Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-820/21 (S. K.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-820/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-820/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Stipo Križanac, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stipo Križanac protiv Presude Kantonalnoga suda u Novom Travniku broj 51 0 K 094437 20 Kž od 21. prosinca 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Travniku broj 51 0 K 094437 17 K od 24.

kolovoza 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Stipo Križanac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Bekir Ferizović odvjetnik iz Travnika, podnio je 12. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 K 094437 20 Kž od 21. prosinca 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Travniku broj 51 0 K 094437 17 K od 24. kolovoza 2020. godine.

2. Prvostupanjskom presudom apelant je proglašen krivim zbog produženog kaznenog djela Teške krađe iz članka 287. stavak 1. točka a) Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te je uz primjenu članaka 42., 43., 49, i 55. KZ FBiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. Na temelju članka 114. KZ FBiH od apelanta je oduzeta protupravna imovinska korist stečena izvršenjem predmetnog kaznenog djela u određenom novčanom iznosu, dok su na temelju članka 212. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) oštećeni S.Č. Š.Č. i A.I. sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnični postupak, ali mogu u skladu s člankom 116. stavak 2. KZ FBiH tražiti da se namire iz iznosa oduzete imovinske koristi.

3. Osporenom odlukom Kantonalnoga suda odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv, a djelomično je uvažen priziv Tužiteljstva i preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu odluke o kazni, tako što je apelant za produženo kazneno djelo Teške krađe iz članka 287. stavak 1. točka a) KZ FBiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena.

4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo su sve odlučne činjenice od strane prvostepenog suda, pravilno i potpuno utvrđene, te je izvršena pravilna pojedinačna analiza i ocjena svih izvedenih dokaza (iskaza svjedoka i materijalne dokumentacije) koji su dovedeni u međusobnu vezu i izvedeni su pravilni zaključci. Naime, naveo je je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je Tužiteljstvo dokazalo da su se u apelantovim radnjama ostvarili svi bitni elementi navedenog kaznenog djela za koje se tereti. Sama krivnja apelanta utvrđena je na osnovu „zapisnika o ispitivanju osumnjičenog“, tj. apelantove izjave koju je dao u istrazi u prisustvu branitelja, gdje je detaljno opisao na koji način je dolazio do bankovnih kartica, te kako je i gdje podizao novac i kupovao robu. U svezi s tim, naveo je da je prvostupanjski sud te zapisnike iz istrage sud smatrao točnim i istinitim, jer su u potpunosti potkrepljeni objektivnim dokazima koji su uloženi od strane Tužiteljstva s pregledom transakcija obavljenih na štetu oštećenih. Nasuprot tome naveo je da prvostupanjski sud nije prihvatio apelantovu obranu tj. njegov iskaz s glavnog pretresa gdje je tvrdio da je ovo sve izjavio na nagovor svoga branitelja. U svezi s tim, naveo je da je apelant u zapisnicima iz istrage detaljno opisao svoje radnje koje su bez znatnijeg odstupanja i proturječnosti u bitnim detaljima. Pored toga, istakao je da svaki zapisnik iz istrage sadrži niz pojedinosti i opisa koje čine jednu logičku cjelinu, a da neke od tih pojedinosti koje su navedene u izreci presude može znati samo sudionik u činjenju kaznenih djela tj. apelant. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo je da je apelantov iskaz iz istrage u cijelosti prihvatio kao istinit, jer i ostali provedeni dokazi ukazuju na slijed događaja naveden u optužnici koji ničim nije doveden u sumnju. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio i cijenio kao olakotne okolnosti na strani apelanta da je apelant oženjen, nezaposlen, te otac jednog maloljetnog djeteta, dok je od otežavajućih okolnosti na strani apelanta cijenio da je osuđivan za ista ili istovrsna kaznena djela iz čega proizlazi da je sklon izvršenju kaznenih djela, te da ranije kazneno pravne sankcije nisu postigle svrhu kažnjavanja. Također kao otežavajuću okolnost prvostupanjski sud je uzeo da se radi o produženom kaznenom djelu, skupa sa posljedicama koje su nastupile. U pogledu toga apelant je u prizivu ukazao da je kao olakotne okolnosti sud trebalo cijeniti i činjenicu da je on otac dvoje djece i da ima obavezu registrirati vozilo za obavljanje taksi djelatnosti, te da poslije predmetnog kaznenog djela nije činio kaznena djela, zbog čega bi mu trebala biti izrečena uvjetna osuda ili blaža kazna. Međutim, Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju uopće nema mjesta izricanju uvjetne osude s obzirom da za tu kaznenopravnu sankciju u konkretnom slučaju, nisu ispunjeni propisani uvjeti iz članka 60. stavak 2. i članka 62. KZ FBiH. Nasuprot tome, naveo je da je izjavljeni priziv Tužiteljstva u pogledu odluke o kazni osnovan, jer je prvostupanjski sud dao prevelik značaj olakotnim okolnostima. Naime, istakao je da nisu cijenjene otežavajuće okolnosti koje se tiču toga da je apelant do sada čak 11 puta pravomoćno osuđivan (pa i za istovjetna kaznena djela protiv imovine), kao i da se radilo produženom kaznenom djelu sa znatnom visinom pričinjene štete za više oštećenih osoba uglavnom stranih državljanki starije životne dobi, koje ni djelomično još nisu obeštećene. Pri tome je naveo da je djelo uglavnom činjeno od strane više osoba čiji je inicijator uglavnom apelant. Stoga, Kantonalni sud je istakao da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio navedene otežavajuće okolnosti, kao što u dovoljnoj mjeri nije cijenio ni samu težinu kaznenog djela, njegove štetne posljedice, a posebno jačinu povrede zaštićenog dobra. Zbog svega navedenog, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud na strani apelanta precijenio olakotne okolnosti, a podcijenio otežavajuće okolnosti.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje. Osim toga, apelant osporava odluku o kaznenoj sankciji iz razloga što sud nije cijenio sve olakotne okolnosti.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-820/21 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio