Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4428/20 (A. B.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4428/20
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4428/20, rješavajući apelaciju Adema Bešlagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Adema Bešlagića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 012177 20 Kž 2 od 23. novembra 2020.
godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 012177 20 Kv 3 od 13. novembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Adem Bešlagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović“ iz Zenice, podnio je 8. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 012177 20 Kž 2 od 23. novembra 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 012177 20 Kv 3 od 13. novembra 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Zeničko-dobojskog kantona Zenica (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 11. januara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0K 012177 20 Kv 3 od 13. novembra 2020. godine apelantu je produžen pritvor u trajanju od dva mjeseca koji se po tom rješenju ima računati od dana kada je apelant lišen slobode.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužiteljstvo tom sudu dostavilo prijedlog za produženje pritvora pod brojem T04 0 KT 0043210 20 od 23. oktobra 2020. godine protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav
1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), u vezi sa članom 28. istog zakona, u stjecaju s krivičnim djelom nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZFBiH, u vezi sa članom 54. istog zakona. Tužiteljstvo je predložilo da se apelantu produži pritvor za još dva mjeseca na osnovu člana 146. stav l. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
6. Dalje, navedeno je da je Kantonalni sud 28. oktobra 2020. godine održao ročište na kojem je apelantu omogućeno da se izjasni u pogledu prijedloga za produženje pritvora. Na tom ročištu apelant je naveo da smatra da Tužiteljstvo ne raspolaže s dokaznom građom koja bi potvrdila da je on počinio krivično djelo za koje ga se sumnjiči. Tvrdio je da nije htio ubiti oštećenog, jer da je to htio, on je to mogao učiniti bez ikakvih problema, kako iz oružja tako i upotrebom fizičke snage. Tvrdio je da nije ubica i da ni u kojem slučaju ne bi ponovo nasrnuo na oštećenog.
7. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 04 0 K 012177 20 Kv 2 od 28. oktobra 2020. godine kojim je odbio prijedlog Tužiteljstva za produženje pritvora kao neosnovan, te je određeno da se apelant ima odmah pustiti na slobodu iz Pritvorske jedinice KPZ Zenica. Protiv tog rješenja žalbu je podnijelo Tužiteljstvo. Postupajući po žalbi, Vrhovni sud je Rješenjem broj 04 0 K 012177 20 Kž od 6. novembra 2020. godine žalbu Tužiteljstva uvažio, ukinuo rješenje Kantonalnog suda od 28. oktobra 2020. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
8. Kantonalni sud je otpremio rješenje Vrhovnog suda strankama. Apelant je nakon toga sudu dostavio podnesak u kojem je naveo da se već punih 15 dana nalazi na slobodi bez bilo kakvih mjera zabrane i da živi u istom mjestu gdje je i oštećeni i nije dovršio pokušano djelo, pa smatra da zbog tih okolnosti ne postoji stvarna opasnost niti opravdan strah da bi on mogao dovršiti pokušano krivično djelo, te da ne postoji razlog za produženje pritvora iz razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Osim toga, ukazao je da u prijedlogu Tužiteljstva za produženje pritvora od 23. oktobra 2020. godine ne stoji da je „nakon što je ranio oštećenog, istog sustigao na lokalnom putu i pokušao ga rukama zadaviti, od čega se oštećeni spasio hvatanjem za ručku“, kako stoji u rješenju Vrhovnog suda od 6. novembra 2020. godine, nego da, nasuprot tome, u prijedlogu Tužiteljstva stoji: „... ali je [apelant] i dalje fizički nastavio napadati [oštećenog], ponovo ga pokušavajući odvući u dvorište kuće, u čemu nije uspio, jer se [oštećeni] rukom uhvatio za kuku vozila Audi...“. Smatra da zbog ovih navoda, koji su različiti u žalbi Tužiteljstva i u prijedlogu za produženje pritvora, ti navodi ne mogu biti relevantni za odluku po žalbi.
9. Dalje, navedeno je da je prilikom ponovnog odlučivanja Kantonalni sud ponovno razmotrio prijedlog Tužiteljstva za produženje pritvora, izvršio uvid u spise predmeta, imajući u vidu sadržaj rješenja Vrhovnog suda, kao i navode iz apelantovog podneska od 12. novembra 2020. godine.
