Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-816/21 (Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ Zavisno preduzeće „Hidroelektrane na Vrbasu“ a.d. Mrkonjić Grad)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-816/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-816/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ Zavisno preduzeće „Hidroelektrane na Vrbasu“ a.d. Mrkonjić Grad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ Zavisno preduzeće „Hidroelektrane na Vrbasu“ a.d. Mrkonjić Grad protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 043482 20 Rev od 13. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ Zavisno preduzeće „Hidroelektrane na Vrbasu“ a.d. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 11. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud broj 75 0 P 043482 20 Rev od 13. januara 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 043482 17 P od 16. aprila 2019. godine, obavezan je apelant da tužiocu (M.K.) na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom od 12. januara 2017. godine do isplate, te da mu naknadi troškove postupka u određenom nočanom iznosu, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

3. Dopunskom presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 043482 17 P od 4. juna 2019. godine obavezan je apelant da tužiocu isplati zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos od 16. marta 1982. godine do 12. januara 2017. godine.

4. Odlučujući o žalbama apelanta izjavljenim protiv presuda Osnovnog suda od 16. aprila 2019. godine i 4. juna 2019. godine, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem teksu: Okružni sud) je Presudom broj 75 0 P 043482 19 Gž od 12. novembra 2019. godine, žalbe apelanta usvojio i osporene presude preinačio na način da je odbio tužbeni zahtjev tužioca u cijelosti kao neosnovan, te obavezao tužioca da apelantu naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

5. Odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 12. novembra 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 75 0 P 043482 20 Rev od 13. januara 2021. godine osporenu presudu Okružnog suda preinačio tako što je odbio žalbu apelanta izjavljenu protiv presude Osnovnog suda od 4. juna 2019. godine, te predmetnu presudu potvrdio, dok je žalbu apelanta izjavljenu protiv dopunske presude Osnovnog suda od 4. juna 2019. godine usvojio i ukinuo predmetnu dopunsku presudu.

6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da su prednik tužioca M.K. i A.P. 16. marta 1982. godine podnijeli tužbu protiv apelanta radi naknade štete na objektima (ugostiteljski i stambeni prostor i pomoćni objekti) izgrađenim u Brenicama, na magistralnom putu Banja Luka-Jajce, te da je sa donje strane predmetnih objekata padina prema rijeci Vrbas na kojoj je apelant (nakon izgradnje predmetnih objekata tužilaca) izgradio jezero. Dalje, da je u toku tog postupka prvostepeni sud proveo dokaz, uviđaj na licu mjesta, te vještačenje po vještacima geologu i građevinskom inžinjeru, kao i (povodom prigovora apelanta na nalaze navedenih vještaka) vještačenje po Zavodu za geotehniku i fundiranje Građevinskog fakulteta u Sarajevu, pa (nakon što je apelant prigovorio i tom nalazu) vještačenje po profesoru sa Građevinskog falkulteta iz Beograda, kao i da iz nalaza navedenih vještaka proizlazi da je opasnost od rušenja predmetnih objekata tužilaca u direktnoj uzročnoj vezi sa puštanjem u rad kompenzacionog jezera koje je apelant izgradio. Takođe, da je na osnovu takvog utvrđenog činjeničnog stanja presudom Osnovnog suda od 22. septembra 1989. godine usvojen tužbeni zahtjev prednika tužioca i A.P. i obavezan apelant da im naknadi štetu u iznosu od 3.815.264.224 tadašnjih dinara, sa troškovima postupka, kao i da je navedena presuda potvrđena presudom Višeg suda u Banjaluci od 2. oktobra 1990. godine, dok je rješenjem Vrhovnog suda BiH od 20. juna 1991. godine revizija apelanta usvojena i obje nižestepene presude ukinute (te predmet vraćen na ponovni postupak).

7. Vrhovni sud je dalje naveo da je Osnovni sud, nakon što je podneskom od 10. jula 2017. godine tužilac obavijestio prvostepeni sud da preuzima postupak u toj pravnoj stvari (koji je rješenjem Osnovnog suda od 16. juna 1995. godine prekinut zbog smrti njegovog oca M.K.) i predložio da se zbog uništenja spisa u toku proteklog rata u Bosni i Hercegovini izvrši rekonstrukcija spisa (pri čemu je dostavio naprijed navedene sudske odluke) rješenjem od 4. oktobra 2017. godine izvršio rekonstrukciju predmetnog spisa. Vrhovni sud je naveo da su u nastavku postupka otklonjeni nedostaci na koje je revizioni sud ukazao u svom rješenju (od 20. juna 1991. godine), a koji nedostaci se tiču obračuna vrijednosti materijala objekata koji ima upotrebnu vrijednost i koji se može iskoristiti (o čemu se u nastavku postupka izjasnio vještak građevinske struke M.K. koji je našao da je vrijednost spašenog materijala sa predmetnih objekata manja od troškova koji su skopčani sa upotrebom, iskorišćavanjem tog materijala, slijedom čega spašeni materijal ne utiče na visinu obračunate štete). Vrhovni sud je dalje naveo da, kako je u ranijem postupku šteta na predmetnim objekatima, putem vještaka obračunata u iznosu od 3.815.264.224 tadašnjih dinara, što je tada (s obzirom da u smislu člana 185. stav (2) Zakona o obligacionim odnosima otklanjanje izvora opasnosti nije bilo moguće) predstavljalo tržišnu vrijednost naknade u vrijeme presuđenja, suprotno shvatanju drugostepenog suda, prvostepeni sud nije pogriješio kada je visinu naknade štete utvrdio putem vještaka ekonomske struke D.R. u revalorizovanom iznosu od 336.922,10 KM, od čega tužiocu pripada ½ dijela, tj. iznos od 168.461,00 KM. Vrhovni sud je naveo da prednje iz razloga što se upravo revalorizacijom vrijednosti visine štete na predmetnim objektima obračunate prema cijenama na dan donošenja ranije presude (od 22. septembra 1989. godine) svodi na tržišnu vrijednost visine naknade štete obračunate na dan donošenja pobijane presude. Vrhovni sud je naveo da se iz tog razloga ne mogu prihvatiti razlozi drugostepenog suda da nalazi građevinskog vještaka M.K. i finansijskog vještaka D.R. ne predstavljaju dokaze kojima bi se utvrdila visina predmetne štete, jer da isti ne predavljaju odraz stanja o visine štete u vrijeme donošenja prvostepene presude. Vrhovni sud je naveo da drugostepeni sud pogotovo griješi kada smatra da je za pravilno presuđenje bilo od značaja utvrditi na licu mjesta trenutno stanje predmetnih objekata, pri čemu nije imao u vidu zaključak Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine u revizionom rješenju da se „radi o šteti (čiji će se obim sasvim izvjesno povećavati ubuduće) na objektima tužilaca...“, što znači da bi šteta prema sadašnjem stanju predmetnih objekata (koji su prema iskazu tužioca, saslušanog kao parnične stranke, zbog nemogućnosti njihovog korištenja, odavno napušteni) mogla biti samo veća.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Apelant ističe da „utvrđivanje štete na osnovu revalorizacije ranije procjene koja nije pravosnažna nije primjereno praksi, niti je to realan odnos“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. S obzirom na pravni status apelanta, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-816/21 (Mješoviti holding „Elektroprivreda… | Sudska praksa | Aktio