Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-851/21 (S. C.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-851/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-851/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Slavko Crnić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slavko Crnić protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 K 234437 20 Kž od 17. prosinca 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 K 234437 16 K od 4. srpnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Crnić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojega zastupa Ranko Trivić, odvjetnik iz Kozarske Dubice, podnio je 13. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjem u tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 234437 20 Kž od 17. prosinca 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 K 234437 16 K od 4. srpnja 2019. godine. Apelant je dopunio apelaciju podneskom od 2. travnja 2020. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, oglašen je krivim apelant što je kao odgovorna osoba Športskoga društva „Konjički klub“ Banjaluka, nakon što je u ime i za račun toga kluba, pokretnu vojnu imovinu koja je klubu dodijeljena odlukom Vlade Republike Srpske i kojom je nad tom imovinom na klub bez naknade preneseno pravo raspolaganja, osobno istu preuzeo, a zatim je iskoristio svoj položaj i ovlaštenje u namjeri da sebi pribavi imovinsku korist suprotno namjeni za koju je klub dobio pravo raspolaganja, tu pokretnu imovinu prodao kao sekundarnu sirovinu – staro gvožđe, pri čemu je insistirao da se novac isplati u gotovini osobno njemu, pa je apelant sav taj novac prisvojio i ostvario protupravnu imovinsku korist u određenome iznosu, te u istome iznosu klubu nanio štetu. Dakle, apelant je kao odgovorna osoba u namjeri da sebi pribavi imovinsku koristi iskoristio svoj položaj i ovlaštenje, pri čemu je pribavio imovinsku korist koja prelazi iznos od 10.000,00 KM, čime je počinio kazneno djelo Zlouporaba službenoga položaja ili ovlaštenja iz čl. 347. st. 4. u svezi sa st. 3. Kaznenoga zakona (u daljnjemu tekstu: KZ), te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te mu je na temelju čl. 44. KZ u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, te mu je na temelju čl. 94. i 95. KZ oduzeta protupravno stečena imovinska korist.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da su neutemeljeni navodi priziva apelanta da je prvostupanjski sud u postupku donošenja i pismene izrade pobijane presude počinio bitne povrede odredaba Zakona o kaznenome postupku (u daljnjemu tekstu: ZKP). Okružni je sud istakao da je pobijana presuda utemeljena na dokazima, kako subjektivnim tako i objektivnim dokazima, izvedenim na glavnome pretresu, te da se radi o zakonitim dokazima, iako se prizivom neutemeljeno prigovara zakonitosti pribavljanja dokaza koji su izvedeni na glavnome pretresu. Okružni je sud naveo da je prvostupanjski sud proveo raspoložive dokaze po prijedlogu stranaka i branitelja apelanta. Okružni je sud istakao da su ti dokazi u pobijanoj presudi izloženi u relevantnome dijelu, a zatim cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi na način kako to propisuje odredba čl. 295. st. 2. ZKP, te je izveden pravilan zaključak da je apelant poduzeo sve radnje kako je to činjenično opisano u izreci pobijane presude. Okružni je sud istakao da je pravilno utvrđenje prvostupanjska suda da je apelant kao sekretar kluba u četiri navrata sa različitih lokacija (Banjaluka, Prijedor i Derventa) osobno preuzeo spornu imovinu, a zatim je iskoristio svoj položaj i ovlaštenje u namjeri da sebi pribavi imovinsku korist i suprotno namjeni tu imovinu metalnoga podrijetla prodao kao sekundarnu sirovini tvrtki „Livnica Tešić“ d.o.o. Gradiška, te u četiri navrata od trenutka kada je preuzeo tu imovinu naplatio određene iznose. Okružni je sud istakao da je ove činjenice prvostupanjski sud utvrdio na temelju iskaza saslušanih svjedoka (M.T., D.K., G.M., M.A. i M.Š.). Okružni je sud istakao da prizivni prigovori da su bila ogromna dugovanja prema klubu i apelantu osobno, nisu od utjecaja na pravilne zaključke prvostupanjskoga suda da je apelant poduzetim radnjama počinio kazneno djelo, te da ga nitko nije ovlastio da se eventualno sam namiruje prodajom pokretne imovine dodijeljene klubu. Okružni je sud da prigovor, da nije bilo gospodarske isplativosti popravljati tu imovinu, također, nije od značaja, jer bez odluke upravljačkih struktura kluba, nije bilo moguće dodijeljenu imovinu prodati kao staro gvožđe. Okružni je sud istakao da prigovori da otkupni blokovi tvrtke „Livnica Tešić“ d.o.o. Gradiška nisu pouzdan dokaz niti se na temelju istih može zaključiti da je apelant predao toga dana imovinu tvrtki „Livnica Tešić“ d.o.o. Gradiška nisu utemeljeni, jer je prvostupanjski sud dao jasne razloge zbog čega su otkupni blokovi (četiri otkupna bloka o predaji sirovina Livnici) prihvaćeni kao dokaz (prvostupanjski je sud, naime istakao, da je sud ove blokove cijenio kao dokaz s obzirom da vremensko razdoblje koje je navedeno u otkupnim blokovima odgovara razdoblju u kojemu je klubu dodijeljena imovina, a isti su suglasni i izjavi svjedoka M.T. da je roba preuzimana u četiri navrata u kasarni, što je vidljivo iz materijalnih lista). Okružni je sud istakao da su neutemeljeni navodi priziva da je pobijanom presudom povrijeđen KZ. Okružni je sud, naime, istakao da je polazeći od odredbe čl. 294. st. 2. ZKP, kojom je propisano da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom iz optužnice, izveo pravilan zaključak da je apelant počinio kazneno djelo Zlouporaba službenoga položaja i ovlaštenja, zaključujući pravilno da u radnjama apelanta nije bilo idealnoga stjecaja kaznenih djela iz čl. 347. st. 4. u svezi sa st. 3. i čl. 348. st. 3. u svezi sa st. 1. KZ i u korist apelanta izmijenio činjenični opis radnje izvršenja kaznenoga djela, izostavljajući navode uređene optužnice da je sporni iznos koji pripada klubu, apelantu bio povjeren. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći, između ostaloga, da „petit presude nije dokazan, protivrječi provedenim dokazima, a obrazloženje je kontradiktorno izreci presude“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija, pravo na učinkovit pravni lijek, pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni, prava na slobodu i sigurnost osobe), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih utemeljio na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević