Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-905/21 (M. V.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-905/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-905/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Milan Vasiljević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Vasiljević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 022149 20 Rev od 10. novembra 2020. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 022149 19 od 16. decembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 022149 15 od 29.
oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Dajana Kojić iz Gradiške, podnio je 19. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 022149 20 Rev od 10. novembra 2020. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 022149 19 od 16. decembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 022149 15 od 29. oktobra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se obavežu prvotuženi (JP „Putevi Republike Srpske“ Banjaluka), drugotuženi (JP „Autoputevi Republike Srpske“ Banjaluka), oba kao naručioci radova, te trećetuženi („Integral inženjering“ a.d. Laktaši), kao izvođač radova, da apelantu solidarno, na ime naknade štete pričinjene na nekretninama (pobliže označenim prvostepenom presudom) isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da drugotuženom i trećetuženom naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant, u cilju dokazivanja osnovanosti svog tužbenog zahtjeva, bio dužan da dokaže da su radnje tuženih (odnosno trećetuženog, kao izvođača radova, preko kojeg se, shodno odredbama člana 207. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) uspostavlja odgovornost ostalih tuženih, kao naručilaca radova) koje se ogledaju u izgradnji autoputa, upotrebom teške mehanizacije i na taj način izazvanim vibracijama, u uzročnoj vezi sa nastalom štetom. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da apelant prednje nije dokazao tokom predmetnog postupka, pa drugostepeni sud nije pogriješio kada je potvrdio prvostepenu presudu kojom je tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da je u konkretnom slučaju, primjenom odredbi čl. 173. i 174. u vezi sa članom 177. ZOO, trebalo udovoljiti tužbenom zahtjevu jer odgovornost po osnovu rizika ili objektivna (kauzalna) odgovornost obavezuje na naknadu štete onoga koji štetu prouzrokuje bez obzira da li mu se ona može pripisati u krivicu pod uslovom da ta šteta ima porijeklo u stvarima ili djelatnostima od kojih potiče povećana opasnost za okolinu. Vrhovni sud je naveo da kod takve odgovornosti oštećeni mora dokazati da je nastupila šteta i da ta šteta potiče od opasne stvari, odnosno djelatnosti, te da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelant pretrpio štetu, ali da apelant nije uspio da dokaže da su ta oštećenja, pa tako i predmetna šteta, uzrokovani izvođenjem radova za potrebe izgradnje autoputa, ili u vezi sa tim radovima. Vrhovni sud je naveo da kod činjenice da je vještak građevinske struke T.Š. naveo više uzroka nastanka predmetne štete („zemljotresi, jer je Čatrnja na trusnom terenu, oscilacija nivoa podzemnih voda pod objektom, što izaziva nejednako slijeganje temeljnog tla, zatim masovna miniranja u kamenolomu „Trnava“ u Gornjim Podgradcima i slično“), te da i drugi vještak građevinske struke Lj.J. navedena oštećenja (za koja smatra da su uzrokovana vibracijama nastalim od prolaska teških građevinskih mašina i vozila sa natovarenim građevinskim materijalom) veže za visok nivo podzemnih voda i sušu, ni okolnost da je vještak T.Š. rekao da je „opštepoznato da razna miniranja, zemljotresi, poplave, kao i prolaz teških građevinskih mašina, bilo točkaša ili gusjeničara sa teretom izazivaju vibracije u tlu koje utiču na stabilnost objekata pored kojih prolaze“ nije mogla dovesti do drugačijeg zaključka suda. Vrhovni sud je naveo da prednje naročito kod činjenice da je vještak T.Š. rekao da se bez dodatnog vještačenja, odnosno simulacije transporta i mjerenja brzine izazvanih oscilacija na temeljima objekta (koje bi izvršila organizacija osposobljena i ovlaštena za takva mjerenja) ne može utvrditi da su oštećenja izazvana prolaskom teške mehanizacije natovarene građevinskim materijalom. Vrhovni sud je naveo da se, dakle, takvo utvrđenje moglo zasnovati samo vještačenjem po vještaku geotehničke struke koji ima znanje i sposobnost da utvrdi svojstvo, stanje i ponašanje geološke sredine kao i zakonitosti njenih promjena pod uticajem neke određene djelatnosti ili prirodnih procesa, kakvo vještačenje nije obavljeno u predmetnom postupku, niti je apelant predložio provođenje takvog dokaza.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, a konkretno relevantne odredbe ZOO i ZPP. Apelant ističe da je trećetuženi, kao imalac kamiona i građevinskih mašina (kao opasnih stvari) sa istima izvodio radove na izgradnji autoputa Gradiška-Banjaluka, na osnovu ugovora koji je zaključio sa prvotuženim i drugotuženim (kao naručiocima predmetnih radova), pa su svi oni, u smislu odredbi člana 2017. ZOO, solidarno odgovorni za nastalu štetu. Dalje ističe da su svi tuženi, u smislu relevantnih odredbi ZOO, bili dužni da u postupku dokažu da nisu odgovorni za predmetnu štetu. Apelant takođe, paušalno, osporava odluku o troškovima postupka, navodeći samo da ista „nije pravilna“ „kako u odnosu na osnove, tako i u odnosu na visinu dosuđenih troškova postupka svakom od tuženih“, ali ne precizira u čemu se ogleda navedena nepravilnost.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević