Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4934/19 (S. H.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4934/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4934/19, rješavajući apelaciju Seada Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Seada Hodžića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 128 0 K 022878 19 Kž 2 od 17. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Jajcu broj 128 0 K 022878 18 K 2 od 9. maja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sead Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 128 0 K 022878 19 Kž 2 od 17. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 128 0 K 022878 18 K 2 od 9. maja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 28. decembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužilaštvo dostavili su odgovore u periodu od 6. do 14. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 128 0 K 022878 16 K od 20. maja 2017. godine apelant je oslobođen optužbe da je radnjama opisanim u izreci presude učinio krivično djelo oštećenja tuđe stvari iz člana 293. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).
6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 128 0 K 022878 17 Kž od 20. decembra 2017. godine usvojena je žalba Tužilaštva, ukinuta je prvostepena presuda i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
7. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelant oslobođen optužbe jer je prvostepeni sud utvrdio da se iz izvedenih dokaza ne može izvesti zaključak da je apelant svojim radnjama ostvario obilježja predmetnog krivičnog djela, odnosno da nije dokazano da je uništio tuđu stvar. Međutim, u postupku je nesporno utvrđeno da je oštećeni M. B. (u daljnjem tekstu: oštećeni) bio faktički posjednik objekta, koji se nalazio na parceli koja je trenutno u posjedu preduzeća PUD „BH4“ d.o.o. Jajce (u daljnjem tekstu: preduzeće), čiji je apelant suvlasnik. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da time što je apelant, kao suvlasnik preduzeća, bio tabularni posjednik predmetne parcele, da je istovremeno bio i tabularni posjednik objekta – garaže koja se nalazila na toj parceli. Imajući u vidu izneseno, Kantonalni sud je naveo da je uvažio žalbu Tužilaštva, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
8. Presudom Općinskog suda broj 128 0 K 022878 18 K 2 od 9. maja 2019. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude učinio krivično djelo oštećenja tuđe stvari iz člana 293. stav 1. KZFBiH, za koje mu je izrečena novčana kazna u iznosu preciziranom u izreci presude, koju je dužan platiti u roku od šest mjeseci od pravomoćnosti presude, a u slučaju da izrečenu novčanu kaznu ne plati u ostavljenom roku, određeno je da će, u skladu s odredbom člana 48. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), novčana kazna biti zamijenjena kaznom zatvora u odgovarajućem trajanju. Istom presudom apelant je obavezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka, dok je oštećeni s imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantova odbrana u završnoj riječi iznijela tvrdnju da optužba u ponovno provedenom postupku nije otklonila nedostatke na koje je, navodno, ukazano rješenjem Kantonalnog suda od 20. decembra 2017. godine, odnosno, odbrana je ukazala na navodni stav Kantonalnog suda prema kojem u ponovnom postupku prvostepeni sud treba utvrditi da li je apelant svojim radnicima dao nalog da izvrše rušenje predmetne garaže, te je istakla da su uklanjanje garaže radnici preduzeća preduzeli bez izričitog apelantovog naloga. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je cijenio izneseni prigovor, međutim, istakao je da odbrana pogrešno tumači navedeni dio odluke Kantonalnog suda jer se analizom nesumnjivo može zaključiti da se citirani navod odnosi, prije svega, na pitanje utvrđivanja karaktera tuđe stvari kao bitnog obilježja predmetnog krivičnog djela u kontekstu činjeničnog supstrata optužnice, dok se činjenica da je apelant dao nalog radnicima uzima kao nesporna. Općinski sud je dalje naveo da u toku cijelog provedenog dokaznog postupka, kako u prvostepenom tako i u ponovljenom postupku, odbrana nije označila niti jedno lice iz reda rukovodećih struktura preduzeća za koje bi se moglo osnovano smatrati da je neposredno izdalo naloge za rušenje predmetnog objekta. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da su prigovori odbrane paušalni i nedokazani, te prvenstveno usmjereni na izbjegavanje apelantove krivične odgovornosti, ali bez valjane argumentacije, zbog čega ih je sud odbio kao neosnovane i nije ih uzeo u obzir prilikom donošenja odluke o apelantovoj krivičnoj odgovornosti.
10. Nadalje, Općinski sud je naveo da su svi provedeni dokazi u ponovno provedenom postupku, u skladu s odredbom člana 296. ZKPFBiH cijenjeni u svojoj cjelini, te svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima. Općinski sud je naveo da je apelantu optužnicom stavljeno na teret da je učinio krivično djelo oštećenja tuđe stvari iz člana 293. stav 1. KZFBiH tako što je bez saglasnosti oštećenog, bespravno i bez njegovog znanja, uništio stvar u vlasništvu oštećenog, u naravi garaža, čime mu je prouzrokovao materijalnu štetu, ostvarivši pri tome obilježja predmetnog krivičnog djela. Općinski sud je naveo da se radnja predmetnog krivičnog djela sastoji u oštećenju, uništenju ili činjenju neupotrebljivom tuđe stvari, a objekt krivičnog djela je tuđa pokretna ili nepokretna stvar. Općinski sud je naveo da je za postojanje predmetnog krivičnog djela conditio sine qua non činjenica da se radi o tuđoj stvari. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u toku provedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da je oštećeni bio faktički posjednik privremenog neuknjiženog objekta, u naravi garaža, koja se nalazila uz parcelu na kojoj se nalazi kuća oštećenog. Općinski sud je naveo da je činjenicu da je oštećeni bio faktički posjednik garaže utvrdio iz iskaza oštećenog, kao i iz iskaza saslušanih svjedoka I. S. i Iv. S., koji su kao komšije oštećenog potvrdili da je oštećeni koristio navedenu garažu dugi niz godina, još od 1970. godine, a koja je prikazana na fotografijama. Općinski sud je naveo da ni apelant nije osporio da se radilo o objektu koji je predmet krivičnog djela, budući da je samo istakao da se u trenutku uklanjanja nije radilo o integralnom objektu kao što se vidi na fotografiji, već da se radilo o njegovim ostacima, ali da njegova pozicija nije bila sporna.
11. Općinski sud je dalje naveo da je uvidom u kopiju katastarskog plana utvrdio da se predmetni objekt nalazio neposredno uz parcelu na kojoj se nalazi kuća oštećenog, kao i da se predmetni objekt, zajedno s devet identičnih objekata, nalazio na parceli koja je u posjedu preduzeća čiji je suvlasnik apelant. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da činjenica da je preduzeće odnosno apelant kao jedan od suvlasnika pravnog lica, kupio od općine predmetno zemljište, ne znači da je apelant istovremeno kupio i objekte koji su se nalazili na tom zemljištu, niti da je time stekao pravo da navedene objekte, pa tako i predmetni objekt, sruši. Općinski sud je naveo da se takav zaključak zasniva i na činjenici da je u posjedovnom listu kao način korištenja nosioca prava posjeda preduzeća navedena kuća i zgrada, odnosno oranica, a da sporne garaže, pa tako i garaža oštećenog, nisu uopće evidentirane. Općinski sud je dalje naveo šta je propisano odredbama člana 26. Zakona o stvarnim pravima, kao i da je odredbama člana 27. istog zakona propisano da suvlasnik ima pravo da stvar posjeduje i da se njom koristi razmjerno svom idealnom dijelu, ne povređujući prava ostalih suvlasnika. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da stav Kantonalnog suda (iz rješenja od 20. decembra 2017. godine) da se krivično djelo oštećenja tuđe stvari može izvršiti i na suvlasničkom udjelu jer se na taj način povređuju prava drugog suvlasnika, u potpunosti ima zakonsko utemeljenje u citiranim odredbama, pa je i taj sud u cijelosti prihvatio izraženi stav. Slijedom iznesenog, Općinski sud je naveo da je u postupku nedvosmisleno utvrđeno da je upravo apelant svojim nalogom radnicima preduzeća da izvrše rušenje garaže u vlasništvu oštećenog i uklanjanje materijala s lica mjesta uništio tuđu stvar i na taj način ostvario obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, a što je u postupku izvedenim dokazima van razumne sumnje i dokazano.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 128 0 K 022878 19 Kž 2 od 17. septembra 2019. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da, u vezi s apelantovom ulogom u preduzeću, iz njegovog iskaza proizlazi da je bio suvlasnik preduzeća zajedno s još tri lica, da je bio nadglednik uprave i prokurista, dok je u vezi s učešćem u događaju apelant naveo da su na mjestu garaža zatekli smeće i šikaru i da su samo čistili svoju parcelu, kao i da su imali par sporova i da su podnosili podneske. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da uloga apelanta kao suvlasnika preduzeća, koji je naredio da se sruši garaža, uopće nije sporna i sasvim je jasno da je apelant u cijelosti bio involviran u sve radnje oko parcele, pa i u rušenje garaže. Kantonalni sud je dalje naveo da je nesporno da je oštećeni bio vlasnik garaže koju je oštetio apelant. Naime, Kantonalni sud je naveo da su svjedoci Mi. B., I. S. i Iv. S. detaljno opisali predmetnu garažu i naveli da je otac oštećenog garažu kupio još 1973. godine, te da ju je oštećeni koristio dugi niz godina. Kantonalni sud je istakao da je njihove navode potvrdio i oštećeni, a potvrđeni su i fotografijama garaže na kojima se vidi kako je garaža izgledala, kao i da se nalazila uz kuću oštećenog. Kantonalni sud je dalje naveo da iz zapisnika o uviđaju proizlazi da se predmetna garaža nalazila na granici između parcele u vlasništvu oštećenog i parcele u vlasništvu preduzeća, odnosno da se objekt pružao na prostoru obje lokacije. Kantonalni sud je istakao da je ove navode potvrdio svjedok Ž. Lj, ovlašteno službeno lice policijske stanice, koji je po prijavi o rušenju garaže izašao na teren i sačinio fotodokumentaciju, i tom prilikom utvrdio da je garaža bila smještena na nekih 70 cm na području koje pripada vlasništvu oštećenog, a ostatak je bio na nekada općinskom zemljištu, a sada vlasništvu preduzeća. Imajući u vidu izneseno, Kantonalni sud je naveo da vlasništvo garaže nije sporno i apelant u tom pravcu neosnovano prigovara i poziva se na Zakon o stvarnim pravima. Osim toga, Kantonalni sud je posebno istakao da kupovinom državnog zemljišta od strane preduzeća čiji je suvlasnik apelant, to preduzeće nije istovremeno kupilo, niti steklo pravo i na objektima koji su se nalazili na tom zemljištu. Kantonalni sud je također naveo da je važno istaći da čak i kada se radi o bespravnoj gradnji, objekt se ne može rušiti na način kako je to učinio apelant jer postoji zakonska procedura koju provode organi uprave u takvim slučajevima.
14. Kantonalni sud je dalje naveo da je odbrana iznijela tvrdnju da optužba nije dokazala da je upravo apelant izdao naloge za rušenje objekata. Međutim, Kantonalni sud je naveo da apelant u svom iskazu ni u jednom momentu nije istakao da on s radnjama koje su preduzeli radnici preduzeća i s čišćenjem parcele i rušenjem garaže nije imao vezu, nego je upravo pojasnio da je on bio lice koje je preduzimalo sve potrebne pravne, pa i druge radnje u vezi s navedenom parcelom. Kantonalni sud je naveo da je i apelantov branilac naveo da je apelant srušio druge garaže jer je ranije srušeno osam garaža, pa stoga nije upitno ni da je srušio predmetnu garažu, kao i ostale garaže. Imajući u vidu izneseno, Kantonalni sud je naveo da je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, a potvrdio prvostepenu presudu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da srušena garaža nije predstavljala tuđu stvar na način kako je to propisano u opisu krivičnog djela u članu 293. stav 1. KZFBiH i da su redovni sudovi arbitrarno tumačili i primijenili materijalno-pravne propise. Naime, apelant navodi da je ukinutom prvostepenom presudom pravilno utvrđeno da je oštećeni bio faktički posjednik garaže, a da je apelant bio tabularni posjednik, zbog čega je ukinutom presudom pravilno utvrđeno da nema krivičnog djela, te da se odnosi između oštećenog i apelanta trebaju riješiti prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Apelant, dalje, navodi da je on tabularni vlasnik zemljišta i da je sud trebao imati u vidu da je objekt neodvojivo vezan za zemljište, dok je oštećeni bio samo faktički posjednik bespravno izgrađenog objekta koji bi svakako bio srušen. S obzirom na to, apelant smatra da je sud morao imati u vidu da je apelant imao „jače“ pravo na objektu, da se zemljište i objekt trebaju posmatrati kao jedinstvena stvar, te da objekt nije predstavljao tuđu stvar. Osim toga, apelant smatra da u postupku nije sa sigurnošću dokazano da je on izdao naredbe za rušenje objekta i da je u pogledu zaključka o ovoj odlučnoj činjenici sud trebao primijeniti načelo in dubio pro reo. b)Odgovori na apelaciju
16. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri pravnom stavu iz svoje osporene odluke u kojoj su iznijeti i detaljno obrazloženi razlozi kojima se taj sud rukovodio prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi, odnosno da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Općinski sud je naveo da su odluke donesene na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu materijalno-procesnih odredbi, te shodno uputama višeg suda, zbog čega smatra da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava.
18. Tužilaštvo je opisalo hronologiju postupka, te je navelo da su i sud i Tužilaštvo u toku postupka u cijelosti postupali u skladu s važećim zakonskim propisima, zbog čega smatra da nisu povrijeđena apelantova prava.
V.Relevantni propisi
19. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 293. stav (1) Oštećenje tuđe stvari (1)Ko ošteti, uništi ili učini neupotrebljivom tuđu stvar, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci.
20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1)Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2)Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1)Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2)Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda od 17. septembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 24. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
28. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
29. Apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo.
30. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996.godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
32. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
33. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu ocjenu dokaza, te primjenu prava, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao u žalbi na prvostepenu presudu, o čemu se Kantonalni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnio. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Općinski sud, u vezi s odlukom o apelantovoj krivici, prvo utvrdio da je predmetna garaža, kao objekt krivičnog djela, predstavljala tuđu stvar, a onda je utvrdio da je upravo apelant bio taj koji je izdao naredbu da se ta stvar uništi. Naime, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Općinski sud zaključak da je oštećeni bio vlasnik srušene garaže zasnovao na iskazima svjedoka I. S. i Iv. S. i materijalnim dokazima (fotodokumentacija, katastarski planovi i dr.) kojima je potvrđen iskaz oštećenog, a iz kojih jasno proizlazi izgled i pozicija srušene garaže, kao i činjenica da je apelant dugi niz godina koristio garažu. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je provedenim dokazima, prije svega iskazom apelanta u svojstvu svjedoka, utvrđeno da je apelant bio suvlasnik preduzeća koje je kupilo općinsku zemlju na kojoj se nalazila predmetna garaža, te da je nesporno da je upravo apelant dao nalog radnicima za rušenje. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je apelant uništio tuđu stvar i na taj način ostvario obilježja predmetnog krivičnog djela, što je u postupku van razumne sumnje dokazano. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je zaključio da su u prvostepenoj presudi dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje, uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, na osnovu koje je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je van svake razumne sumnje dokazano da je apelant učinio predmetno krivično djelo. Naime, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud u obrazloženju drugostepene presude detaljno analizirao apelantov iskaz, te naveo da uloga apelanta kao suvlasnika preduzeća, koji je naredio da se sruši garaža, uopće nije bila sporna budući da je apelant bio lice koje je preduzimalo sve potrebne pravne i druge radnje u vezi s parcelom, dakle u cijelosti je bio involviran u sve radnje oko parcele, pa i u rušenje garaže. Ustavni sud, također, nalazi da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je nesporno utvrđeno i da je oštećeni bio vlasnik srušene garaže, dakle da je garaža predstavljala tuđu stvar i da se apelant u tom pravcu neosnovano poziva na Zakon o stvarnim pravima. Osim toga, iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je Kantonalni sud posebno istakao da kupovinom državnog zemljišta od strane preduzeća čiji je suvlasnik apelant, to preduzeće nije istovremeno kupilo niti steklo pravo na objektima koji su se nalazili na tom zemljištu.
34. Slijedom iznesenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na izneseno, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud ove apelacione navode smatra neosnovanim.
35. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih proizlazi da je apelant učinio predmetno krivično djelo. U vezi s navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te je na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo jer iz presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je apelacija i u ovom dijelu neosnovana.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza, kao i primjene materijalnog prava, odnosno zaključka da je srušeni objekt predstavljao tuđu stvar u smislu odredbi člana 293. stav 1. KZFBiH, kao i da je upravo apelant izdao naredbu za rušenje objekta, čime su ostvarena obilježja predmetnog krivičnog djela, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić