Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-315/21 (M. O. P.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-315/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-315/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Mirela Ostojić Pavković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mirela Ostojić Pavković protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 070994 20 Gž od 14. decembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 070994 18 P od 26. decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirela Ostojić Pavković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banjaluke, podnijela je 29. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 070994 20 Gž od 14. decembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 070994 18 P od 26. decembra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezani su prvotuženi (M.K.), drugotuženi (M.P.) i apelantica kao trećetužena da tužiocu (Addiko bank ad Banjaluka; pravnom slijedniku Hypo Alpe Adria Bank ad Banjaluka) na ime duga nastalog po ugovoru o kreditu od 20. novembra 2006. godine solidarno isplate iznos od 14.301,57 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da su pravni prednik tužioca i prvotuženi zaključili ugovor o kreditu 20. novembra 2006. godine, kojim je pravni prednik tužioca, kao davalac kredita, odobrio i predao prvotuženom, kao korisniku kredita iznos od 15.000,00 KM sa rokom otplate od 120 mjeseci. Nadalje je naveo da su navedeni ugovor potpisali i drugotuženi i apelantica, kao jemci, te da je tužilac 14. decembra 2011. godine raskinuo navedeni ugovor, jer prvotuženi nije uredno vraćao kredit (član 8. navedenog ugovora), a zadnju uplatu rate kredita je izvršio u decembru 2009. godine. S tim u vezi, naveo je da je neosnovan prigovor zastarjelosti potraživanja, jer se u konkretnom slučaju primjenjuje član 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, tužilac je podnio tužbu 2. jula 2018. godine, kada je prekinuta zastara (član 388. ZOO), a kako su prvotuženi, drugotuženi i apelantica pali u docnju sa 1. januarom 2010. godine, to nije nastupila zastara. S obzirom da je predmetni ugovor raskinut, naveo je da se vraćanje kredita ne vrši prema odredbama ugovora, jer među strankama ne postoji ugovorni odnos, već da se obaveza ima izvršiti plaćanjem cjelokupnog iznosa, zbog čega nema mjesta primjeni člana 372. ZOO, odnosno člana 373 st. 1 i 3 ZOO, na koje se poziva apelantica, za ocjenu zastarjelosti potraživanja. Također je ukazao da je raskidom ugovora na naplatu dospio cjelokupan dug prvotuženog po osnovu ugovora o kreditu, pa potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 10 godina (član 371. ZOO) i taj rok teče od dana raskida ugovora. Naime, kako tužilac, u smislu člana 8. ugovora o kreditu i člana 132. stav 3. ZOO potražuje cjelokupan iznos glavnog duga (glavnice i redovne kamate), zaključio je da se ovdje ne radi o otplati anuiteta kredita, već otplati ukupnog duga. Osnovom navedenog, Okružni sud je naveo da prvotuženi, te drugotuženi i apelantica (koji su kao jemci obavezali vratiti dug pravnom predniku tužioca) nisu izvršili svoju obavezu po ugovoru o kreditu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da, u vezi zastare potraživanja, u ovom pravnom odnosu nije relevantna primjena člana 371. nego čl. 372. i 373. ZOO, pa je trebalo tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a Ustavni sud u takvom obrazloženju ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-315/21 (M. O. P.) | Sudska praksa | Aktio