Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2094/19 (Z. M.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izvršenje
- Finansijska konsolidacija
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2094/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-2094/19, rješavajući apelaciju Zuhre Mujić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zuhre Mujić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 I 0033839 18 Gži od 14. augusta 2018. godine i rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 I 033839 16 I od 7. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zuhra Mujić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnijela je 14. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 I 0033839 18 Rev od 12. februara 2019. godine, rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 I 0033839 18 Gži od 14. augusta 2018. godine i rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 I 033839 16 I od 7. februara 2018. godine.
Uvodne napomene
2. Odlukom o dopustivosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-6398/18 od 19. decembra 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija koju je apelantica podnijela 7. novembra 2018. godine protiv rješenja Kantonalnog suda broj 23 0 I 0033839 18 Gži od 14. augusta 2018. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene odluke Kantonalnog suda.
3. Apelantica je shodno uputama iz naprijed navedene odluke broj AP-6398/18, nakon donošenja odluke o reviziji Vrhovnog suda koji je rješenjem broj 23 0 I 0033839 18 Rev od 12. februara 2019. godine reviziju apelantice odbacio, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnijela novu apelaciju u kojoj je navela prethodnu odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, čime je osigurala mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).
4. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda broj 23 0 I 0033839 18 Rev od 12. februara 2019. godine revizija apelantice odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je rješenje Kantonalnog suda broj 23 0 I 0033839 18 Gži od 14. augusta 2018. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
Izvršni postupak u kojem su donesene osporene odluke
5. Apelantica je 16. aprila 2015. godine podnijela Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv “Agrokomerc” d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: izvršenik) na pokretnim stvarima izvršenika, na osnovu izvršne isprave - presude Općinskog suda u Cazinu broj RS- 493/05 od 28. aprila 2008. godine, kojom je izvršenik obavezan apelantici isplatiti određene novčane iznose na ime otpremnine, zakonske zatezne i troškova parničnog postupka.
6. Općinski sud je donio rješenje o izvršenju broj 23 0 I 0033839 16 I od 14. decembra 2017. godine, kojim je odredio predloženo izvršenje.
7. Rješenjem Općinskog suda broj 23 0 I 033839 16 I od 7. februara 2018. godine, usvojen je prigovor izvršenika izjavljen protiv navedenog rješenja o izvršenju, obustavljeno izvršenje u cijelosti i ukinute sve provedene izvršne radnje, te odbijen apelantičin zahtjev za naknadu troškova za sastav odgovora na prigovor.
8. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je odredbom člana 9. stav 1. Zakona o finansijskoj konsolidaciji privrednih društava u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o konsolidaciji) propisano da se u toku postupka finansijske konsolidacije ne mogu pokrenuti postupci prinudne naplate potraživanja nad imovinom društva sa većinskim učešćem državnog kapitala koje se konsoliduje. S tim u vezi, ukazao je da je prijedlog za izvršenje podnesen 16. aprila 2015. godine, poslije stupanja na snagu Odluke Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o finansijskoj konsolidaciji izvršenika od 4. decembra 2014. godine, jer je Odluka objavljena u „Službenim novinama FBiH“ broj 105/2014 od 26. decembra 2014. godine i stupila na snagu 4. januara 2015. godine, iz kojih razloga postoje činjenice koje sprječavaju provođenje izvršenja. Stoga je Općinski sud u cijelosti ocijenio osnovanim prigovor izvršenika, na osnovu odredbe člana 49. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 23 0 I 0033839 18 Gži od 14. augusta 2018. godine, odbijena je apelantičina žalba i prvostepeno rješenje potvrđeno, te je odbijen apelantičin zahtjev za naknadu troška za sastav žalbe i sudsku taksu.
10. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio relevantne činjenice o postojanju postupku konsolidacije koji je pokrenut prije podnošenja prijedloga za izvršenje i pravilno zaključio da nije moguće provoditi izvršenje, te se pozvao na relevantno materijalno pravo i odluke Vlade Federacije Bosne i Hercegovine.
11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 23 0 I 0033839 18 Rev od 12. februara 2019. godine, odbačena je apelantičina revizija podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda, te odbijen apelantičin zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je apelantica reviziju podnijela protiv rješenja donesenog u sporu u kojem se po zakonu revizija ne može izjaviti (član 14. ZIP-a), pa je njena revizija odbačena. Apelacioni navodi
12. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
13. U vezi sa navodima o povredi svojih prava apelantica smatra da joj je onemogućeno pokretanje i provođenje postupka izvršenja pred sudom, samo zbog činjenice da je izvršenik u procesu finansijske konsolidacije, pa smatra da su osporene odluke donijete u suprotnosti s načelom vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Evropske konvencije, te sa pravom na pravično suđenje. Dalje navodi da je očigledno da su redovni sudovi potpuno zanemarili odredbe ZIP-a, kada su izveli apsurdan zaključak da Zakon o konsolidaciji proizvodi takvo pravno dejstvo koje sudovima brani da postupaju po prijedlozima tražioca izvršenja radi naplate potraživanja utvrđenih izvršnom ispravom. Ističe da donošenjem ovakvog zakona, koji na apelanticu kao pojedinca stavlja „pretjeran teret“, ne zadovoljava se uslov proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava apelantice na izvršenje pravosnažne sudske odluke. Apelantica navodi da ne može snositi posljedice konsolidacije izvršenika pokrenute nakon pravosnažnosti i izvršnosti sudske presude kojom je izvršeniku naložena određena obaveza prema apelantu, tako da obustavljanje izvršnog postupka predstavlja uskraćivanje prava apelantice na pristup sudu, a u vezi s tim i kršenje njenog prava na zabranu diskriminacije, u odnosu na druge tražioce izvršenja po čijim prijedlozima su sudovi nastavili postupati, bez obzira na Zakon o konsolidaciji. Apelantica također navodi da je osporenim rješenjima dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na druge tražioce izvršenja, jer je onemogućena da realizira izvršenje pravomoćne sudske odluke. Apelantica se poziva na odluke Ustavnog suda br. AP- 1307/08 od 9. jula 2010. godine i U 5/10 od 26. novembra 2010. godine.
14. Apelantica posebno ističe da se u reviziji pozvala na član 237. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 21. stav 1. ZIP-a, te da Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke uopće nije cijenio niti jedan revizioni navod o traženoj ocjeni dozvoljenosti revizije, pa je ovakva odluka u potpunosti uskratila apelantici pravo na pristup sudu i minimum prava na obrazloženu odluku o suštinskom pitanju. U pogledu prava na pravično suđenje u razumnom roku, apelantica ukazuje na hitnost izvršnog postupka, te na posebnu okolnost da je izvršenik u postupku finansijske konsolidacije koja je zahtijevala da sud odlučuje hitno o njenom prijedlogu. Također ukazuje i na okolnost da je postupak konsolidacije prema izvršeniku produžen do 10. jula 2019. godine, a da je rok za pokretanje postupka izvršenja pred sudom deset godina, pa je izvjesno da apelantica nikada neće ostvariti potraživanja utvrđena izvršnom ispravom. Apelantica traži naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka u iznosu od 1.200,00 KM.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o konsolidaciji, u konkretnom slučaju usvojili prigovor izvršenika, obustavili predmetno izvršenje u cijelosti i ukinuli sve provedene izvršne radnje, jer je prijedlog za izvršenje podnesen u toku postupka finansijske konsolidacije izvršenika. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi rješavao predmete koji su se ticali sličnog činjeničnog i pravnog stanja - postupci izvršenja pravosnažnih presuda protiv izvršenika koji je u postupku finansijske konsolidacije (vidi npr. Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2862/16 od 11. oktobra 2018. godine i AP 3374/16 od 6. decembra 2018. godine, Odluke o dopustivosti br. AP-2331/20 od 14. oktobra 2020. godine, br. AP-3434/18 od 28. januara 2020. godine i AP-2666/18 od 19. februara 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojima je zaključio da su redovni sudovi postupali u skladu s pozitivno-pravnim propisima, čija se primjena ne može smatrati proizvoljnom i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata. Osim toga Ustavni sud ukazuje da je u okolnostima konkretnog slučaja evidentno da je izvršna isprava donesena još 2008. godine a da je apelantica prijedlog za izvršenje podnijela tek 16. aprila 2015. godine (dakle nakon proteka od skoro sedam godina) i to poslije stupanja na snagu Odluke o finansijskoj konsolidaciji izvršenika od 4. decembra 2014. godine, pa se u tom kontekstu pokazuju očigledno neosnovanim navodi apelantice da je u okolnostima konkretnog slučaja prekršen princip proporcionalnosti zbog primjene Zakona o konsolidaciji. Pri tome, u pogledu apelantičinog pozivanja na praksu Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je navedeno imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali smatra da ni na koji način ne utiče na drugačiju odluku u apelantičinom slučaju.
19. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut prijedlogom 16. aprila 2015. godine, a da je okončan rješenjem Kantonalnog suda od 14. augusta 2018. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko tri godine i četiri mjeseca, tokom kojeg su redovni sudovi poduzimali niz procesnih radnji i donijeli tri odluke. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom nakon podnošenja prijedloga za izvršenje nešto duže trajao (rješenje o izvršenju doneseno 14. decembra 2017. godine), međutim, postupci po prigovoru i žalbi su relativno kratko trajali. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da se razumnost trajanja postupka mora cijeniti u odnosu na postupak kao cjelinu, te da eventualni periodi pasivnosti u radu suda u jednoj fazi postupka, ne predstavljaju, per se, povredu prava na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu da su redovni sudovi u relevantnom periodu donijeli tri odluke i da je predmetni postupak pravosnažno okončan prije podnošenja apelacije, te posebno da nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak na štetu apelantice, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
20. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Apelantica navodi da je prekršena i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Stoga, imajući u vidu naprijed navedenu praksu Ustavnog suda iz koje ne proizilazi da je u apelanticinom slučaju postupljeno drugačije u odnosu na druga lica u istoj situaciji, te okolnost da apelantica osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana, Ustavni sud smatra i navode o povredi zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević