Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-742/21 (M. V.)

Odluka donesena 21. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Eksproprijacija
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom
  • Upravni postupak
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-742/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-742/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Marko Vuković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. j) i m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marko Vuković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 010570 17 Uvp od 3. decembra 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 010570 15 U od 1. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marko Vuković zbog „nezakonito provedenog postupka eksproprijacije okončanog Rješenjem Republičkog sekretarijata za finansije Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine broj 10-473-426/85 od 23. decembra 1985. godine“, zbog toga što je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marko Vuković protiv Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj R1 17/05 od 8. decembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 5. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 010570 17 Uvp od 3. decembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 010570 15 U od 1. juna 2017. godine, Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj R1 17/05 od 8. decembra 2006. godine i zbog „nezakonito provedenog postupka eksproprijacije okončanog Rješenjem Republičkog sekretarijata za finansije Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine broj 10-473-426/85 od 23. decembra 1985. godine“ .

Postupak eksproprijacije nekretnina

2. Rješenjem o eksproprijaciji Opštine Bihać od 28. oktobra 1985. godine potpuno je eksproprisano zemljište (pobliže označeno predmetnim rješenjem) od prednika apelanta (I.V.) radi proširenja bolničkog kruga (tadašnje Regionalne bolnice u Bihaću čiji pravni sljednik je Zdravstvena ustanova Kantonalna bolnica „Dr Irfan Ljubijankić“ Bihać) u korist korisnika eksproprijacije (Regionalne bolnice u Bihaću).

3. Odlučujući o žalbi prednika apelanta izjavljenoj protiv rješenja Opštine Bihać od 28. oktobra 1985. godine, Republički sekretarijat za finansije Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine je Rješenjem broj 10-473-426/85 od 23. decembra 1985. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.

4. Zapisnikom Opštine Bihać od 3. septembra 1986. godine konstatovano je izvršenje pravosnažnog rješenja Opštine Bihać od 28. oktobra 1985. godine i uvođenje korisnika eksproprijacije u posjed predmetnih nekretnina.

Vanparnični postupak radi naknade za eksproprisane nekretnine

5. Rješenjem Općinskog suda broj R1 17/05 od 8. decembra 2006. godine prekinut je vanparnični postupak predlagača (Skupština Opštine Bihać i JU Kantonalna bolnica) pokrenut protiv protivnika predlagača (oca apelanta, I.V.) radi naknade za eksproprisane nekretnine, te je određeno da će se postupak nastaviti kada nasljednici ili staralac ostavštine preuzmu postupak ili kada ih sud, na prijedlog protivne strane, pozove da to učine.

6. U obrazloženju osporenog rješenja Općinski sud je naveo da, s obzirom da je protivnik predlagača umro, o čemu je tom sudu dostavljen izvod iz matične knjige umrlih za istog, a nema punomoćnika u predmetnom postupku, taj sud je prekinuo postupak na osnovu člana 378. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 2. Zakona o vanparničnom postupku. Općinski sud je dalje naveo da će se predmetni postupak nastaviti kada nasljednici ili staralac ostavštine preuzmu postupak ili kada ih sud, na prijedlog protivne strane, pozove da to učine, shodno odredbama člana 381. ZPP.

7. Prema stanju apelacionog spisa, predmetni postupak nije nastavljen.

Upravni postupak i upravni spor radi deeksproprijacije nekretnina

8. Rješenjem Grada Bihaća od 12. juna 2015. godine, u predmetu deeksproprijacije nekretnina, odlučujući o zahtjevu apelanta za poništenje pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji Opštine Bihać od 28. oktobra 1985. godine, poništeno je predmetno rješenje kojim je od prednika apelanta potpuno eksproprisano zemljište pobliže označeno predmetnim rješenjem radi proširenja bolničkog kruga (tadašnje Regionalne bolnice u Bihaću čiji pravni sljednik je Zdravstvena ustanova Kantonalna bolnica „Dr Irfan Ljubijankić“ Bihać).

9. Odlučujući o žalbi Zdravstvene ustanove Kantonalna bolnica „Dr Irfan Ljubijankić“ Bihać izjavljenoj protiv rješenja Grada Bihaća od 12. juna 2015. godine, Federalna uprava za geodetske i imovinskopravne poslove Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) je rješenjem od 17. septembra 2015. godine predmetnu žalbu usvojila i poništila osporeno rješenje, te zahtjev apelanta za poništenje pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji Opštine Bihać od 28. oktobra 1985. godine odbila kao neosnovan.

10. Odlučujući o tužbi apelanta, radi poništenja rješenja tužene (Federalne uprave) od 17. septembra 2015. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 01 0 U 010570 15 U od 1. juna 2017. godine predmetnu tužbu odbio kao neosnovanu.

11. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 1. juna 2017. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 01 0 U 010570 17 Uvp od 3. decembra 2020. godine odbio predmetni zahtjev.

12. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 34. st. (1) i (2) Zakona o eksproprijaciji propisano da će se na zahtjev ranijeg vlasnika eksproprisane nekretnine pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiti, ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravosnažnosti tog rješenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu, odnosno poništiće se i u dijelu, ako se utvrdi da na dijelu eksproprisane nekretnine nisu izvršeni nikakvi radovi i da taj dio ne služi svrsi eksproprijacije. Vrhovni sud je dalje naveo da, kako prema podacima iz spisa predmeta jasno proizlazi da je raniji korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji (3. septembra 1986. godine) uveden u posjed predmetnih nekretnina, da predmetno eksproprisano zemljište čini sastavni dio bolničkog kruga i da je ograđeno ogradom od betonskih stubova i žicanog pletiva (što u provedenom postupku nije ni dovedeno u bilo kakvu sumnju), to u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi propisani citiranim zakonskim odredbama za poništenje rješenja o eksproprijaciji, radi čega se zahtjevu apelanta nije ni moglo udovoljiti. Vrhovni sud je naveo da prednje iz razloga što je svrha eksproprijacije bila samo proširenje bolničkog kruga (a kako je to i navedeno u rješenju o eksproprijaciji), a nikako gradnja ili bilo kakvi drugi zahvati na eksproprisanom zemljištu (kako to pogrešno tvrdi apelant u navodima zahtjeva). Vrhovni sud je naveo da se, stoga, odluke tuženog organa i prvostepenog suda (da je predmetno zemljište privedeno svrsi eksproprijacije i da se stoga deeksproprijacija nije mogla provesti) ukazuju pravilnim i na zakonu zasnovanim, radi čega se navodi zahtjeva za vanredno preispitivanje u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava ukazuju neosnovanim.

13. Vrhovni sud je takođe naveo da o zahtjevu za naknadu štete koja je prouzrokovana izvršenjem osporenog rješenja (apelant tvrdi da je isti postavio u tužbi, a sud propustio raspraviti), shodno čl. 13. i 36. stav (6) Zakona o upravnim sporovima, sud je dužan odlučiti samo ako presudom poništava osporeni akt tuženog organa, a što nije bio slučaj u ovoj stvari, pa se iz navedenih razloga svi navodi apelanta da je pobijana presuda donesena uz povredu odredaba Zakona o upravnim sporovima ukazuju neosnovanim. Vrhovni sud je takođe naveo da pri tome treba istaći da se u predmetnoj upravnoj stvari rješavalo o poništenju pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji, radi čega se, suprotno prigovorima tužbe, nije ni moglo raspravljati kako o utvrđenom javnom interesu za proširenje bolničkog kruga i provedenoj eksproprijaciji, tako ni o isplati ranijem vlasniku naknade za eksproprisano zemljište i naknade izgubljene koristi. Apelacioni navodi

14. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant od Ustavnog suda traži „da se očituje o sva tri pravca razvoja u postupku“, odnosno o osporenim odlukama u postupku eksproprijacije, o odluci kojom je prekinut postupak radi naknade za eksproprisane nekretnine, te o postupku koji se vodio povodom njegovog zahtjeva za deeksproprijaciju.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. j) i m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tač. j) i m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

j) apelacija je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom;

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na osporene presude Vrhovnog suda od 3. decembra 2020. godine i Kantonalnog suda od 1. juna 2017. godine

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. U odnosu na zakonitost provedenog postupka eksproprijacije

19. Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu nakon potpisivanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao ustavnog akta kojim se zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini potpisan je 14. decembra 1995. godine, pa, prema tome, proizlazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istoga dana.

20. Imajući u vidu da je apelant, u konkretnom slučaju, u apelaciji osporio zakonitost postupka eksproprijacije koji je okončan Rješenjem Republičkog sekretarijata za finansije Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine broj 10-473-426/85 od 23. decembra 1985. godine, a koja odluka je donesena u periodu prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, proizlazi da Ustavni sud nije nadležan ratione temporis da rješava predmetnu apelaciju u dijelu u kojem apelant osporava odluke donesene u predmetnom postupku eksproprijacije.

U odnosu na rješenje Općinskog suda od 8. decembra 2006. godine

21. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

22. Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Općinskog suda prekinut vanparnični postupak predlagača pokrenut protiv oca apelanta (radi njegove smrti), koji postupak je bio pokrenut radi naknade za eksproprisane nekretnine, te je određeno da će se postupak nastaviti kada nasljednici ili staralac ostavštine preuzmu postupak ili kada ih sud, na prijedlog protivne strane, pozove da to učine. Dalje Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda i dokumentacije dostavljene uz predmetnu apelaciju proizlazi da predmetni postupak nije nastavljen.

23. Dakle, u konkretnom slučaju apelant je propustio da, u skladu sa odredbama člana 381. ZPP („Službene novine Federacije BiH“, broj 53/03, 73/05, 19/06), preuzme predmetni postupak, kako je to navedeno osporenim rješenjem Općinskog suda od 8. decembra 2006. godine. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. j) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavnom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-742/21 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio