Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-801/21 (M.K.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-801/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-801/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela M. K., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela M. K.

protiv Presude Kantonalnoga suda u Novome Travniku broj 46 0 P 093102 20 Gž od 3. prosinca 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Bugojnu broj 46 0 P 093102 19 P od 13. srpnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. M. K. (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Emina Begić, odvjetnica iz Bugojna, podnijela je 9. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Novome Travniku (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 093102 20 Gž od 3. prosinca 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Bugojnu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 093102 19 P od 13. srpnja 2020. godine.

2. Presudom Općinskoga suda od 13. srpnja 2020. godine utvrđeno je da su novčana sredstva, deponirana kod Union Banke d.d. Sarajevo (u daljnjemu tekstu: Union banka) na imenu apelantice (pogrešno navedeno tužitelja) u određenome iznosu, bračna stečevina parničnih stranaka, te je obvezana apelantica da tužitelju (A.K.) isplati ½ navedenih sredstava, sa zakonskom zateznom kamatom (stavak I izreke). Nadalje, utvrđeno je da su novčana sredstva u određenome iznosu, koja je tužitelj realizirao temeljem ugovora u kreditu kod Intesa SanPaolo bank d.d. Sarajevo (u daljnjemu tekstu: Intesa SanPaolo banka), a potom u cijelosti i vratio, utrošena u svrhu vraćanja pozajmice utrošene u svrhu podmirenja obveza bračne zajednice, pa se apelantica obvezuje tužitelju isplatiti određeni iznos, koji predstavlja ½ iznosa kojega je tužitelj vratio temeljem ugovora o kreditu, sa zakonskom zateznom kamatom (stavak II izreke). Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojemu je tražio da se utvrdi da su parnične stranke novčana sredstva na temelju kreditne kartice i dozvoljenoga prekoračenja na tekućemu računu otvorenoga kod Intesa SanPaolo banke, iskoristili za potrebe bračne zajednice, te da se obveže apelantica da tužitelju isplati polovinu tih sredstava, sa zakonskom zateznom kamatom (stavak III izreke).

3. Presudom Kantonalnoga suda od 3. prosinca 2020. godine priziv apelantice je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska je presuda potvrđena u stavku I i II izreke. Nadalje, priziv tužitelja je djelomično uvažen pa je prvostupanjska presuda preinačena u stavku III prvostupanjske presude, tako da je utvrđeno da su parnične stranke novčana sredstva kod Intesa SanPaolo banke na temelju kreditne kartice i tekućega računa iskoristili za potrebe bračne zajednice, temeljem kojega utvrđenja je obvezana apelantica da tužitelju isplati polovicu tih sredstava, sa zakonskom zateznom kamatom.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je na temelju dokaza izvedenih pred prvostupanjskim sudom razvidno da su parnične stranke zaključile brak 25. studenoga 2000. godine, koji brak je razveden presudom Općinskoga suda od 10. siječnja 2017. godine. Kantonalni je sud istakao da je iz materijalnih dokaza koje je sud pribavio službenim putom od Union banke i dokaza koje su stranke izvele, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je apelantica u trenutku prestanka bračne zajednice imala na štednji u konvertibilnim markama i eurima novčanu protuvrijednost u određenome iznosu. Kantonalni je sud istakao da u cijelosti prihvata utvrđenja prvostupanjska suda da taj novčani iznos predstavlja štednju bračnih partnera, od novčanih iznosa koje su zaradili tijekom trajanja bračne zajednice. Kantonalni je sud istakao da u taj iznos ulaze naplaćena potraživanja iz radnoga odnosa apelantice, a ne poklon njezine majke V. od iznosa prodanoga stana. Kantonalni je sud naveo da je i ovaj sud stanovišta da apelantica saslušanjem majke i brata E.I., te prijateljice M.H. nije dokazala da je od majke dva puta primila određene iznose i kako takvi iznosu predstavljaju, na računima Union banke, njezinu posebnu imovinu, a ne bračnu stečevinu. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud iz provedenoga dokaza ugovora o nenamjenskom kreditu kojega je tužitelj zaključio sa Intesa SanPaolo bankom ispravno zaključio da i taj ugovor predstavlja bračnu stečevinu. Kantonalni je sud istakao da kako je u trenutku prekida bračne zajednice dug bio u određenome iznosu, i koji je dug u cijelosti vraćen od strane tužitelja 14. rujna 2017. godine, sukladno čl. 251. i 252. u svezi sa čl. 262. Obiteljskoga zakona (u daljnjemu tekstu: OZ), ovaj dug predstavlja bračnu stečevinu parničnih stranaka. Kantonalni je sud istakao da je tužitelj utemeljeno u prizivu istakao da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da tužitelj nije dokazao dugovanja po kreditnoj kartici i dozvoljenome prekoračenju na tekućemu računu, i da oni ne ulaze u bračnu stečevinu. Kantonalni je sud istakao da je odredbom čl. 262. OZ propisano da za obveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne odnosno obiteljske zajednice, kao i za obveze za koje prema zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno, pa tako i dug po kreditnoj kartici i dug po dozvoljenome prekoračenju tekućega računa tužitelja predstavlja bračnu stečevinu. Kantonalni je sud istakao da, kako je tužitelj izvodima o stanju računa dokazao visinu ovoga duga, to je ovaj sud u tomu dijelu preinačio prvostupanjsku presudu na način da je usvojio ovaj dio tužbenoga zahtjeva tužitelja. Kantonalni je sud istakao da prema odredbi čl. 207. st. 3. Zakona o parničnome postupku prigovor zastare i prigovor radi prebijanja koji nisu izneseni pred prvostupanjskim sudom ne mogu se iznositi niti u prizivu. Kantonalni je sud istakao da, kako iz stanja spisa to proistječe, prigovor zastare tužena nije istjecala tijekom prvostupanjskoga postupka, nego tek u prizivu, te se takav prigovor nije mogao cijeniti u postupku po prizivu.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći, između ostaloga da sudovi nisu razmatrali prigovor zastare, te da su sudovi trebali utvrditi da li su „minusi na karticama nastali uslijed tužiteljevih noćnih izlazaka, kockanja…, te uslijed tužiteljevog financijskoga pomaganja bratu“, te navodi da su sudovi pogrešno zaključili da se radi o podmirenju tekućih troškova bračne zajednice sukladno OZ.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, naprotiv navodima apelantice, ne nalazi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba OZ. Također, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-801/21 (M.K.) | Sudska praksa | Aktio