Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-827/21 („Golubić“ d.o.o. Kotor Varoš)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-827/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-827/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Golubić“ d.o.o. Kotor Varoš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Golubić“ d.o.o. Kotor Varoš protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 127538 20 Pž od 15. februara 2021.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Golubić“ d.o.o. Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Željko Bubić advokat iz Banjaluke, podnio je 11. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Mals 127538 20 Pž od 15. februara 2021. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Mals 127538 18 Mals od 29. maja 2020. godine obavezan je apelant da tužiocu („Autoprevoz“ a.d. Gradiška-u stečaju) na ime duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelant na uplatama (koje je vršio za tužioca) nije naznačio koji dio duga plaća, pa je tužilac, shodno odredbama člana 312. stav (2) Zakona o obligacionim odmosima (u daljnjem tekstu: ZOO) uplate uračunao u najstarija dugovanja, tako da preostali iznos duga apelanta prema tužiocu, prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, za period od 1. aprila 2018. godine do 27. maja 2019. godine iznosi 3.975,57 KM. Okružni privredni sud je naveo da je vještak (ekonomske struke) nalaz sačinila na osnovu dokumentacije u spisu i dokumentacije parničnih stranaka, te je sud istom u cijelosti poklonio vjeru, jer je u svemu sačinjen prema pravilima struke, te je na osnovu navedenog dokaza utvrdio visinu duga apelanta prema tužiocu. Dalje je naveo da je predmetni nalaz i mišljenje potpun i jasan, da ga je vještak sačinila u svemu prema rješenju suda sa pripremnog ročišta od 2. oktobra 2019. godine, tako da nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 155. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) (da se nalaz i mišljenje vještaka vrate na ispravku i dopunu), te je naprijed istaknuti prijedlog apelanta sud odbio kao neosnovan. Okružni privredni sud je naveo da je potrebno napomenuti da se u konkretnom slučaju radi o dugu apelanta po tačno određenim fakturama, koji je nastao nakon otvaranja stečajnog postupka nad tužiocem (koji je otvoren 12. oktobra 2017. godine). Okružni privredni sud je takođe naveo da predmet konkretnog tužbenog zahtjeva nije cjelokupan poslovni odnos između parničnih stranaka, pa je i iz tih razloga prijedlog apelanta da se dopunom vještačenja utvrdi cjelokupan odnos među parničnim strankama do otvaranja stečajnog postupka i nakon otvaranja stečajnog postupka sud odbio kao neosnovan. Okružni privredni sud je dalje naveo da je cijenio i knjižna terećenja apelanta i izjave o kompenzaciji iz 2016. i 2017. godine, međutim, kako se iste ne odnose na utuženi period, to nemaju uticaja na utvrđenu visinu duga, jer je dug koji je predmet tužbe nastao nakon otvaranja stečajnog postupka, tj. u 2018. godini. Okružni privredni sud je u vezi s tim naveo da je odredbama člana 110. Zakona o stečaju Republike Srpske propisano da stečajni povjerioci mogu svoja potraživanja prema stečajnom dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku, iz čega proizlazi da, ako je apelant imao određena potraživanja prema tužiocu iz perioda prije otvaranja stečajnog postupka, ta potraživanja je jedino mogao ostvarivati u stečajnom postupku, dok u predmetnom postupku ne može dokazivati svoja potraživanja prema tužiocu bez istaknutog zahtjeva koji bi glasio na utvrđenje da su određena potraživanja apelanta prema tužiocu, u stečajnom postupku, prethodno osporena.

4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Okružnog privrednog suda od 29. maja 2020. godine, Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Mals 127538 20 Pž od 15. februara 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

5. U obrazloženju osporene presude Viši privredni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da apelant na uplatama nije naznačio koji dio duga uplaćuje, pa je navedene uplate uračunao u najstarija dugovanja, tako da preostali dug apelanta prema tužiocu, a shodno nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, iznosi 3.975,57 KM. Viši privredni sud je dalje naveo da je navedeni nalaz i mišljenje sačinjen na osnovu dokumentacije u spisu i dokumentacije parničnih stranaka, te da je pravilno sud poklonio vjeru ovom nalazu i mišljenju, jer je svemu sačinjen prema pravilima struke i pravilno je utvrđena visina duga apelanta prema tužiocu (koji dug se odnosi na tačno određene fakture, nastale nakon otvaranja stečajnog postupka nad tužiocem). Viši privredni sud je takođe naveo da je na utvrđeno činjenično stanje i poslovni odnos između parničnih stranaka pravilno prvostepeni sud primijenio materijalno pravo, prije svega odredbe člana 312. ZOO, što sve potvrđuje da su žalbeni navodi apelanta neosnovani i da je pobijana odluka pravilna i zakonita. Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a konkretno relevantne odredbe ZOO. Apelant ističe da je predmetni tužbeni zahtjev usvojen zato što prvostepeni sud (pogrešno) nije dozvolio da se nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke vrati na ispravku i dopunu. Navodi da je, za pravilno činjenično utvrđenje, bilo potrebno utvrditi cjelokupan odnos među parničnim strankama jer, zbog izvršenih kompenzacija, on nema nikakav dug prema tužiocu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-827/21 („Golubić“ d.o.o. Kotor Varoš) | Sudska praksa | Aktio