako i odbrane, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa je onda na osnovu takve brižljive ocjene izveo zaključak da li je neka činjenica dokazana prema načelu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu i logičnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti određene činjenice.

17. Dalje je navedeno da je pravo na obrazloženu sudsku odluku neodvojivo od prava na pravično suđenje, koje, između ostalog, podrazumijeva da sud nije dužan dati odgovor na svako pokrenuto pitanje, ali mora dati odgovor na ona pitanja koja su bitna za rješavanje odlučne činjenice, a to su svakako da li je izvedenim dokazima dokazano postojanje bitnih obilježja predmetnog krivičnog djela i dužan je dati ocjenu izvedenih dokaza, bez obzira na to da li su ti dokazi dokazi optužbe ili odbrane (jednakost oružja). Postupajući po uputama datim u ukidnom rješenju, pred prvostepenim sudom je dodatno saslušan vještak neuropsihijatar na okolnost uračunljivosti optuženog u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela. Na glavnom pretresu održanom 5. aprila 2018. godine vještak psihijatrijske struke dr. Slobodan Stanković je naveo da je optuženi u vrijeme kritičnog događaja prošao kroz akutnu stresnu akciju i da je afektivitet kod njega bio jakog intenziteta, koji nije bio patološki, te je imao stanje poremećene svijesti i zbog toga je ušao u fazu privremene duševne poremećenosti, te da je zbog te privremene duševne poremećenosti njegova sposobnost da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena. Kod ovako datog pojašnjenja nalaza vještaka odbrane, to je u potpunosti neosnovan navod branioca optuženog naznačen u žalbi da je optuženi postupao u neuračunljivom stanju jer na to ne ukazuje vještak kojeg je angažirala odbrana, zbog čega je zaključak prvostepenog suda u pogledu uračunljivosti optuženog u potpunosti pravilan. Prvostepeni sud u obrazloženju presude nepotrebno insistira na iznesenom zaključku koji je dao u ranijoj presudi koja je ukinuta, a u pogledu uračunljivosti optuženog, a također nepotrebno citira odredbe čl. 14, 38. i 39. Krivičnog zakona Republike Srpske jer navedene odredbe moraju biti poznate sudu, kako prvostepenom tako i drugostepenom, pa se njihovo citiranje u potpunosti ukazuje nepotrebnim i suvišnim. Kao odlučnu činjenicu za postojanje bitnih obilježja ovog krivičnog djela u žalbi se tvrdilo da apelant nije postupao s umišljajem, što je, prema ocjeni Okružnog suda, neosnovano. Ukazano je da je apelantov umišljaj sud cijenio na osnovu izvedenih dokaza, kao i da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant krivična djela za koja je prvostepenom presudom proglašen krivim počinio s eventualnim umišljajem, te je za takav zaključak dao prihvatljive razloge, koje navodi u žalbi nisu doveli u sumnju.

18. Žalbeni prigovor o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju Okružni sud je također našao neosnovanim, našavši da nijedan žalbeni navod ne ukazuje da postoji neka određena činjenica koju sud nije utvrdio jer da bi postojalo nepotpuno utvrđeno činjenično stanje mora postojati propust suda da neku odlučnu činjenicu nije utvrdio, a morao je. Na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje mora ukazati žalba koja postavlja pitanje koje je to odlučne činjenice trebao utvrditi sud da bi se mogao primijeniti procesni i materijalno-pravni propis, te da bi se izveo zaključak da li su utvrđene sve odlučne činjenice. Na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje mogu ukazivati i nove činjenice i novi dokazi, na što žalba nije ukazala. Navedeno je da su u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude pred sudom izvedeni dokazi optužbe i odbrane, a prvostepeni sud je u potpunosti razjasnio i utvrdio sve činjenice koje su od značaja za postojanje bića krivičnih djela koja su predmet optužbe. Prvostepeni sud je zaključak o dokazanosti da je apelant preduzeo opisane radnje donio na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza, te je dao ocjenu dokaza tako što je cijenio svaki dokaz posebno i u vezi s drugim dokazima i nakon toga dao razloge o dokazanosti navedenih činjenica. Prvostepeni sud je u potpunosti ispunio obavezu koja se sastoji u tome da je dužan cijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana prema načelu slobodne ocjene dokaza. Zbog ovakvog postupanja prvostepenog suda, nasuprot žalbenim navodima, prema ocjeni Okružnog suda, žalbenim prigovorima se ne može osporiti pravilnost činjeničnog osnova pobijane presude.

19. U pogledu krivičnog djela sprečavanja službenog lica u vršenju službene radnje navedeno je da se, prilikom ocjene da li je navedeno djelo počinjeno, moraju imati u vidu bitna obilježja tog krivičnog djela. Primarni objekt zaštite kod tog krivičnog djela je služba, odnosno nesmetano vršenje službene radnje od strane službenog lica, a posredno se osigurava zaštita samog službenog lica. Radnja „sprečavanja“ službenog lica u vršenju službene radnje postoji kada se upotrebom sile ili prijetnje da će se neposredno upotrijebiti sila spriječi službeno lice u vršenju službene radnje koju je preduzeo u okviru svojih ovlaštenja. Pod „sprečavanjem“ u smislu ovog krivičnog djela treba podrazumijevati svako aktivno djelovanje učinioca, koje je usmjereno na „onemogućavanje“ izvršenja službene radnje. Da bi postojalo ovo krivično djelo neophodno je da sila ili prijetnja upotrebom sile budu istovremene sa službenom radnjom koju službeno lice preduzima na osnovu svog ovlaštenja. Okružni sud je ukazao je u aktu – Zahtjev za asistenciju – Grad Banjaluka – Administrativna služba – Odjeljenje za komunalne i stambene poslove i poslove saobraćaja broj 05- 370-1593/13 od 18. jula 2013. godine naznačeno da se dostavlja MUP-u – Centar javne bezbjednosti Banjaluka, odnosno da je zatražena asistencija prilikom izvođenja radova na izgradnji pristupnog puta na parceli koja je vlasništvo apelanta i njegovog brata. Imajući u vidu navedeno, te dokaze izvedene pred prvostepenim sudom, Okružni sud je kao nesporno utvrdio da su oštećeni policajci navedenog dana postupali kao ovlaštena službena lica u skladu s Planom pružanja asistencije MUP-u Republike Srpske od 25. jula 2013. godine, kao i da je navedenu asistenciju odobrio i saglasnost dao komandir Policijske stanice. U navedenom aktu je naznačeno da se postupa po zahtjevu za asistenciju Administrativne službe Odjeljenja za komunalne i stambene poslove i poslove saobraćaja od 18. jula 2013. godine radi omogućavanja izvođenja radova, te je sadržana procjena sigurnosne situacije, konkretni zadaci, označena ovlaštena službena lica koja će učestvovati u fizičkom osiguranju izvršenja asistencije, pa među njima i oštećeni policajci. Sud je istakao da se, imajući u vidu navedene dokaze, kojima apelantova odbrana nije prigovarala, može zaključiti da se u apelantovim radnjama, opisanima u izreci pobijane presude, sadržavaju sva bitna obilježja predmetnog krivičnog djela. U pogledu apelantovih navoda da su akti nadležnih odjeljenja Grada Banjaluka poništeni i da će morati biti doneseni novi upravni akti ukazano je da to u krivično-pravnom smislu ne znači, niti utječe na zaključak prvostepenog suda da je apelant, preduzimajući opisane radnje, počinio predmetna krivična djela.

20. Odlučujući o krivičnoj sankciji kao žalbenom osnovu, taj sud nalazi da je žalba branioca optuženog u pogledu izrečene krivične sankcije osnovana. Naime, ukazano je da je uz sve olakšavajuće okolnosti, koje je cijenio prvostepeni sud, dodata i olakšavajuća okolnost koju Osnovni sud nije cijenio, a to je protek vremena od počinjenja krivičnog djela, te kako na apelantovoj strani sud nije našao otežavajućih okolnosti, ocijenjeno je da će se u odnosu na apelanta svrha kažnjavanja, specijalna i generalna prevencija ostvariti i sa izricanjem uvjetne osude kao upozoravajuće sankcije. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

22. U pogledu povrede prava na odbranu i načela in dubio pro reo ukazao je da odredbe člana 6. stav 2. ZKPRS i člana 6. stav 3. tač. a) i b) Evropske konvencije, koje se odnose na obavještavanje osumnjičenog, odnosno optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret i omogućavanje da se izjasni o svim optužbama, podrazumijevaju fizičku i psihičku sposobnost osumnjičenog, odnosno optuženog, da razumije optužbe koje mu se stavljaju na teret i da se koristi svojim pravima. Apelant tvrdi da je 31. jula 2013. godine ispitivan u svojstvu osumnjičenog pred Tužilaštvom, a da nije bio sposoban koristiti se svojim pravima i iznijeti svoju odbranu. Ukazao je da je pred Tužilaštvom ispitan odmah nakon što je otpušten sa Klinike za psihijatriju u Banjoj Luci, da je doveden u pratnji policijskog službenika, kako je to i konstatirano u zapisniku o ispitivanju osumnjičenog od 31. jula 2013. godine, a koji ga je čekao na Psihijatrijskoj klinici. Smatra da je sve navedeno, posebno nakon izrazito traumatičnog i stresnog događaja od 26. marta 2013. godine, utjecalo na njegovu sposobnost da se uopće izjašnjava o optužbama koje mu se stavljaju na teret i da se koristi svojim pravom. Tvrdi da u takvoj situaciji, u trenutku saslušanja pred Tužilaštvom, objektivno nije bio sposoban izjasniti se o činjenicama i dokazima koji ga terete i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, dakle, nije bio sposoban ni koristiti se pravima koja mu pripadaju, pa smatra da je Tužilaštvo bilo dužno ponovo ga pozvati i omogućiti mu da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete, a da Tužilaštvo to nije učinilo. Pri tome je ukazao i na odredbu člana 233. stav 3. ZKPRS, prema kojoj se optužnica „ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan“. Naveo je da se ispitivanjem apelanta u svojstvu osumnjičenog, u situaciji kada nije bio sposoban koristiti se svojim pravima i iznijeti svoju odbranu, ne može smatrati ni da je on bio ispitan u svojstvu osumnjičenog, odnosno da se ne može smatrati da je ispunjen preduvjet za podizanje optužnice iz člana 233. stav 3. ZKPRS. Apelant smatra da se propusti načinjeni u istrazi u tom dijelu ne mogu i nisu mogli konvalidirati tokom kasnijeg postupka, te da je predočavanje optužbi osumnjičenom licu i omogućavanje iznošenja njegove odbrane preduvjet za okončanje istrage i podizanje optužnice. Kada takve radnje tokom istrage nisu provedene u skladu sa zakonskim odredbama, tada one povlače odbijanje optužnice jer nisu ispunjene osnovne pretpostavke za vođenje krivičnog postupka. U tom smislu apelant se pozvao na Presudu Suda Bosne i Hercegovine broj SI 2 K 022203 18 K od 25. jula 2018. godine u kojoj je odbijena optužba jer optuženi nije bio ponovo pozvan na ispitivanje. U tom slučaju je optuženi čak rekao da ne želi taj dan kada je ispitivan dati iskaz, nego da ga želi dati kasnije u prisustvu branioca, ali ga tužilac poslije toga nikada nije saslušao, pa tako tužilac nikada nije ni proveo istragu i nije mogao podići optužnicu. Štaviše, Sud BiH je u obrazloženju presude iznio stav kako ne prihvaća tužiočev stav da je optuženom data mogućnost odbrane i da je on to odbio jer iz zapisnika o njegovom saslušanju proizlazi da je optuženi jasno rekao da taj dan ne može dati odbranu i da će je iznijeti naknadno u prisustvu branioca. Upravo taj stav je kasnije potvrdilo vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH.

23. Apelant, dalje, tvrdi da mu prilikom ispitivanja 31. jula 2013. godine nisu predočene sve optužbe koje su mu optužnicom stavljene na teret iako je članom 6. stav 1. ZKPRS jasno propisano da osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega. Tvrdi da se djelo koje mu je predočeno da mu se stavlja na teret, a koje je navedeno u zapisniku o ispitivanju osumnjičenog od 31. jula 2013. godine, i djelo kakvo je opisano u dispozitivu optužnice razlikuju, pa proizlazi da mu prilikom ispitivanja nisu predočene sve optužbe za koje se tereti, odnosno da se optužnicom tereti za teže krivično djelo u odnosu na ono koje mu je predočeno prilikom njegovog ispitivanja.

24. Ukazao je da je u žalbi protiv prvostepene presude ukazao da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo tvrdeći da Osnovni sud u presudi dokaze i činjenice koji su izneseni u prvostepenom postupku nije cijenio u apelantovu korist. Okružni sud je te žalbene navode odbio konstatirajući da je prvostepeni sud dokaze cijenio prema načelu slobodne ocjene dokaza, kao i da prilikom takve ocjene dokaza, prema ocjeni prvostepenog suda, nije postojala sumnja u pogledu odlučnih činjenica, pa kod nepostojanja sumnje u pogledu odlučnih činjenica, prvostepeni sud nije ni mogao primijeniti načelo in dubio pro reo. Apelant je istakao da pravo na odbranu podrazumijeva pravo optuženog lica, ali i njegovog branioca, da izvode dokaze na sudu i iznose činjenice i navode koji optuženom idu u korist, što istovremeno podrazumijeva i obavezu suda da takve dokaze, navode i činjenice cijeni, donese odluku po pitanju izvedenih dokaza i takav svoj zaključak obrazloži. Pri tome su sudovi prilikom ocjene dokaza i činjenica izvedenih na glavnom pretresu dužni pridržavati se pretpostavke nevinosti i načela in dubio pro reo. Dakle, ne zahtijeva se konstatacija suda da se nalazi u sumnji u pogledu postojanja elemenata djela da bi primijenio načelo in dubio pro reo, nego je u svakoj situaciji sve izvedene dokaze neophodno cijeniti u skladu s tim načelom.

25. Apelant, dalje, tvrdi da u konkretnom predmetu prilikom donošenja prvostepene presude ključni navodi, dokazi i činjenice odbrane uopće nisu cijenjeni, dok drugi nisu cijenjeni primjenjujući načela pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo, na koji način je došlo i do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. EKLJP. Tvrdi da sudovi nisu cijenili navode i dokaze odbrane iz kojih proizlazi da radnje koje su preduzimala službena lica nisu bile u okviru njihovih ovlaštenja u smislu člana 387. stav 1. KZRS, s obzirom na to da nisu bili ispunjeni uvjeti za pružanje tražene asistencije. Također tvrdi da Osnovni sud u presudi nije ni interpretirao dokaze odbrane koji su izvedeni na okolnosti zakonitosti radnji policijskih službenika, što znači da te ključne dokaze odbrane nije ni cijenio, iako je očito da je interpretaciju dokaza koje je cijenio dao na str. 6–12. presude. Tu se radi isključivo o dokazima na kojima je zasnovao nalaz da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, dok nije analizirao dokaze koji isključuju njegovu krivičnu odgovornost, npr. dokaz odbrane – akt Odjeljenja za prostorno uređenje broj 03-360-94/13 od 27. jula 2013. godine u kojem je navedeno da to odjeljenje, koje je donijelo rješenje čije je izvršenje traženo i u vezi s kojim je tražena asistencija policije, uopće „nije donosilo zaključak o dozvoli izvršenja“. Apelant tvrdi da se radi o direktno oslobađajućem dokazu koji Osnovni sud uopće nije cijenio, a kamoli u svjetlu presumpcije nevinosti i načela in dubio pro reo.

26. Apelant smatra da Osnovni sud prilikom ocjene postojanja umišljaja na apelantovoj strani nije cijenio činjenicu da je apelant podnio zahtjev za odlaganje izvršenja rješenja od 30. aprila 2013. godine, a da je odgovor Odjeljenja za prostorno uređenje donesen 27. jula 2013. godine i dostavljen 21. augusta 2013. godine, dakle nakon inkriminiranog događaja, što je moralo biti cijenjeno prilikom ocjene postojanja umišljaja. Tvrdi da Osnovni sud prilikom donošenja presude nije ispravno i u svjetlu načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo cijenio kontekst događaja, pravnu borbu apelanta i njegove porodice za imovinu, sve u vezi s nalazom vještaka neuropsihijatra dr. Slobodana Stankovića koji je apelantovu privremenu duševnu poremećenost povezao s događajima prije inkriminiranog događaja, gdje je duži vremenski period bio u stanju anksioznosti (tjeskobe, napetosti, nesigurnosti, inferiornosti, bespomoćnosti i stalnog straha da će se nešto loše desiti), u koje stanje su ga dovele upravo radnje i događaji o kojima je odbrana govorila u okviru konteksta događaja. Cijeneći navedeno, apelant smatra da je u konkretnom predmetu došlo do povrede načela in dubio pro reo jer su sudovi bili u obavezi cijeniti sve gore iznesene argumente i u skladu s tim donijeti svoje odluke, a primjenom načela in dubio pro reo i povreda prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. EKLJP.

27. Apelant, dalje, tvrdi da je u žalbi protiv prvostepene presude ukazivao i na povredu prava na pravično suđenje uslijed nedostatka obrazloženja o odlučnim činjenicama. Okružni sud je ove žalbene navode odbio kao neosnovane. Smatra da Okružni sud nije cijenio navode na koje je odbrana ukazivala u svojoj žalbi u odnosu na nedostatak obrazloženja konkretnih navoda, odnosno da se i drugostepena presuda bazira samo na interpretaciji iskaza svjedoka i dr., ali se zanemaruju odlučne činjenice na koje je odbrana ukazivala. To se odnosi na nedostatak adekvatnog obrazloženja u pogledu zakonitosti radnji i ovlaštenja u okviru kojih su navodno djelovali policijski službenici jer nije dato obrazloženje zašto nisu cijenjeni dokazi i navodi odbrane u tom pravcu, niti su ti dokazi uopće interpretirani. Sve što je Osnovni sud naveo u tom pravcu jeste na str. 14. prvostepene presude, kada nalazi da to pitanje zakonitosti preduzimanja službenih radnji na osnovu zakonitog ovlaštenja „nije i niti treba biti rješavano u krivičnom postupku i isto bi predstavljalo izlazak iz okvira predmetne optužnice i utvrđivanja odgovornosti za krivična djela koja se optuženom stavljaju na teret“. Opisani stav Osnovnog suda je dijametralno suprotan stavu koji je Okružni sud zauzeo u rješenju od 5. februara 2018. godine na str. 2–3. Štaviše, fokus prvostepene presude je samo na postojanju naredbe, odnosno akta za postupanje policijskih službenika, ali se Osnovni sud nije upuštao u ocjenu zakonitosti takvog akta, odnosno ocjenu zakonitosti rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje od 30. aprila 2013. godine i zahtjeva za asistenciju policije, što su bili ključni argumenti odbrane. Stoga je, i pored novog pasusa sa str. 14. prvostepene presude, koji je u nju unesen nakon ponovljenog postupka, ponovo ostalo neobrazloženo pitanje zakonitosti postupanja policijskih službenika jer postupak koji je doveo do podnošenja zahtjeva za policijsku asistenciju i sam način podnošenja takvog zahtjeva nisu bili zakoniti. Slijedom toga, nije bilo zakonito ni postupanje policijskih službenika, ali se Osnovni sud nije upustio u obrazlaganje tih odlučujućih činjenica.

28. Nadalje, tvrdi da nije obrazloženo ni zašto prilikom ocjene postojanja umišljaja na strani apelanta nije cijenjena činjenica da su apelant i njegov brat vodili dugogodišnju borbu za njegovu porodičnu imovinu, kao i činjenica da su policijski organi upotrijebili očito prekomjernu silu i na taj način samo pogoršali osjećaj bespomoćnosti i anksioznosti na strani apelanta, kao i da radnja guranja panjeva pod apelantovo vozilo ne može biti smatrana policijskom radnjom. Smatra da u drugostepenoj presudi nema obrazloženja u odnosu na žalbene navode o povredi krivičnog zakona, i to da djelo za koje se apelant goni ne predstavlja krivično djelo, te da su postojali uvjeti koji isključuju krivično gonjenje. U tom smislu je ukazao na praksu Evropskog suda u presudi Van de Hurk protiv Holandije, Patsuria protiv Georgije i Hadjianastassiou protiv Grčke, te na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 661/04.

29. U pogledu svojih tvrdnji da mu je pravo pravično suđenje povrijeđeno uslijed proizvoljne primjene materijalnog prava, apelant je naveo da je tokom glavnog pretresa, ali i u žalbi, isticao da djelo za koje se goni nije krivično djelo. Naime, apelant je prvostepenom presudom proglašen krivim za krivično djelo sprečavanja službenog lica u vršenju službene radnje u stjecaju s krivičnim djelom teške tjelesne povrede i krivičnim djelom sprečavanja službenog lica u vršenju službene radnje iako nisu ispunjeni svi uvjeti da bi djelo za koje se goni bilo krivično djelo. Ukazao je da je odredbom člana 387. stav 1. KZRS propisano da radnja u kojoj je spriječeno službeno lice mora biti preduzeta u okviru njegovih ovlaštenja. U konkretnom predmetu nisu bili ispunjeni uvjeti za preduzimanje radnji od strane policijskih službenika s obzirom na to da nisu bili ispunjeni uvjeti za izvršenje rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje od 30. aprila 2013. godine, po kojem je podnesen zahtjev za asistenciju od 18. jula 2013. godine. Iz navedenog proizlazi da policijski službenici nisu ni mogli postupati u okviru svojih ovlaštenja. Apelant smatra da je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava u smislu člana 6. stav 1. EKLJP jer djelo za koje se apelant goni nije krivično djelo s obzirom na to da radnja u smislu člana 387. stav 1. KZRS nije preduzeta od strane službenih lica u okviru njihovih ovlaštenja jer nisu bili ispunjeni uvjeti za preduzimanje radnji od strane policijskih službenika budući da nisu bili ispunjeni uvjeti za izvršenje rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje od 30. aprila 2013. godine.

b)Odgovori na apelaciju

30. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je prilikom donošenja osporene presude u potpunosti postupao u skladu s odredbama ZKPRS, da su u obrazloženju dati razlozi o svakom žalbenom osnovu i svim žalbenim navodima, zbog čega taj sud smatra da je apelacija neosnovana.

31. Osnovni sud smatra da su navodi koji su izneseni u apelaciji već bili detaljno razmotreni i analizirani kako u postupku pred Osnovnim sudom tako i u žalbenom postupku pred Okružnim sudom. Dalje je navedeno da su navodi iz apelacije neosnovani i nedokazani, kao i da Osnovni sud u potpunosti ostaje pri presudi koja je osporena apelacijom.

32. Tužilaštvo je navelo da su redovni sudovi tokom predmetnog krivičnog postupka u potpunosti poštovali apelantova prava garantirana odredbama ZKPRS, da su nakon provedenog postupka pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i izveli zaključak da je apelant počinio predmetna krivična djela. Tužilaštvo, također, smatra da nisu osnovani apelantovi navodi da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe KZ-a na apelantovu štetu, odnosno da nije počinjeno bilo kakvo kršenje apelantovih prava, pa je predloženo da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

33. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) koji je važio u vrijeme počinjenja predmetnih krivičnih djela, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Teška tjelesna povreda Član 156.

(1) Ko drugog teško tjelesno povrijedi ili mu zdravlje teško naruši, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

Sprečavanje službenog lica u vršenju službene radnje Član 387.

(1) Ko silom ili prijetnjom da će neposredno upotrijebiti silu spriječi službeno lice u vršenju službene radnje koju je preduzelo u okviru svojih ovlašćenja ili ga na isti način prinudi na vršenje službene radnje, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine.

(2) Ako prilikom izvršenja djela iz stava 1. ovog člana učinilac uvrijedi ili zlostavi službeno lice, ili mu nanese laku tjelesnu povredu ili prijeti upotrebom oružja, kazniće se zatvorom do tri godine.

34. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Prava osumnjičenog, odnosno optuženog Član 6.

(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da svaki njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljem toku postupka.

(2)Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3)Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan da iznese svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

Pouka osumnjičenom o njegovim pravima Član 143.

(1) Kada se osumnjičeni prvi put ispituje, biće upitan za ime i prezime, nadimak ako ga ima, ime i prezime roditelja, djevojačko prezime majke, gdje je rođen, gdje stanuje, dan, mjesec i godinu rođenja, koje je narodnosti i čiji je državljanin, jedinstveni matični broj građana državljana Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, čime se zanima, kakve su mu porodične prilike, da li je pismen, kakvu je školu završio, da li je, gdje i kada služio vojsku, odnosno ima li čin rezervnog vojnog starješine, vodi li se u vojnoj evidenciji i kod kojeg organa nadležnog za poslove odbrane, da li je odlikovan, kakvog je imovinskog stanja, da li je, kada i zašto osuđivan, da li je i kada izrečenu kaznu izdržao, da li se protiv njega vodi postupak za neko drugo krivično djelo, a ako je maloljetan, ko mu je zakonski zastupnik. Osumnjičeni će se poučiti da je dužan da se odazove pozivu i odmah saopšti svaku promjenu adrese ili namjeru da promijeni boravište, a biće upozoren i na posljedice ako tako ne postupi.

(2)Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a biće poučen i o sljedećim pravima:

a)da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja,

b) da može uzeti branioca po svom izboru koji može biti prisutan prilikom njegovog ispitivanja, kao i da ima pravo na branioca bez naknade u slučajevima predviđenim ovim zakonom,

v) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koje mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca, da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišćen na glavnom pretresu,

g) da ima pravo tokom istrage razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji mu idu u korist, osim ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage i

d) da ima pravo na besplatne usluge prevodioca ako ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi prilikom ispitivanja.

(3)Osumnjičeni se može dobrovoljno odreći prava navedenih u stavu 2. ovog člana, ali njegovo ispitivanje ne može početi ukoliko se i dok se njegova izjava o odricanju ne zabilježi u zapisnik i dok je ne potpiše osumnjičeni. Osumnjičeni se ni pod kojim okolnostima ne može odreći prava na prisustvo branioca ako je njegova odbrana obavezna u skladu sa ovim zakonom.

(4)U slučaju da se osumnjičeni odrekao prava da uzme branioca, a kasnije izrazi želju da uzme branioca, ispitivanje će se odmah prekinuti i ponovo će se nastaviti kada osumnjičeni dobije branioca ili mu se branilac postavi ili ako osumnjičeni izrazi želju da nastavi da odgovara na pitanja.

