Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-763/21 (H. B. i drugi)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-763/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-763/21, rješavajući apelaciju Hamida Biće i drugih, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Hamid Bićo, Alija Kadrič, Hajro Osmanović, Rašid Hadžić, Denaid Zukić, Zahid Lindov, Suad Šuvalija, Zikret Kapo, Ramiz Bukva, Ismet Abazović, Ramiz Selak, Alija Jašarević, Sead Kurtović, Mevludin Kučanin i Ismet Muminović protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 423851 16 Rsž od 7.
prosinca 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamid Bićo, Alija Kadrič, Hajro Osmanović, Rašid Hadžić, Denaid Zukić, Zahid Lindov, Suad Šuvalija, Zikret Kapo, Ramiz Bukva, Ismet Abazović, Ramiz Selak, Alija Jašarević, Sead Kurtović, Mevludin Kučanin i Ismet Muminović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 23. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 423851 16 Rsž od 7. prosinca 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbačena je tužba kojom su apelanti tražili da se ponište kao protuzakonite odluke o oglašavanju odgovornim apelanata i izricanju mjere pismenih upozorenja pred otkaz ugovora o radu, a koje su donesene od strane tuženika (KJKP „Gradski saobraćaj“ d.o.o. Sarajevo).
3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da apelanti nisu imali pravni interes za podnošenje ovakve tužbe, što je imalo za posljedicu odbacivanje tužbe. Kantonalni sud je naveo je prvostupanjski sud pravilno smatrao da apelantima zbog izrečenog pismenog upozorenja pred otkaz ugovora o radu, od strane tuženika, ne pripada pravo na sudsku zaštitu u smislu odredbe članka 103. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), odnosno zbog povrede prava iz radnog odnosa. Naime, ukazao je da je odredbom članka 103. ZOR propisano da zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava, što zaposlenika ne sprječava da traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. S tim u svezi, naveo je da u slučaju aktivnog djelovanja poslodavca, zaposlenik ima pravo na sudsku zaštitu protiv odluke poslodavca koja proizvodi negativan učinak na prava radnika iz radnog odnosa i koja mijenja sadržaj radnog odnosa na štetu radnika ili mu uskraćuje pravo (odbijanjem zahtjeva) koje mu pripada. Dakle, naveo je da je uvjet da bi se tražila sudska zaštita povrijeđenog prava pred nadležnim sudom da se mora raditi o takvoj odluci poslodavca koja neposredno djeluje na prava zaposlenika iz radnog odnosa. U konkretnom slučaju, pismeno upozorenje apelantima nije odluka kojom su povrijeđena prava apelanata iz radnog odnosa u smislu da je promijenjen sadržaj njihovog radnog odnosa ili da su im uskraćena prava koja im pripadaju (donesene odluke predstavljaju upozorenje, koje nema neposredni pravni učinak i kojim još uvijek nisu povrijeđena prava apelanata iz radnog odnosa). Pri tome je istakao da se izrečene mjere brišu iz evidencije protekom roka od jedne godine od dana prijema odluke (članak 17. Pravilnika o odgovornosti zaposlenika za povrede radnih obaveza tuženika), koji rok je već istekao. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da su ovakva pismena upozorenja u zakonskom okviru poslodavca da u slučaju da radnik krši obaveze iz radnog odnosa, istog upozori na kršenje. Sama opravdanost ovakvog upozorenja nije se mogla neposredno pobijati pred sudom, već se neutemeljenost upozorenja mogla samo dokazivati u eventualnom sporu protiv odluke o otkazu ugovora o radu. Konačno, naveo je da su apelanti neutemeljeno i netočno u prizivu prigovarali da je sud pogrešno primijenio članak 27. Zakona o sudovima i članak 16. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, jer prvostupanjski sud odluku uopće nije bazirao na tim odredbama, niti se na njih pozivao.
Apelacioni navodi
4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je redoviti sud pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević