Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4759/19 (Grad Široki Brijeg)

Odluka donesena 21. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Društveno vlasništvo
  • Troškovi postupka
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Dosjelost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4759/19

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4759/19, rješavajući apelaciju Grada Široki Brijeg, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. travnja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Grada Široki Brijeg podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 040276 19 Gž 2 od 15. listopada 2019. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 040276 18 P 2 od 6.

veljače 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Grad Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gradsko pravobraniteljstvo Široki Brijeg, podnio je 9. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 040276 19 Gž 2 od 15. listopada 2019. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 040276 18 P 2 od 6. veljače 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i I. G. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 17. studenog 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 27. studenog 2020. do 7. prosinca 2020. godine.

4. Obzirom da je tužitelj u odgovoru na apelaciju naveo da je apelant protiv drugostupanjske presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Ustavni sud je od Općinskog suda zatražio navedenu informaciju, te je Općinski sud dostavio Rješenje Vrhovnog suda broj 64 0 P 040276 20 Rev od 5. studenog 2020. godine kojim je apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude odbačena.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 040276 18 P 2 od 6. veljače 2019. godine, donesenom u ponovnom postupku, utvrđeno je da je tužitelj vlasnik nekretnine, precizno označene u izreci presude, i da se ima upisati u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne nekretnine sa 1/1 s tim da se dosad upisani suvlasnik u zemljišnim knjigama istodobno ima brisati, naloženo je apelantu da tužitelju izda tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u javnim knjigama, a koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je utvrdio da je apelant upisan kao isključivi posjednik predmetne nekretnine, dok je u zemljišnim knjigama kao suvlasnik predmetne nekretnine sa dijelom od ½ upisano društveno vlasništvo pod upravom Općine Lištica, a kao suvlasnici druge polovine upisani su ostali tuženi (fizičke osobe označene u tužbi kao tuženi pod br. 2-16 u odnosu na koje je presuda postala pravomoćna) i apelant kao suvlasnik sa 1/30, te da je apelant predmetnu nekretninu stekao na temelju ugovora o daru zaključenog sa ocem 2015. godine. Općinski sud je ukazao da je odredbom članka 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da tužitelj može u tužbi tražiti da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave (stavak 1), te da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, ili kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa (stavak 2). Također je ukazao da je odredbom članka 58. Zakona o stvarnim pravima propisano da samostalni posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja (stavak 1), da samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stječe dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja (stavak 2), da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost (stavak 3), te da se u vrijeme posjeda uračunava i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici (stavak 4). Zatim, navedeno je da je Zakonom o stvarnim pravima propisano da je posjed zakonit ako se zasniva na valjanoj pravnoj osnovi toga posjedovanja (pravo na posjed) (članak 324. stavak 1), te da se savjesnost posjeda pretpostavlja (članak 326. stavak 2). Općinski sud je nadalje ukazao da je odredbom članka 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima propisana zabrana stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvari u društvenom, sada državnom vlasništvu i da je navedeni zakon stavljen izvan snage stupanjem na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa 10. listopada 1995. godine, te je istaknuo da ni Zakon o osnovama vlasničkih odnosa, ni Zakon o vlasničkopravnim odnosima, koji je bio na snazi do stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima, ne sadrže odredbe o zabrani stjecanja vlasništva dosjelošću na stvari u društvenom, odnosno državnom vlasništvu. Slijedom navedenog je zaključio da je mogućnost stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretnini u društvenom, odnosno državnom vlasništvu nastupila tek stupanjem na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, te da se stoga vrijeme za dosjelost na takvoj nekretnini računa od stupanja na snagu tog zakona, odnosno od 10. listopada 1995. godine. Općinski sud je naveo da je apelant stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini na temelju izjave o odricanju dane u smislu odredbe članka 61. Zakona o prometu zemljišta i zgrada, te da takvo zemljište, sukladno odredbi članka 365. Zakona o stvarnim pravima, ne može biti predmet prijenosa, otuđivanja, zamjenjivanja, kao i drugog oblika raspolaganja. S tim u svezi je istaknuo da se pojam raspolaganja iz citirane zakonske odredbe ne može primijeniti na stjecanje prava vlasništva dosjelošću obzirom na karakteristike dosjelosti kao originarnog načina stjecanja prava vlasništva (učinci dosjelosti nastupaju po samom zakonu u trenutku kad se ispune zakonom propisane pretpostavke, neposredni posjednik stječe ono što je do tada posjedovao protekom zakonom propisanog vremenskog perioda, stjecatelj ne izvodi svoje pravo iz prethodnikova prava, te da stjecanjem vlasništva dosjelošću prestaju sva stvarna prava koja su do tada postojala na odnosnoj stvari osim onih za koje je stjecatelj znao ili je to morao znati). Obzirom na to da je tužitelj zakonit i savjestan posjednik od 2015. godine, a njegovi prednici od 1970. godine, Općinski sud je zaključio da je tužitelj, odnosno njegov prednik, pravo vlasništva na dijelu u državnom vlasništvu stekao protekom 10 godina od 10. listopada 1995. godine, kada je stupio na snagu Zakon o osnovama vlasničkih odnosa kojim je ukinuta zabrana stjecanja prava vlasništva dosjelošću na državnom zemljištu, odnosno protekom 20 godina posjeda. Pri tome je naglasio da se u konkretnom slučaju ne radi o raspolaganju državnim zemljištem koje je stečeno na jedan od načina propisanih odredbom članka 365. Zakona o stvarnim pravima, već o stjecanju prava vlasništva dosjelošću tužiteljevog prednika 2005. godine, osam godina prije stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima. Stoga je Općinski sud usvojio tužbeni zahtjev, te je primjenom odredaba čl. 383, 386. st. 1. i 2, 387. i 396. ZPP obvezao apelanta da tužitelju nadoknadi troškove postupka.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 040276 19 Gž 2 od 15. listopada 2019. godine odbijen je apelantov priziv i potvrđena je prvostupanjska presuda.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim apelantove prizivne navode da sud nije stvarno nadležan u predmetnoj pravnoj stvari obzirom na to da tužitelj, koji je u katastru upisan kao isključivi posjednik a u zemljišnim knjigama kao vlasnik sa dijelom od 1/30, ima pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje da je vlasnik predmetne nekretnine, te da tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje prava vlasništva na objektu izgrađenom bez dozvole, jer po tužbama za utvrđenje, sukladno odredbi članka 54. ZPP, odlučuje isključivo sud. Nadalje je ocijenio pravilnim utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj, sukladno odredbi članka 58. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima, stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini obzirom na to da je tužiteljev posjed zakonit, savjestan i da je trajao više od 20 godina, i pored činjenice da je apelant vlasništvo na ½ predmetne nekretnine stekao na temelju članka 61. Zakona o prometu zemljišta i zgrada. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 61. Zakona o prometu zemljišta i zgrada propisano da se građani i građanskopravne osobe mogu jednostranom izjavom odreći prava vlasništva na svom poljoprivrednom zemljištu u korist društvene zajednice ako na tom zemljištu nema tereta, ili ako na njemu postoje samo stvarne služnosti (stavak 1), te da se izjava o odricanju od prava vlasništva daje općinskom tijelu uprave nadležnom za imovinskopravne poslove, i to usmeno na zapisnik ili ispravom ovjerenom od nadležnog tijela (stavak 2). Nadalje je ocijenio neutemeljenim apelantove prizivne navode da sud nije mogao priznati pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini zbog zabrane propisane odredbom članka 365. stavak 1. točka 12) Zakona o stvarnim pravima. S tim u svezi je istaknuo da je smisao odredbe članka 365. Zakona o stvarnim pravima da se ranijim vlasnicima, kojima je država prinudno oduzela stvari ili pravo vlasništva (što u konkretnom nije slučaj), a nije im isplaćena naknada, ili ta naknada nije bila tržišna, odnosno pravična, zabrani raspolaganje takvim zemljištem do donošenja zakona o restituciji i denacionalizaciji. Slijedom navedenog je zaključio da su neutemeljeni apelantovi prizivni navodi da je ugovor o daru zaključen između tužitelja i njegovog oca ništav.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 64 0 P 040276 20 Rev od 5. studenog 2020. godine apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude je odbačena zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa za izjavljivanje revizije, u smislu odredbe članka 237. stavak 2. ZPP, i zbog nepostojanja razloga za izvanredno odlučivanje o reviziji, sukladno odredbama članka 237. st. 3. i 4. ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe članka 58. Zakona o stvarnim pravima, jer su zanemarili ostale odredbe navedenog zakona i Zakona o građevinskom zemljištu, te da su zanemarili da je ½ predmetnog zemljišta upisana kao društveno vlasništvo na temelju izjave o odricanju, u smislu odredbe članka 61. Zakona o prometu zemljišta i zgrada, kao i da su zanemarili postojanje prava na restituciju tog zemljišta, sukladno odredbi članka

368. Zakona o stvarnim pravima. Navodi da su redovni sudovi zanemarili odredbu članka 292. stavak 1. Kaznenog zakona kojim su nekretnine kojim upravlja jedinica lokalne samouprave zaštićene od protupravnog zauzimanja zbog čega je u konkretnom slučaju isključena tužiteljeva savjesnost za stjecanje prava vlasništva temeljem dosjelosti. Također, navodi da su redovni sudovi zanemarili prijelazne i završne odredbe Zakona o stvarnim pravima prema kojim redovni sud nije nadležan odlučivati o pravu vlasništva na državnom zemljištu u korist tužitelja-uzurpanta koji je sagradio stambenu zgradu bez dozvole na državnom zemljištu, već je, sukladno odredbi članka 347. stavak 3. Zakona o stvarnim pravima, isključiva nadležnost tijela uprave da provedu postupak legalizacije zgrade sagrađene bez dozvole, te da, nakon uplane zgrade, zemljišnoknjižni sud na zahtjev vlasnika zgrade knjiži vlasništvo na zgradi, kao i na zemljištu na kojem je zgrada sagrađena, uz obvezu plaćanja naknade za državno zemljište na kome je zgrada sagrađena. Navodi da su redovni sudovi proizvoljnom primjenom odredbe članka 58. Zakona o stvarnim pravima omogućili tužitelju da izbjegne plaćanje naknade za državno zemljište na koji način su povrijedili apelantovo pravo na imovinu. U konačnici, apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo obvezivajući ga na naknadu troškova predmetnog postupka, jer apelant nije dao povoda za predmetnu tužbu i nije dužan snositi tužiteljeve troškove postupka, te da je odredbom članka 30. Zakona o uzurpacijama, koji propis je stavljen izvan snage odredbom članka 371. Zakona o stvarnim pravima, bilo propisano da uzurpant snosi troškove postupka vezano za utvrđivanje prava vlasništva na uzurpiranom zemljištu.

b)Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kog razloga navedenih u obrazloženju osporene odluke i da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji poziva. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.

13. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporene odluke i da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji poziva. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.

14. Tužitelj je naveo da je apelacija u cijelosti neutemeljena i paušalna, te da redovni sudovi nisu povrijedili zakonske, niti odredbe Ustava Bosne i Hercegovine. Naveo je da je apelant protiv drugostupanjske presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu zbog čega smatra da je predmetna apelacija preuranjena. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci ili odbije.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUSFBiH i 94/20 - Rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH” br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

b) Stjecanje na temelju zakona Članak 58.

Stjecanje dosjelošću (1)Samostalni posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.

(2)Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stječe dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.

(3)Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

(4)U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici.

(5)Uračunavanje vremena je moguće i ukoliko su posjednici različite kvalitete, pri čemu se vrijeme za koje su posjedovali prethodnici sadašnjeg posjednika preračunava u vrijeme potrebno za dosjelost.

(6)Smatra se da je nasljednik savjesni posjednik od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavitelj bio nesavjestan posjednik, ako se ne dokaže da je znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na posjed.

(7)Na prekid odnosno zastoj proteka vremena dosjelosti na odgovarajući način se primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju proteka rokova za zastaru potraživanja.

3. Svojstva posjeda Članak 324.

Zakonit posjed Posjed je zakonit ako se zasniva na valjanoj pravnoj osnovi toga posjedovanja (pravo na posjed).

Članak 326.

Savjestan posjed (1) Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed. Savjesnost prestaje saznanjem posjednika da mu ne pripada pravo na posjed.

(2)Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

(3)Savjesnost i istinitost posjeda pravne osobe prosuđuje se prema savjesnosti i postupanju one fizičke osobe koja je za tu pravnu osobu ovlaštena poduzimati radnje stjecanja ili izvršavanja posjeda.

(4)Savjesnost i istinitost posjeda osoba koje imaju zakonskog zastupnika prosuđuje se prema savjesnosti i postupanju njihovog zakonskog zastupnika.

(5)Ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nesavjestan od časa kad mu je tužba dostavljena; to na odgovarajući način važi i kad je o pravu na posjed konačno odlučilo drugo nadležno tijelo ili sud u nekom drugom postupku.

Članak 365.

Poljoprivredno i drugo zemljište, zgrade, stanovi i poslovni prostori (1)Poljoprivredna i druga zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenom/državnom vlasništvu ne mogu biti predmet prijenosa, otuđivanja, zamjenjivanja kao i drugog oblika raspolaganja ako su pribavljena u društveno/državno vlasništvo na temelju:

1)Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji ("Službeni list DFJ", broj: 64/45, "Službeni list FNRJ", br. 16/46, 24/46, 99/46, 101/47, 105/48, 4/51, 19/51 i ("Službeni list SRBiH", broj: 41/67);

2)Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji u NRBiH ("Službeni list NRBiH", br. 2/46, 18/46, 20/47, 29/47, 14/51 i ("Službeni list SRBiH", broj: 41/67);

3)Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu društvene svojine i dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama ("Službeni list FNRJ", broj: 23/53 i "Službeni list SFRJ", broj: 10/65);

4)Zakona o postupanju sa imovinom koju su sopstvenici morali napustiti u toku okupacije i imovinom koja im je oduzeta od strane okupatora i njegovih pomagača ("Službeni list DFJ", broj: 36/45 i 52/45 i "Službeni list FNRJ", br.

64/46, 104/46, 88/47, 99/48 i 77/49);

5)Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća ("Službeni list FNRJ", br. 98/46, 99/46, 35/48, 68/48 i 27/53);

6)Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ", br. 52/58, 3/59, 24/61 i 1/63);

7)Osnovnog zakona o eksproprijaciji ("Službeni list FNRJ", broj: 28/47), ako raniji vlasnici nisu na ime naknade dobili druge nekretnine;

8)Osnovnog zakona o postupanju sa eksproprisanim i konfiskovanim šumskim posjedima ("Službeni list FNRJ", br. 61/46, 88/47, 106/49 i 4/51);

9)Zakona o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine i sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba ("Službeni list FNRJ", br. 63/46 i 105/46);

10)Zakona o prometu zemljišta i zgrada ("Službeni list SFRJ", br. 43/65, 67/65 i 17/69);

11)Zakona o pravu svojine na poslovnim zgradama i poslovnim prostorijama ("Službeni list SFRJ", br. 23/79, i 26/86);

12)Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije ("Službeni list FNRJ", broj: 40/45);

13)Zakona o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije ("Službeni list FNRJ", broj: 61/46);

14)Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta ("Službeni list FNRJ", broj: 43/59).

(2)Zabrana iz stavka 1. ovog članka ne djeluje ako je raspolaganje dozvoljeno odredbama posebnih zakona donesenih prije stupanja na snagu ovog zakona.

16. Zakon o prometu zemljišta i zgrada („Službeni list SFRJ“ br. 43/65 - prečišćeni tekst, 57/65, 17/67 i 11/74) glasi:

Član 61.

Građani i građanska pravna lica mogu se jednostranom izjavom odreći prava svojine na svom poljoprivrednom zemljištu u korist društvene zajednice, ako na tom zemljištu nema tereta, ili ako na njemu postoje samo stvarne službenosti.

Izjava o odricanju od prava svojine iz stava 1. ovog člana daje se opštinskom organu uprave nadležnom za imovinskopravne poslove, i to usmeno na zapisnik ili ispravom overenom od nadležnog organa.

Odredbe člana 23. ovog zakona o izdavanju potvrde o pravu svojine, o pravima trećeg lica i o upisu društvene svojine i prava korišćenja primenjuju se shodno i na odricanje od svojine po odredbi stava 1. ovog člana.

Za pravne radnje u postupku povodom prenosa prava svojine po ovom članu, ne plaća se taksa.

17. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94) glasi:

Član 29.

Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.

18. Zakon o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list RBiH“ broj 37/95 od 2.10.1995. godine) glasi:

Član 86.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94) VI.Dopustivost

19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. Ustavni sud zapaža da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 64 0 P 040276 20 Rev od 5. studenog 2020. godine odbačena apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude (zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa i nepostojanja razloga za izvanredno odlučivanje o reviziji). Slijedom navedenog, proizlazi da revizija u konkretnom slučaju nije bila efektivan pravni lijek i da je konačna odluka u predmetnom postupku Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 P 040276 19 Gž 2 od 15. listopada 2019. godine. Obzirom na to da je apelant osporenu presudu Kantonalnog suda primio 20. studenog 2019. godine a da je apelacija podnesena 9. prosinca 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena pravodobno, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

25. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na stjecanje prava vlasništva putem održaja, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

26. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

28. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi zaključili da je tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću obzirom na to da je tužiteljev posjed bio zakonit, savjestan i da je trajao više od 20 godina (uključujući i posjed njegovih prednika), u smislu odredaba članka 58. Zakona o stvarnim pravima. Pri tome je Kantonalni sud istaknuo da je u konkretnom slučaju irelevantna činjenica da je apelant vlasništvo na ½ predmetne nekretnine stekao na temelju izjave o odricanju u smislu odredbe članka 61. Zakona o prometu zemljišta i zgrada, jer je smisao odredbe članka 365. Zakona o stvarnim pravima (kojom je propisana zabrana prijenosa, otuđivanja, zamjenjivanja, kao i drugog oblika raspolaganja nekretninama u društvenom/državnom vlasništvu ako su pribavljene u društveno/državno vlasništvo, inter alia, i na temelju navedenog Zakona o prometu zemljišta i zgrada) da se ranijim vlasnicima, kojima je država prinudno oduzela stvari ili pravo vlasništva a nije im isplaćena naknada, ili ta naknada nije bila tržišna, odnosno pravična, zabrani raspolaganje takvim zemljištem do donošenja zakona o restituciji i denacionalizaciji, što u konkretnom nije slučaj. Dovodeći navedene zakonske odredbe u svezu sa odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su u svezi sa tim dali, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava redovnih sudova.

29. U pogledu apelantovih navoda da redovni sudovi nisu bili nadležni odlučivati o predmetnom tužbenom zahtjevu i da su u konkretnom slučaju nadležna tijela uprave, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, odgovarajući na ove apelantove navode, istaknuo da tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje da je vlasnik predmetne nekretnine, u smislu odredbe članka 54. ZPP, te da tužitelj u predmetnom postupku nije tražio utvrđenje prava vlasništva na objektu izgrađenom na predmetnoj nekretnini bez dozvole, koje obrazloženje redovnog suda Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Nadalje, u svezi sa apelantovim navodima da su redovni sudovi zanemarili da je ½ predmetnog zemljišta upisana kao društveno vlasništvo na temelju izjave o odricanju, u smislu odredbe članka 61. Zakona o prometu zemljišta i zgrada, i da su zanemarili postojanje prava na restituciju tog zemljišta, sukladno odredbi članka 368. Zakona o stvarnim pravima, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi razmotrili navedeni aspekt predmetnog spora i da je Kantonalni sud, kako je već navedeno, dao teleološko (ciljno) tumačenje odredbe članka 368. Zakona o stvarnim pravima, te zaključio da u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu navedene zakonske odredbe, u kom zaključku Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već ispitivao slične apelacione navode, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova koji su zaključili da, u situaciji mutatis mutandis identičnoj predmetnoj, nema mjesta za primjenu navedene zakonske odredbe (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 3543/19 od 15. listopada 2019. godine i AP 4057/19 od 27. studenog 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U konačnici, u svezi sa apelantovim navodima da su redovni sudovi postupali proizvoljno kada su ga obvezali da tužitelju nadoknadi troškove predmetnog parničnog postupka, jer apelant nije dao povoda za tužbu, Ustavni sud primjećuje da se prvostupanjski sud u svezi sa odlukom o troškovima postupka, inter alia, pozvao i na odredbu članka 386. ZPP kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove postupka. Stoga, Ustavni sud apelantove navode u pogledu odluke redovnih sudova o troškovima predmetnog postupka smatra neutemeljenim.

30. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za zaključak da je apelant održajem, sukladno odredbi članka 58. Zakona o stvarnim pravima, stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te da, stoga, osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

31. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, utemeljio na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za zaključak da je apelant dosjelošću, sukladno odredbi članka 58. Zakona o stvarnim pravima, stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, koje razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

33. Ustavni sud, također, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istaknuo u svezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neutemeljenim.

34. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4759/19 (Grad Široki Brijeg) | Sudska praksa | Aktio