Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-877/21 (H. A. i A. H.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-877/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-877/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Hajrudin Ajanović i Admir Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Hajrudin Ajanović i Admir Hodžić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 032514 20 Gž od 22. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hajrudin Ajanović (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Admir Hodžić (u daljnjem tekstu: drugoapelant), iz Sarajeva, koje zastupa Emir Kovačević advokat iz Sarajeva, podnijeli su 18. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 032514 20 Gž od 22. januara 2021. godine.
2. Presudom Suda BiH (u daljnjem tekstu: prvostepeni sud) broj S1 3 P 032514 19 P od 28. jula 2020. godine obavezana je tužena (Bosna i Hercegovina, Ministasrtvo bezbjednosti, Granična policija BiH) da apelantima naknadi nematerijalnu štetu i to prvoapelantu ukupan iznos od 3.000,00 KM, koji se odnosi na pretrpljenu duševnu bol zbog povrede prava ličnosti u visini od 2.000,00 KM i na pretrpljeni strah u visini od 1.000,00 KM, a drugoapelantu ukupan iznos od 1.500,00 KM, koji se odnosi na pretrpljenu duševnu bol zbog povrede prava ličnosti u visini od 1.000,00 KM i na pretrpljeni strah u iznosu od 500,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom (stav I izreke prvostepene presude). Odbijen je drugoapelant sa dijelom tužbenog zahtjeva na ime pretrpljenog straha za iznos od 500,00 KM (stav II izreke prvostepene presude). Odbijeni su apelanti sa dijelom zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate na glavno potraživanje za period od 16. februara 2018. godine do 28. jula 2020.godine (stav III izreke prvostepene presude). Obavezana je tužena da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.021,00 KM (stav IV izreke prvostepene presude).
3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da nije sporno da je tužena 30. januara 2017. godine donijela Pravilnik o izmjenama Pravilnika o nošenju uniforme (u daljnjem tekstu: Pravilnik) čijim je članom 1. stav (1) tačka 7) izričito odredila da policijskom službeniku kada je u uniformi brada mora biti obrijana, te da su apelanti, inače policijski službenici, postupajući po navedenim izmjenama Pravilnika, a protivno svojim vjerskim ubjeđenjima obrijali svoje brade (kao vjerska obilježja). Prvostepeni sud je dalje naveo da je odlukom Ustavnog suda broj U- 8/17 od 30. novembra 2017. godine utvrđeno da navedena odredba Pravilnika u dijelu koji glasi: „Policijski službenici kada su u uniformi brada im mora biti obrijana“ nije u skladu sa članom II/3.f) i g) Ustava BiH i čl. 8. i 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je tužena, postupajući po navedenoj odluci Ustavnog suda 17. januara 2018. godine donijela Pravilnik o izmjenama Pravilnika o nošenju uniforme, kojim je policijskim službenicima dopušteno nošenje njegovane brade i brkova. Prvostepeni sud je dalje naveo da je odredbama člana 154. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ko drugom prouzrokuje štetu, dužan je da je nadoknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, a odredbama člana 155. istog zakona da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Prvostepeni sud je dalje naveo da, imajući u vidu prednja utvrđenja, proizlazi da je tužena odgovorna za nastalu štetu prema navedenim odredbama ZOO, te da je, utvrđujući visinu naknade nematerijalne štete, zaključio da dosuđena naknada nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 4.500,00 KM predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljene duševne bolove zbog povrede prava ličnosti (prava na privatni život i prava na slobodu vjere), kao i za pretrpljeni strah. Prvostepeni sud je naveo da je prilikom odmjeravanja dosuđene naknade uzeo u obzir sve okolnosti slučaja koje su se mogle cijeniti u predmetnom postupku, a koje su uticale na prirodu, težinu i trajanje duševnih patnji kod apelanata, te pretrpljenog straha, onog egzistencijalnog, kao straha od otkaza ili premještaja.
4. Odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Suda BiH od 28. jula 2020. godine, Sud BiH je, u drugostepenom vijeću, Presudom broj S1 3 P 032514 20 Gž od 22. januara 2021. godine žalbu tužene djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu (stav I izreke prvostepene presude), kao i u odluci o troškovima predmetnog postupka (stav IV izreke prvostepene presude), te obavezao tuženu da apelantima, na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na privatni život i prava na slobodu vjere, isplati iznos od po 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. jula 2020. godine, kao dana donošenja prvostepene presude, pa sve do isplate, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.105,00 KM, dok su apelanti odbijeni sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete.
5. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da, suprotno shvatanju prvostepenog suda, nematerijalna šteta zbog povrede prava ličnosti, odnosno povrede prava na privatni život i prava na slobodu vjere, predstavlja jedinstven vid nematerijalne štete koji obuhvata sve štetne posljedice (sve negativne emocije, duševne patnje, strah, psihičke poremećaje ili neke simptome psihičkih poremećaja) koje su mogle nastupiti kod oštećene osobe i dosuđuje se u jedinstvenom iznosu. Sud BiH je naveo da, dakle, nije bilo osnova za dosuđenje apelantima odvojenih naknada i to na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede prava ličnosti i na ime pretrpljenog straha, te da, osim toga, nije bilo osnova da se apelantima uopšte dosuđuje naknada na ime pretrpljenog straha zbog mogućih posljedica - prestanka radnog odnosa. Sud BiH je naveo da prednje iz razloga što su apelanti postupili u skladu sa odredbama Pravilnika koje su vrijeđale njihova ljudska prava i slobode i obrijali su brade, pa nije bilo razloga za strah od prestanka radnog odnosa, tim prije što tužena nije preduzimala bilo kakve radnje u tom smislu (prijetnja disciplinskim postupkom i sl.). Sud BiH je naveo da se i prema praksi Evropskog suda za ljudska prava naknada nematerijalne štete za povredu ljudskih prava i osnovnih sloboda dosuđuje u jedinstvenom iznosu za sve vidove pretrpljene nematerijalne štete. Sud BiH je takođe naveo da, cijeneći sve štetne posljedice-duševne patnje apelanata izazvane navedenim povredama prava na privatni život i prava na slobodu vjere, kao i dužinu trajanja, apelantima pripada jedinstvena naknada za sve štetne posljedice i u istim iznosima za oba apelanta, od po 1.000,00 KM. Sud BiH je u vezi s tim naveo da dosušeni iznosi predstavljaju realnu satisfakciju za pretrpljene duševne patnje apelanata, pri čemu je taj sud vodio računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. Sud BiH je naveo da je posebno cijenio da navedenim zabranama apelanti nisu bili potpuno onemogućeni u ispoljavanju svojih vjerskih ubjeđenja i praktikovanja vjere, jer su se ograničenja odnosila samo za vrijeme dok su na službi u svojstvu policijskog službenika, a ograničenje se odnosilo isključivo na spoljašnje manifestacije vjerskih obilježja - nošenje brade, a ne i na druge vidove upražnjavanja vjere. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na privatni život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je Sud BiH, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali na povredu ustavnog prava na nediskriminaciju, te su prilikom obrazlaganja predmetne povrede naveli da je član 14. Evropske konvencije povrijeđen jer „nemaju pravni lijek revizije“, a „građani koji rade za institucije Federacije i RS imaju pravo revizije“. Apelanti ističu da je Sud BiH, prilikom donošenja osporene presude, „samovoljno i bez zakonskih ovlašćenja“ umanjio iznos naknade koja je apelantima dosuđena ističući da takvu odluku Sud BiH nije obrazložio.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević