Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3438/19 (M. A.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3438/19

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3438/19, rješavajući apelaciju Mineta Akeljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mineta Akeljića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 017182 19 Krž od 6. juna 2019. godine i S1 1 K 017182 16 Kri od 2.

oktobra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Minet Akeljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Irsan Kukić, advokat iz Travnika, podnio je 30. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 017182 19 Krž od 6. juna 2019. godine i S1 1 K 017182 16 Kri od 2. oktobra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 6. januara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovor dostavio 13, a Tužilaštvo BiH 9. januara 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 017182 16 Kri od 2. oktobra 2018. godine apelanta proglasio krivim da je kao komandir Vojne policije u Kruščici, iz objekta zvanog „Crna kuća“, u kojem su bili zarobljeni civili hrvatske nacionalnosti I. K., S. K., N. K., zaštićeni svjedok B., J. B., M. B., S. I., V. Č., G. S., M. Š. i zaštićeni svjedok „A”, fizički i psihički zlostavljao neke od njih tako što je više puta izdavao naredbe vojnim policajcima, među kojima (također optuženim u ovom predmetu) Š. H., H. P. i S. B., da se zarobljeni civili I. K., N. K., S. K., M. Š., G. S. i zaštićeni svjedok „A” izvode iz „Crne kuće” i odvode na prvu liniju sukoba između Armije RBiH i HVO-a na označenom rejonu, kojom prilikom su navedena lica bila podvrgnuta unakrsnoj vatri, opasani eksplozivom oko tijela, dok su I. K., N. K. i S. K. također bili podvrgnuti unakrsnoj vatri prilikom kopanja rovova (tačka 1.1. izreke); da je više puta lično prisustvovao kada su S. K. i N. K. morali međusobno da se tuku palicama, a nakon čega su ih tukli H. P. i S. B., ne preduzimajući bilo koju radnju da vojne policajce spriječi, na koji način je doprinio da nastane povreda tjelesnog integriteta oštećenih (tačka 1.2. izreke). Apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant, saslušan u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, naveo da je nakon ranjavanja i liječenja u bolnici u Zenici, koje je trajalo do 12. aprila 1993. godine, otpušten na kućno liječenje, nakon čega se javio u Komandu bataljona u Kruščicu komandantu H. Đ., koji ga je rasporedio u Vojnu policiju čije je sjedište bilo u Kruščici. Nedugo nakon toga, u dogovoru sa svjedokom ,,D“ i svjedokom ,,C“ preuzeo je organizaciju rada Vojne policije. Budući da nije bio u potpunosti izliječen i oporavljen, zbog čega nije ni mogao obavljati zadatke na terenu kao drugi vojni policajci, obavljao je dužnosti dežurnog u Vojnoj policiji tokom cijele 1993. godine.

7. Sud BiH je istakao da nije predočen niti jedna materijalni dokaz da je apelant imao status komandira Vojne policije i da je na tu funkciju formalno postavljen. Međutim, ocjenom provedenih dokaza, prvenstveno iskaza svjedoka oštećenih, ali i iskaza svjedoka koji su u inkriminiranom periodu također bili pripadnici Vojne policije, kao i drugih saslušanih svjedoka, zatim iskaza samog apelanta, kao i iskaza optuženih Š. H. i S. B. koje su dali u svojstvu osumnjičenih u istrazi, Sud BiH je zaključio da je apelant de facto obavljao funkciju komandira Vojne policije.

8. U prilog ovakvom zaključku Sud BiH je interpretirao iskaze slušnih svjedoka – oštećenih S. K., N. K. i I. K., iz kojih proizlazi da su saglasno potvrdili da su, nakon što su dovedeni u „Crnu kuću” ubrzo saznali da je apelant „glavni”, da su zbog nedostatka izolacije između prostora u kojem su se nalazili i prostora koji su koristili vojni policajci u više navrata mogli i lično čuti kako apelant izdaje naredbe vojnim policajcima (kada i gdje trebaju voditi zarobljenike na radove), da su vojni policajci apelanta oslovljavali sa komandire, te da su radili sve ono što apelant naredi. Nadalje, svjedok oštećeni G. S. u svom iskazu je potvrdio da je komandant u „Crnoj kući“ bio „Brko“ i da su oštećeni K. znali njegovo ime, te je u sudnici prepoznao apelanta kao lice koje je oslovljavao kao „Brko“. Svjedok – oštećeni M. Š. je u svom iskazu potvrdio da je apelant bio komandir Vojne policije i da je on izdavao naredbe vojnim policajcima. Najzad, svjedok „A“ je izjavio da su svi vojni policajci slušali apelantove naredbe, zbog čega je zaključio da je on komandir.

9. Sud BiH je poklonio vjeru iskazima navedenih svjedoka cijeneći ih saglasnim i uvjerljivim, te imajući pri tome u vidu i činjenicu da su u dužem periodu boravili u „Crnoj kući“, pa da su mogli sa sigurnošću zaključiti ko je organizirao i rukovodio radom Vojne policije, odnosno obavljao dužnosti komandira Vojne policije.

10. U prilog zaključku da je apelant bio komandir Vojne policije Sud BiH je ukazao na iskaze svjedoka „C”, kao i svjedoka S. B. Iz iskaza svjedoka „C”, koji je interpretiran u obrazloženju, proizlazi da mu je komandant bataljona saopćio da je formirana Vojna policija i da je njen komandir apelant; da mu je apelant naredio da svakog od zarobljenih hrvatskih civila sasluša; da mu nije poznato ko je apelantu izdavao naredbe koje je on prenosio njemu; da apelant nikad nije prisustvovao ispitivanju, ali da vojni policajci jesu; da je izjave o ispitivanju ovih lica dostavljao ili apelantu ili komandantu bataljona. Svjedok „C” je ostao dosljedan ovakvom iskazu i prilikom saslušanja u svojstvu svjedoka apelantove odbrane navodeći da njemu nije bilo poznato da li je apelant i formalno bio postavljen na funkciju komandira policije, odnosno da li o tome postoji pismeni trag. Nadalje, iz interpretiranog iskaza svjedoka S. B., koji je s bratom također bio zatvoren u „Crnoj kući”, proizlazi da mu je poznato da je apelant bio komandir Vojne policije u „Crnoj kući“, kao i da je to bilo poznato svima koji su u tom periodu boravili u selu Kruščica; da apelanta dobro poznaje jer su komšije, a zajedno su išli i u osnovnu školu; da je tokom boravka u „Crnoj kući“ lično vidio i čuo kada je apelant izdavao naredbe vojnim policajcima, te da je čuo da mu se, u momentu kada su on i brat došli pred „Crnu kuću“, komandant bataljona obratio sa „komandire Minete“. Sud BiH je iskazima ovih svjedoka poklonilo vjeru, cijeneći da su dati iskreno i objektivno, da su pouzdani i tačni, te saglasni s prethodno analiziranim iskazima svjedoka oštećenih, kao i da svjedoci nemaju niti jedan razlog ni motiv da ne govore istinu.

11. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da Sud BiH nije poklonio vjeru iskazima svjedoka M. T., S. K., N. M., M. N. i V. Đ. U prilog navedenom je ukazano da su imenovani svjedoci, svjedočeći na glavnom pretresu, bez jasnih i uvjerljivih argumenata izmijenili svoje iskaze date u istrazi, te negirali da je apelant bio komandir Vojne policije. Slijedom navedenog, zaključeno je da ovi svjedoci nisu govorili istinu na glavnom pretresu. Pri tome je ukazano da se radi o apelantovim poznanicima i bivšim pripadnicima Vojne policije, odnosno kolegama, te da je izvjesno da su svojim iskazima na glavnom pretresu nastojali da pomognu apelantu i umanje njegovu krivičnu odgovornost. U obrazloženju presude su, u prilog ovakvom zaključku, interpretirani iskazi ovih svjedoka iz istrage, iz kojih proizlazi da su prilikom saslušanja u istrazi na potpuno jasan i uvjerljiv način, u više navrata tokom davanja iskaza, potvrdili da je apelant u inkriminiranom periodu bio komandir Vojne policije, dok su svjedočeći na glavnom pretresu, bez jasnih i ubjedljivih razloga, izmijenili svoje iskaze i negirali navedenu činjenicu. Pri tome je Sud BiH imao u vidu da su svjedoci na zapisnicima iz istrage potvrdili svoje potpise, kao i da su prije njihovog potpisivanja poučeni o pravu da pročitaju sadržaj zapisnika i da stave eventualne primjedbe na njega. Zbog toga je Sud BiH poklonio vjeru iskazima koje su ovi svjedoci dali u istrazi, zaključivši da su prilikom saslušanja u istrazi svjedočili na objektivan i nepristrasan način.

12. Najzad, Sud BiH je detaljno interpretirao apelantov, te iskaze iz istraga optuženih Š. H. i S. B. u kojim su na jasan i nedvosmislen način potvrdili da je apelant bio komandir Vojne policije, a kojim iskazima je i poklonjena vjera, nasuprot iskazima koje su dali na glavnom pretresu u kojim su negirali svoje iskaze iz istrage.

13. Sud BiH je neosnovanim ocijenio apelantove i tvrdnje optuženog S. B. da su zapisnici o njihovim iskazima iz istrage nezakoniti dokazi jer su prilikom ispitivanja u svojstvu osumnjičenih, suprotno članu 40. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), imali istog branioca po službenoj dužnosti. U vezi s tim je ukazano na član 10. ZKPBiH, te da ne dovodi svaka povreda procesnog zakona automatski i do nezakonitosti dokaza, već da je neophodno zaključiti kakav je značaj navedene povrede ili propusta na osnovna prava i slobode, odnosno kakav je utjecaj tog propusta u odnosu na osnovna načela krivičnog postupka. Također je naglašeno da se zaključak o nezakonitosti određenog dokaza ne može zasnovati samo i isključivo na činjenici da je prilikom njegovog pribavljanja povrijeđena neka odredba procesnog zakona, već je u toj situaciji neophodno cijeniti cilj odredbe koja nije primijenjena ili je prekršena, kao i značaj tog propusta u odnosu na osnovna prava i slobode, odnosno na osnovna načela krivičnog postupka.

14. Na osnovu uvida u zapisnike Sud BiH je utvrdio da su apelant i optuženi S. B. prilikom ispitivanja u svojstvu osumnjičenih u istrazi imali istog branioca po službenoj dužnosti – advokata M. V., pa da je prekršen član 40. stav 1. ZKPBiH. Prema stavu Suda BiH, navedena povreda nije bitno utjecala na prava optuženih, odnosno tada osumnjičenih na odbranu jer je smisao te zakonske odredbe da samo u slučaju obavezne odbrane iz člana 45. ZKPBiH i odbrane zbog slabog imovnog stanja iz člana 46. ZKPBiH više optuženih ne može imati zajedničkog branioca, odnosno da ne predstavlja apsolutno bitnu povredu odredbi krivičnog postupka koja bi u smislu člana 10. ZKPBiH prouzrokovala nezakonitost pribavljenog dokaza. Nadalje, ukazano je da je cilj člana 40. stav 1. ZKPBiH da isključi mogućnost da više osumnjičenih odnosno optuženih ima zajedničkog branioca, ali samo u slučaju ukoliko postoji kolizija, odnosno suprotnost u njihovim odbranama. U konkretnom slučaju, iz sadržine izjava tada osumnjičenih apelanta i S. B. Sud BiH je utvrdilo da između odbrana ovih optuženih u momentu ispitivanja nije postojala kolizija, odnosno sukob interesa, zbog čega je zaključio da povreda člana 40. stav 1. ZKPBiH nije dovela do povrede njihovog prava na odbranu, odnosno do nezakonitosti zapisnika o ispitivanju osumnjičenih kao dokaza.

15. Slijedom navedenog, Sud BiH nije mogao prihvatiti apelantove tvrdnje da je samo bio vojni policajac, da je iz zdravstvenih razloga češće obavljao dužnosti dežurnog i da je vojnim policajcima neposredno bio nadređen svjedok „C”, a što su tvrdili i pojedini svjedoci koje je predložio. U vezi s tim je ukazano da zaključak da je apelant de facto obavljao sve dužnosti i zadatke komandira Vojne policije i da je izdavao naredbe vojnim policajcima nije doveden u pitanje ni činjenicom da je određene dokumente, a koji se tiču nadležnosti Vojne policije, potpisao svjedok ,,C“, što je on i potvrdio na glavnom pretresu, kao ni iskazi svjedoka odbrane: svjedoka „D”, J. G., A. A., S. H., N. H., S. M. i A. N. Sud BiH je interpretirao iskaze ovih svjedoka iz kojih, u suštini, proizlazi: da je Vojna policija bila pod komandom bataljona i da se njom rukovodilo posredstvom svjedoka „C” ili preko dežurnog policajca, a što je najčešće bio apelant, kojeg je poznavao od prije rata i koji je kod vojnih policajaca imao izgrađen autoritet (svjedok „D”); da je naredbodavac pripadnicima Vojne policije bio komandant bataljona, a da je dežurni dobijao naređenja i zadatke koje je trebalo izvršiti (svjedok J. G.); da su svjedok ,,C“ i dežurni policajac raspoređivali vojne policajce na zadatke (svjedoci A. A. i N. H.); da nije bilo komandira Vojne policije u „Crnoj kući” (svjedok S. M.); da su vojni policajci angažirani po odobrenju komandanta bataljona (svjedok A. N.). Sud BiH iskazima ovih svjedoka nije poklonio vjeru cijeneći ih pristrasnim i neobjektivnim jer se radilo o apelantovim poznanicima i bivšim kolegama koji su svojim iskazima nastojali pomoći apelantu i umanjiti njegovu krivičnu odgovornost.

16. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je Sud BiH van razumne sumnje utvrdio da je apelant (tačka 1. izreke) više puta izdavao naredbe navedenim vojnim policajcima da se zarobljeni civili I. K., N. K., S. K., M. Š., G. S. i zaštićeni svjedok „A” izvode iz „Crne kuće” i odvode na prvu liniju sukoba između Armije RBiH i HVO-a na označenom rejonu, kojom prilikom su navedena lica bila podvrgnuti unakrsnoj vatri, opasani eksplozivom oko tijela, dok su I. K., N. K. i S. K. također bili podvrgnuti unakrsnoj vatri prilikom kopanja rovova. Ovakav zaključak je zasnovan na detaljno interpretiranim iskazima svjedoka – oštećenih I. K., N. K., S. K., G. S., M. Š. i zaštićenog svjedoka „A”, koji su saglasno potvrdili da su njih kao zarobljenike iz „Crne kuće”, ali i druge koji su bili zarobljeni u istom objektu vojni policajci izvodili i odvodili na kopanje rovova na označenim lokacijama na liniji razgraničenja između Armije RBiH i HVO-a i da je u više navrata bilo pucnjave između zaraćenih strana. Svjedok N. K. se nije mogao sa sigurnošću izjasniti da li su na kopanje rovova izvođeni po naredbi apelanta kao zapovjednika Vojne policije ili nekog drugog lica, ali je potvrdio da su uvijek odvođeni uz prisustvo Vojne policije. Svjedoci S. K. i I. K. su, u suštini, potvrdili da su u više navrata mogli čuti da je naredbe vojnim policajcima za izvođenje na kopanje rovova izdavao apelant. Svjedok G. S. je potvrdio da ih je na kopanje rovova najčešće vodio imenovani vojni policajac, vjerovatno po naredbi „Brke” (apelanta). Svjedoci M. Š., G. S. i zaštićeni svjedok „A” su potvrdili i da su opasani eksplozivom odvođeni u minska polja, kao i svjedok I. K., odnosno svjedok N. K. koji je izjavio da mu je to ispričao svjedok „A”.

17. Zaključak da su navedene svjedoke – oštećene po apelantovoj naredbi odvodili vojni policajci iz „Crne kuće” zasnovan je na iskazima svjedoka I. K. i S. K. koji su saglasno potvrdili da su lično čuli apelanta kako izdaje naredbe vojnim policajcima kada i gdje će voditi zatvorenike na kopanje rovova, nakon čega su tamo i odvođeni. Slijedom navedenog, te imajući u vidu da je utvrđeno da je apelant de facto obavljao dužnost komandira Vojne policije, Sud BiH je zaključio da vojni policajci bez apelantove naredbe nisu mogli izvoditi zarobljenike na kopanje rovova. Pri tome je ukazano da nije od odlučnog značaja da li je apelant ili bilo ko od vojnih policajca bio prisutan i na mjestu na koje su odvođeni na kopanje, te po čijem zahtjevu su odvođeni, već je od odlučnog značaja da oštećeni, bez apelantove naredbe i odobrenja, nisu mogli biti odvedeni iz „Crne kuće” i predati pripadnicima Armije RBiH.

18. Slijedom navedenog, nisu prihvaćeni detaljno interpretirani iskazi svjedoka odbrane A. H., S. L. i svjedoka „D” jer im i nije ni bilo poznato po čijoj naredbi su zarobljenici izvođeni iz „Crne kuće” i odvođeni na označenu lokaciju. Iz detaljno interpretiranih iskaza proizlazi da su s pripadnicima Armije RBiH na označenoj lokaciji bili i zarobljenici hrvatske nacionalnosti (svjedok A. H. i S. L.), kao i da je svjedok – oštećeni G. S., nakon što su ga svakodnevno tukli pripadnici Armije BiH, uspio pobjeći (svjedok S. L. i svjedok D). S obzirom na to da ovim svjedocima nije bilo poznato po čijoj naredbi su zatvorenici iz „Crne kuće” odvođeni, Sud BiH je zauzeo stav da oni ne dovode u pitanje zaključak da su izvođeni po apelantovoj naredbi, te da su im na označenom mjestu pripadnici Armije RBiH stavili eksploziv na tijelo i odveli ih u minsko polje.

19. Na osnovu navedenog zaključeno je da se u apelantovim radnjama stječu sva obilježja nečovječnog postupanja prema civilima. Prema ocjeni Suda BiH, apelant je izdavanjem naredbi za odvođenje oštećenih na prve borbene linije na kopanje rovova i predaju u nadležnost pripadnicima Armije RBiH koji su ih odvodili u minsko polje, gdje su bili životno ugroženi uslijed borbenih dejstava, na odlučujući način doprinio da kod oštećenih nastupe posljedice u vidu duševnih patnji zbog straha za život.

20. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je van razumne sumnje utvrđeno da je apelant (tačka 1.2. izreke) bio prisutan kada su oštećeni S. K. i N. K. morali međusobno da se tuku, kao i kada su ih tukli optuženi H. P. i S. B. Da je apelant bio prisutan kada su S. K. i N. K. morali međusobno da se tuku Sud BiH je utvrdio na osnovu iskaza oštećenih S. K. i N. K., koji su saglasno potvrdili da je apelant bio prisutan kada su se morali međusobno tući, da je tome prisustvovala i jedna ženska osoba, odnosno da je apelant bio prisutan kada su ih tukli vojni policajci, optuženi H. P. i S. B. Sud BiH je iskazima navedenih svjedoka u cijelosti poklonilo vjeru, nalazeći da su oni dati objektivno i nepristrasno, da su detaljni i uvjerljivi, te saglasni u pogledu odlučnih činjenica i da van razumne sumnje potvrđuju da je apelant počinio krivičnopravne radnje za koje je ovom tačkom izreke presude proglašen krivim. Nadalje, iako iz izvedenih dokaza nije utvrđeno da su vojni policajci udarali S. K. i N. K. po apelantovoj naredbi, ocijenjeno je da se u apelantovim radnjama stječu sva bitna obilježja nečovječnog postupanja prema navedenim oštećenim budući da je apelant svojim prisustvom i ne preduzimajući ništa da spriječi vojne policajce na odlučujući način doprinio da nastupe povrede tjelesnog integriteta oštećenih, zbog čega je i proglašen krivim. Pri tome je Sud BiH imao u vidu i da je utvrđeno da je apelant bio neposredno nadređen vojnim policajcima, pa da je bio dužan da preduzme radnje da spriječi njihovo nezakonito ponašanje prema oštećenim.

21. S obzirom na težinu radnji, intenzitet i jačinu bolova koje su oštećeni zbog toga trpjeli, Sud BiH je zaključio da apelantove radnje predstavljaju ozbiljno ugrožavanje fizičkog integriteta i da predstavljaju nečovječno postupanje. U prilog navedenom ukazano je i na medicinsku dokumentaciju uloženu u spis na ime M. Š., svjedoka „A”, I. K., S. K., N. K. i G. S. Također je ukazano i na nalaz i mišljenje vještaka dr. B. M., koji je sačinjen na osnovu medicinske dokumentacije i koji je izvršio vještačenje tjelesnih povreda koje su zadobili S. K., G. S. i svjedok „A”. Sud BiH je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti zaključivši da je dat na najbolji mogući način, u skladu s vještinom i pravilima struke, kao i da je, suprotno apelantovim tvrdnjama, autentičan i vjerodostojan jer je sačinjen na osnovu medicinske dokumentacije oštećenih. Najzad, ukazano je i da je apelantova odgovornost za nečovječno postupanje prema oštećenim zasnovana prvenstveno, odnosno nekad isključivo, na iskazima direktno saslušanih svjedoka – oštećenih, što je bilo za očekivati s obzirom na okolnosti pod kojim je krivično djelo izvršeno.

22. Ocjenom provedenih dokaza kako pojedinačno tako i u uzajamnoj vezi, Sud BiH je zaključio da se u apelantovim radnjama stječu obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ. Sud BiH je podsjetio da saizvršilaštvo podrazumijeva učešće više lica, odlučujući doprinos i zajedničku namjeru. Prema stavu Suda BiH, apelant je, izdajući naredbe vojnim policajcima da oštećene civile vode na kopanje rovova na liniji razdvajanja, kojom prilikom su bili podvrgnuti unakrsnoj vatri, i da se odvode u minsko polje na označenom lokalitetu (tačka 1.1. izreke), odnosno svojim prisustvom i ne preduzimajući ništa da vojne policajce spriječi (tačka 1.2. izreke), na odlučujući način doprinio nastupanju zabranjenih posljedica i da je za njih odgovoran.

23. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 017182 19 Krž od 6. juna 2019. godine apelantovu, žalbe ostalih optuženih, kao i žalbu Tužilaštva BiH odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.

24. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da su neosnovnim ocijenjene apelantove tvrdnje da se prvostepena presuda zasniva na nezakonitim dokazima.

25. Analizirajući prigovor u vezi s valjanošću medicinske dokumentacije pribavljene putem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (da se radi o dokumentaciji koja nije original, odnosno o kopijama koje nisu ovjerene), a shodno tome i nalaza sudskog vještaka B. M. (koji je sačinjen na osnovu te dokumentacije), ukazano je na čl. 162. i 163. Zakona o upravnom postupku Bosne i Hercegovine, iz kojih proizlazi da su organi uprave Bosne i Hercegovine dužni izdavati uvjerenja, odnosno druge isprave (certifikate, potvrde i dr.) o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju, kao i da takva uvjerenja, odnosno isprave imaju snagu javne isprave. Slijedom navedenog, ukazano je da je nesporno da nije potrebno nikakvo naknadno ovjeravanje takvih podataka. Nadalje, ukazano je da navedeno nije potrebno ni kada se radi o pribavljanju podataka samo posredstvom takvih organa s obzirom na to da se isti dokumenti u krivičnom postupku nikada i ne uzimaju utvrđenim, s nemogućnošću bilo kakvog osporavanja, naročito kao u konkretnom slučaju, kada se radi o nastalim povredama u specifično vrijeme izvršenja ratnih zločina. Upravo navedeno je i primijenjeno s obzirom na to da činjenice iz medicinske dokumentacije i nisu prihvaćene utvrđenim kao takve, bez mogućnosti njihove provjere, već su one dovedene u vezu s iskazima svjedoka. Najzad, ukazano je da se prvostepeni sud, u suštini, bavio iskazima svjedoka i provjerom njihove vjerodostojnosti u pogledu nastalih fizičkih i psihičkih posljedica nakon preduzetih inkriminacija, u vezi s čim se i izjasnio u par. 647, 648. i 649.

26. U vezi s prigovorom da su zapisnici o ispitivanju apelanta i optuženog S. B. u svojstvu osumnjičenih nezakoniti dokazi zato što je ispitivanjima bio prisutan isti branilac, Sud BiH se saglasio s razlozima i obrazloženjima iz prvostepene presude. U vezi s tim je ukazano na potrebu razumijevanja svrhe postojanja zakonske odredbe o nemogućnosti postojanja istog branioca za dva lica (po primjeni postavljanja branioca po službenoj dužnosti). Prema stavu Suda BiH, svrha navedenog se ne može dovoditi u vezu sa suštinom zakonitosti dokaza prema članu 10. ZKPBiH, a sljedstveno istoj i tačke i) člana 297. stav 1. ZKPBiH. Naime, navedeno pitanje se veže za pitanje odbrane i njene adekvatnosti, a nikako za zakonitost postupka kako apelant tvrdi, odnosno i kad bi se prihvatio njegov stav i dalje ne bi bilo moguće zaključiti da su apelantu povrijeđena njegova prava i da postupak protiv njega nije bio pravičan. Najzad, ukazano je da se očigledno radilo o ranijoj fazi postupka, da nije postojala kolizija u iskazima u to vrijeme oba osumnjičena, odnosno da je i postojala to ovaj dokaz a priori ne bi učinilo nezakonitim, već bi ukazalo na potrebu razdvajanja odbrana u daljnjem toku postupka, a što je u konkretnom slučaju i učinjeno, tj. na glavnom pretresu su imali različite branioce.

27. Sud BiH je neosnovanom ocijenio apelantove tvrdnje da u činjeničnim opisu u tački 1. izreke prvostepene presude nisu navedena druga lica koja su, u saizvršilaštvu s njim, oštećene vodila na linije razgraničenja, te da je bilo neophodno razdvajanja saizvršilačkih radnji, a kako bi se utvrdila zajednička odluka i objektivni doprinos i učešće u radnji izvršenja. U vezi s tim je ukazano da bitna povreda iz tačke h) člana 297. stav 1. ZKPBiH, na kojoj apelant u ovom dijelu insistira, postoji kada sud svojom presudom ne riješi predmet optužbe u potpunosti. Nadalje, ukazano je da je u vezi s navedenom odredbom neophodno cijeniti odredbu člana 281. ZKPBiH, a koja propisuje subjektivni i objektivni identitet presude i optužbe, iz koje proizlazi da se presuda može odnositi samo na lice koje optužni akt označava kao optuženo lice u vezi s pojedinim kriminalnim događajem. Stoga, kada se navedene zakonske odredbe dovedu u vezu s konkretnim predmetom, iz kojeg proizlazi da je tužilac u vezi s ovom tačkom izreke presude označio isključivo apelanta kao optuženo lice, prigovor da su trebala biti optužena (osuđena) i druga lica, odnosno da sud nije riješio predmet optužbe ostaje bez osnova. Sud odlučuje isključivo u okviru optužbom postavljenih bitnih elemenata, u koje prevashodno spada identifikacija lica koje se optužuje, pa činjenica da je tužilac eventualno propustio da za istu tačku tereti i potencijalno druge (sa)izvršioce ne umanjuje odgovornost onoga koji je optužen i za kojeg se dokaže da je kriv i takav eventualni propust ne može utjecati na odluku suda.

28. Prema stavu Suda BiH, neosnovane su bile i apelantove tvrdnje da je prvostepeni sud u vezi s tačkom 1.2. izreke prvostepene presude prekoračio optužnicu, proglasivši ga krivim i za radnje koje mu nisu stavljene na teret. U vezi s tim je ukazano da su u optužnici ključne riječi koje određuju apelantovu kriminalnu aktivnost označene kao „više puta izdavao; lično prisustvovao, na koji način je svojom naredbom i prisustvom doprinio da nastupe povrede tjelesnog integriteta oštećenih“, dok je u izreci presude navedeno „više puta lično prisustvovao; ne preduzimajući bilo kakvu radnju da vojne policajce spriječi, na koji način je doprinio da nastupe povrede tjelesnog integriteta oštećenih”. Slijedom navedenog, zaključeno je da je apelantovo lično prisustvo određeno i u optužnici, kao i u izreci presude, te da izreka presude ispušta apelantovo izdavanje naredbi, a njegovo svojstvo, koje daje doprinos krivičnom djelu, sumira u navodima „ne preduzimajući bilo kakvu radnju da vojne policajce spriječi, na koji način je doprinio da nastupe povrede tjelesnog integriteta oštećenih”. Prema stavu drugostepenog suda, iz navedenog proizlazi da je prvostepeni sud ostao u okvirima apelantove djelatnosti postavljene u optužnici. U vezi s apelantovim problematiziranjem da li se radi o apelantovom nečinjenju ukazano je da u saizvršilačkoj aktivnosti i pasivna radnja ima aktivno dejstvo na krajnji saizvršilački cilj, zbog čega je nesporno da je optuženi apelant, ne preduzimajući radnje koje je mogao preduzeti, doprinio aktivnom djelovanju drugih saizvršilaca, što je dovelo do zabranjene posljedice. Nadalje, ukazano je da se u konkretnom slučaju ne radi, kako apelant tvrdi, o komandnoj odgovornosti, niti je prvostepeni sud, mimo optužnice, takvu odgovornost apelantu stavio na teret. U konkretnom slučaju apelant je djelovao kao saizvršilac, a takvu njegovu djelatnost određuje upravo njegovo svojstvo, gdje on svojim prisustvom i pasivnim djelovanjem faktički ohrabruje druga lica nad kojima ima izvjesni autoritet, na koji način podržava činjenje zabranjenih radnji, što znači i da ih prihvaća kao svoje, čime aktivno učestvuje u zabranjenoj posljedici. Prema stavu drugostepenog suda, upravo je u navedenom bitna razlika u odnosu na komandnu odgovornost, gdje krivica komandanta ne seže do htijenja za finalnom posljedicom, već je ograničena isključivo na njegov propust da kontrolira njemu podređena lica u zabranjenim aktivnostima (bilo kroz sprečavanje ili kažnjavanje). Dakle, prema institutu komandne odgovornosti, nadređeni odgovara za svoj propust spram podređenog lica, pri čemu ne dijeli njegovu namjeru ka finalnoj posljedici prema oštećenom.

29. Prema stavu Suda BiH, nisu se mogle prihvatiti osnovanim ni apelantove tvrdnje o nepostojanju razloga o odlučnim činjenicama, kao i o načinu ocjene dokaza. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud u svemu postupio u skladu sa člana 290. stav 7. ZKPBiH, prema kojem sud ima obavezu navesti činjenice na koje se oslanja. Pri tome je ukazano da ovakav pristup ne znači da se presuda u izvođenju zaključaka o odlučnim činjenicama morala osvrnuti na svaki pojedinačni dokaz, te na koji način ga je dovela u vezu s ostalima, kako se to žalbom pogrešno potencira, već da je pobrojala i sadržajno iznijela one dokaze koji su bili od relevantnog značaja u izvođenju zaključaka o odlučnim činjenicama. Slijedom navedenog, zauzet je stav da je prvostepeni sud iznio dovoljne i u svemu prihvatljive razloge za svoje stavove i činjenična utvrđenja, oslanjajući se na relevantne dokaze koji potkrjepljuju cjelinu stava koji je taj sud zauzeo. Također je ukazano da nema osnova isticati prigovore o ocjeni iskaza svjedoka, kako je to u žalbi pokušano, samo zato što ocjena tih iskaza i analiza provedena prilikom donošenja zaključka o istom ne odgovara jednoj od strana u postupku.

30. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da nisu prihvaćene osnovanim apelantove tvrdnje u vezi s činjenicom da li je bio komandir Vojne policije, a vezano za događaje iz inkriminiranog perioda.

31. U vezi s tim je ukazano da apelant po inkriminacijama u osnovi zločina i ne odgovara prema principu komandne odgovornosti, na kojoj insistira, fokusirajući se na elemente koji i nisu inkorporirani u radnju izvršenja, već je proglašen krivim po individualnoj odgovornosti. Nije sporno da je njegovo svojstvo doprinijelo posljedicama inkriminacija iz tač. 1.1. i 1.2. izreke prvostepene presude, a zbog čega je, suprotno apelantovim tvrdnjama, posebno i detaljno obrazlagano. Nadalje, ukazano je da je i u žalbi, kao i u prvostepenom postupku, apelant osporavao činjenicu da je de facto bio na dužnosti komandira Vojne policije, čije je sjedište bilo u „Crnoj kući“. Međutim, analizom zaključaka prvostepenog suda i dokaza koji su pri tome cijenjeni, drugostepeni sud se saglasio sa stavom da je apelant imao navedeno svojstvo u inkriminiranom periodu, preko kojeg su i počinjene predmetne inkriminacije, bilo u situaciji kada svojim prisustvom faktički podržava zabranjene aktivnosti vojnih policajaca – tačka 1.2 izreke pobijane presude ili pak izdaje nezakonite naredbe – tačka 1.1 izreke pobijane presude, a koje radnje predstavljaju apelantovo individualno učešće u inkriminacijama. Iz iskaza svjedoka

– oštećenih, svjedoka „C”, S. B., kao i svjedoka M. T., M. A., S. K., N. M. i V. Đ. nesumnjivo proizlazi da je apelant imao nadređen status, odnosno u najmanju ruku u percepciji ostalih vojnih policajaca odražavao dovoljno utemeljen autoritet da postupaju po njegovim nalozima, ili pak imaju ohrabrenje od njega za preduzimanje određenih radnji. Slijedom navedenog, prihvaćeni su zaključci prvostepenog suda (par. 247–337. prvostepene presude). Pri tome je ukazano da je indikativno da se iskazi svjedoka M. T., M. A., S. K., N. M. i V. Đ., koji su svjedoci odbrane, dati na glavnom pretresu razlikuju od njihovih iskaza iz istrage upravo u pogledu apelantovog svojstva, što, kada se dovede u vezu s iskazima svjedoka S. B., svjedoka „C” i svjedoka – oštećenih, koji su vjerodostojno predstavili percepciju apelantove nadređenosti koja ga svrstava u de facto komandira Vojne policije, nesumnjivo ukazuje da je on upravo bio na toj poziciji. Navedeni zaključak dodatno utemeljuju i promjene u iskazima samog apelanta, te optuženih Š. H. i S. B., koje se također odnose na pitanje ko je bio komandir Vojne policije, a koje promjene očigledno ukazuju na pogodovanje apelantovoj odbrani i umanjenju njegove krivične odgovornosti.

32. Sud BiH nije prihvatio osnovanim ni apelantove tvrdnje da ne postoji niti jedan materijalni dokaz, niti je iko od svjedoka – oštećenih izjavio da je vidio ili neposredno čuo da je izdao naredbu vojnim policajcima da se zatvorenici I. K., N. K., S. K., M. Š., G. S. i zaštićeni svjedok „A“ izvode iz objekta „Crna kuća“ i odvode na prve linije sukoba. U vezi s tim je najprije ukazano da je shodno apelantovom utvrđenom svojstvu (de facto komandir Vojne policije) potpuno opravdan zaključak prvostepenog suda da vojni policajci nisu ni mogli samoinicijativno, bez apelantove naredbe, izvesti zatvorenike iz „Crne kuće“ i odvesti ih na kopanje rovova na prve borbene linije. U prilog navedenom ukazano je i na iskaze svjedoka I. K. i S. K. da su lično čuli kada je apelant izdavao naredbe vojnim policajcima kada i gdje će voditi zatvorenike na kopanje rovova, nakon čega su oni na ta mjesta i vođeni. Također je ukazano i da je prvostepeni sud pravilno doveo u vezu iskaze svjedoka optužbe sa iskazima svjedoka odbrane kojima nije bilo poznato po čijoj su naredbi oštećeni G. S., M. Š. i svjedok „A“ izvedeni iz „Crne kuće”, niti da li su njih izveli i do označenog objekta doveli pripadnici Vojne policije, pa da se ne može zaključiti da je doveden u pitanje kredibilitet svjedoka – oštećenih, prije svega svjedoka I. K. i S. K.

33. Prema stavu drugostepenog suda, neosnovana je bila i apelantova tvrdnja kojom je osporavao bilo kakav doprinos u vezi s inkriminacijom iz tačke 1.2. izreke prvostepene presude. Naime, u ovom dijelu nije prihvaćeno apelantovo insistiranje da su svjedoci S. K. i I. K. u svojim izjavama naveli da ih apelant nije tukao ni maltretirao jer je prvostepeni sud takve dijelove činjeničnog supstrata optužbe i ispustio, nalazeći ih nedokazanim i apelantu takve radnje i nisu stavljene na teret. Naime, apelant je proglašen krivim zbog prisustvovanja predmetnoj inkriminaciji, pri čemu je pasivnim držanjem, preko već utvrđenog svojstva koje je imao kod vojnih policajaca, aktivno doprinio u saizvršilačkoj djelatnosti do finalne posljedice. Neosnovanim je ocijenjena i apelantova tvrdnja da nije pouzdan iskaz svjedoka N. K. da je apelant prisustvovao premlaćivanju koje su preduzeli vojni policajci – optuženi H. P. i S. B. U vezi s tim je najprije ukazano da je taj svjedok izjavio da se ne može sjetiti da li je apelant ikada naredio bilo kojem od vojnih policajaca da ga udaraju ili maltretiraju, niti bilo kojeg drugog zatvorenika, čime je jasno ukazao da ni na koji način ne želi apelanta teretiti neosnovano i preko onoga što se zaista desilo i o čemu ima saznanja. Također je ukazano i da je iskaz svjedoka N. K. cijenjen u vezi s iskazima drugih svjedoka koji su čuli da se događaj iz ove tačke desio na način opisan izrekom pobijane presude (I. K., M. Š.), pa da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne dovodi u pitanje pouzdanost iskaza ovog svjedoka.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

34. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prva iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

35. Naime, apelant tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno tumačili i primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, odnosno da su povrijedili relevantne odredbe procesnog prava.

36. U vezi s ovim tvrdnjama, apelant je najprije istakao da su redovni sudovi zauzeli stav da ne odgovara po principu komandne odgovornosti, već da je proglašen krivim po individualnoj odgovornosti. Međutim, u isto vrijeme su utvrdili da je de facto bio komandir Vojne policije preko kojeg svojstva je počinio inkriminacije za koje je proglašen krivim. Zbog toga smatra da iz osporenih presuda nije jasno koje radnje predstavljaju njegovo individualno učešće u inkriminacijama koje su mu stavljene na teret.

37. U prilog navedenom je istakao da ne postoji niti jedan neposredni, pa čak ni posredni materijalni dokaz, niti je iko od svjedoka – oštećenih izjavio da je vidio ili neposredno čuo ili da je posredno saznao da je on izdao naredbu vojnim policajcima da se zatvorenici M. Š., G. S. i zaštićeni svjedok ,,A“ izvedu iz objekta ,,Crna kuća“ i odvedu na prve linije sukoba između Armije RBiH i HVO-a u rejonu Zabrđe i Pintra, kojom prilikom su G. S., M. Š. i zaštićeni svjedok ,,A“ bili podvrgnuti unakrsnoj vatri, opasani eksplozivom oko tijela. Nadalje, ističe da je, s obzirom na to da je proglašen krivim prema pravilima o individualnoj odgovornosti, proizvoljan i zaključak redovnih sudova da bez njegove naredbe i odobrenja navedena lica nisu mogla biti izvedena u minsko polje. S obzirom na to da nema dokaza da je neposredno naredio ili odobrio odvođenje, apelant smatra da onda nema ni njegove individualne odgovornosti, iz čega proizlazi da ga je sud osudio po komandnoj odgovornosti iako se u obrazloženju presude navodi suprotno.

38. Apelant dalje tvrdi da na osnovu provedenih dokaza redovni sudovi nisu mogli utvrditi van razumne sumnje da je imao komandnu ulogu u Vojnoj policiji, a time ni odnos nadređenog nad pripadnicima Vojne policije koji su bili u objektu „Crna kuća“. Stoga, smatra da nema elemenata njegove krivične odgovornosti u kontekstu: „ nepreduzimanja bilo kakve radnje da vojne policajce spriječi, na koji način je doprinio da nastupe povrede tjelesnog integriteta oštećenih“, odnosno „... izdavanja naredbe vojnim policajcima ... da se zarobljeni civili I. K., N. K. i S. K., te ratni zarobljenici M. Š., G. S. i zaštićeni svjedok ,,A“ izvode iz zatočeničkog objekta 'Crna kuća' i odvode na prve linije sukoba između Armije RBiH i HVO...”.

39. Prema apelantovom mišljenju, u osporenim odlukama je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. U vezi s tim ističe da njegovo svojstvo komandira Vojne policije nije moglo biti utvrđeno na osnovu činjenice da je najčešće bio dežurni i da je prenosio naređenja, a što ni sam nije osporavao u postupku. Stoga smatra da izjave oštećenih svjedoka da su najčešće čuli njegov glas kako izdaje naredbe ne znači i da ih je on izdavao, već da je samo prenosio ono što je naređeno. Također smatra i da činjenica da je imao autoritet i da su ga ostali policajci poštovali i uvažavali kao starijeg ne znači i da je imao efektivnu kontrolu nad njima. U vezi s odvođenjem svjedoka „A”, M. Š. i G. S. na lokalitet Zabrđe i Pintra, apelant tvrdi da ni on, niti iko od vojnih policajaca nije bio, nije odvodio, nije bio u pratnji tih lica, niti su boravili na Zabrđu u to vrijeme. Također navodi i da je izjavio da je za ovo odvođenje naknadno saznao, da je naredba došla radio vezom i da su navedena lica odveli pripadnici Armije RBiH, odnosno da su izjave svjedoka – oštećenih nejasne i kontradiktorne. Slijedom navedenog, apelant smatra da je, s obzirom na to da nije dokazano da je kao nadređeno lice imao efektivnu kontrolu nad pripadnicima Vojne policije, odnosno da nema dokaza da je on neposredno naredio ili odobrio odvođenje zarobljenih civila, dosljednom primjenom principa in dubio pro reo morao biti oslobođen optužbi. Najzad, u ovom dijelu apelant je istakao da su redovni sudovi propustili ponuditi razumno obrazloženje zbog čega nisu uvaženi iskazi svjedoka koje je on predlagao. On smatra da je proizvoljan zaključak da su svjedoci odbrane, kao njegovi poznanici i bivše kolege, željeli da mu pomognu kada je evidentno da je svjedok ,,D“ (komandant bataljona) izjavio da je on direktno preko svjedoka ,,C“ (bezbjednjak bataljona) naređivao i komandovao Vojnom policijom u smislu rada Vojne policije i rada s pritvorenicima. Apelant tvrdi da nije logično da neko optužuje samog sebe da bi pomogao nekom drugom. Nadalje, apelant je istakao da je u postupku izveo brojne materijalne dokaze, kao i da su saslušani svjedoci, a iz kojih dokaza proizlazi zaključak da Vojna policija nikako i nikada nije mogla slati, niti voditi zatvorenike, bez traženja i naredbe komande bataljona ili neke druge komande, niti samostalno donositi odluke o njihovom slanju na bilo koje područje van pritvorskih prostorija. Slijedom navedenog, smatra da i ako se i prihvati dokazanim da su zarobljeni civili izvođeni iz objekta ,,Crna kuća“ i odvođeni na prve linije sukoba, on takvu naredbu nije mogao izdati jer nije bio komandir policije i nije imao nikakvu vlast ni de jure ni de facto, da to naredi, niti ovlaštenje i moć da takvu eventualnu naredbu ne izvrši ili spriječi njeno izvršenje.

40. Nadalje, apelant je istakao da je proglašen krivim da je kao saizvršilac više puta lično prisustvovao kada su S. K. i N. K. morali međusobno da se tuku palicama, a nakon čega bi ih tukli optuženi M. P. i S. B., ne preduzimajući bilo kakvu radnju da vojne policajce spriječi, na koji način je doprinio da nastupe povrede tjelesnog integriteta oštećenih. Prema njegovom mišljenju, redovni sudovi su propustili da se izjasne o ispunjenosti kumulativno postavljenih uvjeta u smislu člana 22. KZSFRJ kojim je regulirano saizvršilaštvo. Apelant smatra da je i u ovom slučaju u stvari proglašen krivim prema principu komandne odgovornosti iako su se sudovi pozvali na princip individualne odgovornosti. U vezi s tim je istakao da ako je bio komandir Vojne policije, onda bi kao nadređeni i bio odgovoran za svoj propust spram podređenih lica, ali bi u tom slučaju mogao biti proglašen krivim po komandnoj odgovornosti. Ako je proglašen krivim za počinjenje djela u saizvršilaštvu, kao osoba od autoriteta koja nije nadređena ostalim saizvršiocima, onda nema njegove odgovornosti jer on nije dužan da sprečava druge da vrše nedozvoljene radnje. Najzad, u ovom dijelu je istakao da su redovni sudovi propustili utvrditi zajedničku odluku o djelu i objektivni doprinos i učešće u radnji izvršenja djela svakog od saizvršilaca, a bez čega djelo ne bi moglo biti izvršeno, odnosno ne bi moglo biti izvršeno na način na koji je izvršeno.

41. Apelant tvrdi i da se osporene presude zasnivaju na dokazima na kojim se nisu mogle zasnovati.

42. U vezi s tim je istakao da je prihvaćena i u dokaznu građu uvrštena medicinska i druga dokumentacija i isprave, mada se radi o neovjerenim kopijama, odnosno ispravama koje, i gledano s formalne strane, imaju nedostatke s aspekta njihove autentičnosti. Pri tome, apelant ističe da se radilo o dokazima koji su, suprotno stavu drugostepenog suda, imali odlučujući efekt. U prilog ovim tvrdnjama apelant je istakao: da je ovjeru izvršilo Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata koje nije sačinilo ni izdalo medicinsku dokumentaciju ni ostale dokumente, niti je nadležno za ovjeru dokumenata; da u medicinskoj dokumentacije nisu navedeni brojevi djelovodnog protokola; da neki dokumenti nisu ovjereni niti potpisani; da je većina medicinske dokumentacije sačinjena u periodu od 1995. godine pa nadalje. Slijedom navedenog, apelant osporava, odnosno smatra nezakonitim i pismeni nalaz i mišljenje kao iskaz na glavnom pretresu vještaka dr. B. M. s obzirom na to da je zasnovan na medicinskoj dokumentaciji u kopiji, čiju je autentičnost u postupku osporavao.

43. Nadalje, apelant tvrdi i da su nezakoniti dokazi zapisnici o njegovom i saslušanju S. B. u svojstvu osumnjičenih, sačinjeni u Kantonalnom tužilaštvu u Travniku, jer im je pri saslušanju u istom postupku, na iste okolnosti za branioca bio postavljen advokat M. V. Prema njegovom mišljenju, postupanje suprotno članu 40. stav 1. u vezi sa čl. 45. i 46. ZKPBiH predstavlja apsolutno bitnu povredu krivičnog postupka, a takvo postupanje se ne može opravdati proizvoljnim tumačenjem suda šta je smisao te zakonske odredbe, koje je, pri tome, suprotno onome što je u njoj navedeno. Apelant ističe da se drugostepeni sud upravo pozvao na taj zapisnik kao argument da je bio komandir Vojne policije. Da je taj zapisnik izdvojen iz spisa kao nezakonit dokaz iz naprijed navedenih razloga, onda ne bi bilo moguće upoređivati iskaz iz tog zapisnika s iskazom na glavnom pretresu. Apelant zbog toga smatra i bez značaja argumentaciju iz osporenih odluka da je u kasnijim fazama postupka imao posebnog branioca. b)Odgovori na apelaciju

44. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da apelant uglavnom ponavlja sve žalbene prigovore izjavljene protiv prvostepene presude, te da smatra da je prvostepeno, kao i drugostepeno vijeće dalo jasne i razumljive razloge kojim se rukovodilo prilikom donošenja svojih odluka, pri kojim ostaje i sada, te da prema apelantu nije učinjena nijedna od istaknutih povreda. Kada su u pitanju apelantove tvrdnje kojim se problematizira pitanje individualne, odnosno komandne odgovornosti, ukazano je da se u konkretnom slučaju ne radi o komandnoj odgovornosti s obzirom na to da takav vid odgovornosti apelantu nije bio postavljen optužnim aktom, niti je tako nešto postavljeno prvostepenom presudom, mimo optužnog akta, te da isto ne proizlazi iz obrazloženja pobijanih presuda. Apelant je proglašen krivim po individualnoj odgovornosti, gdje je njegovo svojstvo komandira Vojne policije doprinijelo posljedicama predmetnih inkriminacija, te je u utvrđeno da se radi o saizvršilaštvu u čijoj aktivnosti i pasivna radnja ima aktivno dejstvo na krajnji saizvršilački cilj. Stoga je nesporno da je apelant, ne preduzimajući radnje koje je mogao preduzeti, doprinio aktivnom djelovanju drugih saizvršilaca koje je dovelo do zabranjene posljedice. Stoga su neosnovani apelantovi navodi kojim se njegovo svojstvo komandira automatski vezuje za postojanje komandne odgovornosti.

45. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaklo da su detaljno obrazložene činjenice i dokazi na osnovu kojih je utvrđena apelantova krivica. U vezi s tvrdnjom o nezakonitim dokazima ukazano je da su u potpunosti pravilno i detaljno obrazloženi razlozi za prihvaćanje medicinske dokumentacije, kao i da je prvostepeni sud svoju odluku donio prevashodno na osnovu iskaza oštećenih. Ukazano je i da je prvostepena presuda u potpunosti razumljiva, te da nije protivrječna razlozima koji su detaljno navedeni u presudi i da sadrži sve obrazložene razloge o utvrđenim odlučnim činjenicama. Prema stavu Tužilaštva BiH, sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i donio pravilan zaključak o odlučnim činjenicama, cijeneći sve dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti.

V.Relevantni propisi

46. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Saizvršilaštvo Član 22.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično delo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to delo.

Član 142. stav (1) Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

47. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 40. stav (1) Broj branitelja (1) Više osumnjičenih, odnosno optuženih mogu imati zajedničkog branitelja, osim ako branitelja postavlja Sud u skladu s čl. 45. i 46. ovog zakona.

Član 45.

Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branitelja (1) Osumnjičeni mora imati branitelja već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluh ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.

(2) Osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branitelja prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, za vrijeme dok pritvor traje.

(3) Nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći deset godina zatvora ili teža kazna, optuženi mora imati branitelja u vrijeme dostavljanja optužnice.

(4) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi u slučajevima obavezne odbrane ne uzme sam branitelja, ili branitelja ne angažuju osobe iz člana 39. stav 3. ovog zakona, branitelja će mu postaviti sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno predsjednik vijeća. U ovom slučaju, osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo na branitelja do pravomoćnosti presude, a ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora - i u postupku po pravnom lijeku.

(5) Branitelj će biti postavljen osumnjičenom, odnosno optuženom ako Sud utvrdi da je to zbog složenosti predmeta, mentalnog stanja osumnjičenog, odnosno optuženog ili drugih okolnosti u interesu pravde.

(6) U slučaju postavljanja branitelja, osumnjičeni, odnosno optuženi će se prvo pozvati da sam izabere branitelja sa predočene liste. Ukoliko osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne izabere branitelja sa predočene liste, branitelja će postaviti Sud redoslijedom s liste advokata.

(7) Ako pozvani advokat nije u mogućnosti da preuzme odbranu, Sud poziva sljedećeg advokata s liste advokata. Sud obavještava nadležnu advokatsku komoru o odbijanju pozvanog advokata da preuzme odbranu po službenoj dužnosti.

Član 46.

Postavljanje branitelja zbog slabog imovnog stanja (1) Kad ne postoje uvjeti za obaveznu odbranu, a postupak se vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna ili kada to zahtijevaju interesi pravičnosti bez obzira na propisanu kaznu, osumnjičenom, odnosno optuženom će se, na njegov zahtjev, postaviti branitelj, ako prema svom imovnom stanju ne može snositi troškove odbrane.

(2) Zahtjev za postavljanje branitelja iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u toku cijelog krivičnog postupka. Branitelja postavlja sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno predsjednik vijeća, u skladu s članom 45. stav (6) nakon što je osumnjičenom, odnosno optuženom prvo pružena prilika da sa predočene liste izabere branitelja.

(3) Zahtjev za postavljanje branioca zbog slabog imovinskog stanja evidentira se u spisu. Sud će na osnovu utvrđenog imovinskog stanja osumnjičenog, odnosno optuženog donijeti odluku o zahtjevu bez odgađanja.

Član 233.stav (1) tačka d) i stav (2) Razlozi za prigovor i odluka o prigovoru (1) Prethodnim prigovorima se:

d) osporava zakonitost dokaza, (2) Ukoliko sudija za prethodno saslušanje usvoji prigovor iz stava (1) tačka d) ovog člana, odlučit će da se takav dokaz izdvoji iz spisa i vrati tužiocu.

Član 274. st. (2) i (3) Zapisnici o dokaznom materijalu (2) Za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije, potrebni su originalno pismeno, zapis ili fotografija, osim ako nije drugačije propisano ovim zakonom.

(3) Izuzetno od stava 2. ovog člana, može se koristiti kao dokaz i ovjerena kopija originala, kao i kopija koja je potvrđena kao neizmijenjena u odnosu na original. Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 297. stav (1) tačka i) i stav (2) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako Sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

VI.Dopustivost

48. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

49. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

50. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 017182 19 Krž od 6. juna 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 30. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

51. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

52. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

53. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom

54. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

55. Apelant, u suštini, smatra da je u osporenim presudama pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo u vezi s interpretacijom i primjenom instituta saizvršilaštva i pitanjem komandne odgovornost, da je povrijeđeno procesno pravo jer su presude zasnovane na nezakonitim dokazima, te jer je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza pri utvrđivanju činjenice da je on bio komandir Vojne policije, nisu ponuđeni valjani razlozi i obrazloženja, zbog čega nije poklonjena vjera iskazima svjedoka odbrane.

56. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

57. Ustavni sud, dalje, napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

58. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan također mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).

59. Najzad, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj1996-II, stav 78). Istovremeno, redovni sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

60. U vezi s apelantovim tvrdnjom da je materijalno pravo pogrešno i proizvoljno primijenjeno u pogledu tumačenja i primjene instituta saizvršilaštva, odnosno komandne odgovornosti, Ustavni sud zapaža da je apelant, prema stavu prvostepenog suda, izdajući naredbe vojnim policajcima da oštećene civile vode na kopanje rovova na liniji razdvajanja, kojom prilikom su bili podvrgnuti unakrsnoj vatri, i da se oni odvode u minsko polje na označenom lokalitetu (tačka 1.1. izreke), odnosno svojim prisustvom i ne preduzimajući ništa da vojne policajce spriječi (tačka 1.2.. izreke), na odlučujući način doprinio nastupanju zabranjenih posljedica i da je za njih odgovoran kao saizvršilac. Nadalje, ispitujući apelantove, u suštini, identične žalbene navode u ovom dijelu, drugostepeni sud je u vezi s radnjom iz tačke 1.1. izreke prvostepene presude najprije istakao da je tužilac označio jedino apelanta kao optuženo lice, da sud odlučuje isključivo u okviru optužbom postavljenih bitnih elemenata, u koje prevashodno spada identifikacija lica koje se optužuje, pa činjenica da je tužilac eventualno propustio da za istu tačku tereti i potencijalno druge (sa)izvršioce ne umanjuje odgovornost onoga koji je optužen i za kojeg se dokaže da je kriv i takav eventualni propust ne može utjecati na odluku suda. Nadalje, razmatrajući, u suštini, identične tvrdnje u vezi s tačkom 1.2. izreke prvostepene presude, drugostepeni sud je, pored ostalog, ukazao da je apelant proglašen krivim zbog prisustvovanja predmetnoj inkriminaciji, pri čemu je pasivnim držanjem preko već utvrđenog svojstva (komandira Vojne policije), koje je imao kod vojnih policajaca, aktivno doprinio saizvršilačkoj djelatnosti do finalne posljedice. Dovodeći navedene razloge i obrazloženja u vezu s pojmom saizvršilaštva iz člana 22. KZSFRJ, iz kojeg proizlazi da je neophodno učešće više lica, ali da nije nužno i da sva lica budu istovremeno identificirana i optužena odnosno osuđena, da saizvršilaštvo podrazumijeva ne samo preduzimanje radnje izvršenja krivičnog djela već i bilo koji drugi način (doprinos) u zajedničkom izvršenju krivičnog djela, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanom apelantovu tvrdnju da su redovni sudovi pogrešno i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pojasnio i pojam komandne odgovornosti iz kojeg, suprotno apelantovim tvrdnjama, proizlazi da krivica komandanta ne seže do htijenja za finalnom posljedicom, već je ograničena isključivo na njegov propust da kontrolira njemu podređena lica u zabranjenim aktivnostima, a u konkretnom slučaju apelantu je stavljeno na teret da je svojim prisustvom i pasivnim djelovanjem faktički ohrabrivao druga lica nad kojima je imao izvjesni autoritet, te tako podržavao činjenje zabranjenih radnji, što znači i da ih je prihvatio kao svoje, čime je aktivno učestvovao u zabranjenoj posljedici.

61. Nadalje, apelant je u prilog tvrdnji o povredi procesnog zakona istakao da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza pri utvrđivanju činjenice da je on u relevantnom periodu bio komandir Vojne policije, da je izdavao naredbe vojnim policajcima, te u vezi s tim da su dokazi (u prvom redu iskazi svjedoka) koje je apelant predlagao odbijeni bez valjanog razloga i obrazloženja.

62. U vezi s ovim dijelom apelantovih tvrdnji, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka, a kako apelant i ističe, proizlazi da u postupku nije bilo materijalnih dokaza na osnovu kojih bi bilo utvrđeno da je apelant imenovan za komandira Vojne policije, odnosno pismenih naredbi koje je izdavao kao komandir Vojne policije. Međutim, iz osporenih odluka proizlazi da su ove činjenice utvrđene na osnovu iskaza brojnih svjedoka i optužbe i odbrane, koje je prvostepeni sud cijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi. Nadalje, iskazi svih saslušanih svjedoka su detaljno interpretirani, te su ponuđeni razlozi i obrazloženja zbog čega se pojedinim iskazima poklanja ili ne poklanja vjera. Iz osporene prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud cijenio i kontradiktornosti iz iskaza pojedinih svjedoka, te je shodno tome odlučivao da li su i u kojoj mjeri one od značaja za prihvaćanje ili neprihvaćanje konkretnog dokaza. Također, iz osporene prvostepene presude proizlazi da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ispituje svjedoke i da osporava njihove iskaze. S obzirom na opširne razloge i obrazloženja iz prvostepene presude, s kojim se saglasio i drugostepeni sud, ukazujući i sam zbog čega se ne dovodi u pitanje pravilna i potpuna ocjena dokaza od strane prvostepenog suda, ne mogu se prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza na osnovu kojih su utvrđene odlučne činjenice da je apelant u relevantnom periodu de facto bio komandir Vojne policije, te da je izdavao naredbe vojnim policajcima. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su i prvostepeni i drugostepeni sud posebnu pažnju poklonili upravo ocjeni iskaza svjedoka odbrane i zbog čega je zaključeno da su oni dati kako bi se apelant zaštitio od krivičnog progona (vidi tač.11, 12, 15, 18. i 31. ove odluke).

63. Apelant tvrdi da je procesni zakon povrijeđen i jer se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima: medicinskoj dokumentaciji svjedoka – oštećenih koja nije bila originalna, odnosno ovjerena od nadležnog organa i u vezi s tim nalazom vještaka sačinjenom na osnovu takve dokumentacije; te zapisnicima o njegovom i saslušanju optuženog S. B. u svojstvu osumnjičenog jer su tom prilikom imali istog branioca.

64. U vezi s ovim dijelom apelantovih tvrdnji, Ustavni sud najprije zapaža da apelant nije iznio tvrdnje kojim se osporava pouzdanost podataka dobivenih na osnovu ovih dokaza, već samo tvrdi da su u suprotnosti s relevantnim odredbama procesnog prava. Nadalje, iz osporenih odluka proizlazi da je apelant imao efektivnu mogućnost da ospori kako njihovu upotrebu tako i sam sadržaj, a tu mogućnost je i koristio. Oba suda su ispitala osnovanost apelantovih tvrdnji i dala razloge i obrazloženja zbog kojih su ih ocijenili neosnovanim (vidi tač. 13, 14, 25. i 26. ove odluke). Stoga, samo činjenica da apelantovi navodi nisu ocijenjeni i osnovanim ne znači da on nije imao mogućnost da ove dokaze osporava i da se protivi njihovom korištenju. Nadalje, iz osporenih odluka, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da je medicinska dokumentacija bila i jedini dokaz na osnovu kojeg je utvrđeno apelantovo nečovječno postupanje prema svjedocima – oštećenim. Pri tome je evidentno da je Sud BiH cijenio okolnost da je ta dokumentacija pribavljena putem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata u smislu relevantnih odredbi ZUP-a, te da, s obzirom na to da se radi o dokumentima – činjenicama o kojima navedeno ministarstvo vodi službenu evidenciju, nije potrebno nikakvo naknadno ovjeravanje takvih podataka. Naime, u osporenoj prvostepenoj presudi je izričito navedeno da je apelantova odgovornost zasnovana prvenstveno, a nekad i isključivo na iskazima direktno saslušanih svjedoka – oštećenih koje je apelant imao mogućnost ispitivati, te osporavati njihove iskaze. Također, nisu bili i jedini dokazi o apelantovom svojstvu komandira Vojne policije zapisnici o njegovom i saslušanju optuženog S. B. u svojstvu osumnjičenih. Naime, u ovoj odluci je već ukazano da su redovni sudovi ovu činjenicu utvrdili na osnovu iskaza brojnih svjedoka i optužbe i odbrane, u vezi s kojim nije izostala brižljiva i savjesna ocjena i koje je apelant također imao mogućnost osporavati.

65. Kada su u pitanju apelantove tvrdnje da su prilikom saslušanja u istrazi u svojstvu osumnjičenog i on i optuženi S. B. imali istog branioca postavljenog po službenoj dužnosti, Ustavni sud zapaža da za redovne sudove nije bilo sporno da je ova situacija u suprotnosti sa članom 40. stav

1. ZKPBiH koji tu mogućnost isključuje kada branioca postavlja sud. Oba suda su dala tumačenje citirane zakonske odredbe, te saglasno istakla da u okolnostima konkretnog slučaju u trenutku davanja izjava u svojstvu osumnjičenih nije postojala kolizija, odnosno suprotnost u apelantovom i iskazu optuženog S. B. (prvostepeni sud je istakao da je izvršio uvid o zapisnike o davanju izjava), zbog čega i nisu prihvatili apelantovu tvrdnju da su zapisnici o saslušanju njega i osumnjičenog S. B. nezakoniti dokazi zbog činjenice da im je u trenutku davanja izjava bio određen isti branilac. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz apelantovih tvrdnji ne proizlazi da je ova okolnost uzrokovala kršenje prava na odbranu, kao i da su u daljnjem toku postupka apelant i optuženi S. B. imali različite branioce. U prilog zaključku da su apelantove tvrdnje u ovom dijelu neosnovane, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 5922/10 od 10. aprila 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) istakao da je pitanje postojanja kolizije odbrane faktičko pitanje koje se mora procjenjivati u svakom konkretnom slučaju (tačka 37), te zaključio da tvrdnje apelanta o koliziji u njegovoj odbrani i odbrani drugih optuženih, koje je u toku cijelog krivičnog postupka zastupao isti branilac, ne potkrepljuju tvrdnju da mu je prekršeno pravo na odbranu (tačka 45). Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da upotreba navedenih dokaza apelanta nije lišila pravičnog postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Dragojević protiv Hrvatske, presuda od 15. januara 2015. godine, st. 131–134).

66. Imajući u vidu naprijed navedena razmatranja, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak protiv apelanta nije bio pravičan jer je pogrešno i proizvoljno primijenjeno relevantno materijalno pravo pri tumačenju relevantnog materijalno-pravnog instituta, da je povrijeđeno procesno pravo zbog načina na koji su redovni sudovi cijenili provedene dokaze i usvojili dokaznu građu.

67. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

68. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak protiv apelanta nije bio pravičan jer je pogrešno i proizvoljno primijenjeno relevantno materijalno pravo pri tumačenju relevantnog materijalno-pravnog instituta, te da je povrijeđeno procesno pravo zbog načina na koji su redovni sudovi cijenili provedene dokaze i usvojili dokaznu građu, pri čemu okolnost da su apelant i saoptuženi u početnoj fazi postupka imali istog branioca po službenoj dužnosti, u datim okolnostima konkretnog slučaja, nije dovela u pitanje apelantovo pravo na odbranu.

69. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

70. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3438/19 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio