Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-394/21 (K.K.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-394/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-394/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela K. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela K. K.

protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mal 090146 20 Gž od 9. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. K. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Vanja Lakić advokat iz Banjaluke, podnijela je 5. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Mal 090146 20 Gž od 9. novembra 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezane su apelantica i drugotužena (Ž.K.) da tužiocu (S.S.) solidarno isplate iznos od 2.800,00 KM, koji drže bez pravnog osnova, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da su punomoćnik tužioca i apelantica, koja je nastupila u svoje ime i kao punomoćnik drugotužene, 9. decembra 2016. godine kod notara sačinili i ovjerili izjavu u kojoj su navedeni podaci o nekretninama (kuća, zgrada i dvorište) koje će biti predmet ugovora u kupoprodaji za kupoprodajnu cijenu od 30.000,00 KM. Dalje je naveo da iz predmetne izjave proizlazi da je tom prilikom tužilac predao lično apelantici iznos od 2.800,00 KM, da je apelantica ½ tog iznosa trebala dati drugotuženoj, te da je navedeni iznos isplaćen kao kapara-odustanica. Zatim je naveo da je u navedenoj izjavi striktno navedeno da ako od zaključenja ugovora odustane strana koja je dala kaparu istu gubi, a ako odustane suprotna strana onda ona vraća kaparu u dvostrukom iznosu, te da kapara ulazi u kupoprodajnu cijenu nekretnina. Također je naveo da je tužilac bio preuzeo ključ od predmetne nekretnine, ali je nakon nekog vremena vratio ključ i odustao od zaključenja ugovora. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da navedena izjava, koja je ovjerena kod notara 9. decembra 2016. godine, nije notarski obrađena isprava, tj. pravni posao čiji je predmet prijenos ili sticanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama u smislu člana 73. stav 1. tačka 4. Zakona o notarima, već da je na poleđini ove izjave notar samo ovjerio potpise punomoćnika tužioca i apelantice. Pri tome je ukazao da je predugovor takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se kasnije sklopi drugi glavni ugovor, te da propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uvjet pravovaljanosti, što znači da se navedena ovjerena izjava ne može smatrati predugovorom zbog nedostatka forme. S obzirom da se u konkretnom slučaju kaparom, u smislu člana 83. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ne može smatrati novčani iznos od 2.800,00 KM koji je tužilac dao apelantici i drugotuženoj (bez obzira što su to tako imenovali), jer za to nema valjanog pravnog osnova predugovora ili ugovora u vezi kojeg je taj iznos dan, pa proizlazi da apelantica i drugotužena isti novčani iznos zadržavaju bez valjanog pravnog osnova i da su ga dužne vratiti tužiocu sa pripadajućom kamatom, u smislu čl. 210. i 214. ZOO.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te „odredbi Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima“. Apelantica navodi da je primanjem iznosa od 2.800,00 KM, odnosno iznosa od 1.400,00 KM, koji njoj pripada nakon što drugom prodavcu preda isti iznos od 1.400,00 KM, uvećala svoju imovinu i imala legitimno očekivanje da je to njena imovina.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-394/21 (K.K.) | Sudska praksa | Aktio