Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4337/19 (S. K.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4337/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-4337/19, rješavajući apelaciju Svjetlane Knežević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Svjetlana Knežević protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 261944 19 Rsž od 29. jula 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Svjetlana Knežević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Ljiljana Mrđa Kulundžija, advokat iz Banjaluke, podnijela je 8. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 261944 19 Rsž od 29. jula 2019. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 11. novembra 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 261944 17 Rs od 26. decembra 2018. godine obavezan je „Tropic maloprodaja“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici, zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu, na ime plata isplati određene novčane iznose za period od februara do aprila, te za period od septembra do decembra 2016. godine, da za apelanticu uplati doprinose penzijskog i invalidskog osiguranja na dosuđene plate za isti vremenski period, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 Rs 261944 19 Rsž od 29. jula 2019. godine usvojena je žalba tuženog, ukinuta je prvostepena presuda i apelantičina tužba odbačena kao neblagovremena, te je apelantica obavezana da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u dosadašnjim predmetima u radnom sporu slijedio stanovište da se može raspravljati i odlučivati o potraživanju naknade izgubljenih plata zbog otkaza ugovora o radu, ako su dospjela do momenta zaključenja glavne rasprave, shodno odredbi člana 177. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a da se zbog preuranjenosti ima odbiti zahtjev za isplatu naknade budućih plata koje bi vremenski dospjele nakon što se zaključi glavna rasprava do vraćanja radnika na rad, jer se ne može pretpostavljati visina tih budućih plata, niti se može pretpostaviti da li će se radnik vratiti na rad i kada će se to ostvariti. Naveo je da je, imajući u vidu odredbe člana 217. Zakona o izvršnom postupku, blagovremenost takvih naknadnih tužbi cijenio od dana kada radnik primi pravosnažnu odluku suda kojom je otkaz ugovora o radu poništen. Okružni sud je, međutim, istakao da je pod uticajem i na osnovu sudske prakse Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), koji je po zakonu jedini nadležan da svojim odlukama obezbjeđuje jednaku primjenu zakona, izmijenio navedena pravna stanovišta u pogledu vremena saznanja radnika za povredu prava na isplatu plata koje nastaju i dospijevaju nakon pravosnažnosti odluke o prestanku radnog odnosa. Pri tome je istakao da se radi o rješenjima Vrhovnog suda broj 72 0 Rs 047369 19 Rev od 15.maja 2019. godine i broj 71 0 Rs 210620 18 Rev od 31. januara 2019. godine, kojim su presude Okružnog suda u identičnim pravnim stvarima u postupku po reviziji ukinute, a podnesene tužbe odbačene kao neblagovremene. Okružni sud je, između ostaloga, istakao da je u obrazloženju rješenja Vrhovnog suda od 31. januara 2019. godine navedeno: „Plata se isplaćuje svakog mjeseca za ostvareni rad prethodnog mjeseca, mjesečno ili periodično. Nezakonitim prestankom radnog odnosa tužitelju je bilo uskraćeno pravo da radom ostvari mjesečnu zaradu u spornom periodu. Tužitelj je po prirodi stvari i po osnovu i načinu isplate plata i drugih nagrada, za povredu prava izostankom isplate, imao saznanje već od dostavljanja rješenja o otkazu ugovora o radu odnosno od momenta otkaza, jer je tada već znao da će prestati sve isplate po osnovu rada. Prema tome, tada je počeo teći rok propisan odredbom člana 118. Zakona o radu - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07), u kojem je tužitelj, morao podnijeti tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa, uključujući i isplatu plata i naknada za sporni period“. Slijedom navedenog Okružni sud je zaključio da je apelantica imala saznanje o povredi prava na isplatu plate i uplatu doprinosa osiguranja, i za budući vremenski period od februara do decembra 2016. godine, donošenjem rješenja tuženog o prestanku apelantičinog radnog odnosa 31. avgusta 2013. godine, bez obzira što je pravosnažna presuda kojom je otkaz ugovora o radu poništen donesena 9. decembra 2016. godine i apelantici dostavljena 20. decembra 2016. godine, a predmetna tužba podnesena „19. juna 2019. godine“ (iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je predmetna tužba podnesena 9. juna 2017. godine, kao i iz apelacionih navoda, što upućuje na to da je drugostepeni sud očigledno načinio grešku prilikom kucanja). S obzirom da je apelantica saznanje za povredu prava na isplatu naknade plata u utuženom periodu imala još u avgustu 2013. godine, kada je otkazan njen ugovor o radu, Okružni sud je zaključio da je apelantičina tužba neblagovremena, u smislu odredbe člana 201. stav 4. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16 i 66/18), bez obzira na činjenicu da je pravosnažna presuda kojom je akt o prestanku radnog odnosa poništen donesena 9. decembra 2016. godine.

Apelacioni navodi

5. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je ovakvim suđenjem povrijeđeno njeno pravo na pristup sudu, s obzirom da je drugostepeni sud očigledno proizvoljno ocijenio dokaznu građu i očigledno pogrešno primijenio pravo. Navodi da je pogrešan stav iznesen u osporenom rješenju u kojem se navodi da je apelantica i ranije mogla postaviti zahtjev za plate iz 2016. godine, koje su predmet konkretnog postupka, odnosno stav u kojem se navodi da je za tu povredu apelantica saznala i ranije – saznanjem za odluku poslodavca o prestanku radnog odnosa od 31. avgusta 2013. godine.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud primjećuje da apelantica povredu ustavnih prava, u suštini, nalazi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Dovodeći navedene standarde u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u osporenom rješenju dao jasne i precizne razloge za zaključak o neblagovremenosti apelantičine tužbe, u kojim razlozima Ustavni sud, suprotno apelantičinim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, Okružni sud je ukazao da se, shodno praksi Vrhovnog suda koji je jedini nadležan da svojim odlukama obezbjeđuje jednaku primjenu zakona, zakonski prekluzivni rok za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa ima računati od dana dostavljanja rješenja o otkazu ugovora o radu, jer je apelantica tada imala saznanje da će joj biti uskraćeno pravo da radom ostvari mjesečnu zaradu u spornom periodu, a ne od dana pravosnažnosti sudske odluke kojom je utvrđena nezakonitost otkaza. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da nije našao proizvoljnost u postupanju Okružnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3766/19 od 27. novembra 2020. godine, Odluke o dopustivosti broj AP 1275/19 od 3. februara 2021. godine i AP 3249/19 od 3. marta 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga Ustavni sud smatra da apelantica, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka, nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je došlo do kršenja njenog prava na pristup sudu, kao segmenta prava na pravično suđenje, kao i prava na imovinu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4337/19 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio