Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-727/21 (S.Š.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-727/21

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 727/21, rješavajući apelaciju S. Š., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. Š. podnesena protiv rješenjâ Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 026524 21 Kž 3 od 1. februara 2021. godine i 11 0 K 026524 21 Kv 6 od 25. januara 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant S. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Nebojša Pantić, advokat iz Banjaluke, podnio je 4. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 11 0 K 026524 21 Kž 3 od 1. februara 2021. godine i 11 0 K 026524 21 Kv 6 od 25. januara 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Republičkog javnog tužilaštva – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 9. marta 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. marta 2021. godine. Tužilaštvo u ostavljenom roku nije dostavilo traženi odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), sudije za prethodni postupak, broj 11 0 K 026524 20 Kpp 40 od 30. jula 2020. godine apelantu je određen pritvor zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 125 stav 2 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) iz razloga za pritvor propisanih u članu 197 stav 1 tačke a), b) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP). Rješavajući po apelantovoj žalbi, Okružni sud, vijeće od troje sudija, donio je Rješenje broj 11 0 K 026524 20 Kv 3 od 3. avgusta 2020. godine kojim se apelantova žalba djelomično uvažava i preinačava rješenje Okružnog suda od 30. jula 2020. godine tako da se apelantu određuje pritvor zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 125 stav 2 KZRS i razloga iz člana 197 stav 1 tačke

a) i b) ZKP-a.

6. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 026524 20 Kv 4 od 27. avgusta 2020. godine apelantu je produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo teškog ubistva i pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačke a), b) i v) ZKP-a tako da po ovom rješenju pritvor može trajati još dva mjeseca (do 28. oktobra 2020. godine). Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 026524 20 Kž od 2. septembra 2020. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 27. avgusta 2020. godine odbio kao neosnovanu.

7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 026524 20 Kv 5 od 27. oktobra 2020. godine, na osnovu odredbe člana 200 stav (3) ZKP-a, apelantu je produžen pritvor za tri mjeseca iz pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačke a), b) i v) ZKP-a tako da po ovom rješenju pritvor može da traje do 28. januara 2021. godine. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 026524 20 Kž 2 od 30. oktobra 2020. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 27. oktobra 2020. godine odbio kao neosnovanu.

8. Tužilaštvo je 19. januara 2021. godine putem Okružnog suda podnijelo Vrhovnom sudu prijedlog za produženje pritvora apelantu za još dva mjeseca. Na ročištu za izjašnjenje povodom prijedloga Tužilaštva, održanom 22. januara 2021. godine pred Okružnim sudom, u smislu člana 200 stav (5) ZKP-a, dva apelantova branioca i apelant lično su se protivili prijedlogu za produženje pritvora, osporavajući osnovanu sumnju da je apelant počinio krivično djelo za koje se istraga sprovodi, kao i postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačke a), b) i v) ZKP-a.

Osporena rješenja

9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 026524 21 Kv 6 od 25. januara 2021. godine, na osnovu člana 200 stav (4) ZKP-a, apelantu je produžen pritvor za dva mjeseca tako da pritvor po tom rješenju može da traje najduže do 28. marta 2021. godine do 13.30 časova. Pritvor je produžen iz razloga sadržanih u odredbama člana 197 stav 1 tačke a), b) i v) ZKP-a.

10. Vrhovni sud je naveo da je, razmotrivši prijedlog za produženje pritvora, dokaze i spise istražnog predmeta na kojima se prijedlog zasniva, kao i usmeno i pismeno izjašnjenje odbrane povodom prijedloga, odlučio kao u izreci rješenja.

11. Vrhovni sud je naveo da je osnovana sumnja da je apelant zajedno s više za sada neidentifikovanih lica organizovano lišio života Slavišu Ćuluma 15. maja 2020. godine na javnom putu u mjestu Dragočaj, teritorija grada Banjaluke, na način opisan u naredbi Tužilaštva od 29. jula 2020. godine i time učinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 125 stav 2 KZRS potkrijepljena dokazima koji su prikupljeni u dotadašnjem toku istrage, a dostavljeni su uz prijedlog za određivanje pritvora, po osnovu kojih je Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 026524 20 Kpp 40 od 30. jula 2020. godine apelantu pritvor određen, koji su taksativno navedeni i analizirani u obrazloženju tog rješenja (na str. 3–7) i na koje se prvostepeni sud poziva i u obrazloženju rješenja o produženju pritvora od 27. avgusta 2020. godine, zatim i Vrhovni sud u rješenju o produženju pritvora od 27. oktobra 2020. godine, kao i Tužilaštvo u predmetnom prijedlogu za produženje pritvora. To su, kako je navedeno, prije svega zapisnici Uprave za organizovani i teški kriminalitet MUPRS o uviđajima na licu mjesta od 15. i 16. maja 2020. godine, o izvršenim pretresima vozila i dr. od 16. maja 2020. godine, s potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta, službene zabilješke iste uprave od 20. i 22. maja 2020. godine i 3. juna 2020. godine, te zapisnik o saslušanju svjedoka

I. B., M. Š., R. Š. i Ž. S., službene zabilješke PU Gradiška – Stanično odjeljenje

policije Podgradci od 27. maja 2020. godine, akt Granične policije TK Jug Čapljina JGP Trebinje od 24. jula 2020. godine (provjera prelaska državne granice), nalaz Biološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu (u daljnjem tekstu: Biološki fakultet) broj protokola 20-283 od 15. jula 2020. godine, s ispravkom od 20. jula 2020. godine, akti Uprave za organizovani i teški kriminalitet MUPRS – potraga za licem od 15. maja 2020. godine i obustava potrage od 29. maja 2020. godine, naredba Okružnog suda za pretresanje od 28. jula 2020. godine i zapisnik o izvršenom pretresanju stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari od 28. jula 2020. godine, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta po naredbi od 28. jula 2020. godine, naredba za pretres PMV-a i motocikla, kao i privremeno oduzimanje predmeta, zapisnik o pretresanju i potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od 28. jula 2020. godine, službena zabilješka MUPRS, Uprava za organizovani i teški kriminalitet broj 03/1-196/20 od 26. oktobra 2020. godine, zapisnik o pokazu lica mjesta MUPRS broj 03/1-549/20 od 26. oktobra 2020. godine, izvještaj o izvršenom pregledu terena MUPRS broj 03/1-1432/20 od 3. novembra 2020. godine, fotodokumentacija pokaza lica mjesta od svjedoka S. M. MUPRS broj UV-1293/20 od 26. oktobra 2020. godine, skica lica mjesta pokaza lica mjesta od navedenog svjedoka MUPRS broj UV-1293/20 od 26. oktobra 2020. godine, shematski prikaz kretanja vozila kojim je upravljao oštećeni Slaviša Ćulum, nalaz Biološkog fakulteta od 11. decembra 2020. godine.

12. Vrhovni sud je naveo da iz prikupljenih objektivnih dokaza, i to, prije svega, biološkog traga s dijela polomljene grane koja je pronađena prilikom uviđaja na licu mjesta izvršenja krivičnog djela (najvjerovatnije polomljena od izvršioca prilikom izlaska iz skloništa radi dolaska do puta gdje su presreli oštećenog Slavišu Ćuluma koji je upravljao vozilom i hicima iz automatskog oružja ga lišili života), te iz DNK vještačenja Biološkog fakulteta, proizlazi da je apelant relativno jasan većinski doprinosilac tog biološkog traga i da po već datom nalazu vještaka postoji vrlo visok stepen vjerovatnoće da je predmetni biološki trag na polomljenoj grani ostavio upravo apelant. Osim toga, kako je navedeno, kod apelanta su u pretresima pronađena i oduzeta vozila i određeni odjevni predmeti i motociklističke kacige koje je on koristio, a kakve su koristili i učinioci ovog krivičnog djela, po izjavama svjedoka koji su ih viđali u blizini mjesta ubistva Slaviše Ćuluma, prije i neposredno nakon toga, a što proizlazi i iz snimka video-nadzora obližnjih objekata. To je Vrhovni sud doveo u vezu s izjavama saslušanih svjedoka Ž. S. (druga Slaviše Ćuluma kojem je nakon odsluženja kazne iskazao bojazan da bi ga mogli ubiti apelant i Jovan Jošilo s kojima je ranije imao oružane sukobe, pa je zbog toga nosio pištolj i raspitivao se o njihovom kretanju), I. B. i drugih svjedoka koji su dan prije ubistva vidjeli u blizini mjesta ubistva dvojicu maskiranih lica u karakterističnim maskirnim uniformama i crnim rancem, a neposredno nakon pucnjave su uočili dvojicu jednako obučenih lica na motociklu (od kojih je suvozač imao crni ranac), s tamnim kacigama kako dolaze iz pravca mjesta ubistva i udaljavaju se prema centru Dragočaja, što je snimljeno kamerama na obližnjim objektima. Prema ocjeni Vrhovnog suda, svi ovi dokazi kada se dovedu u međusobnu vezu i sagledaju u kontekstu apelatovog ponašanja prije i nakon kritičnog događaja (kad je ilegalno napustio zemlju i izvjesno vrijeme boravio u inostranstvu, ranije je imao ozbiljne oružane sukobe sa Slavišom Ćulumom, zbog kojih je i krivično gonjen) potvrđuju postojanje osnovane sumnje da je apelant zajedno sa za sada neidentifikovanim licima organizovano lišio života Slavišu Ćuluma i učinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 125 stav 2 KZRS. Suprotne tvrdnje apelanta i njegovih branilaca Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim.

13. Što se tiče posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačke a), b) i v) ZKP-a, Vrhovni sud je ocijenio da ti razlozi i dalje postoje u neizmijenjenom obliku i obimu u odnosu na ranije rješenje. Naime, Vrhovni sud je istakao da je apelant u kritičnom periodu, jedno vrijeme, bio nedostupan organima gonjenja (zbog čega je za njim raspisana potraga jer ni najbliži članovi porodice nisu znali gdje se nalazi), a prema službenim podacima Granične policije BiH legalno nije prešao državnu granicu, već je prema operativnim saznanjima policijskih organa 16. maja 2020. godine ilegalno ušao u Republiku Hrvatsku (u daljnjem tekstu: Hrvatska) preko rijeke Save i tamo boravio kod poznanika M. V. u Sisku sve do 25. maja 2020. godine kad se legalno vratio iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu. Osim toga, navedeno je da apelant nije oženjen, da nema djecu i nepokretnu imovinu na teritoriji Bosne i Hercegovine, te je presudom Suda BiH 2018. godine osuđivan za krivično djelo krijumčarenja preko državne granice. Osim toga, navedeno je i da je apelant sada suočen s dokazima koji ga čine osnovano sumnjivim da je učinio predmetno krivično djelo teškog ubistva, pa i mogućnošću dugogodišnjeg kažnjavanja za to krivično djelo. Sve navedeno, prema ocjeni Vrhovnog suda, upućuje na zaključak da postoji opasnost od apelantovog bjekstva, a time i pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKP-a.

14. Vrhovni sud je naveo da postoji i osnovana bojazan da će apelant, ukoliko bi bio pušten na slobodu u ovoj fazi istrage, sam ili zajedno s drugim učiniocima predmetnog krivičnog djela uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze i tragove važne za krivični postupak kod nesporne činjenice da još uvijek nije pronađeno ni oružje kojim je počinjeno krivično djelo, kao ni motocikl i drugi predmeti koji su korišćeni prilikom izvršenja, a za koje izvršioci nesumnjivo znaju gdje se nalaze. Pored toga, i dalje egzistiraju naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant ometati daljnje uspješno vođenje ovog postupka negativnim uticajem na svjedoke koje Tužilaštvo još uvijek nije saslušalo (imena navedena u rješenju), koji prema do tad prikupljenim obavještenjima imaju za istragu relevantna saznanja o vozilima i licima koja su uočena da se kreću u kritičnom periodu u blizini mjesta na kojem je ubijen Slaviša Ćulum (i u vezi s tim mogu učestvovati i u prepoznavanju tih lica i stvari), kako bi za njega dali što povoljnije iskaze. Isto tako, kako je navedeno, u daljnjem toku istrage je potrebno saslušati i dva imenovana svjedoka (na koja su ukazali u svojim iskazima lica saslušana putem međunarodne pravne pomoći od nadležnih organa Hrvatske). Osim toga, ukazano je da bi apelant boravkom na slobodi kontaktirao i s drugim učiniocima predmetnog krivičnog djela (kojih je nesumnjivo bilo više, ali njihovi identiteti još uvijek nisu utvrđeni) i s njima dogovarao i usklađivao svoju odbranu, čime bi ometao vođenje krivičnog postupka, što je razlog iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP-a. Stoga je apelantu neophodno produžiti pritvor i kako bi se otklonila realna opasnost od njegovog negativnog uticaja na svjedoke (čiji iskazi još nisu obezbijeđeni), kao i zbog opasnosti od međusobnog dogovaranja i usklađivanja odbrana apelanta i drugih saučesnika u organizovanom ubistvu Slaviše Ćuluma, a koji se međusobno poznaju i imaju zajednički interes da prikriju, unište ili izmjene oružje i sva druga sredstava koja su koristili prilikom izvršenja krivičnog djela.

15. Takođe, prema ocjeni Vrhovnog suda, postoji i razlog za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a. Naime, apelant je ranije više puta osuđivan za mnogobrojna i teška krivična djela. Prema izvodu iz kaznene evidencije, apelant je ranije osuđivan presudom Okružnog suda iz 2005. godine za krivično djelo razbojništva iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS na kaznu zatvora od dvije godine i tri mjeseca, presudom Osnovnog suda u Banjaluci iz 2009. godine za krivična djela nasilničnog ponašanja iz člana 385 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS na kaznu zatvora od tri mjeseca, a presudom istog suda iz 2013. godine za krivična djela: izazivanje opšte opasnosti iz člana 402 stav 1 KZRS, nasilničko ponašanje iz člana 385 stav 2 u vezi sa članom 23 KZRS, tjelesna povreda iz člana 155 stav 1 KZRS, ugrožavanje bezbjednosti iz člana 169 stav 1 KZRS, nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399 stav 1 KZRS, prikrivanje iz člana 246 stav 1 KZRS, teška tjelesna povreda iz člana 156 stav 1 KZRS i ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410 stav 3 u vezi sa stavom 2 i I KZRS na jedinstvenu kaznu zatvora od tri godine, te presudom Suda Bosne i Hercegovine iz 2018. godine za krivično djelo krijumčarenja iz člana 189 stav 2 u vezi sa stavom 1 i u vezi sa članom 29 KZBiH na kaznu zatvora od šest mjeseci. Kada se ima u vidu brojnost apelantovih ranijih osuda i krivičnih djela za koja su mu izrečene zatvorske kazne, Vrhovni sud je ocijenio da je očigledno da na apelanta one nisu ostvarile nikakav pozitivan, odvraćajući uticaj jer je on u kontinuitetu nastavljao s vršenjem raznih krivičnih djela. Navedene činjenice dovedene u vezu s njegovim ličnim prilikama (nije oženjen, nema djecu i nije zaposlen) i okolnostima pod kojima je učinjeno predmetno krivično djelo za koje se osnovano sumnjiči kao jedan od njegovih izvršilaca, prema ocjeni Vrhovnog suda, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko bi bio pušten na slobodu, ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine i teža kazna, te je radi otklanjanja opasnosti od takve nove kriminalne aktivnosti apelanta neophodno zadržati u pritvoru i po tom osnovu iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a.

16. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je u dotadašnjem toku istrage Tužilaštvo već preduzelo veliki broj istražnih radnji, a u daljnjem toku istrage treba preduzeti veći broj istražnih radnji, pa je tako potrebno u svojstvu svjedoka saslušati poimenično navedene svjedoke, zatim izvršiti vještačenje tragova barutnih čestica broj T12 1 KT 0001204 20 od 9. oktobra 2020. godine, a koje se odnosi na prisustvo barutnih čestica s predmeta oduzetih prilikom vršenja pretresa kod apelanta 28. jula 2020. godine (kaciga „Nolan“, crni ruksak, maskirna trenerka, maskirne hlače, maskirni duks, crni duks, crna jakna i kaciga „X-lite“, crna torba ,,Sondico“), a koje vještačenje je povjereno stručnoj ustanovi Jedinici za forenziku Kriminalističko-tehničkog centra MUPRS, da se pribave podaci o prelasku državne granice Hrvatske za apelanta u periodu od 1. januara do 25. maja 2020. godine, nadalje da se pribave video-nadzori koji snimaju ulaz u stambeni prostor M. V. na adresi u Sisku, a u kojem prostoru je navodno boravio apelant, video-nadzor koji snima ugostiteljski objekat „Cubano“, svojina M. V. u Sisku, video-nadzor koji pokriva dio auto-ceste s lokacijom izlaz iz Okučana prema Sisku, te eventualno druge video-nadzore koji su snimili kretanje i boravak apelanta u Hrvatskoj, odnosno lica koja se mogu dovesti u vezu s apelantom, koji podaci i pored urgencije Tužilaštva (1. decembra 2020. godine) za postupanje upućenih putem Ministarstva pravde BiH još uvijek nisu dostavljeni. Navedeno je da nakon dostavljanja naprijed navedenih dokaza Tužilaštvo planira izdati naredbu za antropomorfološko upoređivanje tih video-nadzora i video-nadzora izuzetog s objekta štamparije Dragočaj koji je predat Okružnom sudu u depozit nakon izvršenog krivičnog djela.

17. Nadalje, istaknuto je da je stručnim usavršavanjem i službenom saradnjom s drugim policijskim agencijama u zemlji i inostranstvu UOTK – MUPRS došao do saznanja o načinu na koji kriminalne grupe komuniciraju preko mobilnih telefona koristeći SIM kartice inostranih operatera. Pomenuta komunikacija se odvija putem aplikacije SKU ECC koja pruža usluge zaštićene, odnosno kriptovane internet komunikacije, tako da tokom upotrebe na teritoriji Bosne i Hercegovine telefonski aparati se nalazi u režimu roaming usluge. Jedini podatak koji je vidljiv operateru telekomunikacija na teritoriji Bosne i Hercegovine je određeni APN (pristupna tačka). U vezi s tim, u daljnjem toku istrage Tužilaštvo planira preduzeti radnje kako bi se kod operatera telekomunikacija pribavili podaci o korišćenju GPRS komunikacija za SIM kartice inostranih operatera koji kao APN koriste specifične adrese, što predstavlja novu metodu otkrivanja načina komuniciranja organizovanih kriminalnih grupa i izvršilaca teških krivičnih djela, koja metoda podrazumijeva upotrebu forenzičkih alata za čije razumijevanje je neophodno angažovanje stručnih lica i koja u dotadašnjoj praksi nije korišćena. Sve su to, prema navodima prijedloga za produženje pritvora, te navodima iz izjave Kolegijuma Tužilaštva broj A-15/21 od 18. januara 2021. godine, radnje koje treba sprovesti u nastavku istrage, a koje do tada nisu mogle biti provedene iz objektivnih razloga.

18. Vrhovni sud je ukazao da se zakonska mogućnost produženja pritvora preko šest mjeseci u fazi istrage, pored postojanja osnovane sumnje i nekog od razloga za pritvor, uslovljava kako težinom krivičnog djela, posmatrano kroz zaprijećenu kaznu (precizirano na krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora najmanje deset godina ili dugotrajni zatvor), tako i okolnošću da se radi o naročito složenom predmetu koji opravdava produženje pritvora preko šest mjeseci, te postojanjem izjave Kolegijuma Tužilaštva o potrebnim mjerama da bi se istraga završila iz člana 233 stav 2 ZKP-a. U vezi s tim je utvrđeno da je u konkretnom slučaju ostvaren zakonski uslov za produženje pritvora koji se ogleda u težini krivičnog djela s obzirom na zaprijećenu kaznu za krivično djelo, za koje se vodi istraga. Nadalje, utvrđeno je da se radi o složenoj i veoma obimnoj istrazi, u kojoj je do tada preduzet veliki broj istražnih radnji, a zatraženi su i podaci putem međunarodne pravne pomoći. Cijeneći sve navedene okolnosti, te imajući u vidu mjere koje će se preduzeti da bi se istraga u ovom predmetu završila u što kraćem mogućem roku (navedene u izjavi Kolegijuma Tužilaštva), Vrhovni sud je ocijenio da se radi o naročito složenom predmetu i da su ispunjeni svi uslovi za produženje pritvora u smislu člana 200 stav (4) ZKP-a. Konačno, imajući u vidu odredbe člana 196 stav (4) ZKP-a, prema kojoj trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme, te da je dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da postupaju s posebnom hitnošću, tužiočev prijedlog u tom pravcu, te obim i karakter radnji koje je potrebno obaviti u daljnjem toku istrage, Vrhovni sud je ocijenio da je produženje pritvora u trajanju od dva mjeseca dovoljan period u kojem će se dovršiti istraga. Prema ocjeni Vrhovnog suda, svrha mjera za obezbjeđenje apelantovog prisustva i za uspješno vođenje ovog krivičnog postupka može se postići samo mjerom pritvora.

19. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 026524 21 Kž od 1. februara 2021. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca izjavljenu protiv rješenja od 25. januara 2021. godine.

20. Vrhovni sud je ocijenio da se žalbenim prigovorima ne može osporiti pravilnost i valjanost razloga datih u osporenom rješenju za postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 125 stav 2 KZRS, za koje se istraga protiv njega sprovodi, kao zakonskog uslova primjene mjere pritvora u smislu odredbe člana 197 stav 1 ZKP-a, te ih je ponovio u svom rješenju. Vrhovni sud je istakao da su svi navedeni dokazi pribavljeni u dotadašnjem toku istrage ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, kako se to obrazlaže u osporenom rješenju (str. 2 i 3), te je izveden pravilan zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant zajedno sa za sada neidentifikovanim licem organizovano lišio života Slavišu Ćuluma i time počinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 125 stav 2 KZRS. Nadalje, a suprotno žalbenim prigovorima, za uspostavljene pritvorske razloge iz odredbe člana 197 tačke a), b) i v) ZKP-a u osporenom rješenju je dato argumentovano obrazloženje, koje i vijeće u cjelosti prihvata kao valjano, što je dalje pojasnio. Dakle, ocijenjeni su neosnovanim i žalbeni prigovori kojima se osporava pravilnost činjeničnog osnova osporenog rješenja i u tom pravcu prijedlog za izricanje mjera zabrana.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3d), člana II/3e) i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6 i 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant osporava data obrazloženja osporenih rješenja navodeći da ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo za koje se sprovodi istraga, ukazujući da se rješenja zasnivaju na pretpostavkama i netačno utvrđenim činjenicama koje u nastavku apelacije detaljno obrazlaže. Ukazuje da je već šest mjeseci u pritvoru i nije prikupljen nijedan dokaz koji bi ukazivao na to da postoji osnovana sumnja da je počinio djelo koje mu se stavlja na teret. Osporena rješenja samo ponavljaju „ocijenjene dokaze“, a drugostepeno rješenje se ne izjašnjava o činjenici da je izjavama svjedoka dokazano da je apelant bio u Hrvatskoj u inkriminisano vrijeme, odnosno da ima alibi, te navodi dijelove iskaza pojedinih svjedoka. Ističe, između ostalog, da nisu navedene okolnosti na koje je potrebno saslušati svjedoke Lj. A. i N. K. i „ko je te svjedoke pomenuo“ jer su ih pomenuli svjedoci saslušani u Hrvatskoj. Ističe da „drugostepeno rješenje nije shvatilo prvostepeni sud jer navodi potrebno saslušati svjedoke N. K. i Lj. A. (na stranici 3 stav 3) putem međunarodne pravne pomoći od nadležnih organa Hrvatske“, što nije tačno jer je navedeno da su tim svjedocima upućeni pozivi putem nadležnih organa Hrvatske da dođu u Banjaluku da svjedoče. Rješenja uopšte nisu cijenila da li se može očekivati od državljana Hrvatske, u uslovima epidemije, da dođu u Banjaluku, ni da li oni imaju tu pravnu obavezu, a to je bitna činjenica jer od nje zavisi mogućnost preduzimanja ove radnje. Zbog toga što se osporena rješenja o ovoj činjenici nisu izjasnila povrijeđeno je „apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek i na pravičan postupak i ravnopravnost u postupku.“ Apelant smatra da je osporeno rješenje suprotno praksi Ustavnog suda, koju navodi, te osporava postojanje posebnih pritvorskih razloga, što detaljno elaborira. Dalje, apelant smatra da je osporenim rješenjima došlo do povrede prava na presumpciju nevinosti. Ističe da je u prijedlogu za produženje pritvora Tužilaštva dva puta izričito navedeno da je „apelant počinio predmetno krivično djelo zajedno s drugim NN licima“. U ovom dijelu teksta nema navoda da postoji „sumnja“ da je počinio, već se izričito navodi da jeste počinio, što je povreda prava na presumpciju nevinosti zbog čega se takav prijedlog za produženje pritvora ne može razmatrati i jer sugestivno djeluje na čitaoca. U osporenom rješenju Vrhovnog suda povrijeđeno je pravo na presumpciju nevinosti jer se neosnovano i proizvoljno izričito navodi da je apelant počinio predmetno krivično djelo bez navođenja da postoji sumnja u to, a što se vidi iz navoda obrazloženja (stranica 4 stav 2): „Osim toga, osumnjičeni bi boravkom na slobodi kontaktirao sa drugim učiniocima predmetnog krivičnog djela (kojih je nesumnjivo bilo više ali njihovi identiteti još uvijek nisu utvrđeni) i s njima dogovarao i usklađivao svoju odbranu, a čime bi ometao vođenje krivičnog postupka što je razlog iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP“. Takođe, apelant ističe da je dotadašnjim trajanjem pritvora povrijeđeno njegovo pravo „na suđenje u razumnom roku“ jer nadležni organi nisu postupali s naročitom revnošću prilikom određivanja i produženja, odnosno za vrijeme trajanja pritvora. Na taj način pritvor može da traje neograničeno jer se u prijedlogu uvijek može staviti da se planira pribavljanje još nekog dokaza i da nije stigao odgovor ili nije postupljeno po naredbi ili zahtjevu.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su argumenti iznijeti u apelaciji bili izneseni i u žalbi protiv rješenja o produženju pritvora, o čemu su dati obrazloženi razlozi u rješenju Vrhovnog suda, te da se na iznesenim argumentima iz apelacije ne može osnovano uspostaviti povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije. Osim toga, na argumentima iz apelacije, kojima se osporava kvalitet datih razloga za žalbene prigovore (odluka žalbenog vijeća ovog suda), ne može se osnovano uspostaviti povreda prava na pravično suđenje, a ni tvrdnja o povredi prava na suđenje u razumnom roku jer je postupanje organa koji učestvuju u krivičnom postupku (pa time i donošenje osporenih odluka) u skladu s odredbom člana 196 stav 4 ZKP-a, koja zahtijeva postupanje s posebnom hitnošću.

V.Relevantni propisi

23. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17 i 104/18 – odluka US) u relevantnom dijelu glasi:

Teško ubistvo Član 125. stav (1) tačka (2) (1) Kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kazniće se:

2) ko drugog liši života iz koristoljublja, radi izvršenja ili prikrivanja drugog krivičnog djela, iz bezobzirne osvete, mržnje ili iz drugih naročito niskih pobuda,

24. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tač. a) , b) i v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i Trajanje pritvora u istrazi Član 200.

(4) Izuzetno i u naročito složenom predmetu koji se odnosi na krivično djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, pritvor se može ponovo produžiti za još najviše tri mjeseca nakon produžetka pritvora iz stava 3. ovog člana. Pritvor se može produžiti dva puta uzastopno, na obrazloženi prijedlog tužioca za svako produženje, koji treba da sadrži izjavu kolegijuma tužilaštva o potrebnim mjerama da bi se istraga završila iz člana 233. stav 2. ovog zakona. O žalbi protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske o produženju pritvora odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Okončanje istrage Član 233. stav (2) (2) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o sprovođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala, preduzeće kolegijum tužilaštva.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda od 1. februara 2021. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 4. marta 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6 i 13 Evropske konvencije. U suštini, apelant osporava rješenja kojima mu je produžen pritvor, te svi navodi koje je apelant istakao u apelaciji pokreću pitanje navoda o povredi prava na ličnu slobodu i bezbjednost, izuzev navoda koji se odnose na pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, te će u okviru tih navoda Ustavni sud i ispitati apelaciju.

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

31. Član 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju. 4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

32. Apelant osporava rješenja Vrhovnog suda tvrdeći da su u suprotnosti sa članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije, odnosno da rješenja redovnih sudova nemaju valjane argumente u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao ni u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačke a), b) i v) ZKP-a i ne zadovoljavaju standarde koje garantuje Evropska konvencija.

33. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

34. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

35. U konkretnom slučaju apelant osporava postojanje osnovane sumnje, ukazujući na nezakonitost određenih dokaza, iskaze svjedoka, gdje je pronađen trag i ostalo. Ustavni sud, suprotno navodima iz apelacije, primjećuje da je redovni sud, i to Vrhovni sud u dva navrata, jasno naveo da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo na način kako je navedeno u naredbi o sprovođenju istrage Tužilaštva proizlazi iz dokaza koje je naveo i čiji je sadržaj prezentovao, te kasnije ocijenio (pronađeni tragovi, oduzeti predmeti, saslušani svjedoci itd.). Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju ukazao da je apelant iste prigovore isticao i u žalbi, a Vrhovni sud je potvrdio zaključak i obrazloženje prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje. Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi naveli jasne i u tom momentu dovoljne razloge o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta i o tome dali jasne i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljne razloge. Pri tome Ustavni sud primjećuje da osporavanje postojanja osnovane sumnje na način kako to čini apelant sigurno će biti predmet sudskog postupka, ukoliko/kada do toga dođe, te da apelantovi navodi da su dva saslušana svjedoka potvrdila da se u inkriminisano vrijeme nalazio u Hrvatskoj ne mogu dovesti do drugačije odluke budući da su u osporenim rješenjima analizirani mnogobrojni dokazi koje je Tužilaštvo prikupilo u dotadašnjem toku postupka, a ne samo iskazi svjedoka koje apelant posebno ističe. Ustavni sud smatra da u ovom momentu, u konkretnom predmetu, nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani i da je u osporenim rješenjima pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotreno, a razlozi u prilog zaključku o njenom postojanju dovoljni, jasni i argumentovani, te da stoga nisu u suprotnosti s odredbama ZKP-a i Evropske konvencije.

Posebni pritvorski razlozi

36. Apelant prigovara i primjeni relevantnih odredaba ZKP-a koje se odnose na posebne uslove za izricanje mjere pritvora, koji moraju kumulativno postojati uz opšti uslov, konkretno uslova propisnih članom 197 stav 1 tačke a), b) i v) ZKP-a.

37. U vezi s posebnim pritvorskim razlogom iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKP-a, Ustavni sud podsjeća da se opasnost od bjekstva mora procjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu bilo potvrditi postojanje takve opasnosti bilo pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor. Takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58). Činjenica da lice nema prijavljeno stalno mjesto prebivališta sama po sebi, takođe, ne može uputiti na zaključak da postoji opasnost od bjekstva (vidi Evropski sud, Soulaja protiv Estonije, presuda od 15. februara 2005. godine, stav 64). Najzad, opasnost od bjekstva nužno se smanjuje i protekom vremena koje je osumnjičeni, odnosno optuženi proveo u pritvoru imajući u vidu mogućnost da će se vrijeme provedeno u pritvoru uračunati u izrečenu kaznu u slučaju osude na kaznu zatvora, što predstavlja pogodnost za osumnjičenog, odnosno optuženog i smanjuje rizik od bjekstva (vidi Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, presuda od 27. juna 1968. godine, stav 10).

38. U vezi s posebnim pritvorskim razlogom iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP-a, Ustavni sud zapaža da pritvor može biti određen, odnosno produžen ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Stoga proizlazi da je svrha navedenog pritvorskog razloga u službi sprovođenja istrage. Međutim, posmatrano dugoročno, zahtjevi istrage sami po sebi ne mogu biti dovoljni da bi bio određen pritvor iz ovog razloga s obzirom na to da se prema redovnom toku stvari navedeni rizici smanjuju protekom vremena, tj. kako se sprovode istražne radnje (vidi Evropski sud, pored ostalih, Getoš-Magdić protiv Hrvatske, presuda od 2. decembra 2010. godine, stav 78).

39. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog/optuženog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80–81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine). Ranije osuđujuće presude mogu predstavljati osnov za razumnu bojazan da bi optuženi mogao počiniti novo krivično djelo (vidi Selçuk protiv Turske, stav 34, Matznetter protiv Austrije, stav 9).

40. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno navodima iz apelacije, jasno naveo razloge koji ukazuju na opasnost od bjekstva, iteracijsku i koluzijsku opasnost ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. U vezi s tim, redovni sudovi su ukazali na činjenicu da apelant u Bosni i Hercegovini nema imovinu i zaposlenje, te su naveli da je apelant prema operativnim saznanjima ilegalno prešao granicu 16. maja 2020. godine, što je sud, takođe, doveo u vezu sa činjenicom da je apelant radnije osuđen zbog krivičnog djela krijumčarenja preko državne granice, a sve te okolnosti sud je cijenio kao okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant mogao pobjeći, pogotovo kada je suočen s dokazima koji ga čine osnovano sumnjivim za krivično djelo teškog ubistva, pa i mogućnošću dugogodišnjeg kažnjavanja, što je (kako je naveo sud) motiv da bjekstvom to pokuša izbjeći.

41. Dalje, redovni sud je dao sasvim jasne i dovoljne razloge koji opravdavaju bojazan da bi apelant mogao uništiti, sakriti i izmijeniti dokaze i tragove važne za krivični postupak, ukazujući da nije pronađeno oružje kojim je počinjeno krivično djela, kao ni motocikl i drugi predmeti koji su korišćeni prilikom izvršenja, a počinioci nesumnjivo znaju gdje se nalaze. Takođe, redovni sud je ukazao da je nesumnjivo bilo više počinilaca, ali njihovi identiteti još nisu poznati, kao i da postoji mogućnost uticaja na svjedoke (čija je imena naveo i u vezi sa čim imaju saznanja u predmetu). Dakle, sve navedeno, prema ocjeni suda, ukazuje na opasnost iz osnova člana 197 stav 1 tačka b) ZKP-a.

42. Takođe, redovni sud je cijenio brojnost ranijih osuda i krivičnih djela za koja su apelantu izrečene zatvorske kazne, koje, kako je Vrhovni sud naveo, nisu ostvarile uticaj (pozitivan i odvraćajući) na apelanta, što je takođe doveo u vezu s apelantovim ličnim prilikama (nije oženjen, bez djece, bez zaposlenja) i okolnostima pod kojima je učinjeno predmetno krivično djelo, za koje se osnovano sumnja da je apelant jedan od izvršilaca, te je zaključio da je radi otklanjanja opasnosti od nove „kriminalne aktivnosti“ apelanta neophodno zadržati u pritvoru.

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim obrazloženje redovnog suda u okolnostima konkretnog slučaja, te nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje o proizvoljnosti primjene člana 197 stav 1 tačke a), b) i v) ZKP-a, odnosno nedostatka konkretizacije razloga datog obrazloženja.

44. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno „pravo na suđenje u razumnom roku“ jer nadležni organi nisu postupali s naročitom revnošću prilikom određivanja i produženja, odnosno za vrijeme trajanja pritvora, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda (vidi presuda Lukić protiv Srbije) u kojem je Evropski sud naveo (napomena: za potrebe ove odluke tekst u potpunosti preuzet sa službene stranice Evropskog suda, prijevod na srpski jezik):

44. Sud podseća da su opšti principi u vezi sa pravom „na suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja“, kako je zajemčeno članom 5. stav 3. Konvencije, navedeni u jednom broju prethodnih presuda (vidi, među mnogim drugim autoritetima, Kudła protiv Poljske [VV], broj 30210/96, stav 110 i tako redom, ECHR 2000-XI, i McKay protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], broj 543/03, st. 41-44, ECHR 2006-X, sa daljim pozivanjem).

Primena gore navedenih principa na konkretan slučaj

45. Sud konstatuje da je period koji bi trebalo uzeti u obzir počeo 28.

novembra 2006. godine, kada je podnosilac predstavke uhapšen i pritvoren, i da se završio 27. avgusta 2010. godine, kada je pušten na slobodu uz jemstvo. On je tako trajao tri godine i devet meseci.

46. Sud primećuje da se predmetni slučaj odnosio na ozbiljna krivična dela, naime na organizovanje kriminalne grupe i korupciju. Prema tome, on je bio klasičan primer organizovanog kriminala, koji po definiciji stvara više poteškoća za istražne organe, a kasnije i za sudove prilikom utvrđivanja činjenica i stepena odgovornosti svakog člana grupe. Očigledno je da u predmetima ove vrste, stalna kontrola i ograničenje mogućnosti okrivljenih da međusobno kontaktiraju kao i da kontaktiraju sa drugim pojedincima može biti od suštinskog značaja da se izbegne njihovo bekstvo, prikrivanje dokaza i, kao najvažnije, uticaj na ili čak pretnje svedocima. Prema tome, duži periodi pritvora nego u drugim slučajevima mogu biti razumni (vidi, na primer, Tomecki protiv Poljske, broj 47944/06, stav 29., 20. maj 2008. godine).

49. Sud primećuje da su se u svojim odlukama, domaći sudovi pozivali na posebne činjenice predmeta i lične prilike podnosioca predstavke i nisu koristili „opšte i apstraktne argumente“ za njegov kontinuirani pritvor (suprotno, na primer, Boicenco protiv Moldavije, broj 41088/05, stav 143., 11. jul 2006. godine, i Khudoyorov protiv Rusije, broj 6847/02, st. 185-186, ECHR 2005-X). Oni su svaka dva meseca razmatrali svaki poseban osnov za pritvor i davali detaljna obrazloženja zašto bi pritvor trebalo dalje produžiti. Dalje, brojne žalbe podnosioca predstavke detaljno su razmatrane, a sudovi su donosili obrazložene odluke zbog čega su te žalbe odbijane.

45. U tački 50 Evropski sud je naveo da je postupak bio složen, ali su domaće vlasti pokazale posebnu marljivost u vođenju postupka. U navedenom predmetu Evropski sud je utvrdio da nema povrede člana 5 stav 3 Evropske konvencije.

46. Imajući u vidu navedeni predmet Evropskog suda, kao i konkretan slučaj, Ustavni sud podsjeća da je u prethodnim tačkama naveo da postoje jasni i dovoljni razlozi za produženje pritvora apelantu. Takođe, Ustavni sud može da se složi s ocjenom redovnih sudova da se radi o složenom predmetu imajuću vidu težinu krivičnog djela teškog ubistva za koje se istraga sprovodi, te obim i karakter istražnih radnji koje je potrebno obaviti u daljnjem toku istrage, što se svakako treba imati u vidu kao jedan od razloga za produženje pritvora. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je apelant u pritvoru nešto više od šest mjeseci, te da su redovni sudovi u skladu s odredbama člana 200 stav (4) za dužinu pritvora dali obrazloženje koje ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je maksimalno trajanje pritvora u istrazi propisano članom 200 ZKP-a, te da ono ni u kom slučaju ne može biti duže od jedne godine zbog čega su apelantovi navodi da pritvor „može trajati neograničeno“ potpuno neosnovani. Ustavni sud smatra da razlozi koje je naveo Vrhovni sud u osporenim rješenjima opravdavaju dužinu trajanja pritvora od ukupno osam mjeseci u ovoj fazi postupka. Ipak, Ustavni sud skreće pažnju da, bez obzira na složenost postupka, sud je taj koji vodi i organizuje postupak. U tom smislu, Ustavni sud skreće pažnju da lice koje se nalazi u pritvoru ne treba „trpjeti“ zbog trajanja postupka, odnosno snositi posljedice organizovanja rada na predmetu. Međutim, u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud na obje instance imao u vidu vrijeme koje je apelant do donošenja osporenih rješenja proveo u pritvoru, kao i činjenice vezane za predmetni postupak. Ipak, u okolnostima konkretnog slučaja, sud je našao da i dalje egzistiraju razlozi za pritvor apelantu (za produženje mjere pritvora), a takvo obrazloženje u okolnostima konkretnog slučaja ne čini se proizvoljno, već konkretno i donijeto uz pozivanje na relevantne odredbe domaćeg prava. Stoga, Ustavni sud, iako u skladu s praksom Evropskog suda, kao i svojom praksom, potiče hitno rješavanje postupaka, bez odlaganja i tereta za učesnike postupka. Ustavni sud smatra da u konkretnim okolnostima u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije.

47. Dalje, Ustavni sud podsjeća da član 5 stav 4 Evropske konvencije sadrži dva prava prema kojima lice lišeno slobode mora odmah biti izvedeno pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast, kao i da mora imati suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja. Dakle, svrha člana 5 stav 4 Evropske konvencije je da licima koja su lišena slobode i pritvorena obezbijedi pravo na sudski nadzor zakonitosti mjera kojima su podvrgnuti (vidi Evropski sud, predmeti Ismoilov i drugi protiv Rusije, broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145 i Petkov i Profirov protiv Bugarske br. 50027/08 i 50781/09, stav 66 od 24. juna 2014). Pravno sredstvo mora biti dostupno licu za vrijeme njegovog pritvora kako bi mu se omogućila brza sudska kontrola zakonitosti pritvora koja može dovesti, kad je to moguće, do njegovog puštanja na slobodu. Postojanje pravnog sredstva koje zahtijeva član 5 stav 4 mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji nego i u praksi, u suprotnom nedostajaće mu dostupnost i djelotvornost koje se zahtijevaju tom odredbom (vidi Evropski sud, Vachev protiv Bugarske, broj 42987/98, stav 71, ECHR 2004-VIII i Margaretić protiv Hrvatske, broj 16115/13, stav 113 od 5. juna 2014).

48. Nadalje, član 5 stav 4 u sebi sadrži, kao i član 6 stav 1, pravo na pristup sudu koje može biti podložno samo razumnim ograničenjima koja ne narušavaju samu njegovu suštinu (vidi Evropski sud, Shishkov protiv Bugarske, broj 38822/97, st. 82–90, ECHR 2003-I i Bochev protiv Bugarske, broj 73481/01, stav 70, 13. novembar 2008). Iako član 5 stav 4 ne obavezuje države ugovornice da uspostave drugi nivo nadležnosti za preispitivanje zahtjeva za puštanje iz pritvora, ipak zahtijeva da država koja uspostavi takav sistem mora, u načelu, pritvorenicima omogućiti ista jemstva u žalbenom postupku kao i u prvom stepenu (vidi Evropski sud, Peša protiv Hrvatske, broj 40523/08, stav 126 od 8. aprila 2010). Štaviše, u pritvorskim predmetima u kojima neprekidno mora postojati opravdana sumnja da je optuženo lice počinilo krivično djelo kao sine qua non zakonitosti produženja pritvora, pritvorenik mora dobiti mogućnost da djelotvorno ospori osnov za optužbe protiv njega (vidi Evropski sud, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tačke 202–204).

49. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost produženja njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da izjavljuje žalbu Vrhovnom sudu protiv prvostepenog rješenja. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud o žalbi odlučio u kratkom roku, a apelant ne osporava da je u svim fazama postupka saslušavan, da je imao pomoć stručnog branioca, odnosno ne navodi da mu je bila uskraćena mogućnost da se izjasni o rješenju kojim mu je produžen pritvor, kao i o činjenicama i dokazima na kojim je on zasnivan. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5 stav 4 Evropske konvencije.

50. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije.

51. Odluke, odnosno stavovi iznijeti u odlukama Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, na koje se apelant pozivao u apelaciji, ne utiču na drugačije odlučenje u konkretnom predmetu. Pretpostavka nevinosti

52. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

53. Član 6 stav 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

54. Ustavni sud zapaža da se, za razliku od člana 6 stav 1 Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kome je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što su „krivnja“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6 stav 2 ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno značiti ukazivanje na nešto drugo, npr. kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tačke 41–45; vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4309/14 zaključio da nije povrijeđeno pravo apelanata na pretpostavku nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije kada je sud u rješenjima o određivanju pritvora u odnosu na apelante koje je označavao kao osumnjičene utvrdio samo postojanje osnovane sumnje da su počinili krivična djela za koja su osumnjičeni, što je preduslov za određivanje mjere pritvora, a takvim izražavanjem ni na koji način nije prejudicirao krivnju apelanata (op. cit., AP 4309/14, stav 53).

55. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da se navedena povreda ogleda u tome što je Tužilaštvo u prijedlogu za produženje pritvora, a potom i Vrhovni sud u svom rješenju (stranica 4 drugi stav) „prejudicirao njegovu krivnju“ jer je izričito navedeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo zajedno sa drugim NN licima. Naime, apelant navodi da je u osporenom rješenju Vrhovnog suda izričito navedeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo bez navođenja da postoji sumnja, što se vidi iz rečenice (stranica 4 stav 2): „Osim toga, osumnjičeni bi boravkom na slobodi kontaktirao sa drugim učiniocima predmetnog krivičnog djela (kojih je nesumnjivo bilo više, ali njihovi identiteti još uvijek nisu utvrđeni) i s njima dogovarao i usklađivao svoju odbranu, a čime bi ometao vođenje krivičnog postupka što je razlog iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP“. Apelant navodi da u ovom djelu teksta nema navoda da postoji „sumnja“ da je počinio, već se izričito navodi da jeste počinio to djelo. Budući da su osporene odluke Vrhovnog suda, a ne prijedlog Tužilaštva (koji je namijenjen isključivo sudu te u koji, osim suda, uvid ima samo apelant i njegovi branioci), Ustavni sud na osnovu uvida u osporeno rješenje zapaža da je tačno da navedena rečenica postoji. Međutim, Ustavni sud zapaža i da za apelanta sporna rečenica počinje odrednicom „osumnjičeni“, a ne eventualno „osuđeni“, niti sa apelantovim imenom i prezimenom, bez druge odrednice, iz čega Ustavni sud zaključuje da navedenim izražavanjem Vrhovni sud nije prejudicirao apelantovu krivnju na bilo koji način. Ustavni sud je ocijenio i da se konkretni postupak nalazi u fazi istrage, da je citirana rečenica sadržana u kontekstu rješenja kojima se utvrđuje pored osnovane sumnja da je apelant kao osumnjičeni počinio krivično djelo i postojanje posebnog uslova za pritvor, kao i da osporena rješenja nisu namijenjena medijima i javnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije neosnovanim (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 580/07 od 24. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

56. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo kako je navedeno u naredbi o sprovođenju istrage, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant u slučaju da bude pušten na slobodu mogao pobjeći, uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze i tragove i uticati na svjedoke, ometati vođenje krivičnog postupka, odnosno ponoviti krivično djelo, te kada predmetni postupak nije trajao neopravdano dugo.

58. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pretpostavku nevinosti iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije kada je sud u rješenju o određivanju pritvora apelanta označavao kao osumnjičenog, a takvim označavanjem nije na bilo koji način prejudicirao apelantovu krivnju.

59. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-727/21 (S.Š.) | Sudska praksa | Aktio