Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3020/19 (G. L.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3020/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-3020/19, rješavajući apelaciju Gorana Lujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Lujić protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 107037 19 Už od 14. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Lujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 22. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 107037 19 Už od 14. maja 2019. godine.

2. Rješenjem Gradonačelnika Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Gradonačelnik) broj 33-002408/17 od 13. jula 2017. godine apelantu je, kao zaposleniku Policije Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), u Jedinici za istraživanje ratnih zločina, na radnom mjestu viši istražilac ratnih zločina, utvrđena mjesečna plata u neto i bruto iznosu preciziranom u izreci rješenja, te je određeno da se apelantu ta plata određuje počev od 1. jula 2017. godine, uz obrazloženje da je ista utvrđena u skladu sa odredbom člana 2. Zakona o platama zaposlenih u organima uprave Brčko Distrikta („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“, br. 14/06, 41/06 i 3/13; u daljnjem tekstu: Zakon o platama).

3. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena kao neosnovana rješenjem Apelacione komisije Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelaciona komisija) broj UP-II-33- 000139/17 od 26. septembra 2017. godine.

4. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je prilikom razmatranja apelantovih žalbenih navoda utvrđeno da je prvostepeni organ pravilno proveo postupak i pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je donio osporeno rješenje. U vezi sa tim, istaknuto je da se u konkretnom slučaju radi o utvrđivanju apelantove mjesečne plate u skladu sa Budžetom Brčko Distrikta za fiskalnu 2017. godinu, koji je usvojen 23. juna 2017. godine, a ne o pitanju čina koji apelantu pripada nakon što mu je istekao mandat šefa policije 2015. godine. Apelaciona komisija je naime konstatovala da je pitanje čina koji apelantu pripada nakon što mu je istekao mandat šefa policije, odnosno da li mu pripada čin inspektora ili glavnog inspektora, predstavlja prethodno pitanje koje je pravosnažno okončano s obzirom da je Odlukom šefa Policije Brčko Distrikta broj 14.5-33.12075/16 od 17. februara 2016. godine stavljena van snage Odluka o dodjeli čina broj 14.05/1-33-1864/11 od 18. februara 2011. godine (kojom je apelantu dodijeljen čin glavnog inspektora). Dalje, Apelaciona komisija je ukazala da je apelant protiv te odluke podnio žalbu koja je odbijena Rješenjem Policijskog odbora broj 14-PO-II-33-6/06 od. 7. aprila 2016. godine, nakon čega je Osnovni sud presudom broj 96 0 U 097314 16 U od 23. avgusta 2016. godine odbio apelantovu tužbu protiv navedenog rješenja, a koja presuda je potvrđena presudom Apelacionog suda broj 96 0 U 097314 16 Už od 10. novembra 2016. godine. Dakle, konstatujući da je pravosnažno okončan postupak utvrđivanja koji čin pripada apelantu nakon prestanka mandata šefa Policije Brčko Distrikta 2015. godine, Apelaciona komisija je zaključila da su neosnovani žalbeni navodi da apelantu pripada čin glavnog inspektora, a time i sva prava po osnovu radnog odnosa vezana za čin glavnog inspektora. Apelaciona komisija je takođe ukazala da iz spisa predmeta proizilazi da je apelant rješenjem Policije Brčko Distrikta broj 14.05-33-12479/15 od 25. februara 2015. godine, u činu inspektor, raspoređen na radno mjesto viši istražilac ratnih zločina u Jedinici za istraživanje ratnih zločina Policije Brčko Distrikta od 23. februara 2015. godine. Dalje, ukazala je da je Policijski odbor rješenjem broj 14-PO-II-33-2/15 od 26. marta 2015. godine odbio žalbu koju je apelant podnio protiv tog rješenja, a da je Osnovni sud odbio apelantovu tužbu podnesenu protiv drugostepenog rješenja presudom broj 96 0 U 088345 15 U od 19. februara 2016. godine, koja presuda je potvrđena presudom Apelacionog suda broj 96 0 U 088345 16 Už od 17. novembra 2016. godine. Imajući u vidu navedeno, Apelaciona komisija je zaključila da je prvostepeni organ pravilno i zakonito postupio kada je apelantu, zaposleniku Policije Brčko Distrikta, u Jedinici za istraživanje ratnih zločina, na radnom mjestu viši istražilac ratnih zločina, utvrdio mjesečnu platu u skladu sa Budžetom Brčko Distrikta za fiskalnu 2017. godinu.

5. Apelant je podnio tužbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena kao neosnovana presudom Osnovnog suda broj 96 0 U 107037 17 U od 22. novembra 2018. godine.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je, razmotrivši navode tužbe, konstatovao da su i osporeno i prvostepeno rješenje doneseni na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, kao i da je Apelaciona komisija dala pravilne, valjane i argumenovane razloge za svoju odluku, a koje je prihvatio i taj sud. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da je presudom Apelacionog suda broj 96 0 U 088345 16 Už od 17. novembra 2016. godine utvrđeno da su pravilno i zakonito postupili organi uprave kada su u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu apelanta rasporedili na radno mjesto unutar čina inspektor, kao čina koji je apelant, u skladu sa važećim zakonskim propisima, stekao u redovnoj proceduri i imao prilikom imenovanja za šefa Policije, odnosno na radno mjesto viši istražilac ratnih zločina u Jedinici za istraživanje ratnih zločina Policije Brčko Distirkta. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio, da se apelant neosnovano u tužbi kojom je pokrenuo konkretan upravni spor pozvao na odredbu člana 147. stav 2. Zakona o policijskim službenicima Brčko Distrikta, a kojom je propisano da izuzetno od drugih odredaba ovog zakona, policijski službenici iz stava 1. ovog člana po prestanku obavljanja tih dužnosti gube čin glavnog generalnog inspektora, odnosno generalnog inspektora policije i vraćaju se u čin glavnog inspektora. Ovo jer je pitanje koji čin apelantu pripada (čin inspektora ili glavnog inspektora), po mišljenju Osnovnog suda, pravosnažno riješeno presudom istog suda broj 96 0 U 097314 16 U od 23. avgusta 2016. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda broj 96 0 U 097314 16 Už od 10. novembra 2016.godine. Naime, Osnovni sud je ukazao da je obrazloženju citirane presude Apelacionog suda od 10. novembra 2016.godine navedeno da nisu osnovani žalbeni razlozi i navodi zbog kojih apelant pobija prvostepenu presudu, obzirom da su organi uprave u provedenom upravnom postupku pravilno utvrdili da nije bilo pravnog osnova da se apelantu dodijeli čin „glavni inspektor". Ovo iz razloga jer tom činovanju nije prethodila procedura propisana Zakonom o policijskim službenicima i Pravilnikom o činovima policijskih službenika, a da je šef Policije, u okviru svojih zakonom propisanih nadležnosti, bio ovlašten da radi pravilnog provođenja propisa koji se odnose na činovanje policijskih službenika, stavi van snage odluku kojom se apelantu dodjeljuje čin „glavni inspektor". Ukazano je da se apelant, nakon prestanka funkcionalnog (privremenog) čina kojeg je imao kao šef Policije, ima vratiti u (redovni) čin „inspektor" iz kojeg je i imenovan za šefa Policije, budući da prema podacima dostavljenog spisa predmeta upravnog postupka nije napredovao u slijedeći viši čin. Stoga je, po ocjeni Osnovnog suda, pravilno prvostepenim rješenjem apelantu utvrđena mjesečna neto i bruto plata u skladu sa članom 2. Zakona o platama , koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na osnovu odredbe člana 108. Zakona o policijskim službenicima Brčko Distrikta .

7. Apelant je podnio žalbu protiv presude Osnovnog suda, koja je odbijena kao neosnovana presudom Apelacionog suda broj 96 0 U 107037 19 Už od 14. maja 2019. godine i prvostepena presuda je potvrđena.

8. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je neosnovan žalbeni navod da se pobijano rješenje temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno pogrešnoj primjeni odredbe člana 147. stav 2. Zakona o policijskim službenicima Brčko Distrikta , tj da prestankom obavljanja dužnosti šefa Policije Brčko Distrikta, apelantu pripada pravo na vraćanje u čin glavnog inspektora zajedno sa primanjima vezanim za taj čin. U vezi sa tim, ukazano je da odredbe na kojima je utemeljen osporeni prvostepeni upravni akt propisuju nadležnost Gradonačelnika da, po službenoj dužnosti ili po zahtjevu službenika, u skladu sa Zakonom o radu Brčko distrikta, ostalim zakonima i kolektivnim ugovorima kojima se uređuju prava i obveze iz radnih odnosa (između ostalog i policijskih službenika), rješenjem (kao pojedinačnim aktom) odlučuje o pravima i obvezama službenika i namještenika, pa tako i da utvrdi bruto, odnosno neto plaću svakog zaposlenika u organima javne uprave (policijskog službenika). Dakle, Apelacioni sud je ukazao da u rješavanju ove upravne stvari nije primijenjen Zakon o policijskim službenicima Brčko Distrikta, obzirom da njime nije uređena materija i pravni režim u rješavanju ove upravne stvari. Naime, Apelacioni sud je ukazao da se u konkretnom upravnom sporu odlučivalo o zakonitosti konačnog upravnog akta kojim je apelantu kao zaposleniku Policije Brčko distrikta, u jedinici za istraživanje ratnih zločina, na radnom mjestu viši istražitelj ratnih zločina, utvrđena mjesečna plaća u preciziranom iznosu, počev od 1. jula 2017. godine. Stoga, ocijenio je da su drugostepeni organ uprave i prvostepeni sud pravilno ocijenili da je predmet ovog upravnog spora ocjena pravilnosti i zakonitosti te prvostepene odluke i konačnog upravnog akta, a ne pitanje da li apelantu, kao bivšem šefu Policije Brčko distrikta ( koju dužnost je vršio u periodu od 2. februara 2007. godine do 3. februara 2015. godine), prestankom obavljanja dužnosti šefa Policije Brčko distrikta, pripada pravo na vraćanje u čin glavnog inspektora. Naime, Apelacioni sud je istakao da je pitanje čina koji apelantu pripada nakon što mu je istekao mandat šefa Policije 2015. godine pravosnažno je riješeno donošenjem presude ovog suda broj 96 o U 097314 16 Uz od 10. novembra 2016. godine i utvrđeno da apelantu pripada čin inspektora.

9. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešnom primjenom materijalnog prava, naročito odredbe člana 147. stav 2. Zakona o policijskim službenicima, određena plata za niži čin, odnosno čin inspektora, umjesto za čin glavnog inspektora.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud primjećuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju odnosne na način na koji je u konkretnom slučaju utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da su Apelacioni sud u osporenoj presudi, kao konačnoj odluci, kao i Osnovni sud i organi uprave u nižestepenim odlukama donesenim u konkretnom postupku, dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u kojim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji zapravo ponavlja navode koje je isticao u postupku koji je okončan osporenom odlukom, a koje navode su drugostepeni organ uprave, Osnovni sud i najzad Apelacioni sud razmotrili prilikom donošenja odluka u konkretnom predmetu i da su dali jasne i argumentovane razloge zašto ti apelantovi navode ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome su eksplicitno obrazložili da je predmet konkretnog postupka utvrđivanje plate apelantu a da je o pitanju čina koji pripada apelantu već pravosnažno odlučeno u drugom postupku okončanom presudom broj 96 o U 097314 16 Uz od 10. novembra 2016. godine koja nije predmet ovog apelacionog postupka. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena presuda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3020/19 (G. L.) | Sudska praksa | Aktio