Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-778/21 (A. A.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Izvršni postupak
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-778/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-778/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Alma Avdić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Pročišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Alma Avdić protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 I 232398 20 Gž od 4. prosinca 2020. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Alma Avdić protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 I 232398 20 Gž od 4. prosinca 2020. godine, u odnosu na navode o povredi prava na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Alma Avdić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Drago Reljić odvjetnik iz Tuzle, podnijela je 8. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 I 232398 20 Gž od 4. prosinca 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, određena je predložena ovrha tražitelja ovrhe (A.A.) protiv apelantice na osnovu ovršne isprave-pravomoćne presude (na način da je naloženo apelantici da od određenog datuma ispred stana u kojem živi, tražitelju ovrhe preda maloljetno dijete u određenim terminima, uz obavezu tražitelja ovrhe da u određeno vrijeme na istom mjestu dijete vrati apelantici, pod prijetnjom izricanja novčane kazne koja će se izreći apelantici po prijedlogu tražitelja ovrhe, a u skladu s člankom 17. Zakona o ovršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOP)).
3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da razlozi za apelantičin prigovor protiv rješenja o ovrsi nisu razlozi koji sprječavaju ovrhu u smislu članka 47. ZOP-a, zbog čega je prigovor odbijen kao neutemeljen primjenom članka 49. stavak 2. ZOP-a.
4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je tražitelj ovrhe podnio prijedlog za ovrhu na osnovu pravomoćne presude, kojom je određeno, da će maloljetno dijete parničnih stranaka (apelantice kao majke i tražitelja ovrhe kao oca) ostvarivati osobne odnose i neposredne kontakte s tražiteljom ovrhe s kojim neće živjeti, a na način da će tražitelj ovrhe u određeno vrijeme preuzeti dijete od apelantice ispred stana u kojem žive apelantica i dijete i u određeno vrijeme na isto mjesto dijete vraćati apelantici. S tim u svezi, naveo je da je tražitelj ovrhe tvrdio da je apelantica, nakon što je preuzeo dijete na adresi i odmakao se nekih 30 metara, po proteku pet minuta bez ikakvog povoda od njega, oduzela dijete (o čemu je obaviještena policija koja je sačinila službenu zabilješku). Nadalje Kantonalni sud je naveo da se priziv apelantice u suštini svodi na tvrdnju da je ona postupala po ovršnoj ispravi, na način i u vrijeme kako je to odlučeno pravomoćnom presudom, izvodeći dijete ispred ulaza zgrade u kojoj živi, a kasnije i, ispred ulaznih vrata, ali da je dijete odbijalo otići s tražiteljem ovrhe s lica mjesta i s njim provesti presudom određeno vrijeme. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odlučio o prigovoru apelantice protiv rješenja o ovrsi, jer je u prihvaćenim izvedenim dokazima imao dovoljno uporišta za utvrđenje da apelantica nije postupala po ovršnoj ispravi. Naime, utvrdio je da nakon pojavljivanja s apelanticom, dijete nije htjelo ići na viđanje s tražiteljem ovrhe, te da je apelantica svojim direktnim psihičkim utjecajem na dijete otežavala viđanje s tražiteljem ovrhe. Sama izjava apelantice da dijete odbija poći s tražiteljem ovrhe, a bez iskrenog i stvarnog nastojanja da dijete održava kontakt sa ocem, nije dovoljna za odluku suda kojom bi se odustalo od izvršenja i time u konačnici onemogućio tražitelj ovrhe u potpunosti u viđanju djeteta (kako to predlaže apelantica). Kantonalni sud je naveo da činjenica da su između tražitelja ovrhe i apelantice kao bivših supružnika, međuljudski i komunikacijski odnosi ekstremno narušeni uz veoma izraženo nepovjerenje, međusobno optuživanje, prebacivanje i nespremnost ka zajedničkoj saradnji i prihvatljivoj komunikaciji, te sklonost manipuliranju djetetom (kako to proizlazi iz nalaza vještaka psihologa, koga je prvostupanjski sud pravilno prihvatio), ukazuje da oba roditelja u prvi plan stavljaju svoje interese, te da im dijete služi za „potkusurivanje“, tjeranje inata jedno drugom. Međutim, naveo je da to nije razlog da apelantica, ne učini iskreno i sa srcem sve potrebno, radi pravilnog psihofizičkog rasta i razvoja djeteta, da se dijete redovito viđa s tražiteljem ovrhe, na koji način bi dijete bilo pošteđeno izlaganju daljim tretmanima, procjenama sudskim postupcima prisilama, pritiscima, nagovaranjima, izlaganju prisustvu nepoznatih osoba tijekom primopredaje djeteta, te izdvajanje, izostancima ili povlađivanjima u predškolskoj, školskoj, porodičnoj i socijalnoj sredini. Sve navedeno bi prema mišljenju Kantonalnoga suda moglo ostaviti negativne emocionalne i psihološke posljedice na dijete i odraziti se na dalji pravilan psihofizički rast i razvoj djeteta, kako je to u nalazu i mišljenju pojasnio vještak. S obzirom na to, naveo je da je prvostupanjski pravilno zaključio, da je u svemu tome veća odgovornost na majci s kojom dijete živi i da ona prvenstveno treba pozitivnim, psihološkim pristupom i pripremom, djetetu omogućiti nesmetano viđanje sa ocem. Također, naveo je da je prvostupanjski sud pravilno cijenio i iskaze saslušanih svjedoka u odnosu na ostale predočene dokaze, vodeći računa i o okolnostima konkretnog slučaja i cjelokupnom stanju spisa, iz čega je utvrdio da se tražitelj ovrhe na razne načine pokušavao približiti djetetu i ostvariti kontakt s njim. Imajući u vidu navedeno, istakao je da sama činjenica da svjedoci nisu osporili da je apelantica izvodila maloljetno dijete u vrijeme određeno po odluci suda, prema mišljenju Kantonalnoga suda, ne znači da je time postupljeno po ovršnoj ispravi. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju treba imati u vidu i odredbu članka 3. Konvencije o pravu djeteta, po kome je osnovna obaveza roditelja da poduzmu sve radi osiguranja zaštite i brige koja je potrebna za dobrobit njihovog maloljetnog djeteta, te zanemare svoje međusobne nesporazume i eventualne konflikte, radi daljeg zdravog i normalnog psihofizičkog razvoja djeteta.
Apelacioni navodi
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na privatni i obiteljski život iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da tražitelj ovrhe nije dokazao da ga je ona sprječavala u ostvarivanju kontakata s djetetom, te je istakla da joj se pobijanom odlukom nameću obveze koje prevazilaze ovršnu ispravu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Ratione materiae
7. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o ovršnom postupku u kojem apelantica ima svojstvo ovršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na ovršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi ovršenik, odnosno osoba protiv koje se provodi ovrha. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv u situaciji kada se u ovršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. ožujka 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
8. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o prizivu apelantice podnesenom u ovršnom postupku, koji je pokrenuo tražitelj ovrhe protiv apelantice, na osnovu pravomoćne sudske odluke. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da u predmetnom ovršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelantice», već da su ona ranije utvrđena navedenom ovršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.
b) Prima facie
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na privatni i obiteljski život odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na privatni i obiteljski život, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.. .
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević