Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-261/21 (S. P.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-261/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-261/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Stanislav Plavšić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stanislav Plavšić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 023037 19 Uvp od 9. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stanislav Plavšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ilija Đakić advokat iz Banjaluke, podnio je 27. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 023037 19 Uvp od 9. decembra 2020. godine.
2. Apelant je 1998. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Republike Srpske, VRS, radi naknade štete, koja je zavedena pod broj P- 416/00.
3. Navedeni predmet je dostavljen Pravobranilaštvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) radi vansudskog poravnanja i zaveden pod broj Un-4460/06.
4. Pravobranilaštvo je zaključkom od 29. septembra 2010. godine obustavilo postupak vansudskog poravnanja, te predmet dostavilo Osnovnom sudu na nadležno postupanje.
5. Osnovni sud je rješenjem broj 78 0 P 009043 10 P od 19. oktobra 2011. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 009043 12 Gž od 26. decembra 2012. godine, utvrdio povlačenje tužbe, zbog izostanka apelanta sa pripremnog ročišta bez opravdanja.
6. Apelant je 19. novembra 2014. godine uputio zahtjev Pravobranilaštvu za naknadu štete po osnovu ranjavanja u Vojsci Republike Srpske.
7. Pravobranilaštvo je Zaključkom broj Un-637/14 od 25. februara 2016. godine odbacilo kao neblagovremen apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete.
8. Ministarstvo pravde Republike Srpske (u daljem tekstu: tuženi) je Rješenjem broj 08.021/560-130/16 od 28. maja 2018. godine odbilo apelantov prigovor i potvrdilo zaključak od 25. februara 2016. godine.
9. Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 023037 18 U od 7. februara 2019. godine odbio apelantovu tužbu protiv rješenja od 28. maja 2018. godine.
10. Vrhovni sud je osporenom presudom od 9. decembra 2020. godine odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 7. februara 2019. godine.
11. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine propisano da pravo na naknadu štete imaju i ona lica čiji su zahtjevi zaprimljeni poslije 19. juna 2001. godine, pod uslovom da je šteta koju su pretrpjeli u uzročno-posljedičnoj vezi sa obavljanjem vojne službe i poslova odbrane u periodu od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, te lica kod kojih je proces liječenja završen poslije 19. juna 2001. godine, s tim da zahtjev bude podnesen najkasnije do 28. februara 2010. godine. Budući da je apelantov zahtjev zaprimljen 26. novembra 2014. godine, to je predmetni zahtjev neblagovremen. Neosnovana je apelantova tvrdnja da se radi o zahtjevu za nastavak postupka, jer nema mogućnosti da se ponovno vodi postupak vansudskog poravnanja nakon okončanog parničnog postupka, kako to apelant smatra. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je pravilno zaključkom od 25. februara 2016. godine odbačen apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, jer nema nikakvog osnova da se apelantu ponovo ponudi vansudsko poravnanje.
Apelacioni navodi
12. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da su „Upravni organi, u skladu s načelom dobre volje, apelantov zahtjev trebali cijeniti kao zahtjev za nastavak postupka“. Također, apelant navodi da mu je tokom postupka pred nižestepenim sudovima i organima uprave povrijeđeno i pravo na pravično suđenje u razumnom roku, te traži da mu se u tom smislu odredi pravična novčana satisfakcija. Apelant navodi da je riječ o predmetu koji zahtjeva “posebnu pažnju” kako bi dužina postupka bila provedena u razumnom roku, a što nije slučaj u ovom predmetu.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuju na dužinu trajanja predmetnog postupka pred redovnim sudovima i organima uprave, Ustavni sud zapaža da je apelant 19. novembra 2014. godine uputio zahtjev Pravobranilaštvu za naknadu štete po osnovu ranjavanja u VRS, te da je predmetni postupak okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 9. decembra 2020. godine. Dakle, predmetni postupak pred organima uprave i redovnim sudovima je trajao oko šest godina, u kojem periodu su organi uprave i redovni sudovi donijeli četiri odluke na četiri instance. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da je dužina trajanja predmetnog postupka prešla granice "razumnog roka" iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević