Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-760/21 (E. L.-K.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-760/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-760/21, rješavajući apelaciju Edine Ljubunčić-Karasuljić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Edina Ljubunčić-Karasuljić protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 381893 15 Rsž od 2. prosinca 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Edina Ljubunčić-Karasuljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ilidže, koju zastupa Asif Plećan odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 23. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 381893 15 Rsž od 2. prosinca 2020. godine.

2. Presudom Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 381893 13 Rs od 5. siječnja 2015. godine je naloženo tuženiku („Brčko-gas osiguranje" d.d. Uprava za F BiH) da apelantici isplati naknadu plaće za vrijeme porodiljskog odsustva u iznosu od 4.400,00 KM, za razdoblje od 1. rujna 2011. godine do 30. lipnja 2012. godine, te da joj isplati naknadu za ishranu u tijeku rada (topli obrok) u određenom novčanom iznosu, kao i da za apelanticu uplati razliku obaveznih doprinosa za MIO.

3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je uvidom u Ugovor o radu apelantice od 28. listopada 2010. godine utvrđeno da je apelantica bila zaposlena kod tuženika, te da je uvidom u Rješenje Općine Novi grad Sarajevo utvrđeno da je apelantica u razdoblju od 8. kolovoza 2011. godine do 5. srpnja 2012. godine, bila na porodiljskom odsustvu. Dalje je naveo da je uvidom u Rješenje o prestanku ugovora o radu utvrđeno da je apelantica bila zaposlena kod tuženika do 5. srpnja 2012. godine. Također je naveo da je uvidom u rješenje Općinske službe za rad i socijalna pitanja i zdravstvo, izbjeglice i raseljene osobe od 14. rujna 2011. godine utvrđeno da je apelantici isplaćena plaća za vrijeme porodiljskog odsustva. Prvostupanjski sud je naveo da je vještak financijske struke utvrdio da kada od naknade plaće ne oduzima iznose koji su isplaćeni od Općine, odnosno kada bi porodiljsko plaćao samo tuženik u visini 80% plaće apelantice, naknada bi iznosila 4.400,00 KM sa pripadajućim doprinosima za MIO. Pri tome je vještak utvrdio da je apelantica od Općine u kojoj je prijavljena dobivala mjesečno iznos od 360,00 KM. Prvostupanjski sud je ukazao da se u skladu s odredbom članka 46. Zakona o zdravstvenom osiguranju naknada plaće utvrđuje od osnovice za naknadu koju čini plaća isplaćena osiguraniku za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem nastupi slučaj na osnovu kojeg se stiče pravo na naknadu. Ako u mjesecu koji prethodi mjesecu u kojem je nastupio slučaj na osnovu koga se stiče pravo na naknadu osiguranik nije ostvario plaću, kao osnovica za naknadu uzima se prosječna plaća na nivou kantona za odgovarajući mjesec. Dalje je ukazao da je člankom 47. Zakona o zdravstvenom osiguranju naknada plaće određena u visini od najmanje 80% osnovice za naknadu s tim da ne može biti niža od iznosa minimalne plaće važeće za mjesec za koji se utvrđuje naknada. Prvostupanjski sud je naveo da je primjenom navedenih odredbi usvojio iznos utvrđen od strane vještaka financijske struke struke. Kako je tuženik vršio obračun i isplatu plaća u iznosu nižem od iznosa koji je trebala isplatiti sukladno Kolektivnom ugovoru prvostupanjski sud je naveo da je obvezan izvršiti uplatu doprinosa za mirovinsko invalidsko osiguranje na razliku plaće koja pripada apelantici.

4. Osporenom odlukom Kantonalnoga suda od 2. prosinca 2020. godine djelomično je uvažen tuženikov priziv pa je prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu preinačena tako da je apelantica odbijena s dijelom tuženog zahtjeva za isplatu naknade plaće za vrijeme porođajnog odsustva u određenom novčanom iznosu, te je odbijena sa zahtjevom da se naloži tuženiku da za apelanticu uplati razliku obaveznih doprinosa za MIO. U preostalom dijelu priziv tuženika je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena.

5. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 55. stavak 1 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da za vrijeme trudnoće, poroda i njege djeteta, žena ima pravo na porođajno odsustvo od jedne godine neprekidno. Dalje je ukazao da je odredbom članka 72. stavak 1. ZOR propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za period u kojem ne radi zbog opravdanih slučajeva predviđenih Zakonom, propisom Kantona, Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu (godišnji odmor, privremena nesposobnost za rad, porođajno odsustvo, plaćeno odsustvo i sl.), dok je stavkom 2. tog članka se propisano da period iz stavka 1. ovog članka za koji se naknada isplaćuje na teret poslodavca, utvrđuje se zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Nadalje, ukazao je da je člankom 149. stavak 1. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom (u daljnjem tekstu: Zakon o socijalnoj zaštiti) propisano da naknada plaće ženi-majci koja najmanje 12 mjeseci prije odlaska na porodiljsko odsustvo ima zaključen ugovor o radu ili rješenje o zasnivanju radnog odnosa i prijavu na obavezno osiguranje po osnovu radnog odnosa, utvrđuje se u iznosu 60% prosječne plaće, s tim da taj iznos ne može biti manji od najniže plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je istakao da se naknada plaće ženi-majci, u skladu sa Zakonom o socijalnoj zaštiti isplaćuje za vrijeme trudnoće-porođaja i njege djeteta na teret kantonalnoga budžeta (sukladno članku 170. točka 14. Zakona o socijalnoj zaštiti). Kantonalni sud je naveo da iz rješenja Općinske službe za rad, socijalna pitanja, zdravstvo, izbjegla i raseljena lica proizlazi da je apelantici priznato pravo na naknadu plaće, kao ženi-majci za vrijeme dok odsustvuje s posla radi trudnoće, porođaja i njege djeteta u iznosu od 60% od prosječne plaće ostvarene u Kantonu Sarajevo u prethodnoj kalendarskoj godini (što iznosi 360,00 KM), za vrijeme dok odsustvuje s posla radi njege djeteta. S tim u svezi, naveo je da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev apelantice za isplatu naknade plaće za vrijeme porođajnog odsustva, kao i zahtjev da tuženik za apelanticu uplati razliku obaveznih doprinosa za MIO. Naime, istakao je da se predmetna naknada plaće isplaćuje na teret budžeta Kantona Sarajevo, sukladno članku 170. točka 14. Zakona o socijalnoj zaštiti, zbog čega je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika da isplati apelantici naknadu plaće za vrijeme trajanja porođajnog odsustva.

Apelacioni navodi

6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je sud povrijedio njena prava, jer nije primijenio odredbe članaka 46. i 47. Zakona o zdravstvenom osiguranju F BiH, kojima je određeno pravo na naknadu plaće za porodiljsko odsustvu u iznosu od 80% od isplaćene plaće.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOR i Zakona o socijalnoj zaštiti, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, naime, ukazao da je apelantici priznato pravo na naknadu plaće, kao ženi-majci za vrijeme dok odsustvuje s posla radi trudnoće, porođaja i njege djeteta u iznosu od 60%, a da se predmetna naknada plaće isplaćuje na teret budžeta Kantona Sarajevo, sukladno članku 170. točka 14. Zakona o socijalnoj zaštiti, pri čemu je za takav svoj zaključak dao detaljne i jasne razloge u kojima Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. .

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-760/21 (E. L.-K.) | Sudska praksa | Aktio