(5)Ako se osumnjičeni dobrovoljno odrekne prava da ne odgovara na postavljena pitanja, mora mu se i u tom slučaju omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji mu idu u korist.

(6)Ako je postupljeno protivno odredbama ovog člana, na iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.

Okončanje istrage Član 233.

(1)Tužilac okončava istragu kada utvrdi da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.

(2)Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o sprovođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala, preduzeće kolegijum tužilaštva.

(3) Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog sud broj 71 0 K 203668 18 Kž 2 od 17. decembra 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. januara 2019. godine, a apelacija je podnesena 7. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelant pobija presude Okružnog i Osnovnog suda tvrdeći da su mu njima povrijeđena prava iz čl. II/2 i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

42. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je mu je sud izrekao uvjetnu osudu, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

43. Apelant, u suštini, smatra da se nepravičnost postupka, prije svega, ogleda u činjenici da nije saslušan prije podizanja optužnice, da dokazi i činjenice izneseni u prvostepenom postupku nisu cijenjeni u njegovu korist, kao i da prilikom donošenja prvostepene presude ključni navodi, dokazi i činjenice odbrane uopće nisu cijenjeni, dok drugi dokazi nisu cijenjeni u skladu s načelom pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo. Apelant problematizira način na koji je prvostepeni sud utvrdio postojanje umišljaja. Također tvrdi da je mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, te da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.

44. U vezi s apelantovim navodima da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi zasnovali odluke na pogrešnoj ocjeni dokaza, da su proizvoljno i pogrešno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava i povrijedili procesna prava na apelantovu štetu, Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjavaju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6. on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predmet broj AP 3067/1621, Odluka o dopustivosti i meritumu1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR417, st. 33–34).

45. Apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. Evropske konvencije, koja se u suštini odnose na tvrdnje da postupak kao cjelina nije bio pravičan, prvenstveno ukazujući na navodno nepoštovanje proceduralnih garancija, što je za posljedicu imalo vođenje postupka (jer apelant nije saslušan u istrazi), kao i donošenje osporenih presuda, odnosno donošenje zaključka o apelantovoj krivici.

46. U vezi s navodima da apelant nije ispitan u istrazi, a što je suprotno jasnoj imperativnoj zakonskoj odredbi – članu 233. stav 3. ZKPRS, Ustavni sud primjećuje da je tokom postupka apelant iznosio identičan navod koji je ocijenio Okružni sud razmatrajući apelantove navode iz žalbe. Naime, Ustavni sud zapaža da iz zapisnika o ispitivanju apelanta u svojstvu osumnjičenog proizlazi da je apelant tom prilikom naveo da „će iskoristiti zakonsko pravo da se iz naprijed iznijetih razloga za sada branim ćutanjem“. Dakle, Ustavni sud primjećuje iz obrazloženja prvostepenog i drugostepenog suda slijedi da je sud odgovorio na ove iznesene apelantove prigovore i žalbene navode, te je sud ukazao i na ispunjenost uvjeta iz člana 143. ZKPRS. Tako proizlazi da je apelant prilikom tog ispitivanja bio „upozoren“ zašto se protiv njega vodi istraga, a činjenica da nije htio da daje izjave ili se koristio pravom da ćuti ne znači da nije ispitan u svojstvu osumnjičenog. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne nalazi da postoji propust, odnosno da nije postupano u skladu sa članom 233. stav 3. ZKPRS, o čemu su data dovoljna obrazloženja, koja apelant nije uspio osporiti navodima iz apelacije. Ovo posebno zato što apelant u jednom dijelu apelacije tvrdi kako nije ispitan, pa uslijed tog nedostatka optužnica nije mogla biti ni podignuta, dok u drugom dijelu apelacije tvrdi kako prilikom tog ispitivanja pred Tužilaštvom nije obaviješten o krivičnim optužbama protiv njega, odnosno da je optužen za teže djelo od onoga koje mu je saopćeno prilikom tog saslušanja.

47. U pogledu apelantovih navoda da prilikom ispitivanja u istrazi nije obaviješten o osnovu optužbi protiv njega, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije zahtijeva da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret, a detalji o krivičnom djelu imaju krucijalnu ulogu u krivičnom postupku i optuženi se smatra obaviještenim od trenutka kada su mu prezentirani činjenični i pravni osnovi optužbe protiv njega. Dalje, optuženi mora biti upućen „odmah“ i „detaljno“ u uzrok optužbe, odnosno u činjenice na kojima se optužba zasniva i prirodu optužbe, tj. pravnu kvalifikaciju tih činjenica. Potpuna i detaljna informacija optuženog u pogledu optužbi koje mu se stavljaju na teret predstavlja suštinski uvjet za pravičnost postupka. Iako obim „detaljnog“ obavještenja o optužbi varira u zavisnosti od konkretnih okolnosti svakog slučaja, optuženom se u svakom slučaju mora pružiti dovoljno informacija koliko je neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega kako bi mogao pripremiti adekvatnu odbranu (vidi Evropski sud, Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. jula 2000. godine, st. 59. i 60).

48. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi identične apelantove navode ocijenili neosnovanim. Naime, redovni sudovi su na dvije instance utvrdili da je apelantu, prilikom ispitivanja u svojstvu osumnjičenog u Tužilaštvu, pruženo dovoljno informacija o krivičnim djelima i osnovama sumnje protiv njega. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 6. ZKPRS i člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije propisan minimum prava osumnjičenog, odnosno optuženog, ali ta prava nisu svrha sama sebi budući da je u konkretnom slučaju apelant prilikom prvog ispitivanja obaviješten o tome koje su to radnje s kojima se dovodi u vezu, te kako su te radnje kvalificirane, odnosno da je bilo u dovoljnoj mjeri detaljno, uključivalo vrijeme i mjesto izvršenja inkriminiranih radnji, način izvršenja, određenje oštećenih lica, koje je u tom trenutku bilo dovoljno jasno i precizno. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ukazao da je apelant potvrdio da je primio optužnicu na koju nije prigovarao, a da je prijemom te optužnice nesumnjivo bio upoznat s optužbama koje stoje protiv njega. Iz navedenog proizlazi da apelant nije bio onemogućen u svojim pravima budući da je kontinuirano, od prvog ispitivanja, preko optužnice i prvostepene presude, bio upoznat s tim koje mu se radnje činjenično stavljaju na teret. Imajući u vidu navedeno, kao i da apelant nije dostavio dokaz iz kojeg bi proizlazilo da mu je tokom postupka uskraćena mogućnost da se izjašnjava o činjenicama i dokazima protiv njega, kao i da predlaže dokaze koji mu idu u prilog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje u ovom dijelu.

49. U vezi s navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorna. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

50. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

51. Najzad, Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, načelo jednakosti oružja zahtijeva da svakoj strani bude data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uvjetima koji je ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi Evropski sud, pored ostalih, G. B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stav 58, ECHR 2001-X). Zadatak redovnih sudova je da ocijene dokaze, te njihovu relevantnost kada se na njih optuženi poziva (vidi, inter alia, Evropski sud, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, str. 31, stav 68).

52. U vezi s apelantovim navodima o ocjeni dokaza provedenih tokom postupka, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju osporene presude detaljno pobrojao i opisao dokaze provedene tokom postupka, izjave svjedoka su interpretirane, kao i nalaz i mišljenje vještaka. Prvostepeni sud je detaljno opisao proces ocjene dokaza, opisano je šta je utvrđeno iz svakog pojedinačnog dokaza i ta su utvrđenja dovedena u međusobnu vezu. Redovni sudovi su također opisali zašto su smatrali da dokazi koje je prezentirala apelantova odbrana (dvije presude Okružnog suda iz upravnog spora) ne mogu dovesti do drugačije odluke o apelantovoj krivici. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo zato što se krivično djelo sprečavanja službenog lica u vršenju službene radnje, uslijed navodnog nezakonitog postupanja ovlaštenih službenih lica, ne može smatrati krivičnim djelom, Ustavni sud primjećuje da su i prvostepeni i drugostepeni sud o tim apelantovim navodima dali vrlo jasna i logična obrazloženja u kojima Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u obrazloženjima osporenih presuda, suprotno apelantovim navodima, nema ništa što ukazuje da je postupak bio nepravičan i da nisu poštovane garancije pravičnosti postupka.

53. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud nalazi da u postupku koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje kada iz okolnosti konkretnog predmeta proizlazi zaključak da je apelant u istrazi ispitan u Tužilaštvu, te kada ništa, osim apelantovih navoda, ne ukazuje da je tokom postupka povrijeđeno njegovo pravo na odbranu, načelo in dubio pro reo, da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu ili da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, odnosno kada, osim apelantovog nezadovoljstva donesenim presudama, odlukom, nema ništa što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak.

55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1020/19 (Ž. V.) | Sudska praksa | Aktio