Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-239/21 (D. G.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-239/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-239/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Dalibor Grujić i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Dalibor Grujić, Edin Hadžić i Ivan Knežević protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 139534 19 Rsž od 14. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Rs 139534 18 Rs od 28. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dalibor Grujić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Donjeg Vakufa, Edin Hadžić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Novog Travnika i Ivan Knežević (u daljnjem tekstu: trećeapelant) iz Fojnice (zajedno: apelanti), koje zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 21. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Rs 139534 20 Rev od 29. septembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Rs 139534 19 Rsž od 14. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Rs 139534 18 Rs od 28. marta 2019. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-455/20 od 26. marta 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Kantonalnog suda od 14. novembra 2019. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 29. septembra 2020. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da se obaveže tuženi (Federacija Bosne i Hercegovine, Sudska policija) da apelantima isplati na ime razlike naknade za ishranu u toku rada (topli obrok) u periodu 7. decembra 2015. do 31. oktobra 2016. godinu, na ime manje isplaćene naknade za regres za korištenje godišnjeg odmora (za prvoapelanta za 2018. godinu, a za drugoapelanta i trećeapelanta za 2016. godinu), na ime razlike manje isplaćene plaće za periode od 1. aprila do 31. decembra 2015. godine i od 1. januara do 30. juna 2016. godine, na ime manje isplaćene i neisplaćene naknade plaće za minuli rad za periode od 1. aprila do 31. decembra 2015. godine i od 1. januara do 30. juna 2016. godine, na ime uplate doprinosa i razlike doprinosa na plaću za penzijsko i invalidsko osiguranje apelanata za period od 1. aprila 2015. do 31. decembra 2016. godine, sve sa zakonskim zateznim kamatama, te na ime razlike dnevnica, naknada za službena putovanja za drugoapelanta od 1. aprila 2015. do 1. maja 2018. godine, određene novčane iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude..
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata za isplatu neisplaćenog dijela toplog obroka za utuženi period. Odredbom člana 31. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), koji je stupio na snagu 25. juna 2000.godine, propisano je da službeniku pripada naknada za ishranu u toku rada najmanje u iznosu od 2% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednjem statističkom podatku. Članom 1 Kolektivnog ugovora o izmjenama Kolektivnog ugovora izmijenjena naprijed citirana odredba tako da se broj „2" zamjenjuje brojem „1“, a odredbom člana 3. je propisano da će se isti primjenjivati dvije godine, a može se produžiti ako se stranke sporazumno dogovore. Vrhovni sud je u Odluci broj 65 0 Rs 564161 17 Spp od 4. oktobra 2017. godine izrazio pravno shvatanje da se u periodu od 7. decembra 2015. do 11. novembra 2016. godine za isplatu toplog obroka primjenjuju odredbe Kolektivnog ugovora o izmjenama Kolektivnog ugovora („SI. novine F BiH“ br. 97/13) slijedom čega su u ovom periodu prestale da važe odredbe Kolektivnog ugovora iz 2000. godine za isplatu toplog obroka u tekstu koji je bio usvojen prije donošenja ovog ugovora. Vještak finansijske struke je u nalazu i mišljenju utvrdio visinu toplog obroka po Granskom kolektivnom ugovoru u visini od 2% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine, te za svakog apelanta pojedinačno utvrdio visinu isplaćenog toplog obroka, kao i traženu razliku do visine od 2%. Imajući u vidu da apelanti konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom potražuju razliku toplog obroka do visine od 2%, to je ovakav tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan. Neosnovan je tužbeni zahtjev apelanata za isplatu razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora-regresa. Odredbom člana 32. Kolektivnog ugovora službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora najmanje u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, dok je članom 2 je Kolektivnog ugovora o izmjenama Kolektivnog ugovora izmijenjena naprijed citirana odredba tako što umjesto procenta od 70% sada stoji 50%. Imajući u vidu naprijed navedeno pravno shvatanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda, to se i za potraživanje regresa za 2016. godinu trebao primijeniti isti Kolektivni ugovor. Budući da je apelantima regres za 2016. godinu isplaćen u visini od 50% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine, što je vidljivo iz nalaza vještaka, to je potraživanje preko isplaćenog iznosa neosnovano. Neosnovan je tužbeni zahtjev apelanata za isplatu razlike manje isplaćene plaće. Naime, apelanti su konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražili da se tuženi obaveže na isplatu razlike manje isplaćene plaće, a svoj tužbeni zahtjev zasnivaju na izvršenom obračunu od strane vještaka finansijske struke. Vještak je svoj nalaz za utvrđivanje razlike plaća zasnivao na odredbama Općeg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU). Prema pravnom shvatanju Vrhovnog suda sadržanog u Odluci broj 65 0 Rs 539250 16 Spp od 17. marta 2017. godine osnovica za obračun plaće državnih službenika i namještenika dogovorena između Pregovaračkog tima Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) i Pregovaračkog tima Samostalnog sindikata državnih službenika i namještenika u organima državne službe, sudskoj vlasti i javnim ustanovama u Federacije Bosne i Hercegovine sporazumima od 19. novembra 2012. godine i od 14. novembra 2013. godine se ne smatra izuzetkom od načela povoljnosti iz člana 8. stav 3. u vezi sa članom 3. stav 3. OKU-a. Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama) se kao lex specialis primjenjuje na obračun plaća državnih službenika i namještenika. Budući da je tuženi apelantima izvršio obračun i isplatu plaća, naknade za minuli rad i doprinosa za PIOMIO na plaće i iz plaća za utuženi period u skladu sa Zakon o plaćama i naknadama, te kako odredbama OKU-a nije uređena plaća namještenika niti državnih službenika, to se u ovom slučaju ne može primijeniti načelo najpovoljnijeg prava, pa je konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev apelanata u skladu sa odredbama OKU-a neosnovan. Imajući u vidu navedeno odbijen i tužbeni zahtjev drugoapelanta za naknadu putnih troškova. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud, imajući u vidu čl. 68-72 i član 113. Zakona o radu, čl. 1.,5. i 8 Zakona o plaćama i naknadama, čl. 24. i 25. Kolektivnog ugovora i čl. 3., 7. i 8. OKU-a, te dovodeći iste u vezu sa pravnim shvatanjem Vrhovnog suda od 17. marta 2017. godine i 4. oktobra 2017. godine, odbio kao neosnovan konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev apelanata, jer nisu, u skladu sa članom 123. Zakona o parničnom postupku, dokazali osnovanost i visinu svog tužbenog zahtjeva. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da „Sud nikako nije mogao u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev za isplatu razlike naknade za topli obrok osnovom obrazloženja iznesenog u svojoj presudi jer je vještak utvrdio i razliku isplate naknade za topli obrok i po obračunu od 1% od prosječne mjesečne plaće“. Apelanti navode da je „sud odbio tužbeni zahtjev u odnosu na minuli rad isključivo zasnivajući svoje mišljenje na pravnom shvaćanju Vrhovnog suda bez da je izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka koji je utvrdio razliku manje isplaćenih plaća…“. Također, navode da je „ Sud morao prihvatiti i usvojiti u cijelosti zahtjev apelanata za isplatu razlike plaće i doprinosa za PIO za sporni period, na osnovu nalaza vještaka“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su apelanti ukazali u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe propisa, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević