Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4188/19 (I.M.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
  • Dokazni postupak
  • Kazna
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4188/19

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4188/19, rješavajući apelaciju I. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija I. M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 K 038684 19 Kž 2 od 26. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 K 038684 14 K od 28. februara 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. I. M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Fuad Prnjavorac, advokat iz Tešnja, podnio je 1. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 K 038684 19 Kž 2 od 26. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 K 038684 14 K od 28. februara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 10. marta 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužilaštvo su u periodu od 15. do 18. marta 2021. godine dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 39 0 K 038684 14 K od 28. februara 2019. godine apelant je proglašen krivim da je na način opisan u izreci presude učinio krivično djelo teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju s krivičnim djelom nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 54. KZFBiH. Apelantu je za krivično djelo iz člana 172. stav 3. KZFBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i devet mjeseci, a za krivično djelo iz člana 371. stav 1. KZFBiH mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Istom presudom apelant je obavezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka, a u skladu s odredbom člana 78. KZFBiH izrečena mu je mjera sigurnosti oduzimanja predmeta koji su bili predmet izvršenja krivičnih djela.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka saslušan oštećeni F. G., svjedoci F. M., A. A. i J. M., da je provedeno vještačenje po vještaku sudske medicine Z. C., balističke struke V. P., hemijske struke S. I. i vještaku neuropsihijatru H. J., te da su provedeni pobrojani materijalni dokazi. Općinski sud je naveo da je sve dokaze ocijenio kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, te je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant, nakon svađe s oštećenim zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa u vezi s lokalnim makadamskim putem, iz puške ispalio dva metka u predjelu nogu oštećenog, od kojih je jedan pogodio oštećenog u potkoljenicu nanijevši mu tešku tjelesnu ozljedu koja je za posljedicu imala amputaciju lijeve noge oštećenog iznad koljena. Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant postupao s direktnim umišljajem, odnosno da je bio svjestan svog djela i da je htio njegovo izvršenje. Takav zaključak potvrđuje činjenica da je apelant prije događaja pripremio pušku i ostavio je nadohvat ruke, kao i da dva ispaljena metka potvrđuju da apelant nije imao namjeru samo upozoriti ili uplašiti oštećenog. Zatim, da je, prema izjavi oštećenog, apelant pušku prvo usmjerio oštećenom u glavu, a zatim polako spustio i onda ispalio metak u visini potkoljenice, što potvrđuje da je apelant htio oštećenom da nanese teške tjelesne povrede. Općinski sud je također naveo da činjenica da je apelant nakon povređivanja oštećenog mirno sjedio i držao pušku u ruci predstavlja osnov za pravni zaključak da je postupao s umišljajem.

7. Općinski sud je dalje obrazložio da je prema nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bolovao od hronične bolesti (demencija ili senilnost), a to je bolest koja sporo napreduje i koja još uvijek nije bila potpuno razvijena, pa je, prema mišljenju vještaka, apelant zbog bolesti bio bitno smanjeno uračunljiv. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela imao mogućnost rasuđivanja, ali bitno smanjenu, što znači da je mogao da shvati značaj svog djela i što nije utjecalo na njegov psihički odnos prema radnji izvršenja i nastaloj posljedici (na njegov umišljaj), pa je apelant krivično odgovoran. Općinski sud je istakao da je imao u vidu način izvršenja krivičnog djela, posljedicu krivičnog djela, apelantovo ponašanje poslije izvršenja krivičnog djela, te da je apelant bio bitno smanjeno uračunljiv zbog demencije ili senilnosti, ali da sud smatra da se s minimalnom zaprijećenom kaznom ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja. Općinski sud je također podsjetio šta je propisano odredbom člana 36. stav 2. KZFBiH, ali budući da ublažavanje kazne nije obavezno po osnovu bitno smanjene uračunljivosti, sud je apelantovo stanje cijenio samo kao olakšavajuću okolnost i nije mu ublažio kaznu. Općinski sud je također istakao da je bitno smanjena uračunljivost posljedica demencije ili senilnosti, koja je manje-više prisutna kod svih starijih lica (apelant je rođen 1945. godine).

8. Općinski sud je dalje naveo da je iz materijalnih dokaza koje je provelo Tužilaštvo utvrđeno da je apelant na tavanu svog pomoćnog objekta neovlašteno držao oružje i municiju, koje su policijski službenici pronašli istog dana prilikom pretresa porodične kuće i pomoćnih objekata. Imajući u vidu da se radi o oružju i municiji, čije držanje, u smislu odredbi člana 13. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Zeničko-dobojskog kantona, građanima nije dozvoljeno, Općinski sud je zaključio da su se time stekla sva bitna obilježja krivičnog djela nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZFBiH.

9. Općinski sud je dalje istakao da se apelantova odbrana zasniva na tome da je apelanta isprovocirao oštećeni, da je oštećeni krenuo prema apelantu, što je apelant shvatio kao prijetnju tjelesnom integritetu i da je zbog toga pucao. Međutim, Općinski sud je naveo da je te navode doveo u vezu s utvrđenim činjeničnim stanjem, zbog čega je zaključio da je takva odbrana usmjerena na izbjegavanje odgovornosti i ocijenjena je kao iskonstruirana. Nadalje, da je iz nalaza vještaka sudske medicine utvrđeno da su apelant i oštećeni u vrijeme pucanja bili okrenuti jedan prema drugom iako je oštećeni izjavio da je bio okrenut leđima apelantu u vrijeme kada ga je metak pogodio. Međutim, Općinski sud je naveo da takva izjava oštećenog ipak ne dovodi u sumnju ostali dio iskaza oštećenog jer je on u skladu s drugim provedenim dokazima, niti dovodi u sumnju izvršenje krivičnog djela i apelantovu odgovornost.

10. Odlučujući o vrsti i visini krivično-pravne sankcije na strani apelanta, Općinski sud je istakao kako je cijenio sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne. U vezi s tim je od olakšavajućih okolnosti cijenio da je apelant neosuđivan, da je starije lice, da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio bitno smanjeno uračunljiv, a od otežavajućih okolnosti da je apelant i dalje uvjerenja da je to što je uradio trebao uraditi, da nije pokazao kajanje, niti žaljenje, da je izbjegavao sud, da je u toku glavnog pretresa pobjegao iz države, što je za posljedicu imalo raspisivanje međunarodne potjernice i provođenje postupka ekstradicije iz Savezne Republike Njemačke u Bosnu i Hercegovinu. Imajući u vidu sve izneseno, prema mišljenju Općinskog suda, jedino se izrečenom kaznom zatvora može postići svrha kažnjavanja, kako s aspekta generalne tako i s aspekta specijalne prevencije.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 39 0 K 038684 19 Kž 2 od 26. jula 2019. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude, a usvojena je žalba Tužilaštva i prvostepena presuda je preinačena u pogledu odluke o kazni tako što je apelantu za krivično djelo iz člana 172. stav 3. KZFBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i pet mjeseci, a za krivično djelo iz člana 371. stav 1. KZFBiH je uzeta kao već utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, pa je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je izvršio uvid u presudu i dokaze izvedene u prvostepenom postupku, te je utvrdio da je prvostepena presuda napisana na jasan i razumljiv način, da je u presudi naveden iscrpan sadržaj svih izvedenih dokaza i da je prvostepeni sud, shodno odredbi člana 296. stav 2. ZKPFBiH, savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izveo zaključak da je van svake razumne sumnje dokazano da je apelant učinio predmetna krivična djela i da je za njih krivično odgovoran. Kantonalni sud je dalje naveo da apelantova žalba u pogledu njegovog zdravstvenog stanja i umišljaja za izvršenje krivičnog djela teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 3. KZFBiH ne donosi ništa novo što već nije utvrdio prvostepeni sud. Naime, Kantonalni sud je ponovio da je vještak neuropsihijatar utvrdio da je apelant zbog lošeg zdravstvenog stanja na planu oštećenja moždane mase sa psihoorganskim sindromom u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio bitno smanjeno uračunljiv, kao i da je prvostepeni sud utvrdio i prihvatio da je apelant krivično djelo izvršio u stanju bitno smanjene uračunljivosti. Međutim, Kantonalni sud je naveo da iz toga, i prema ocjeni tog suda, proizlazi nesumnjiv zaključak da je apelant bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje budući da su mu svijest i volja bili samo bitno smanjeni, ali ne i isključeni, kao što je prvostepeni sud pravilno i ocijenio.

13. Nadalje, Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud, u pogledu izvršenja krivičnog djela teške tjelesne ozljede, pravilno utvrdio činjenično stanje, što proizlazi iz niza izvedenih dokaza, koji su svi u međusobnoj vezi, prije svega iskaza oštećenog, svjedoka i provedenih vještačenja. Također, u pogledu izvršenja krivičnog djela nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija, Kantonalni sud je naveo da je, i prema ocjeni tog suda, optužba na nesporan način dokazala da je apelant učinio i to krivično djelo, odnosno da je na tavanu svog pomoćnog objekta neovlašteno držao oružje i municiju, koje su pronašli policijski službenici prilikom pretresa, te je u vezi s tim uputio na materijalne dokaze, i to na zapisnik o pretresanju, potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta i fotodokumentaciju. Kantonalni sud je istakao da se radi o nespornim materijalnim dokazima da je apelant bio u posjedu i da je držao naoružanje u svom objektu, te da tako utvrđeno činjenično stanje odbrana ni tokom glavnog pretresa, a ni u žalbi nije osporila nikakvim protivdokazima. U vezi s tim, Kantonalni sud je navode iz žalbe da su kuća i pomoćni i objekti bili bez kontrole i slično ocijenio kao „puke tvrdnje“.

14. Kantonalni sud je dalje naveo da je kazna zatvora, koju je prvostepeni sud izrekao apelantu, preblago odmjerena i da nije adekvatna stepenu društvene opasnosti počinjenog krivičnog djela i stepenu apelantove krivične odgovornosti. Naime, u smislu odredbi čl. 42. i 49. KZFBiH, prvostepeni sud je ispravno kao olakšavajuće okolnosti na strani apelanta cijenio da je apelant neosuđivan, da je starije lice i da je u vrijeme izvršenja djela bio bitno smanjeno uračunljiv. Međutim, Kantonalni sud je s druge strane našao da su osnovani tužiočevi žalbeni prigovori da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio okolnost da je uslijed počinjenog krivičnog djela došlo do amputacije noge oštećenog, što predstavlja trajnu i nepopravljivu posljedicu, da je apelant pobjegao u SR Njemačku, zbog čega je za njim bila raspisana međunarodna potjernica, i da je na svaki način izbjegavao dolazak na sud. Imajući u vidu izneseno, Kantonalni sud je zaključio da prvostepeni sud otežavajuće okolnosti nije cijenio u dovoljnoj mjeri, te da se samo kaznom zatvora u dužem trajanju može očekivati postizanje svrhe kažnjavanja.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 25. Povelje o osnovnim pravima Evropske unije (prava starijih lica). Apelant smatra da obrazloženje prvostepene presude ne sadrži određeno i potpuno izjašnjenje, iz kojih razloga sud određene činjenice uzima kao dokazane ili nedokazane, navodi da su provedeni dokazi samo pobrojani u presudi, a da nije data njihova ocjena, kao i da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Apelant smatra da sud nije u dovoljnoj mjeri i na ispravan način cijenio činjenicu da je on zbog bolesti koju je utvrdio vještak neuropsihijatar bio bitno smanjeno uračunljiv. Apelant navodi da iz provedenih dokaza, a posebno iz fotodokumentacije mjesta događaja, nalaza vještaka balističara i vještaka medicinske struke, proizlazi da se oštećeni u trenutku događaja, a nakon „kulminacije“ verbalnog sukoba između njih, kretao prema apelantu. Apelant navodi da je zbog svoje bolesti ovaj postupak oštećenog doživio kao prijetnju svom integritetu, zbog čega je i došlo do ispaljivanja dva metka. Apelant smatra da je sud sve ovo trebao imati u vidu kao bitne i odlučne činjenice prilikom utvrđivanja apelantove krivice. Apelant, također, navodi da je oštećeni svjedočio da je u trenutku događaja bio okrenut leđima, međutim, iz provedenih dokaza je utvrđeno da to nije tačno, pa apelant smatra da prvostepeni sud nije trebao pokloniti vjeru ni ostatku iskaza oštećenog i da je iskaz trebao ocijeniti kao neuvjerljiv i usmjeren u pravcu koji odgovara oštećenom. Apelant, dalje, smatra da nema dovoljno dokaza da je oružje pronađeno na tavanu pripadalo njemu, navodi da u vezi s tim nisu provedene istražne radnje, ističe da je on sve vrijeme boravio u Njemačkoj, da su kuća i pomoćni objekt bili „bez kontrole“, da je tavan otvoren, te da je u ratu i poslije rata kuću i pomoćni objekt koristio oštećeni. Apelant, također, ističe da drugostepeni sud nije odgovorio na sve njegove navode iz žalbe, te ističe da je drugostepeni sud pogriješio kada je tešku tjelesnu ozljedu ocijenio kao otežavajuću okolnost prilikom odmjeravanja kazne budući da ona predstavlja obilježje samog krivičnog djela, a smatra da je sud pogrešno ocijenio i druge otežavajuće okolnosti. Osim toga, apelant smatra da mu je kazna trebala biti umanjena u skladu s odredbom člana 36. stav 2. KZFBiH, te ukazuje na činjenicu da je on lice starije životne dobi, narušenog zdravlja i smatra da bi njegovo smještanje u zatvor bilo „neprilagođeno“, a što dovodi u vezu s odredbama člana 25. Povelje o osnovnim pravima Evropske unije – prava starijih lica.

b)Odgovori na apelaciju

16. Kantonalni sud je naveo da u svemu ostaje pri navodima datim u obrazloženju drugostepene presude.

17. Općinski sud je naveo da u postupku nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji.

18. Tužilaštvo je navelo da smatra da je apelacija neosnovana, zbog čega predlaže da se kao takva i odbije.

V.Relevantni propisi

19. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11 i 59/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 36.

Uračunljivost (1) Nije uračunljiva osoba koja u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije mogla shvatiti značaj svog djela ili nije mogla upravljati svojim postupcima zbog trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog psihičkog razvoja (neuračunljivost).

(2) Učinitelj krivičnog djela čija je sposobnost da shvati značaj svog djela ili sposobnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog nekog stanja iz stava 1. ovog člana, može se blaže kazniti (bitno smanjena uračunljivost). (...)

Član 42.

Svrha kažnjavanja Svrha kažnjavanja jeste:

a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;

b) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela i potakne njegovo prevaspitanje;

c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;

d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.

Član 49. stav (1) Opća pravila za odmjeravanje kazne (1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.

Član 54. stav (1) Stjecaj krivičnih djela (1) Ako je počinitelj jednom radnjom ili s više radnji počinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, jedinstvenu kaznu zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.

Član 172. stav (3) Teška tjelesna ozljeda (3) Ko drugoga tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje naruši tako teško da je zbog toga doveden u opasnost život ozljeđenog ili je uništen ili trajno i u znatnoj mjeri oslabljen koji važan dio njegova tijela ili koji važan organ, ili je prouzrokovana trajna nesposobnost za rad ozljeđenog ili trajno i teško narušenje njegova zdravlja ili unakaženost, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. Član 371. stav (1) Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija (1) Ko neovlašćeno izradi, prepravi, proda, nabavi ili razmijeni vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije, ili ko neovlašćeno drži vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije čija nabavka građanima uopće nije dozvoljena, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine

20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda od 26. jula 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 1. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 25. Povelje o osnovnim pravima Evropske unije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđena apelantova krivična odgovornost u vezi s izvršenjem krivičnog djela teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 3. KZFBiH u stjecaju s krivičnim djelom nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav

1. KZFBiH, te je nesporno da apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

29. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni.

30. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

31. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

32. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već prema načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

33. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao u žalbi na prvostepenu presudu, o čemu se Kantonalni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnio. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Općinski sud svoju odluku o apelantovoj krivici zasnovao, prije svega, na iskazu oštećenog, na iskazima saslušanih svjedoka, kao i na provedenim vještačenjima. Suprotno navodima iz apelacije, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Općinski sud uzeo u obzir i cijenio činjenicu da je apelant bio bitno smanjeno uračunljiv, ali da to nije utjecalo na zaključak suda da je apelant krivično djelo učinio s direktnim umišljajem, za koji zaključak je taj sud dao argumentirano obrazloženje. Ustavni sud, također, nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Općinski sud odbio apelantov prigovor u vezi s prihvaćanjem iskaza oštećenog jer, iako je oštećeni tvrdio da je bio okrenut leđima apelantu u vrijeme kada ga je metak pogodio, takva njegova izjava ipak ne dovodi u sumnju ostali dio iskaza oštećenog budući da je on u skladu s drugim provedenim dokazima. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je zaključio da su u prvostepenoj presudi dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje, uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, na osnovu koje je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je van svake razumne sumnje dokazano da je apelant učinio predmetna krivična djela i da je za njih krivično odgovoran. Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je Kantonalni sud odgovorio na sve apelantove žalbene navode koje je ocijenio kao relevantne. U vezi s tim, Kantonalni sud je apelanta uputio na dokaze koji ukazuju na zaključak da je apelant učinio krivično djelo nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZFBiH, pri tome navodeći da apelant nije izveo dokaze koji ukazuju na suprotno, a također je iznio jasnu i detaljnu ocjenu olakšavajućih i otežavajućih okolnosti koje je imao u vidu kada je preinačio prvostepenu presudu u pogledu odluke o kazni, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

34. Slijedom iznesenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na izneseno, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek, odnosno na žalbu u krivičnom postupku

36. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer žalba koju je podnio nije rezultirala odlukom u njegovu korist.

37. Relevantne odredbe Evropske konvencije glase:

Član 13.

Pravo na djelotvoran pravni lijek Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, […].

Član 2. stav 1. Protokola broj 7 Pravo na žalbu u krivičnim stvarima Svako koga sud osudi za krivično djelo ima pravo da njegovu osuđujuću presudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo ostvarivanje, uređuje se zakonom.

38. Ustavni sud primjećuje da iz navedenih odredbi Evropske konvencije ne proizlazi da pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao ni pravo na žalbu u krivičnim stvarima predviđeno članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju podrazumijevaju da će taj pravni lijek – žalba rezultirati odlukom redovnog suda u korist osuđenog, nego da podrazumijevaju obavezu države da zakonskim putem osigura podnošenje pravnog lijeka protiv odluke donesene u sudskom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je drugostepeni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, razmotrio žalbene navode za koje je smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da je njegova žalba odbijena kao neosnovana, ne može sama po sebi voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

40. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava iz člana 25. Povelje o osnovnim pravima Evropske unije, Ustavni sud podsjeća da Povelja o osnovnim pravima Evropske unije nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega u odnosu na prava iz navedene povelje Ustavni sud apelantu ne može pružiti ustavnu zaštitu.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza, na osnovu kojih je apelant proglašen krivim za oba krivična djela, kao i u pogledu utjecaja apelantove bitno smanjene uračunljivosti na njegov umišljaj i mogućnosti da shvati značaj radnji izvršenja krivičnog djela koje je preduzeo.

42. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada je apelant koristio pravni lijek koji mu je, shodno zakonskim odredbama, bio na raspolaganju i kada taj pravni lijek nije rezultirao odlukom u apelantovu korist.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4188/19 (I.M.) | Sudska praksa | Aktio