10. Dakle, utvrđeno je da je Tužiteljstvo 30. septembra 2020. godine donijelo naredbu o provođenju istrage protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je 29. septembra 2020. godine u mjestu Rosulje, nakon što je oštećeni došao u dvorište kuće koja je apelantovo vlasništvo, između apelanta i oštećenog prvo došlo do verbalnog konflikta, a potom i fizičkog sukoba, da bi potom apelant iz kuće iznio vatreno oružje – automatski pištolj, nepoznate marke, čije je nabavljanje i držanje zabranjeno građanima na osnovu odredaba člana 371. stav 1. KZFBiH, nakon čega je iz automatskog pištolja ispalio jedan hitac u pravcu oštećenog, s namjerom da ga liši života, nanoseći mu na taj način tešku tjelesnu ozljedu, poslije čega je odbacio od sebe automatski pištolj, dok se za to vrijeme oštećeni pokušao udaljiti iz dvorišta, ali ga je neposredno na putu ispred kuće sustigao apelant, uhvatio ga za vrat i glavu i nastavio udarati pesnicama, pri tome ga pokušavajući ponovo odvući u dvorište kuće, ali je u toj namjeri spriječen od svjedoka koji su u to vrijeme prolazili svojim vozilom marke „Audi“ pored mjesta događaja, pa nakon što su ugledali njihov fizički obračun, zaustavili vozilo i obratili se apelantu rekavši mu da prestane s fizičkim napadom na oštećenog, ali je apelant i dalje nastavio fizički napadati oštećenog, ponovo ga pokušavajući odvući u dvorište kuće, u čemu nije uspio jer se oštećeni rukom uhvatio za kuku vozila Audi, zbog čega je apelant bio primoran pustiti oštećenog da bi se potom vratio u svoje dvorište, gdje je pronašao automatski pištolj iz kojeg je prethodno pucao u oštećenog, a zatim u namjeri prikrivanja sredstva izvršenja krivičnog djela, ubacio pištolj u bunar koji se nalazi u neposrednoj blizini kuće, te se ponovo vratio na mjesto gdje su svjedoci pokušavali pružiti pomoć oštećenom i tu se zadržao do dolaska ovlaštenih službenih osoba na lice mjesta.
11. Prilikom ponovnog razmatranja prijedloga za produženje pritvora, Kantonalni sud je našao da je Tužiteljstvo u svom prijedlogu u dovoljnoj mjeri obrazložilo kako opći uvjet za određivanje, odnosno produženje pritvora, tako i poseban zakonski razlog za pritvor koji se odnosi na odredbu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
12. Odbrana je na ročištu održanom 28. oktobra 2020. godine navela da ne postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, što Kantonalni sud nije našao osnovanim. Istaknuto je da je Tužiteljstvo osnovanu sumnju obrazložilo u prijedlogu za produženje pritvora, te da postojanje osnovane sumnje nije bilo sporno, barem u momentu odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora. Ukazano je da osnovana sumnja proizlazi iz iskaza svjedoka S. O., S. O., G. K. i N. K., čiji su iskazi interpretirani na stranici 3. navedenog rješenja. Navedeno je da, osim subjektivnih dokaza, osnovanu sumnju potvrđuju i materijalni dokazi prikupljeni tijekom istrage, koje je Kantonalni sud taksativno pobrojao i ocijenio na str. 3. i 4. rješenja. Kantonalni sud je na osnovu navedenog našao da postoji osnovana sumnja da je osumnjičeni počinio krivično djelo iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH.
13. Kada se radi o posebnom pritvorskom razlogu iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Kantonalni sud je našao da je i u tom pogledu prijedlog Tužiteljstva osnovan i na dovoljno jasan i određen način obrazložen. Ukazano je da je Tužiteljstvo u tom prijedlogu u dovoljnoj mjeri obrazložilo naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant mogao dovršiti pokušano krivično djelo. Ovo stoga što je pri izvršenju predmetnog krivičnog djela, pokušaj ubojstva, prema ocjeni Kantonalnog suda, iskazao upornost pri izvršenju tog djela. Dokazi koje se odnose na upornost pri izvršenju krivičnog djela su iskazi svjedoka – očevidaca kritičnog događaja S. O. i S. O. koje su dali na zapisnike u Upravi policije. U tim su iskazima svjedoci potvrdili da je apelant, nakon što je ranio oštećenog, oštećenog sustigao na lokalnom putu i pokušao ga rukama zadaviti, od čega se oštećeni, kako su svjedoci i on sam potvrdili, spasio hvatanjem za kuku vozila svjedoka S. O., dok su svjedoci govorili apelantu da pusti oštećenog i da će zvati policiju.
14. Dalje, Kantonalni sud je naveo da iz dokaza u spisu (sadržaja iskaza navedenih svjedoka) proizlazi da je apelant u dva navrata, nakon što je pucao u oštećenog, kojom prilikom je oštećeni zadobio teške tjelesne ozljede i nakon što je oštećeni pokušao pobjeći, sustigao oštećenog na lokalnom putu i pokušao ga rukama zadaviti, a od čega se oštećeni spasio hvatanjem za kuku vozila svjedoka S. O., što se upravo u prijedlogu Tužilaštva navodi kao tačno i istinito jer odgovara sadržaju saglasnih iskaza svjedoka u pogledu ove činjenice, kao i činjenica da je „osumnjičeni pustio oštećenog tek nakon što su svjedoci S. O. i S. O. povikali da pusti čovjeka i da će zvati policiju“. Svjedok S. O. je jasno u svom iskazu istakao da je on vidio, što je potvrdila i S. O., da je apelant i dalje držao oštećenog za vrat i pokušavao ga odvući u pravcu svoje kuće. Međutim, oštećeni se rukama uhvatio za kuku vozila, ali je apelant i dalje na sve načine pokušavao da ga odvoji od kuke i da ga odvuče dalje. Svjedoci su nekoliko puta apelantu rekli da pusti oštećenog, što je apelant tada i učinio. Dalje, navedeno je da, osim iz iskaza svjedoka S. O. i S. O., i iz iskaza koji je oštećeni dao 8. oktobra 2020. godine, proizlazi da je nakon verbalnog i fizičkog konflikta apelant iz pištolja ispalio jedan metak u pravcu oštećenog, uslijed čega je zadobio prostrijelnu ranu. Nakon toga oštećeni se pokušao udaljiti iz dvorišta, ali ga je apelant sustigao i počeo daviti, u kojem momentu su iz vozila marke „Audi“, koje je naišlo i zaustavilo se, izašli njemu nepoznat čovjek i žena koji su apelantu rekli da pusti oštećenog i da su zvali policiju. Međutim, kako je oštećeni dalje u svom iskazu naveo, apelant se oglušio o riječi tih osoba i počeo oštećenog vući prema svom dvorištu, ali se oštećeni uspio uhvatiti za kuku vozila, tako da ga nije uspio odvući, iako je to stalno pokušavao i dalje. U međuvremenu su izašli još neki ljudi, tako da ga je apelant naposljetku i pustio.
15. Kantonalni sud je naveo da su činjenice i okolnosti koje ukazuju na apelantovu upornost pri izvršenju navedenog krivičnog djela nedvojbeno utvrđene iz iskaza svjedoka, očevidaca kritičnog događaja S. O. i S. O., kao i iskaza oštećenog, tako da te okolnosti i po stavu tog suda, kako je to pravilno i istaknuto u prijedlogu Tužiteljstva, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant dovršiti pokušano krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom
28. KZFBiH. Navedeno je da te okolnosti nesporno proizlaze i iz iskaza svjedoka G. K. i N. K., da je apelant u dva navrata pokušao ponovo odvući oštećenog u svoje dvorište, što, također, ukazuje na njegovu očiglednu iskazanu upornost da ga vrati i na taj način dovrši pokušano krivično djelo.
16. Dalje, navedeno je da je, kako je za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH propisan posebni minimum kazne od pet godina, jasno da se apelantu, u slučaju da bude proglašen krivim, može izreći kazna zatvora duža od tri godine, što znači da je ispunjen i ovaj posebni uvjet za određivanje, odnosno produženje pritvora, bez obzira na to što se apelanta tereti za pokušaj tog krivičnog djela. Iz navedenih razloga Kantonalni sud je našao da je ispunjen i poseban zakonski osnov za produženje pritvora osumnjičenom, propisan odredbom člana 146. stav 1. tačka c)
ZKPFBiH.
17. Kantonalni sud je našao da apelantovi navodi iskazani na ročištu od 28. oktobra 2020. godine u pogledu osporavanja postojanja osnovane sumnje nisu prihvatljivi, kao ni navod da je oštećeni došao u apelantovo dvorište, da je oštećeni izašao iz bolnice sutradan i da živi, radi i kreće se u Jelahu, također nisu okolnost koja je od utjecaja na odluku tog suda kada se radi o postojanju općeg i posebnog uvjeta za produženje pritvora apelantu. Također, Kantonalni sud je stava da su bez utjecaja na odluku suda i navodi iz apelantovog podneska od 12. novembra 2020. godine kojima je tvrdio da se već 15 dana nalazi na slobodi jer ta okolnost nije garancija da apelant neće dovršiti pokušano krivično djelo, imajući u vidu razloge navedene u rješenju koji se odnose na naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će pokušati dovršiti krivično djelo.
18. Bez utjecaja su, prema ocjeni Kantonalnog suda, navodi iz apelantovog podneska od 12. novembra 2020. godine o tome da u prijedlogu za produženje pritvora ne stoji da je apelant pokušao rukama zadaviti oštećenog, „od čega se oštećeni spasio hvatanjem za ručku retrovizora“, kako stoji u rješenju Vrhovnog suda od 6. novembra 2020. godine, s obzirom na to da je iz dosada prikupljenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant pokušao rukama zadaviti oštećenog, a činjenica je da se od toga oštećeni spasio hvatanjem za kuku vozila marke „Audi“, a ne za ručku retrovizora vozila, kako je to, prema mišljenju ovog suda, omaškom napisano u rješenju Vrhovnog suda. Ukazano je da, dakle, navedene razlike nisu od utjecaja na odluku Kantonalnog suda kojom je apelantu određen pritvor.
19. Dalje, Kantonalni sud je naveo da apelantovi navodi da pritvor nije jedini i najblaži način da se onemogući kontakt dvije osobe, u ovom slučaju apelanta i oštećenog, aludirajući na izricanje nekih mjera zabrane, nije prihvatljivo jer je Kantonalni sud našao da se bilo kakvim mjerama zabrane (pri čemu je navedeno da apelantova odbrana primjenu blažih mjera ni na koji način nije obrazložila, niti predložila u izlaganju na ročištu) ne bi mogla postići svrha i ciljevi istrage koji se postižu mjerom pritvora s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja.
20. Rješenjem Vrhovnog suda broj 04 0 K 012177 20 Kž2 od 23. novembra 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv rješenja Kantonalnog suda od 13. novembra 2020. godine.
21. U obrazloženju rješenja je navedeno da je protiv prvostepenog rješenja o određivanju pritvora žalbu podnijela apelantova odbrana zbog, kako se to u žalbi navodi, svih zakonom propisanih razloga.
22. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je osporavajući prvostepeno rješenje u pogledu zaključka suda o postojanju općeg uvjeta za pritvor apelantova odbrana u žalbi navela da osnovana sumnja u osporenom rješenju nije dovoljno obrazložena jer su dokazi na kojima se zasniva zaključak o postojanju osnovane sumnje samo pobrojani, bez navođenja šta iz tih dokaza proizlazi, tako da se iz njih ne može vidjeti šta je prethodilo predmetnom događaju i kako je taj događaj započeo.
23. Vrhovni sud je našao da ti navodi nisu osnovani. Ukazano je da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH zasnovao na brojnim dokazima objektivne i subjektivne prirode (iskazima svjedoka i materijalnim dokazima u spisu), čiji sadržaj je ukratko i obrazložio, koji su analizirani i dovedeni u međusobnu vezu, pa nije prihvatljiv žalbeni navod odbrane da su dokazi na koje se pozvao prvostepeni sud u pobijanom rješenju samo pobrojani. Pri tome je prvostepeni sud imao u vidu i cijenio iskaze svjedoka, prvenstveno oštećenog, zatim S. O. i S. O., G. K. i N. K., iz kojih proizlazi da je apelant u predmetnom događaju iz automatskog pištolja s preklopnim kundakom ispalio jedan projektil u smjeru oštećenog nanijevši mu tako tešku tjelesnu ozljedu, te da je nakon što je oštećeni pokušao pobjeći sustigao ga i prema iskazu svjedoka S. O. uhvatio za vrat i počeo vući prema svom dvorištu dok se oštećeni hvatao za kuku, te da je apelant s napadom prestao i od oštećenog se udaljio tek kada su se pojavili još neki mještani, ali da je nakon toga ponovo krenuo prema oštećenom, u čemu ga je spriječio svjedok G. K. Navedeno je da je prvostepeni sud imao u vidu i cijenio materijalne dokaze u spisu, koji daju uporišta iskazima svjedoka na koje se sud u pobijanom rješenju pozvao, prvenstveno predmete i tragove nađene na mjestu gdje se predmetni događaj desio, među kojima i vatreno oružje – automatski pištolj iz kojeg je izvršeno ispaljenje projektila, koji je prema podacima iz zapisnika o uviđaju uz pomoć magneta izvučen iz bunara koji se nalazi u dvorištu apelantove kuće. Vrhovni sud je ukazao da, imajući u vidu dokaze na koje se prvostepeni sud u pobijanom rješenju pozvao, a koji se apelantovom žalbom ne osporavaju, sadržaj navedenih dokaza i prema ocjeni tog suda opravdava zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant izvršio krivično djelo za koje se protiv njega provodi istraga. Stoga se neprihvatljivim ukazuju apelantovi žalbeni navodi kojima se zaključak o postojanju osnovane sumnje pokušava dovesti u pitanje.
24. Osporavajući postojanje posebnih uvjeta za pritvor osumnjičenog, apelantova odbrana je u žalbi navela da u pobijanom rješenju nije utvrđeno postojanje naročitih okolnosti koje bi opravdavale strah da će apelant boravkom na slobodi izvršiti, odnosno dovršiti pokušano krivično djelo, a što je neophodan uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH za produženje pritvora. Apelantova odbrana je u žalbi istakla da apelant ranije nije osuđivan, da je na slobodi boravio 23 dana i da nije dovršio pokušano krivično djelo, niti na takvu bojazan ukazuju okolnosti na koje se pozvao prvostepeni sud u pobijanom rješenju. Također, u žalbi je navedeno da okolnosti koje je u osporenom rješenju naveo prvostepeni sud predstavljaju obilježja krivičnog djela za koje se protiv apelanta vodi istraga i kao takve nisu mogle biti cijenjene pri ocjeni postojanja posebnih uvjeta za pritvor, te ne ukazuju na postojanje iteracijske opasnosti kod osumnjičenog.
25. Vrhovni sud je te žalbene navode našao neosnovanima. Ukazano je da je odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH propisano da se pritvor može odrediti, odnosno produžiti ako postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni/optuženi ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Dakle, u smislu navedene zakonske odredbe, određivanje odnosno produženje pritvora nije uvjetovano ranijom osuđivanošću. Ranija osuđivanost, smatrao je Vrhovni sud, svakako može predstavljati okolnost koja je od značaja za ocjenu postojanja iteracijske opasnosti, no, prema odredbi člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, takva okolnost nije uvjet za određivanje/produženje pritvora iz tog zakonskog osnova, nego je to postojanje okolnosti koje u svojoj ukupnosti imaju karakter naročitih okolnosti koje ukazuju na bojazan od ponavljanja krivičnog djela. Iz prvostepenog rješenja je utvrđeno da je Kantonalni sud pri donošenju rješenja o produženju pritvora imao u vidu da se apelant tereti za izvršenje krivičnog djela ubistva u pokušaju, za koje se s obzirom na zaprijećenu kaznu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Također, navedeno je da je prvostepeni sud imao u vidu da je pri izvršenju navedenog krivičnog djela apelant, za što postoji osnovana sumnja, iskazao upornost jer je prema iskazu svjedoka – oštećenog i drugih svjedoka apelant u dva navrata, nakon što je pucao u oštećenog i zadao mu teške tjelesne povrede i nakon što je oštećeni pokušao pobjeći, sustigao oštećenog na lokalnom putu i rukama ga hvatao za vrat, te vukao u svoje dvorište dok se oštećeni hvatanjem za kuku na vozilu tome opirao, kao i da je apelant pustio oštećenog tek nakon što su svjedoci povikali da ga pusti i da će zvati policiju. Okolnosti na koje se prvostepeni sud u pobijanom rješenju pozvao i koje je cijenio, koje žalbom odbrane nisu dovedene u pitanje, prema ocjeni Vrhovnog suda, imaju karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Vrhovni sud je istakao da, s obzirom na to da je prvostepeni sud u pobijanom rješenju naveo dovoljne i sasvim određene razloge, koji, prema ocjeni tog suda, opravdavaju zaključak, kako u pogledu postojanja općih tako i posebnih uvjeta za pritvor kod osumnjičenog iz osnova propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, neosnovanim se ukazuju žalbeni prigovori kojima se u tom dijelu osporava pravilnost pobijanog rješenja.
26. Dalje, ukazano je da iz obrazloženja pobijanog rješenja (stranica 6, četvrti pasus) proizlazi da je prvostepeni sud pri odlučivanju o produženju pritvora apelantu razmotrio i mogućnost ostvarivanja svrhe koja se želi postići produženjem pritvora, primjenom neke od blažih mjera u smislu člana 137. ZKPFBiH, te pri tome, imajući u vidu okolnosti konkretnog krivičnog djela, zaključio da se ta svrha ne bi mogla ostvariti primjenom blažih mjera. Iz tog razloga samo ukazivanje žalbom da je prvostepeni sud u pobijanom rješenju umjesto pritvora mogao primijeniti mjere zabrane, bez konkretiziranja tih navoda i iznošenja razloga za iznesene tvrdnje, nije dovelo u pitanje pravilnost zaključka suda o neophodnosti produženja pritvora apelantu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
27. Apelant smatra da su osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. (c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
28. Apelant prvenstveno smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja pobijanih rješenja arbitrarno primijenili odredbu člana 146. stav 1. ZKPFBiH, utvrđujući postojanje općeg pritvorskog razloga, tj. osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo navedeno u prijedlogu Tužiteljstva, te na taj način povrijedili njegovo pravo na slobodu i sigurnost. Smatra da u pogledu postojanja općeg pritvorskog razloga osnovana sumnja u pobijanim rješenjima nije adekvatno obrazložena, u smislu da su samo pobrojani dokazi iz kojih ona, prema ocjeni suda, proizlazi, a da nije precizirano šta iz kojeg dokaza proizlazi. Tvrdi da ni jedan od navedenih dokaza ne daje odgovor na pitanje kako je do samog događaja došlo, šta mu je prethodilo, ko je i na koji način događaj započeo, odnosno da svi dokazi ukazuju samo na konačan ishod događaja, a ne i na njegov uzrok i početak.
29. Dalje, naveo je da redovni sudovi postojanje posebnog pritvorskog razloga obrazlažu „naročitom upornošću osumnjičenog, što opravdava strah da bi on mogao dovršiti pokušano krivično djelo”. U vezi s tim, apelant tvrdi da su redovni sudovi propustili pravilno cijeniti i dati odgovarajući značaj činjenici da je rješenjem Kantonalnog suda od 28. oktobra 2020. godine apelantu ukinut pritvor i odmah je pušten na slobodu. To znači da je od momenta puštanja na slobodu do ponovnog lišenja slobode apelant 23 dana bio na slobodi, bez bilo kakvih mjera zabrane, u Jelahu, gdje živi i oštećeni, tako da je apelant, da je htio, mogao je završiti započeto djelo. Smatra da je na taj način pokazao da ne postoji stvarna opasnost, niti opravdan strah, da bi mogao dovršiti pokušano krivično djelo, te da ne postoji ni razlog za produženje pritvora iz razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Ukazao je da je Kantonalni sud u svom rješenju naveo da navedena okolnost nije garancija da apelant neće dovršiti pokušano krivično djelo. Apelant smatra da zakon i ne predviđa da mora postojati garancija, ali da ta okolnost svakako potvrđuje da nema naročitih okolnosti koje opravdavaju strah da bi apelant mogao dovršiti pokušano djelo jer on, da je imao tu namjeru, bio je u mogućnosti da završi započeto djelo, a što nije učinio, niti bilo kojim postupkom ukazao da bi se to moglo desiti. Smatra da je boravkom na slobodi u trajanju od 23 dana, čak i bez mjera zabrane, u istom mjestu gdje živi i oštećeni, bez bilo kakvog incidenta, isključena opravdana sumnja i strah da bi apelant mogao dovršiti pokušano krivično djelo. Smatra da su toj činjenici redovni sudovi propustili posvetiti dovoljno pažnje i dati joj odgovarajući značaj. Također, ukazao je da je neosuđivana osoba, da se protiv njega ne vodi drugi krivični postupak, da se radi o samo jednoj radnji izvršenja, kao i da su redovni sudovi propustili uzeti u obzir njegovu prošlost i osobnost, koja svakako proizlazi i iz njegovog ponašanja nakon ukidanja pritvora, te shodno tome odbiti prijedlog za produženje pritvora po tom osnovu.
30. Vrhovni sud FBiH u svom rješenju, koje se ovom apelacijom pobija, u odnosu na sve ove žalbene razloge i navedene okolnosti, samo je naveo da „produženje pritvora nije uvjetovano ranijom osuđivanošću”, što je nesporno, ali ni na koji način nisu cijenjene niti dovedene u vezu ni ostale okolnosti koje se tiču apelantove prošlosti i osobnosti, a koje u svojoj ukupnosti svakako imaju utjecaja na postojanje ili nepostojanje opravdane sumnje i straha da bi apelant mogao dovršiti pokušano djelo. Pored toga, Vrhovni sud FBiH, također, nijednom riječju nije obrazložio zašto je irelevantna činjenica što je apelant 23 dana bio na slobodi, u istom mjestu gdje i oštećeni, bez bilo kakvih posljedica,
31. Uz sve navedeno, Kantonalni sud u Zenici u pobijanom rješenju kao razloge opravdanosti straha da bi osumnjičeni mogao dovršiti pokušano djelo navodi obilježja bića krivičnih djela koja se osumnjičenom stavljaju na teret, što znači da ih pogrešno dvostruko cijeni, i prilikom razmatranja postojanja osnovane sumnje i prilikom razmatranja postojanja ovog posebnog pritvorskog razloga.
32. Redovni sudovi, prema apelantovom mišljenju, nisu jasno i argumentirano obrazložili zašto se mjerama zabrane ne može osigurati neometano vođenje krivičnog postupka, nego isključivo mjerom pritvora. Oni su to samo deklaratorno naveli, ističući da se bilo kakvim mjerama zabrane ne bi mogla postići svrha i ciljevi istrage, koji se postižu mjerom pritvora, odnosno pozvali se na razloge zbog kojih je određen pritvor, što je nedovoljno. U smislu odredbe člana 137. stav 2. ZKPFBiH, sud mora voditi računa da se ne primjenjuju teže mjere, ako se ista svrha može postići blažom mjerom. Iz obrazloženja pobijanih rješenja ne proizlazi da su redovni sudovi postupili u smislu spomenute zakonske odredbe, te su je proizvoljno primijenili. Štaviše, redovni sudovi, suprotno navedenoj odredbi, prebacuju teret dokazivanja na odbranu, navodeći da hraniteljica nije obrazložila niti konkretno predložila mjere zabrane. Međutim, sud po službenoj dužnosti mora da vodi računa da li se svrha zbog koje se produžava pritvor može postići blažom mjerom, dakle bez bilo kakvog prijedloga ili dokazivanja odbrane.
b)Odgovor na apelaciju
33. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da iz sadržaja apelacije proizlazi da apelant iznosi navode koji su u osnovi identični žalbenim prigovorima koje je apelantova odbrana iznijela u žalbi protiv Kantonalnog suda od 13. novembra 2020. godine, osporavajući postojanje, kako općeg uvjeta za pritvor izraženog postojanjem osnovane sumnje da je osumnjičeni počinio krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH za koje se protiv njega vodi istraga tako i postojanje posebnih uvjeta za pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Istaknuto je da je taj sud navedene prigovore cijenio u svom rješenju od 23. novembra 2020. godine, te u pogledu navoda koji se odnose na postojanje općeg uvjeta za pritvor ukazao na razloge date na stranici 2. obrazloženja, a kada su u pitanju navodi koji se odnose na postojanje posebnih uvjeta za pritvor, na razloge iznesene na stranici 3. obrazloženja rješenja. Slijedom navedenog, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
34. Kantonalni sud je naveo da povrede koje apelant navodi u apelaciji taj sud nije počinio. Navedeno je da je u osporenom rješenju na dostatan i uvjerljiv način obrazloženo postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje, odnosno produženje pritvora u konkretnom slučaju, tako da se u apelaciji praktično ponavljaju navodi iz žalbe protiv prvostepenog rješenja. Kantonalni sud smatra neprihvatljivim navode kojima se ukazuje da su redovni sudovi arbitrarno primijenili odredbu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH i da nisu adekvatno obrazložili svoje zaključke jer je u pogledu posebnog pritvorskog razloga Kantonalni sud dao dovoljno jasne, određene i uvjerljive razloge kada se radi o produženju pritvora po osnovu pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Okolnost da je u međuvremenu osumnjičeni ishodio brisanje uvjetne osude po presudi Općinskog suda u Zenici od 23. decembra 2014. godine, koja je inače bila navedena u izvodu iz krivične evidencije za apelanta, prema mišljenju Kantonalnog suda, ne dovodi u pitanje fer i korektno postupanje suda u odnosu na apelanta prilikom provođenja ročišta za izjašnjenje o produženju pritvora, a niti su u donesenom rješenju, koje se apelacijom pobija, izostali svi potrebni razlozi o odlučnim činjenicama koje su bile od značaja za donošenje tog pobijanog rješenja. Brisanje ranije osude nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost rješenja Kantonalnog suda, niti su prilikom njegovog donošenja povrijeđene bilo koje procesne ili materijalne odredbe u odnosu na apelanta.
35. Tužiteljstvo smatra da su osporena rješenja redovnih sudova pravilna i zakonita, kao i da su u njima detaljno obrazloženi razlozi zbog čega su navedene odluke donesene, pri čemu nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, kao ni ostala prava zajamčena Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
36. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 146. stav (1) tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili daće dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna,[...] VI.Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 04 0 K 012177 20 Kž2 od 23. novembra 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 2. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 8. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
41. Apelant pobija rješenja Vrhovnog i Kantonalnog suda tvrdeći da su mu njima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
43. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c)ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
44. Iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu određena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH, u stjecaju s krivičnim djelom nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZFBiH, zbog čega lišavanje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
45. Apelant, dakle, osporava rješenja kojima mu je produžen pritvor i u kojima je utvrđeno da postoje uvjeti koji opravdavaju određivanje mjere pritvora zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U apelaciji apelant osporava postojanje osnovane sumnje, ukazujući da je sud naveo samo dokaze, a ne i šta iz njih proizlazi, kao i da je nezakonito i proizvoljno postupio kada je utvrdio postojanje posebnog pritvorskog razloga.
46. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije.
47. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u svojoj praksi iskazao stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i da predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ustavni sud podsjeća da je „osnovanost“ sumnje na kojoj se hapšenje mora zasnivati bitan dio zaštite utvrđene članom 5. stav 1. tačka c) (vidi Evropski sud, Mehmet Hasan Altan protiv Turske, presuda od 10. septembra 2018. godine, stav 124, Fernandes Pedroso protiv Portugala, presuda od 12. septembra 2018. godine, stav 87). Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo podrazumijeva postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog promatrača uvjerile da je određena osoba možda počinila krivično djelo (vidi Evropski sud, Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana, presuda od 22. maja 2014. godine, stav 88, Erdagöz protiv Turske, presuda od 22. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997 VI, stav 51, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32). Šta je osnovano ovisi o svim okolnostima, ali činjenice koje izazivaju sumnju ne moraju biti jednakog nivoa kao činjenice potrebne za opravdanje osuđujuće presude, ili čak podnošenje krivične prijave (vidi Merabishvili protiv Gruzije [VV], presuda od 28. novembra 2017. godine, stav 184).
48. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantu mjera pritvora produžena zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela, kako je prethodno navedeno. Pri tome je sud, kako je navedeno u prvostepenom rješenju, postupao po prijedlogu Tužiteljstva za produženje mjere pritvora. Također, iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da dokazi koje je sud naveo (prvenstveno materijalni dokazi, a zatim i izjave svjedoka) daju dovoljno osnova za zaključak o postojanju osnovane sumnje. Nadalje, odlučujući po apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je na stranici 2. obrazloženja osporenog rješenja dao razloge na osnovu kojih je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetna krivična djela. Dakle, Kantonalni sud je prvostepenim rješenjem utvrdio postojanje osnovane sumnje, za šta je dao razloge i obrazloženje, koje je kao valjane prihvatio i Vrhovni sud prilikom razmatranja apelantove žalbe, Stoga se, suprotno apelantovim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja ne čini da je proizvoljan, niti suprotan zakonskim propisima stav sudova da postoji osnovana sumnja da je apelant opisanim radnjama počinio krivična djela o čemu su u prvostepenom, pa zatim i drugostepenom rješenju dati jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena rješenja nisu u suprotnosti s odredbama ZKP-a i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. ZKP-a.
49. U odnosu na pritvorski razlog propisan članom 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, za koji je redovni sud ustanovio da je ispunjen u konkretnom predmetu, Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedene osobe (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80–81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).
50. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud zaključio da su ispunjeni posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je Kantonalni sud utvrdio postojanje „naročitih okolnosti“. Zaključak o postojanju naročitih okolnosti je donesen na osnovu okolnosti da je apelant imao oružje i municiju, te da je, i pored stanja u kojem se oštećeni nalazio, oštećenog vukao u dvorište dok se oštećeni držao za kuku automobila, te da je, i pored stanja oštećenog i prisutnih svjedoka, pokušao da se približi oštećenom u čemu ga je spriječio G. K. Kako je i Vrhovni sud ukazao, potvrđujući zaključak iz prvostepenog rješenja u ovom dijelu, apelant je pokazao upornost prilikom izvršenja djela, što opravdava strah da bi na slobodi mogao dovršiti pokušano krivično djelo. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud našao da apelantovi navodi da je oštećeni došao u apelantovo dvorište, da je oštećeni izašao iz bolnice sutradan i da živi, radi i kreće se u Jelahu također nije okolnost koja je od utjecaja na odluku tog suda kada se radi o postojanju općeg i posebnog uvjeta za produženje pritvora apelantu. Također, Kantonalni sud je bio stava da su bez utjecaja na odluku suda i apelantovi navodi kojima je tvrdio da se već 15 dana nalazi na slobodi jer ta okolnost nije garancija da apelant neće dovršiti pokušano krivično djelo, imajući u vidu razloge navedene u rješenju koji se odnose na naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će pokušati dovršiti krivično djelo. Takav stav Kantonalnog suda potvrdio je i Vrhovni sud u drugostepenom rješenju. Takvo obrazloženje i zaključci redovnih sudova, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti na drugačiji zaključak utječe činjenica da apelant nije ranije osuđivan za slična krivična djela.
51. Imajući u vidu da je u ovoj odluci već zaključeno da razlozi zbog kojih je mjera pritvora određena apelantu u svojoj ukupnosti, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi (također ukazujući na razloge za određivanje pritvora i da se uspješno provođenje postupka može osigurati jedino mjerom pritvora) dali uvjerljiva obrazloženja zbog čega nema mjesta za izricanje mjera zabrane apelantu.
52. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi zaključili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela kako je navedeno u osporenim rješenjima pozivajući se na dokaze i dajući dovoljna i jasna obrazloženja koja se ne čine proizvoljnima, kao i kada su dali uvjerljive razloge za postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, pri čemu su data uvjerljiva obrazloženja zbog čega nema mjesta za izricanje mjera zabrane apelantu.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević