Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3248/19 (S. K.-K. i A. K.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Hipoteka
- Izvršni postupak
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u pravo na dom
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3248/19
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3248/19, rješavajući apelaciju Svetlane Katić-Kozomara i Anđelka Kozomare, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Svetlane Katić-Kozomara i Anđelka Kozomare podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 212871 19 Gž 2 od 29. maja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Svetlana Katić-Kozomara i Anđelko Kozomara (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelantica i apelant), oboje iz Banjaluke, podnijeli su 9. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 212871 19 Gž 2 od 29. maja 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tražioca izvršenja „Heta“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) zatraženo je 25. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud i Osnovni sud su odgovor na apelaciju dostavili 4. i 6. novembra 2020. godine. Tražilac izvršenja nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Tražilac izvršenja je 14. aprila 2015. godine podnio prijedlog za izvršenje notarski obrađene isprave (ugovor o zasnivanju založnog prava – hipoteke na dvosobnom stanu u Banjaluci, suvlasništvo apelanata) broj OPU 382/09 od 26. marta 2009. godine. Navedeni ugovor je zaključen kao instrument osiguranja novčanog potraživanja iz Ugovora o dugoročnom kreditu, uz valutnu klauzulu u eurima od 16. marta 2009. godine, koji je zaključila firma Farmaprom d.o.o. Banjaluka (koju je zastupala apelantica kao direktorica) s Hypo Alpe Adria-Leasing d.o.o. Sarajevo. Prijedlog za izvršenje je podnesen protiv apelanata kao izvršenika radi naplate dospjelog neplaćenog novčanog potraživanja u iznosu od 837.167,29 KM.
6. Postupajući po prijedlogu za izvršenje, Osnovni sud je donio Rješenje o izvršenju broj 71 0 I 212871 15 I od 18. januara 2016. godine, a rješenjem istog suda od 23. marta 2016. godine odbijen je prigovor apelanata protiv rješenja o izvršenju. Apelanti prigovorom nisu osporili visinu potraživanja, već aktivnu legitimaciju tražioca izvršenja, koji je Osnovni sud ocijenio neosnovanim jer je tražilac izvršenja u smislu člana 30. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) uz prijedlog za izvršenje dostavio valjan dokaz o prenosu potraživanja (notarski obrađen ugovor od 10. novembra 2014. godine kojim je potraživanje iz ugovora o dugoročnom kreditu iz prethodne tačke ove odluke sa Hypo banke prešlo na tražioca izvršenja).
Osporeno rješenje o dosudi
7. Rješenjem o dosudi Osnovnog suda broj 71 0 I 212871 15 I od 5. decembra 2018. godine tražiocu izvršenja je kao kupcu za iznos od 63.000,00 KM dosuđena nekretnina (predmet hipoteke) upisana u knjigu uloženih ugovora kao suvlasništvo apelanata (dvosoban stan u Banjaluci površine 58 m ), čija procijenjena vrijednost iznosi 84.711,09 KM (vještak građevinske struke je tokom izvršnog postupka izvršio procjenu vrijednosti stana). Istim rješenjem apelantima je naloženo da u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja predmetni stan, slobodan od lica i stvari, predaju u posjed tražiocu izvršenja kao kupcu jer će u protivnom uslijediti prinudno izvršenje o trošku apelanata, uz istovremeni nalog nadležnoj Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove da po pravomoćnosti rješenja izvrši upis prava vlasništva i posjeda na predmetnoj nekretnini u korist tražioca izvršenja, te brisanje svih upisanih prava apelanata kao ranijih vlasnika i trećih lica (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja).
8. Iz obrazloženja proizlazi da je Osnovni sud „na drugom ročištu“ za prodaju predmetnog stana, koje je održano 3. decembra 2018. godine, predmetni stan prodao tražiocu izvršenja kao kupcu za iznos od 63.000,00 KM „koji predstavlja 1/3 procijenjene vrijednosti nekretnine“ (očito je u pitanju greška u pisanju jer iznos od 63.000,00 KM predstavlja nešto više od 2/3 procijenjene vrijednosti nekretnine u iznosu 84.711,09 KM). Osnovni sud je naveo da je rješenje, kao u dispozitivu, donio u skladu sa članom 93. ZIP-a.
9. Odlučujući o žalbi apelanata, Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 I 212871 19 Gž 2 od 29. maja 2019. godine kojim je žalbu odbio i osporeno rješenje potvrdio.
10. Obrazloženo je kako apelanti žalbom osporavaju zakonitost prvostepenog rješenja o dosudi navodeći da 3. decembra 2018. godine nije održano drugo, već prvo ročište, zatim da su oni pokrenuli upravni spor pred nadležnim sudom uz prijedlog da se odgodi izvršenje akta nadležne Republičke uprave, da prvostepeni sud nije mogao odbiti prijedlog apelanata za odgodu ročišta do okončanja upravnog spora, da je predmetni stan njihov dom i jedina nekretnina koju posjeduju, da su lošeg zdravstvenog stanja.
11. Okružni sud je prvo podsjetio da je ugovorom o ustupanju potraživanja Hypo Alpe Adria banka a.d. Banjaluka svoja dospjela potraživanja u cijelosti ustupila tražiocu izvršenju, između ostalog, i založno pravo na nekretninama apelanata – stan u Banjaluci (član 3. ugovora), te je shodno tome zaključio da tražilac izvršenja svoje ovlaštenje zasniva na ovjerenoj privatnoj ispravi, što dokazuje da je potraživanje prešlo na tražioca izvršenja.
12. Zatim je Okružni sud naveo da je uvidom u predmetni spis utvrdio da je prvo ročište za prodaju stana apelanata (predmet založnog prava) održano 19. februara 2018. godine u prisustvu tražioca izvršenja, apelanata, te mogućih kupaca, i da je drugo ročište održano i završeno 3. decembra 2018. godine, da su zapisnik potpisali tražilac izvršenja i apelanti, te da stoga, prema ocjeni Okružnog suda, nije osnovan žalbeni navod da drugo ročište nije održano.
13. Okružni sud je naveo da je zaključkom prvostepenog suda od 5. decembra 2018. godine proglašeno da je predmetni stan prodat tražiocu izvršenja kao najpovoljnijem ponuđaču za iznos od 63.000,00 KM, te da je taj zaključak dostavljen svim učesnicima u nadmetanju, te učesnicima u postupku, pa je, suprotno žalbenim prigovorima, ročište za nadmetanje i prodaju od 3. decembra 2018. godine održano u skladu s odredbama člana 90. st. od 1. do 8. ZIP-a.
14. Zatim se Okružni sud pozvao na odredbu člana 131. stav 4. ZIP-a koja propisuje da sud na drugom ročištu za javno nadmetanje postupa u skladu s odredbama st. 1. i 3. istog člana, te da se nekretnina koja se prodaje ne može prodati ispod 1/3 procijenjene vrijednosti. Kako su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti iz člana 131. stav 4. ZIP-a u vezi s odredbama člana 93. stav 1. i člana 135. ZIP-a kod utvrđenog stanja stvari žalbeni prigovori izvršenika u ovoj fazi postupka nisu mogli utjecati na drugačiju odluku suda. Okružni sud je zaključio i da su neosnovani žalbeni prigovori da je zbog pokretanja upravnog spora izvršni sud trebao prihvatiti prijedlog da se odgodi ročište za prodaju založene nekretnine do okončanja upravnog spora jer ti razlozi ne sprečavaju izvršenje budući da oni nisu obuhvaćeni članom 47. stav 1. tač. od 1. do 10. ZIP-a. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, između ostalog, tvrde da su im redovni sudovi nezakonitim odlukama oduzeli jedinu nekretninu koju imaju i dodijelili je tražiocu izvršenja, preduzeću iz BiH, koje djeluje suprotno zakonima o bankama. Apelanti ne spore da je preduzeće Farmaprom d.o.o. Banjaluka „podiglo“ kredit kod Hypo Alpe Adria banke, koji je osiguran hipotekom na dvosobnom stanu apelanata, koja je upisana u javnim evidencijama tako da je banka postala založni povjerilac. Apelanti, također, ne spore da dug po osnovu kredita nisu izmirili, što je bio razlog da je banka otkazala ugovor i zahtijevala isplatu cjelokupnog kredita s kamatama i drugim troškovima. Međutim, ono što je apelantima sporno jeste prenos potraživanja na treće lice, tražioca izvršenja, jer, prema tvrdnji apelanata, taj je prenos nezakonit jer ugovor o prenosu potraživanja nije notarski obrađen, a što je zakonski uvjet za zasnivanje i prenos založnog prava. Shodno tome, apelanti tvrde da se radilo o potpuno nezakonitoj prodaji jer novi Zakon o bankama iz 2017. godine propisuje da banka svoje potraživanje može prenijeti isključivo bankama ili drugim finansijskim organizacijama, što tražilac izvršenja nije, a da se u konkretnom slučaju radi o klasičnom „utjerivaču dugova“. Shodno navedenom, apelanti zapravo problematiziraju aktivnu legitimaciju tražioca izvršenja. Zatim apelanti tvrde da s tražiocem izvršenja nisu bili ni u kakvom obligaciono-pravnom odnosu, niti s Addiko bankom a.d. Banjaluka (pravni sljednik Hypo banke), pa su shodno tome redovni sudovi zanemarili primijeniti odredbu člana 149. Zakona o stvarnim pravima. Apelanti, dalje, ukazuju i da im je nezakonito određena taksa na žalbu u iznosu od 8.371,00 KM koja je 12 puta veća od one koju propisuje Zakon o sudskim taksama RS. Da je cijeli postupak „namješten“ u korist tražioca izvršenja potvrđuje obrazloženje Okružnog suda da je predmetni stan prodat na drugom ročištu, što je prvorazredna neistina jer drugog ročišta nije bilo budući da je stan prodat već na prvom ročištu. Apelanti tvrde da su Okružnom sudu uz žalbu dostavili relevantne dokumente kojima su potkrijepili osnovanost žalbe, što Okružni sud uopće nije uvažio. Nezakonitost redovnih sudova u konkretnom slučaju, prema mišljenju apelanata, ogleda se i u brzini provođenja izvršenja, odnosno prodaje jedine nekretnine apelanata, pri čemu nekretnine firme Farmaprom d.o.o., glavnog dužnika, stoje netaknute.
b) Odgovori na apelaciju
16. Okružni sud je sve prigovore ocijenio neosnovanim uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Osnovni sud se u iscrpnom odgovoru na apelaciju osvrnuo na gotovo sve apelacione prigovore koje je ocijenio neosnovanim. Tako je Osnovni sud, između ostalog, naveo da je nakon donošenja rješenja od dosudi, koja se osporavaju predmetnom apelacijom, doneseno i Rješenje o namirenju broj 71 0 I 212871 15 I od 11. juna 2019. godine na koje stranke u postupku nisu izjavile žalbu, pa je ono postalo pravomoćno sa danom 22. junom 2019. godine. Predmetno izvršenje je ukupno trajalo duže od četiri godine, pa su neosnovani prigovori da je „izvršenje provedeno potpuno neprimjerenom brzinom“. Zatim je Osnovni sud naveo da su tačni prigovori apelacije da je predmetni stan prodat na prvom ročištu, te da drugog ročišta nije bilo i da se radilo o očiglednoj tehničkoj grešci do koje je došlo zato što je prvo ročište za prodaju predmetne nekretnine određivano dva puta jer je tražilac izvršenja tražio odlaganje izvršenja na šest mjeseci, nakon čega je predložio nastavak, pa je sud ponovo odredio prvo ročište na kojem je predmetna nekretnina prodata najpovoljnijem ponuđaču. Pri tome je istaknuto da s aspekta prava apelanata nije od presudne važnosti da li je predmetna založena nekretnina prodata na prvom ili na drugom ročištu. Osnovni sud je zatim naveo da nisu tačni navodi da je sudska taksa na žalbu određena u iznosu koji je 12 puta veći od onog koji propisuje Zakon o taksama RS. U vezi s tim Osnovni sud je naglasio da se sudska taksa određuje prema vrijednosti spora (vsp. 837.167,29 KM), a ne prema procijenjenoj vrijednosti nekretnine izvršenika, pa je shodno tome očigledno da je sudska taksa na žalbu u iznosu od 8.371,00 KM određena u skladu s tarifnim brojem 1. Taksene tarife propisane Zakonom o sudskim taksama RS (u sporovima u kojima vrijednost spora prelazi iznos od 100.000,00 KM plaća se sudska taksa u iznosu od 1% na označenu vrijednost spora). Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 60/17 – odluka USBiH, 115/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Izvršna isprava Član 23. stav (1) tačka 3) (1)Izvršne isprave su:
3) izvršna notarska isprava, Prelaz potraživanja ili obaveze Član 30. stav (1) (1)Izvršenje se određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao tražilac izvršenja ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili da je na njega na drugi način prešlo. Ako se prenos ne može dokazati na taj način, stranke svoja prava vezana za prenos potraživanja mogu dokazivati samo u parničnom postupku.
Prodajna cijena Član 89. st. (1), (2), (3) i (4) (1)Bez pristanka lica koje se u izvršnom postupku po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja, nepokretnost se na javnom nadmetanju ne može prodati za cijenu koja ne pokriva ni djelimično iznos potraživanja tražioca izvršenja.
(2)Na prvom ročištu za javno nadmetanje ne može se nepokretnost prodati ispod polovine utvrđene vrijednosti. Početne ponude za prvo ročište na iznose manje od jedne polovine utvrđene vrijednosti neće biti razmatrane.
(3)Ako se nepokretnost ne proda na prvom, sud će zakazati drugo ročište u roku od 30 dana. Sud će zakazati ročište u istom roku i u slučaju da tri ponuđača sa najvišom ponudom na prvom ročištu nisu uplatila prodajnu cijenu u skladu sa odredbama člana 92. stav 3. ovog zakona.
(4)Na drugom ročištu nepokretnost ne može biti prodata za manje od jedne trećine vrijednosti utvrđene zaključkom o prodaji. Početna ponuda na drugom ročištu ne može biti manja od jedne trećine od utvrđene vrijednosti.
Ročište za nadmetanje i prodaja Član 90.
(1)Ako na dan njegovog održavanja rješenje o izvršenju nije postalo izvršno, sud može da odgodi održavanje ročišta za nadmetanje i prodaju za najduže 30 dana.
(2)Javnom nadmetanju za prodaju pristupa se nakon što se utvrdi da su ispunjeni uvjeti za javnu prodaju. Javno nadmetanje počinje objavljivanjem početne cijene. Ako najmanje jedan učesnik prihvati objavljenu cijenu, objavljuje se sljedeća cijena koja je viša i to najmanje za 5% od prethodne cijene. Ovaj postupak se ponavlja sve dok posljednja ponuđena cijena ostane neprihvaćena.".
(3)Ako se postupak izvršenja provodi na suvlasničkom dijelu iz člana 69. stav 3. ovog zakona, sud će na prodaju istovremeno ponuditi i suvlasnički dio i cjelokupnu nepokretnost samo ako je na to dao izričiti pristanak suvlasnik koji nije izvršenik. Nakon stavljanja najpovoljnijih ponuda i za suvlasnički dio i za cjelokupnu nepokretnost, te nakon ocjene uslova iz stava 4. člana 69. ovog zakona, sud će zaključkom odlučiti o konačnom predmetu prodaje.
(4)Nadmetanje se zaključuje nakon proteka deset minuta neposredno nakon stavljanja najpovoljnije ponude.
(5)Nakon zaključenja nadmetanja utvrđuje se lista ponuđača koji su ponudili cijenu iznad minimuma i da je nepokretnost prodata najpovoljnijem ponuđaču ukoliko su ispunjeni ostali uslovi.
(6)O prodaji nepokretnosti najpovoljnijem ponuđaču sud donosi pismeni zaključak, koji se objavljuje na sudskoj tabli.
(7)Smatraće se da je zaključak iz stava 6. ovog člana dostavljen svim licima kojima se dostavlja zaključak o prodaji, te svim učesnicima u nadmetanju istekom trećeg dana od dana njegovog isticanja na oglasnoj tabli.
(8)O ročištu za prodaju vodi se zapisnik.
Polaganje cijene Član 92. stav (8) (8)Ako je tražilac izvršenja kupac a ne postoje druga lica čija se potraživanja namiruju iz prodajne cijene prije njega, nije obavezan položiti cijenu sudu do visine svog potraživanja.
Predaja nepokretnosti kupcu Član 93. stav (1) (1)Nakon polaganja cijene, sud rješenjem dosuđuje nepokretnost kupcu, a rješenje dostavlja kupcu i svim licima kojima se dostavlja zaključak o prodaji, i objavljuje na oglasnoj tabli suda.
5. Primjena odredaba o izvršenju na nepokretnostima Član 135.
Odredbe ovog zakona o izvršenju na nepokretnostima, izuzev člana 71. ovog zakona, primjenjuju se na odgovarajući način i u postupku izvršenja na pokretnim stvarima, ako odredbama glave XI ovog zakona nije drugačije određeno.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 212871 19 Gž 2 od 29. maja 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 26. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 9. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelanti ukazuju da im je rješenjem o namirenju povrijeđeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
a)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
24. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
25. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
26. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
27. Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li nekretnina koja je predmet izvršenja „dom“ apelanata u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li je u konkretnom slučaju došlo do „miješanja“ javnih vlasti u poštovanje „doma“ apelanata. Drugo, da bi „miješanje“ bilo opravdano, mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
28. U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
29. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da je nekretnina (stan u Banjaluci u suvlasništvu apelanata), koja je bila predmet izvršenja, dom apelanata, u smislu člana 8. Evropske konvencije jer se radilo o nekretnini koju su, prema tvrdnjama apelanata, koristili za stanovanje.
30. Nadalje, prodaja nekretnine apelanata u izvršnom postupku i nalaganje njihovog iseljenja predstavlja miješanje u njihovo pravo na poštovanje doma (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4275/17 od 31. januara 2018. godine, tačka 48, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba i Evropski sud, Ćosić protiv Hrvatske, aplikacija broj 28261/06, presuda od 15. januara 2009. godine, paragraf 18, dostupna na https://uredzastupnika.gov.hr).
31. Ustavni sud zatim mora ispitati da li miješanje u pravo apelanata na dom u konkretnom slučaju ispunjava standarde zakonitosti u kontekstu Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da je miješanje u pravo apelanata na poštovanje doma provedeno na osnovu relevantnih odredbi ZIP-a koje uređuju postupak prodaje nekretnina. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim rješenjima, a i u odgovoru na apelaciju (vidi tačku 17. ove odluke) obrazložili sve bitne prigovore apelanata koji se tiču aktivne legitimacije tražioca izvršenja u vezi s izvršnom ispravom na osnovu koje je izvršen prenos potraživanja, u smislu člana 30. stav 1. ZIP-a, pri čemu je Osnovni sud u odgovoru na apelaciju pojasnio da je nekretnina prodata na prvom, a ne na drugom ročištu, kako to pogrešno proizlazi iz rješenja Okružnog suda, ali da ta činjenica suštinski nije utjecala na prava apelanata jer su apelanti prisustvovali ročištu i potpisali zapisnik. Pri tome, apelanti ne obrazlažu na koji način je ta činjenica utjecala na eventualno kršenje njihovog prava. Konačno, iz odgovora Osnovnog suda proizlazi da je taj sud nakon rješenja o dosudi, koje je predmet osporavanja predmetnom apelacijom, donio i rješenje o namirenju protiv kojeg apelanti nisu izjavili žalbu. Dakle, redovni sudovi su prilikom odlučenja primijenili odredbe ZIP-a, koji je objavljen u službenim glasilima, a njegove odredbe, koje se odnose na izvršenje na nekretninama dovoljno su jasne i precizne, pa takav zakon nesporno ispunjava uvjet „zakonitosti“ u smislu Evropske konvencije.
32. Konačno, Ustavni sud će ispitati da li je miješanje u pravo apelanata na poštovanje doma bilo „neophodno u demokratskom društvu“. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Vrzić protiv Hrvatske, u kojem se, također, radilo o prinudnoj prodaji nekretnine u izvršnom postupku, uspostavio kriterije koje treba cijeniti u svakom konkretnom slučaju prinudne prodaje nekretnine u izvršnom postupku. U navedenom predmetu Evropski sud je, između ostalog, cijenio okolnosti koje se tiču interesa stranaka u postupku i koje se razlikuju prilikom postojanja isključivo privatnog interesa (npr. s obje strane privatni interes) u odnosu na državni interes (npr. s jedne strane pojedinac s druge država); zatim volje da se dom koristi kao osiguranje za zajam; mogućnosti osporavanja zaključenog ugovora o zajmu u odgovarajućim postupcima i konačno svijesti da će nekretnina (dom) u svrhu osiguranja zajma moći biti prodata u slučaju neispunjenja obaveze (nepostupanja u ugovorenim rokovima prilikom preuzimanja zajma) (vidi Evropski sud, Vrzić protiv Hrvatske, aplikacija broj 43777/13, presuda od 12. jula 2016. godine, paragraf 64–71, dostupna na www.mhrr.gov.ba).
33. Dovodeći navedene kriterije u kontekst okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da se pri javnoj prodaji nekretnine (završnoj fazi izvršnog postupka) pojavljuju dva suprotstavljena privatna interesa, i to tražioca izvršenja koji je ujedno i kupac nekretnine, s jedne strane, i apelanata kao izvršenika, s druge strane. Ustavni sud zapaža da je apelantica, kao direktorica firme „Farmaprom“ d.o.o. Banjaluka i potpisnica ugovora s bankom, dobrovoljno založila stan u Banjaluci, koji je u javnim evidencijama upisan kao suvlasništvo apelanata, kao zalog za uredno izmirenje obaveza po osnovu kredita koji je banka plasirala korisniku kredita. U kontekstu odnosa između firme Farmaprom (korisnik kredita) i apelanata, iz obrazloženja osporenih rješenja vidljivo je tek da je apelantica direktorica navedene firme i da je u tom svojstvu potpisala ugovore. O odnosu firme i apelanata ni apelanti u navodima apelacije ne govore ništa, osim što tvrde da su nekretnine firme Farmaprom d.o.o., glavnog dužnika, netaknute. Prema ocjeni Ustavnog suda, ovaj prigovor je neosnovan budući da nekretnine firme nisu ni bile predmet ugovora o zasnivanju založnog prava. Ustavni sud naglašava da je apelantica potpisivanjem ugovora o zasnivanju založnog prava – hipoteke na stanu apelanata svjesno pristala da se u slučaju neizvršenja obaveze (vraćanja kredita u ugovorenom roku) naplata dugovanog iznosa obavi u izvršnom postupku prodajom predmetne založene nekretnine. U takvim okolnostima apelanti su morali biti svjesni da će u slučaju neispunjavanja obaveza po osnovu ugovora o kreditu založena nekretnina biti prodata s ciljem namirenja duga (kredita) prema tražiocu izvršenja. Apelanti ne spore da obaveze po osnovu kredita nisu izmirene. Slijedom navedenog, u situaciji kada apelanti ne spore da obaveza vraćanja duga nije ispoštovana, niti spore postojanje ugovora o zasnivanju hipoteke na predmetu izvršenja (stan u Banjaluci), nameće se zaključak da su apelanti pristali da se plaćanje neizmirenog duga po osnovu kredita izvrši prodajom nekretnine apelanata, pa je u takvim okolnostima njihova nekretnina prodata tražiocu izvršenja kao kupcu, čiji je interes da kupljenu nekretninu s ciljem namirenja duga preuzme u posjed.
34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u pravo apelanata na dom bilo proporcionalno cilju, tj. namirenju tražioca izvršenja, odnosno neophodno u demokratskom društvu, te u konkretnom slučaju nije povrijeđen član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 8. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer su apelanti dobrovoljno, zaključenjem ugovora o zasnivanju založnog prava na predmetu izvršenja, prihvatili da njihov dom, tj. njihova nekretnina (stan), koju su iskoristili kao osiguranje za kredit, bude prodata u izvršnom postupku u slučaju neizmirenja duga po osnovu dugoročnog kredita u ugovorenom roku, zbog čega je miješanje u ovo pravo bilo proporcionalno cilju, a to je namirenje tražioca izvršenja, te nužno u demokratskom društvu.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević